H. Hitrec: Besmrtna prosrpska engleska politika

2

Beskonačno ljeto u vječnoj Hrvatskoj
Ljeto traje, a dokle će – ne zna se. Bog pomaže siromašnim Hrvatima koji nemaju novca za grijanje. Uplate za skijanje vrlo su oprezne, oklijevaju i oni koji imaju i za grijanje i za skijanje. Usprkos toplini, Vlada je na tankom ledu. Kada stigne vrijeme pravoga leda, sadašnja će vlast biti na skijanju, napokon rasterećena vladanja Hrvatskom. Usput, kada na plus 28 Celzijusa govorim o skijanju – hoće li biti osnovano istražno povjerenstvo da nas prosvijetli je li hrvatski general Čačić doista stradao na skijanju ili je maknut s lica Zemlje na druge načine?

Vrijeme kazališta

Eto, započeo sam s lakšim temama, pa u tom stilu i nastavljam. Aferozna promjena Zakona o kazalištima iz pera amaterske antihistrionske družine u Ministarstvu kulture – dobiva nastavak u obliku ustavne tužbe Sindikata hrvatskih glumaca. Vidio sam tekst tužbe u kojemu ima i zabavnih ulomaka, a govore o visokoj profesionalnosti vođenja države. Naime, Hrvatski je sabor (čitaj tanka većina, čitaj Partija), donio izmjene rečenoga Zakona 27. rujna 2013. Odluku o proglašenju izmjena i dopuna Zakona o kazalištima potpisao je Josipović 24. travnja 2013. (Narodne novine 121/2o13/). Elem, predsjednik države potpisao je odluku pet mjeseci prije nego što je Sabor izglasovao izmjene.
Vidite kako stvari funkcioniraju u dobro uređenoj državi u kojoj se pet mjeseci prije znade što će Sabor (čitaj: Partija) odlučiti. Pa čemu izbori, čemu trošenje novca na kampanje, čemu uopće parlament u partijskoj državi koja i na ovom sitnom primjeru drsko govori da će biti kako ona hoće i zato može doći do ovoga “proročanskog” potpisa na Odluci.

Sitan primjer, velim, prema onom krupnome u svezi s referendumom koji Partija ne će pa ne će, te će akciji i rezultatima “U ime obitelji” suprotstaviti novi zakon “U ime Partije”, lepršavo tumačiti Ustav koji nije doduše urezan u kamenu, ali je u ovoj stvari potpuno jasan – da su rezultati referenduma obvezatni. Ići će Partija i u ustavnu krizu, pa što, imamo gospodarsku i moralnu krizu, pa kud druge, tud još jedna.
Da se vratim Kazališnom zakonu, po kojemu se prčka i sjecka umjesto da bude donesen novi i sveobuhvatan, a vraćam se poradi iskustva da je sve uvijek u jeziku i u svezi s jezikom, pa i kada se čini da veza ne postoji. U izmjenama Zakona postoji samo jedna točka s kojom se slažem, a ta je da varaždinsko kazalište bude HNK. Neka bude. U saborskoj raspravi svi su se doticali kajkavske tradicije, što je u redu, ali i govorili o kajkavskom jeziku, što nije u redu i ne može biti.
Hrvatski je jezik jedan i, pokazalo se, vječan, jedinstven i po dijalekatskom bogatstvu. Kajkavsko je narječje jedno od triju, što uče i djeca u školi. Dakle, može se govoriti samo – kajkavski hrvatski, čakavski hrvatski ili također inverzijom riječi. “Kajkavski jezik” može se rabiti kolokvijalno, pa i u Hrvatskom saboru – ali u saborskoj kavani, a ne za govornicom.

Još o kazalištu

U tijeku je (unutar opće unutarnje agresije) agresija na hrvatsko kazalište, na hrvatsko glumište. Jačaju novokomponirane tendencije da se ustroj hrvatskih kazališta proglasi ostatkom austrougarskoga modela, da se razbiju ansambli i “centralizira” osoblje. Bilo je takvih pokušaja i prije i svi su slavno propali. Ne dvojim da će tako biti i sada.
Nego, izvan tih administrativnih tlapnja, osjeća se promjena u načinu razmišljanja o suvremenom teatru i među jurišnicima pomodnih ispraznosti. Razdoblje koje se neozbiljno naziva post teatrom polako svršava, ubijeno vlastitim besmislom. Nisam ni znao – jer patim od nedostatka naobrazbe – što je to post teatar, mislio sam isprva da se radi o poštanskom kazalištu, ali su me razuvjerili.

Ako i vi niste znali, poštovani čitatelji, evo o čemu se radilo (i još radi): redatelj dolazi na prvi čitaći pokus bez teksta, pa se pokus i ne može zvati čitaćim. Ima neke ideje, nejasne, onda ipak kaže da će se prilijepiti uz tekst nekoga klasika, ali nije važno – od klasika će ostati nekoliko rečenica, a oko njih sklepati predstava fascinantnih slika trčanja i urlanja, nijemih gesta koje izražavaju duboke emocije, na pozornicu će biti dovedena voda iz vodovoda i svi će špricati jednu druge (što ima duboko, čak biblijsko tumačenje), redatelj će već prema spolnoj naklonosti skinuti nekoliko glumica i nekoliko glumaca da bi posve ogolio svoju režisersku koncepciju, a ako prokleta publika i tada ostane više-manje ravnodušnom, rekviziteri će pripremiti kante s bojama i bacati farbu po publici.

Publika će biti oduševljena (jedno odijelo stoji oko tisuću kuna, skromno odijelo, znači kazališni publičar za uništeno odijelo plus plaćena ulaznica troši više od tisuću kuna za jedan posjet kazalištu), a ako se tko iz polivene publike pobuni, ismijat će ga kazališni kritičari u medijima – jer je taj vjerojatno konzervativni kreten koji ne razumije moderno kazalište, ne razumije da je veliki redatelj na taj način “propitkivao sadašnjost”.

Velim, ide ta priča svršetku. Udarila u zid nakon što se vozila slijepom ulicom više desetljeća, nakon što je čak i silom izvana nametan isključivo “teatar sperme i krvi” čija rodnonačelnica Sarah više ne kotira ni u jednoj europskoj zemlji i sada se ondje polako stide što su pali na koljena pred priglupom modom i navodno općeeuropskom teatarskom “unifikacijom” koja je za cilj imala jedino zatiranje nacionalnih tradicija i posebnosti. Priglupa, neodrživa i besmislena ideja za koju je u Hrvatskoj potrošen velik novac. Vaš novac, poštovani čitatelji.

S tim što je u Hrvatskoj uz urlanje i skakanje uvedeno, ili barem pokušano, ubacivanje protuhrvatskih pasaža, a u reprezentativne teatre uvođeno redateljsko smeće poput Frljića kojemu je preporuka bila zazor od nacionalnoga, te je srdačno prihvaćen od isto takvih medija na čijim stranicama govori, recimo, da je “Deklaracija o domovinskom ratu sramotna”. Tako se kazališno smeće, prirodom stvari, pretvara u političko smeće. A i tomu dolazi kraj. Hrvati više ne žele podnositi da ih se polijeva bojom.
Nego, nakon svega što sam upravo napisao, iz Ministarstva nekulture dolaze glasovi da bi “oni željeli u zagrebačkom HNK” baš takav repertoar kakvoga sam opisao. Za koga, za koju publiku, ne znaju i nije ih briga. Publika HNK bila je do sada stabilna i znala je što hoće, i dobivala što hoće, uglavnom. Ako se ostvare prijetnje Ministarstva, HNK će ostati bez publike, ali što je to prema zadovoljstvu diletanata kojima je tradicija i baština uopće trn u oku, kao što uopće ne razumiju što je to repertoarno kazalište. Ima to i “nacionalnu” dimenziju – prodor protuhrvatskih tekstova bez umjetničke vrijednosti, a može i bez teksta, kao što je rečeno. Još nedostaje samo intendant nehrvatske provenijencije, pa hajdmo derati.

Uvijek se radio (i o) jeziku

Još jedan dokaz moje teze: kao što su svi koji znaju misliti odmah shvatili, Josipovićev posjet Beogradu, gdje se vrijeđalo i njega (što je manje važno) i Hrvatsku, bio je dirigiran iz Londona. “Vi ste u Hrvatskoj u jadnom stanju, vidimo mi to”, rekli su Englezi (besmrtna prosrpska engleska politika), “vapite za investicijama. Mi smo spremni ući u Hrvatsku, spremni smo vam izručiti naše investitore jer u izručivanju imamo tradiciju, ali morate, bre, da se opet sližete sa Srbijom, što je bilo, bilo je. Mi i Srbija nismo uspjeli u cijelosti, i idemo sada to zaboraviti. Povucite tu tužbu za genocid, ako ne odmah, barem dajte do znanja da bi se to moglo dogoditi, uskoro. Navijajte da Srbija uđe što prije u Europsku uniju, pa ćemo oblikovati tu jugosferu na opće zadovoljstvo. A taj vaš zakon o strateškim ulaganjima je izvrstan, jedva čekamo da profunkcionira. Eto nas, braćo Hrvati.”

Tako stoje stvari. A da stoje, postoji niz dokaza koje samo idioti ne znaju pročitati. Josipovićev savjetnik i strateški partner Dejan Jović, “ugledni Srbin”, neoprezno izjavljuje da je odurno što postoji ta rupa na Balkanu glede članstva u EU, da “granice ne smiju ostati, jer bi inače jačale nacionalne tenzije”. Britanski ministar trgovine Green (Zelenika, u prijevodu) kojemu su dotjerani na noge naši ministri (naši!) cereka se kada vidi tu gomilu glupana, a u kamere Nove TV kaže da veleposlanik u Zagrebu govori srpsko-hrvatski. Našla se srećom novinarka koja mu uzvraća da “mi u Hrvatskoj govorimo hrvatski”, na što se on opet, bez isprike, blesavo ceri i bježi od kamere.

Taj namjerni jezični ispad niste vidjeli, poštovani čitatelji, na ekranima Hrvatske televizije, gdje u informativnom programu sjede ljudi koji misle isto što i britanski Zelenika, ali ne propuštaju izjavu da se Vlasi ne dosjete (u ovom slučaju Hrvati) i počnu zbrajati dva i dva, povezivati namjere Beograda i Londona s obzirom na Zagreb.
Povijest se ponavlja, čak i povijest tek načetoga 21. stoljeća – “naš” je mentor i saveznik u Londonu, pustimo Berlin pa i Pariz, Englezi su oduvijek bili najbolji saveznici. Na kraju krajeva, razmišljaju ministri ove opake Vlade, da nam Englezi nisu izručili Hrvate, a naši ih očevi i djedovi poubijali, možda bi upravo ti preživjeli i njihovi potomci vrativši se u Hrvatsku činili prevagu na izborima i mi nikada ne bismo sjeli u sedlo.

Ovako ipak uvijek možemo prevariti u izbornim kampanjama velik broj domicilnih Hrvata koji već imaju gen zabune naslijeđen iz komunističkih vremena, a bogme i gen straha. U svakom slučaju gen nevjerojatne lakovjernosti i gen zaborava.
Da, što se tiče “rupe” o kojoj govori ugledni Srbin Jović Pantovčački misleći prije svega na Srbiju i njezino članstvo u EU: rupa postoji, ali je ta rupa hrvatska rupa, ta je rupa tzv. Bosna i Hercegovina koja je doista rupa izbušena turskim osvajanjima, a zatim ostala i kada su Turci odmaknuti gotovo do Bospora, golema rupa između sjeverne i južne Hrvatske i uzrok današnjih nakaznih granica RH, “rupa” iz koje nezadrživo izvire hrvatstvo te da toga izvora nema, bilo bi u samoj Hrvatskoj tako malo Hrvata da bi i (srećom i pameću ostvarena) samostalna Hrvatska bila vrlo upitna.

Beogradski repovi

Repovi Josipovićeva posjeta Beogradu još se vuku ekranima i tiskovinama u obliku hrvatskih udžbenika na koje je visokorangirani četnik, Grobar Nikolić protiv kojega DORH treba podići optužnicu za zločine na hrvatskome tlu – imao primjedbe: da se Srbi u udžbenicima nazivaju okupatorima, da su četnici itd. Željko Jovanović je promptno poslao hrvatske udžbenike srbijanskom kolegi Jovanoviću na pregled i odobrenje, a ovaj se pozitivno izrazio. Moram pogledati te udžbenike, nisam dospio, a baš me zanima tko je to okupirao jednu trećinu Hrvatske devedesetih godina.
No, velim, tom žurnom suradnjom, da ne velim saradnjom Jovanović-Jovanović, stvar bi legla, ali danima poslije saznajemo da Grobar još nije stigao (kao ni ja) pogledati udžbenike, pa ostaje u zraku je li Hrvatska eskulpirana i ne će li ipak u Karađorđevu biti zakazana sjednica srbijansko-hrvatske koordinativne Vlade na kojoj će Nikolić smijeniti vlast u Hrvatskoj (i prije nego ju smijene sami Hrvati, iz drugih razloga).

Slučaj s udžbenicima nije dobio dovoljno pozornosti ni u domoljubnim medijima i kolumnama, koliko ih ima da ima, jest da su se ljudi zgražali što je “Hrvatska pala tako nisko”, ali i to nije točno jer Hrvatska nikada ne pada, a sigurno ne tako nisko, da Hrvatska i Hrvati s cijelom tom ponižavajućom farsom nemaju ništa i da se nitko tu ne ponižava jer je jednom Srbinu kao što je Željko Jovanović posve naravno sve što radi, pa i ta naoko sluganska gesta koja negira hrvatsku samostalnost, a pridodaje se i predsjednik koji priželjno očekuje da će Grobar Nikolić “uvidjeti” da nije kako je mislio, i ne će biti Karađorđeva.

No da vidimo što je povijesna istina u svezi s držanjem Srba u prvoj polovici devedesetih i može li se reći da su Srbi okupatori? Da je Srbija bila okupator, očito nije sporno. Da su pobunjene srpske dotično četničke postrojbe sastavljene od pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj istodobno (pa i prethodno) izvršile unutarnju agresiju na Hrvatsku, nije sporno. Valjda tako piše i u udžbenicima, valjda i oni znaju za Deklaraciju o Domovinskom ratu. Moram pogledati. Po Grobaru je sporno da se Srbi (dakle svi Srbi) nazivaju okupatorima i četnicima, što vjerojatno nigdje ne piše, ali morao je nekako istresti zlovolju zbog nepovlačenja tužbe za genocid.

Sve Srbe (Srbi svi i svuda) ne može se naravno nazivati okupatorima i četnicima. Oni koji su bili djeca u to vrijeme, ne mogu se tako nazvati, a kako je s njima sada kada su odrasli, ne znam. Dakle, njih brišemo. Nisu ni svi odrasli Srbijanci navlačili četničke odore i odlazili (makar vikendom) u Hrvatsku ubijati Hrvate.
Znači, one koji to nisu radili brišemo. Nisu ni svi oficiri srbizirane JNA, kao ni svi vojnici bili okupatori, jer su neki morali ostati i na drugim dužnostima u samoj Srbiji ili planirati buduće napade na BiH, pa takve dakle također brišemo.

Nisu ni svi Srbi koji su živjeli (i vladali) u Hrvatskoj početkom devedesetih ubijali i protjerivali Hrvate, samo su ruralni to činili, i to samo u onim dijelovima gdje im je rečeno da će imati potporu JNA i zajamčen uspjeh. Velikim dijelovima Hrvatske.
Gradski Srbi nisu bili okupatori ni unutarnji agresori, osim onih gradskih Srba koji su na početku rata prebjegli u Srbiju i ondje možda stupili u četničke formacije, ili poput Šerbedžije pružali samo tihu, umjetničku potporu agresiji na Hrvatsku, takoreći neizravnu. Takve napola brišemo jer nemamo točne podatke.
Okupatori sigurno nisu bili oni Srbi koji su se pridružili Hrvatskoj vojsci, a bilo ih je, pa njih brišemo. Ostaju nam oni gradski Srbi koji su ostali u hrvatskim gradovima i nije im pala dlaka s glave, ne računajući neznatne incidente. Brišemo li i njih? Ne znam, nisam siguran. Vjerojatno da. Nisu bili okupatori, ali koliko je njih radosno čekalo povoljan ishod? Ni to ne znam, ali jedno znam pouzdano: nikada i nigdje devedesetih nisam vidio ni jedan jedini javni prosvjed “hrvatskih” Srba protiv srbijanske i srpske agresije, veliki prosvjed s transparentima “Ovo je Hrvatska”, “Stop agresiji”, “Hrvatska je naša domovina” itd.

Nisam vidio, a bio sam svugdje, a da i nisam – čulo bi se. Šutjeli su (osim dva imena koje pamtim), upisivali se u hrvatske stranke projugoslavenske provenijencije, nešto i u svoje srpske, živjeli bez isticanja i velikih riječi, te tako dočekali i 2000. s Račanom kada su ponešto živnuli, neočekivani salto mortale Sanaderov kada su ušli u izvršnu vlast, i očekivano zadovoljstvo kada su se s Milanovićem opet našli za hrvatskim kormilom koje automatski okreću prema istoku s nešto ironije prema Srbiji jer je ona eto devedesetih nešto pokušala, okupirala, ratovala, a oni su eto zahvaljujći hrvatskim neokomunistima i svojoj mudrosti dobili vlast u Hrvatskoj bez ispaljena metka. Još samo da srede Vukovar… No da, i tu se povijest opet okreće na vječnom kotaču. Ustaju Hrvati i govore: Dosta!

I jedna opaska, poradi povijesti. Upravo sam ja na stranicama Hrvatskoga kulturnog vijeća na vrijeme i na mjestu upozoravao još prije pet ili šest godina da ćemo sa Srbima opet imati problema jer je politika prema toj manjini krivo postavljena, a budući da su takvi kakvi su tražit će sve više i dizati tlak hrvatskoj javnosti, da ne velim hrvatskome narodu i posebno unutrar njega hrvatskim braniteljima. Sve uz pomoć hrvatskih izdajnika, lopuža i političkih nitkova.

Kako ide?

Ne znam kako ide proces Mamiću (pišem u nedjelju) zbog navodnoga vrijeđanja manastira Jovanovića, ali vjerojatno ide putem farse, kako sam i najavio. Vidim da odvjetnica blago napominje kako je Jovanović prvi vrijeđao Mamića, spominje pljuvanje u zrcalo i slične gadosti. No, to je potpuno nedovoljno.
Protiv Jovanovića treba dignuti optužnicu za vrijeđanje roditelja školske djece, vrijeđanje predstavnika Crkve u Hrvata, vrijeđanje hrvatskih akademika i same ustanove, vrijeđanje Sveučilišta i istaknutih njegovih zastupnika, vrijeđanje znanstvenika i posebno jezikoslovaca, vrijeđanje udruga i osoba koje zastupaju etičke vrijednosti, vrijeđanje dostojanstva Republike Hrvatske, vrijeđanje hrvatskoga naroda i vrijeđanje zdravog razuma.

To je posao sa DORH. I ne radi se ni tu o mržnji, jer mržnja je emocija i nema joj mjesta u kaznenom zakonu, radi se o proračunanom nasilju i osveti, praćenoj naravno i osobnom frustriranošću na granici dijagnoze.
Koliko sam točaka optužnice naveo? Sedam? Osam? Vjerojatno, moglo bi i više, ali nema razloga, dosta ih je. Dakle, tu putujuću vreću uvreda, to političko smeće trebalo bi naravno odstraniti s javne scene, ali je očito da traženje njegove, pojedinačne ostavke, nije pravi put i da Vladi nije jasno koliko bi to (ipak) smanjilo njezinu jezivu nepopularnost. Pravi put je ostavka cijele Vlade, izvanredni izbori i formiranje Vlade nacionalnoga spasa. Više se ne smije čekati. A kada sve obavimo, vratit ćemo se na Jovanovića.

Linićeva medijska promidžba

Samo sam gledao: prvo je “Jutarnji” nabrojao sve grijehe ove Vlade (režimski Jutarnji!) i opleo Linića s prave strane. Bio sam vrlo iznenađen, vjerojatno i Linić. Onda su počeli raditi telefoni, a Linić se dosjetio kontre s “Večernjim” pa je utanačio veliki napis i veliki naslov na prvoj stranici po kojemu je on, Linić, dr. Baltazar za ostale ministre, veliki mag i spasitelj Hrvatske.
Nešto kao (ne)plaćeni oglas. Usporedo je pregovarao s “Jutarnjim” koji je nakon nekog vremena popustio, pa pristao na glorifikaciju Slavka Linića. Tako to radi Partija, u novim uvjetima. O podatcima zvizdačica o imenu i djelu Slavka Linića u svezi s Inom, ali i drugim aferama – nikada nigdje ni riječi. Ne znam je li Linić Mister 10 posto, ali bi po kamatama koje ugovara mogao biti nazvan Mister 11 posto.

Krško – što se čeka? Fukushima ili Černobil?

Sve je išlo po klasičnom receptu: samo tiho, samo nemojte pričati, samo bez obavijesti javnosti, dijelite jod i šutke popijte. Dugo je trajalo da nešto procuri iz nuklearke, takoreći, u smislu informacija. A stvar je vrlo, vrlo opasna, incident uopće nije bezazlen, tu se nešto dogodilo, tu su padale šipke u reaktor i nešto se dimilo. Iz službene Hrvatske ni glasa, ta i ona je u vlasničkoj strukturi, ta Zagreb je bliži nuklearki od Ljubljane, čak vrlo blizak.
Izvučeni su napokon pod reflektore šefovi nuklearke i stručnjaci, koji po uobičajenoj špranci tvrde da opasnosti nema. A ima, svaka nuklearka je opasnost pa čak i onda kada je na prvi pogled sve s njom u redu, sve nuklearke treba zatvoriti jer su stalna prijetnja. I tu nema ništa nacionalnog, napokon. Nuklearna opasnost je uvijek internacionalna.

Je li formirano neko istražno povjerenstvo za incident u Krškom? Nisam čuo. Treba pitati Kalinića koji se više uzbudi oko nepostojećega tsunamija nego oko postojeće nuklearne frke.
Samo nam još treba neka nuklearna katastrofa, nakon kemijskih iz devedesetih – o kojima malo tko zbori, ali ipak: na vidjelo je došao podatak o tisućama branitelja (a vjerojatno i civila) koji su umrli zadnjih godina od kemijskih otrova što su ih na nas bacali jugotrovači u vrijeme srpske agresije. One paučine koje smo nazivali “babljim ljetom” i mozgali što bi to moglo biti… Sada, u ovom babljem ljetu 2013. prisjećamo ih se, sada znamo o čemu se radilo i zašto toliko hrvatskih branitelja umire od karcinoma.

Potpora HKV-a „Ženi u Domovinskom ratu”

Zadarska udruga “Žena u Domovinskom ratu” želi obnovu procesa hrvatskim vojnim policajcima nepravedno optuženim i osuđenim za navodne zločine u Lori. Imaju potporu Hrvatskoga kulturnog vijeća, jer znamo da je cijeli slučaj konstruiran i predstavlja samo dno hrvatskoga pravosuđa.

Gavrilo i Puniša

Bliži se stota obljetnica početka Prvoga svjetskog rata. Navodno bi Srbi podignuli spomenik Gavrilu Principu. Zašto ne i Puniši Račiću? Kad se puca, nek se puca.

Vijest iz 2014.

U Vukovaru postavljena ćirilična ploča dimenzija 2 naprama 2 centimetra na visini od 22 metra, na krovu, ispod dimnjaka. Drugoga dana je nestala. Dva su dimnjačara pozvana na obavijesni razgovor.

Još nas ima

Neslužbeni rezultati popisa stanovništva u BiH kažu da ondje ima 560.000 Hrvata. Vrlo dobro, odnosno bolje od lošega, navodno je to 15 % pučanstva. Ja sam tvrdio da u BiH i sada, nakon svih katastrofa ima 17% Hrvata, i ne odustajem od te brojke. Gdje se izgubilo onih 2% (najmanje)? U raljama popisivača koji su Hrvate pretvarali u “Bošnjake”, te su o tome stizale vijesti u vrijeme popisivanja, čak je jedan popisivač uhvaćen da je cijelu ulicu Hrvata preveo u muslimane.

Bella i ljubičica bijela

Pokopana Jovanka Broz u sporednoj prostoriji Kuće cvijeća, uz melodiju “Ciao Bella” da se rimuje sa ljubičica bela. Koliko su mediji u Hrvatskoj i nadalje, poslije 22 godine hrvatske samostalnosti povezani sa svojim izgubljenom domovinom, Jugoslavijom, i njezinim simbolima, govore stranice i stranice ispisanih što bolničkih izvješća, što feljtona, što razglabanja o Titu i njegovoj eri, a sve to tako žuto i s tako obzirnom pomnjom da se među seksualnim i inim skandalima slučajno ne dotaknu zločini koje su počinili komunisti s Titom na čelu kolone.

Pa i zločini poslije Titove smrti u srpskoj i srbijanskoj komunističko-fašističkoj verziji u agresiji na Hrvatsku devedesetih. Te su se na Jovankinom pokopu pojavili i visokorangirani zločinci iz toga doba. Iz Hrvatske se pojavio samo Pupovac, kojemu okupljeno društvo nije smetalo. Istodobno su srpske “Novosti” koje izlaze u Zagrebu sve (nas) koji smo protiv ćirilice u Vukovaru nazvali ustašama.
Hrvoje Hitrec, HKV

facebook komentari

  • ZAKLEO SAM SE NA OSVETU

    domobran.prkos.com
    (Autor: Mile Boban) NASLOVNICA

    HRVATSKA I USTAŠTVO (28)

    Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo
    voljni učiniti u budućnosti za Hrvatsku, gen. Luburic, OBRANA br,43-44

    Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

    – S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu –

    Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske
    slobode. Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u
    katoliškim društvima, te naravno ona u sveučilšsnim redovima – nije
    nimalo tajila, da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U
    Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo
    Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti,
    o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada,
    kada su nam drugi sudbinu odredili i
    granice prekrojili,dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim
    krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatsva, svoje djake, kao
    prije,moja opaska!?) Orao i Sokol (to su tada bile hrvatske
    organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski sportski klub
    ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe
    hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska
    glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije
    kasnijih heroja. (Da se razumijemo, te heroje koji su svoje živote
    uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je oklevetao najružnijim
    imenima,moja opaska) Široki Brijeg bio je, kao neka tvrda kula, spremna
    na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto kao što je bila za
    Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je bio nešto
    konkretno.

    Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog
    Hercegovca, katolika ili muslimana, koji, ne bi bio sretan, da su ga
    tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala svojih martira.
    Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki moj daljni rod,
    kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi jednog vatrenog
    govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio izbašen iz svih
    škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti moje dobrog
    oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.

    Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i
    istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele
    Hrvatske. Pozudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare,
    poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama
    “školarcima”. Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i
    hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar
    već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su bili
    kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i srpskim
    djacima i organizacijama – konačno sam nakon prvog tromjesečja petog
    razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u Trebinje.
    Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara, katolika iz
    gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo da
    je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo
    može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se
    protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega
    daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično zavjetovali boriti
    se za Hrvatku, moja opaska) Izgledalo to nekome dobro ili ne “zakleo sam
    se i na osvetu”- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio,
    ali koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao
    i cijela obitelj, još u doba Austrije.

    S očeva groba pošao sam
    da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice – od Kotora do
    Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio – a da
    nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.

    Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i
    pjevajući iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili
    gradjevinski materijal, ili išle u ribolov – ” malena je Dalmacija, al’
    je dika rodu svom…”. Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz
    Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica –
    obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i
    naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti račin, izazivao na svakome
    koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i uzeo učešća
    (sudjelovao, mo) u svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u
    najradikalnije kutove, gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje
    sam tražio i sa kojima sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i
    svake Jugoslavije. To su bile Ustaše. To je bila organizacija USTAŠA
    (U.H.R,O.) ustaška hrvatska revolucionarna organizacija – koju sam
    tražio od moga “razlaza” sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj
    Imotskog. (Ovdje Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog,
    odakle je i Zvonko Bušuć, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo,
    Otporaš)

    Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam
    sada, prije odlaska na konačni put, odočastio na grob moga Stipice i
    ostalih martira za hrvatsku Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i
    odredjen. Odlazio sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno –
    revolucionarni logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa
    se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i
    kojoj sam položio moju vojničku prisegu – s uvjerenjem, da je onako,
    kako su nam tada rekli – da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da
    je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne
    organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države
    Hrvatske.

    (Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati
    važnost ovih opisa. Oni su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od
    pola stoljeća u emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam
    imao priliku se sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam
    koliko ih danas još ima na životu. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i
    opisati svoja sjećanja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš
    budući naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje,
    jer ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od
    našeg neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)

    Nastavlja se.

  • ZAKLEO SAM SE NA OSVETU

    domobran.prkos.com
    (Autor: Mile Boban) NASLOVNICA

    HRVATSKA I USTAŠTVO (28)

    Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo
    voljni učiniti u budućnosti za Hrvatsku, gen. Luburic, OBRANA br,43-44

    Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

    – S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu –

    Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske
    slobode. Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u
    katoliškim društvima, te naravno ona u sveučilšsnim redovima – nije
    nimalo tajila, da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U
    Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo
    Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti,
    o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada,
    kada su nam drugi sudbinu odredili i
    granice prekrojili,dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim
    krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatsva, svoje djake, kao
    prije,moja opaska!?) Orao i Sokol (to su tada bile hrvatske
    organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski sportski klub
    ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe
    hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska
    glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije
    kasnijih heroja. (Da se razumijemo, te heroje koji su svoje živote
    uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je oklevetao najružnijim
    imenima,moja opaska) Široki Brijeg bio je, kao neka tvrda kula, spremna
    na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto kao što je bila za
    Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je bio nešto
    konkretno.

    Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog
    Hercegovca, katolika ili muslimana, koji, ne bi bio sretan, da su ga
    tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala svojih martira.
    Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki moj daljni rod,
    kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi jednog vatrenog
    govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio izbašen iz svih
    škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti moje dobrog
    oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.

    Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i
    istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele
    Hrvatske. Pozudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare,
    poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama
    “školarcima”. Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i
    hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar
    već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su bili
    kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i srpskim
    djacima i organizacijama – konačno sam nakon prvog tromjesečja petog
    razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u Trebinje.
    Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara, katolika iz
    gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo da
    je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo
    može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se
    protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega
    daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično zavjetovali boriti
    se za Hrvatku, moja opaska) Izgledalo to nekome dobro ili ne “zakleo sam
    se i na osvetu”- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio,
    ali koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao
    i cijela obitelj, još u doba Austrije.

    S očeva groba pošao sam
    da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice – od Kotora do
    Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio – a da
    nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.

    Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i
    pjevajući iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili
    gradjevinski materijal, ili išle u ribolov – ” malena je Dalmacija, al’
    je dika rodu svom…”. Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz
    Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica –
    obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i
    naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti račin, izazivao na svakome
    koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i uzeo učešća
    (sudjelovao, mo) u svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u
    najradikalnije kutove, gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje
    sam tražio i sa kojima sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i
    svake Jugoslavije. To su bile Ustaše. To je bila organizacija USTAŠA
    (U.H.R,O.) ustaška hrvatska revolucionarna organizacija – koju sam
    tražio od moga “razlaza” sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj
    Imotskog. (Ovdje Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog,
    odakle je i Zvonko Bušuć, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo,
    Otporaš)

    Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam
    sada, prije odlaska na konačni put, odočastio na grob moga Stipice i
    ostalih martira za hrvatsku Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i
    odredjen. Odlazio sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno –
    revolucionarni logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa
    se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i
    kojoj sam položio moju vojničku prisegu – s uvjerenjem, da je onako,
    kako su nam tada rekli – da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da
    je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne
    organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države
    Hrvatske.

    (Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati
    važnost ovih opisa. Oni su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od
    pola stoljeća u emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam
    imao priliku se sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam
    koliko ih danas još ima na životu. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i
    opisati svoja sjećanja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš
    budući naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje,
    jer ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od
    našeg neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)

    Nastavlja se.