Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Bilo kakav pokušaj renacionalizacije Hrvatske unutar EU nije dobrodošao

Objavljeno

na

Zubati listopad obilježili su s jedne strane jezivi klaunovi, a s druge oblikovanje nove hrvatske Vlade desnoga centra, u kojoj ima ljudi preuzetih od Oreškovića i podosta novih, među njima i nekih uzetih iz lijevoga centra.

Nina ObuljenGlede domovinske sigurnosti stamene su osobe general Krstičević i ministar branitelja Medved, gospodarstvo i financije prepušteni su (inače vrlo stručnim) ljubiteljima bankara i krupnoga kapitala, s u zadnji čas ubačenim G. Marićem, osviještenim oponentom M. Dalićke, gospođe čiji je beogradski hintergrund u najmanju ruku interesantan. Izvisio je sada već bivši ministar vanjskih poslova Kovač, koji je valjda preoštro odgovarao na srbijanske provokacije, što je hrvatskoj politici strano, a došao Stier s još nejasnim namjerama glede Argentine.

Najveću uzbunu među Hrvatim izazvalo je izostavljanje Hasanbegovića i ustoličenje N. Obuljen, s tim što se prvo moglo očekivati, a drugo nije. A. Plenković je iskoristio Hasanbegovića za pridobivanje glasova na izborima, a onda ga žrtvovao na oltaru M. Pupovca, „kulturnjaka 2016.“ te europskih integriranih ljevičara koji su, svi zajedno, odnijeli čistih 3: 0 iz Zagreba, u stilu velikih europskih klubova koji sličnim rezultatom igraju s Dinamom. Što je bio grijeh Zlatka Hasanbegovića? Kao ministar kulture taj je politički Hrvat pokušao rastumačiti da kultura jednoga naroda ne obuhvaća samo živu umjetnost i umjetničku baštinu, nego postoji i kultura odgovornosti prema domovini, kultura istine o temeljima moderne hrvatske države, nasuprot kulturi krivotvorenja u službi propalih ideologija i naddržava. Pa ako je „sektor“ kulture bio i jest preplavljen – više no ijedno područje života – onim umjetnički impotentnim potkornjacima koji duboko preziru Hrvatsku i hrvatski narod, rugaju se našim simbolima, vrijednostima i osjećajima, ako je (a jest) Ministarstvo kulture u prethodnom razdoblju A. Zlatar i kompanije od srca ljubilo baš takve i punilo im džepove da bi u blagodati „upražnjavali“ svoje histerično protuhrvatstvo, a istinske hrvatske umjetnike stavljalo na crne liste – što je trebao učiniti Hasanbegović nego pokušati uspostaviti prirodno stanje? Eh, zato sada više nije ministar kulture – zato jer Hrvatska nije u prirodnom stanju, zato što Hrvatska nije normalna država koja drži do sebe i naroda čije ime nosi u nazivu, zato što će srdačno podupirati sve one koji ju organski ne podnose.

Nina će pozvati Ninu kako bi se istražio HAVC

I tako ode Zlatko u – Sabor. Za novoga ministra nije odabran netko iz, recimo, HDZ-ove Akademske zajednice dr. Ante Starčević koja vrvi sposobnim ljudima i uz to ideološki izobraženim u Tuđmanovoj školi. Usred afere oko HAVC-a i masakra u Dvoru, ministricom je imenovana članica upravnog odbora HAVC-a kojoj je Plenković kao prvu zadaću dao da razmotri stanje u tom audiovizualnom tijelu, pa će ministrica Nina pozvati u kancelariju članicu u. o. HAVC-a Ninu da joj objasni što se događa. Nakon Nine pozvat će u kancelariju šefa HAVC-a, a on će, osupnut, reći: „Pa nemoj sada ti meni, Nina, postavljati pitanja kao Zorica Gregurić, ona medicinska sestra iz Vukovara, dotično Zagrepčanka, ali čujem da je porijekom iz Bosne. Iz Bosne! To ti sve govori… Evo, baš sam jučer izbacio iz sobe ekipu HTV-a s onom Malbašom, pa ne će ona mene pitati isto što i Zorica.“

I tako dalje. Sve te hribare, kao i cijeli taj naraštaj – u kojemu ima i iznimaka, to jest Hrvata s hrvatskom duhovnom putovnicom – poznajem iz vremena kada su bili dečkići i zato sam do sada imao neke obzire, pa i onda kada su odbijali filmske projekte u kojima sam sudjelovao kao scenarist, valjda zato što se nisam (naravno) uklapao u mainstream u kojemu su oni na žalost zaglavili i bili odvedeni doista kao roblje regionalnih i kvazieuropskih ideologa. No, sada je dosta.

A Nini Obuljen vratit ću se još jednom u ovom tekstu.

Naime, prošloga je tjedna u krcatim dvoranama Branimir-centra u Zagrebu prikazan film o hrvatskom iseljeniku Antunu Kikašu i čuvenoj epizodi s početka rata, slučaju boeinga 707 u kojemu je bio hrvatski OO7, a uz njega nekoliko tona oružja. Ugledan i imućan poslovni čovjek, pjesnik, promicatelj hrvatske kulture i jezika mogao je ispuniti ček i poslati ga za obranu Hrvatske, pa pratiti događaje sa sigurne udaljenosti. Ali znate kako je bilo s tim čekovima…. Ako ne znate, pitajte, znate koga. Pa se Kikaš odlučio na izravnu akciju, stavio život na kocku, a samo je nesretan splet okolnosti spriječio uspjeh akcije, Kišaš je prebijen, izmrcvaren, završio u beogradskom kosovskom kazamatu i poslije bio zamijenjen za generala JNA Aksentijevića. No, spominjem nedavnu premijeru zato što je Kikaš poslije projekcije govorio ne o oružju, nego o hrvatskom jeziku – kako su hrvatski iseljenici u Kanadi uspjeli otvoriti Katedru za hrvatski jezik dvije godine prije nego što je hrvatski ušao u božićni Ustav u domovini.

Katedra za hrvatski jezik

Priča je zapravo gorka, jer je sveučilište tražilo pola milijuna dolara, a kada su Kikaš i ostali iseljenici skupili svotu – rečeno im je da ipak ne će dobiti katedru jer su se raspitali i doznali da postoji samo srpskohrvatski jezik. No, onda je jedno drugo sveučilište ponudilo da će otvoriti katedru, ali za milijun dolara. Pa su hrvatski iseljenici i to skupili, na banketima koje je u pravilu organizirao Kikaš. Pametnom dosta. Ciničan zaključak bio bi: priznanje hrvatskoga jezika vrijedi milijun dolara. Bilo je to 1988., a australski Hrvati dobili su priznanje hrvatskoga jezika i prije, i bez tolikih novaca, pa i oni imaju katedru za hrvatski. Hrvatska je domovina još bila u raljama jugoslavenske komunističke bande i hrvatski jezik – premda upisan u Ustav 1974. kao hrvatski standardni jezik, ali u školama predavan kao hrvatski ili srpski – svoje je ime bez suvišnih i spornih dodataka upisao u Ustav Republike Hrvatske tek svršetkom 1990. nakon grčevite borbe krajem osamdesetih kada su Šuvar i družba pokušali diverziju, neuspjelim vraćanjem kotača na srpskohrvatski kolosijek. „Rehabilitirani“ su u hrvatskoj državi hrvatski jezikoslovci i više-manje stvari postavljene na mjesto, sve do vremena Jovanovića i Jozića. (Usput, u utorak 25.11. o hrvatskom jeziku i njegovu izučavanju na sjevernoameričkom kontinentu i u Australiji govori u HAZU Vinko Grubišić.)

No, najveća afera u svezi s hrvatskim jezikom u samostalnoj državi nije se odvijala u jovanovićevskim kuloarima Ministarstva znanosti i obrazovanja, nego se dogodila baš u Ministarstvu kulture, u vrijeme vladavine desnoga centra, da ne kažem HDZ-a kojemu sam ispred imena pisao „S“ jer su me bili rasrdili. Rečeno je ministarstvo sufinanciralo knjigu Snježane Kordić „Jezik i nacionalizam“, u kojoj se crno na bijelo, bez ikakvih ograda, kaže da hrvatski narod nema pravo nazivati jezik svojim imenom. Tada je Hrvatsko kulturno vijeće, s mojim potpisom, otišlo u DORH jer je bila riječ o kršenju Ustava i vrijeđanja hrvatskoga naroda, ali su u DORH-u već bili kadrovi nezainteresirani za tu „problematiku“. Zatražili su ipak očitovanje, koliko se sjećam, očitovanje je napisao „vanjski suradnik Ministarstva“ (znam tko), a navodno potpisala Nina (podsjećaju me portali).

I to je ta priča. HKV je bio prijavio Božu i Čedu, ne i Ninu koja s tim – do trenutka potpisa očitovanja – vjerojatno nije imala veze. Od tada ima. To je i priča o vladama „desnoga centra“ u 21. stoljeću. Kada su na vlasti crveni, ja sam miran i pribran jer znam što će oni i kako će, znam da sam na crnoj listi pa se ne uzrujavam, nego radim sve da ih skinem, no vrlo sam nervozan kada na vlast opet dođe desni centar jer – sada već u pravilu – u najosjetljvije sektore koji se bave duhom nacije postavlja kadrove koji imaju malo ili nimalo veze s izvorima na kojima je nastala hrvatska država, malo ili nimalo veze s razumijevanjem hrvatske kulture, ali s velikom tolerancijom prema lijevoj klateži kojoj kade i nose ju na rukama, a ona im jede iz ruke sve dok opet crveni ne dođu na vlast, a klatež se osili na najbezočniji način i pomete sve što je hrvatsko, pa i svoje pokrovitelje s desnoga spektra, uvede diktaturu jednoumnih mediokriteta, pije, gosti se i krade na račun onih ionako mizernih 0,49 posto koliko se iz proračuna odvaja za kulturu. Pa ni (opet) u oporbi ne radi ništa drugo do raznih diverzija, opanjkavanja desnih ministara i urlikanja po ulicama, što na kraju ipak dođe do ušiju vođa desnoga centra koji se uplaše i podlegnu prijetnjama i podmetanjima, te savjetima „europskih intelektualaca“.

Davat će se potpore protuhrvatskim udrugama pod firmom desnog centra

Ja sam srećom objavio knjigu „Hrvatske kronike“, gdje se može vidjeti da je sve zabilježeno u realnom vremenu, pa će tako biti u nastavku (knjige), s događajima koji se upravo zbivaju,a uopće nije neprozirno kako će završiti. Nina ima zadaću da u svom sektoru ispuni očekivanja umivenoga desnoga centra koji ima namjeru djelovati u smislu sprječavanja renacionalizacije koja je – reče Plenković – problem za Europsku uniju. Treba, znači, u Hrvatskoj ali i drugim sličnim zemljama obeshrabriti one koji EU i dalje drže savezom nacionalnih država i protive se svakoj ideji nove naddržave, posebno one zemlje koje su iskusile teror u okviru umjetnih komunističkih naddržava ili stanje opako nadziranog ograničenog suvereniteta u vrijeme SSSR-a, kada je sve nacionalno bilo potisnuto i represalijama uništavano. Te zadnje spomenute zemlje stale su na stražnje noge vidjevši da ih, na naoko soft način, opet porobljavaju, i iznjedrile vođe koji to razumiju. No, Hrvati su narod nade ne samo za Ivana Pavla II. nego i za činovništvo bruxellesko, podatnost hrvatske politike bezumno umnoženoj birokraciji već je provjerena i Hrvatska tako ostaje jedina ili gotovo jedina zemlja s kojom se može manipulirati kao s kolonijom. Bilo kakav pokušaj renacionalizacije Hrvatske unutar EU nije dobrodošao, i tu je odgovor kako će se stvari razvijati sljedećih godina. Dobro to znaju i „kulturnjaci 2016.“, protuhrvatske udruge i različiti „plenumi“, koji će u toj masnoj kaši dobro plivati, a „njihovo“ ministarstvo davat će im potporu, premda pod firmom desnoga centra. Hoće li biti tako? Vidjet ćemo.

I još nešto. Vlade desnoga centra vrlo su sklone, navodno zbog svoje „stabilnosti“, podilaziti manjinama, što znači pretežito pupovačkim Srbima, te s njima – sada već tradicionalno – sklapaju javne i tajne ugovore. Zato se može očekivati da u Ministarstvu kulture na visok položaj opet zasjedne neki Čedomir ili njemu sličan i priča dobije sretan kraj. Opet će biti podmetanja, opet će se Ivo Vojnović naći u srpskom korpusu, prevashodno, valjda i Ruđer Bošković, sve s financijskom potporom hrvatskoga proračuna? Hoće li hrvatski umjetnici nacionalnoga nagnuća bit će proskribirani, a velikosrpstvo trijumfalno razumjeti da može opet rovariti, ne iz labradorskih stanova nego iz hrvatskih ministarstava? Hoće li publicističke knjige Slobodana Praljka koji se sam i osamljen bori za istinu o obrani Hrvata u Herceg Bosni opet biti nazivane šundom, a financirane knjige Nebojše Devetaka ili vizualni uradci Bore Rkmana, ili uopće (ne)djela u kojima se hrvatske branitelje naziva ustašama?

Malo Miciću, malo Matošu

No, najvjerojatnije je da će se kulturnim poljem upravljati na neodređen, tehnokratski način, bez naboja, bez izrazito i javno promicane svjetonazorne sklonosti „jednoj ili drugoj strani“, pri čemu novi kadar treba zatomiti svoje nagnuće josipovićevskim krugovima, što će predstavljati stanovit napor. Tako će renacionalizacija biti suzbijena, kao i na drugim područjima, i sve će naoko poteći u smjeru ugodne ravnoteže. Malo Miciću, malo Matošu. Manje Matošu. Hrvatska ne će biti problem za EU.

Neodoljivo je komično bilo pratiti kako je slučaj o kojemu pišem uspio podijeliti i braniteljska udruge, pri čemu su velike zauzele neobično blago stajalište, čime je mogući otpor eutaniziran. Vrlo zanimljivo. Članovi HDZ-a, odnosno njihovi visoki predstavnici, nisu se javili, osim utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice koji, kako čitam u opakim komentarima „nemaju što izgubiti jer su stari i nikakvi.“ (To što su mogli izgubiti glavu svršetkom osamdesetih više nikoga ne zanima.) Komentari iz kruga Hrvatskoga kulturnog vijeća bili su vjerodostojni kao i uvijek. Ja imam tu „sreću“ da sam i utemeljitelj HDZ-a i član u. o. HKV-a i k tomu umjetnik, književnik, te filmski scenarist, a još i hrvatski branitelj, pa očekujem juriš lake konjice iz raznih pravaca, poradi ovoga teksta i stajališta koje oduvijek zastupam. Kažu mi rezignirani ljudi da ne treba dizati prašinu, da će desni centar pretvoriti Hrvatsku u zemlju blagostanja, je li. Pa da se to nekim slučajem i dogodi, što će nam sva blaga svijeta ako izgubimo dušu?

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto trebamo postati netolerantni?

Objavljeno

na

Objavio

Hanibal, čija je vojska bila znatno slabija od rimske, dugo je bio noćna mora Rimljana, redovito ih je tukao, premda brojčano slabiji. Razlog se nalazio u izreci koja se pripisuje Aleksandru Velikom: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav, nego vojsku lavova koju vodi ovca”.

Ovo je moto iznimno provokativne, i, mnogi će reći, kontroverzne knjige Nassima Nikholasa Taleba znakovitog naslova “Skin in the Game”, koja je svojevrsna “pohvala” netoleranciji kroz povijest, sa glavnom tezom da povijest, dominantne vrijednosti i civilizacije stvaraju samo netolerantne, motivirane i hrabre manjine.

Zakon asimetrije

U jednom, netolerantni “lavovi”, manjine, su princip kretanja povijesti, a ne ogromna stada pitomih i tolerantnih ovaca. Tu on vidi propast Zapada, ukoliko ne postane netolerantan prema netolerantnima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

U mnoštvu primjera kako su se netolerantne manjine nametnule i osvajale svijet, Taleb rabi i povijesni uspjeh religija, poglavito islama i kršćanstva.

Islam, kao manjina, je brzo pokorio zemlje u kojima je kršćanstvo bilo većina zahvaljujući, kako ga Taleb zove, “zakonu asimetrije” koji je duša netolerancije. Napominje kako nadirući islam na početku nije imao namjeru obraćati kršćane jer su bili, kao i Židovi, ljudi knjige s istim praocem Abrahamom, a k tome nije bilo ni pragmatično jer su nemuslimani plaćali znatno veće poreze, a taj novac bio im je iznimno važan za troškove osvajačkih ratovanja.

Dvije asimetrične regule u ovom kontekstu u islamu su ključne. Prva, ako neki čovjek pod islamskom dominacijom oženi muslimanku, on mora prijeći na islam, kao i da je dijete ako je jedan od roditelja musliman, automatski musliman. Nema tu konsenzusa, dijaloga, tolerancije. I drugo, jednom kada postanete musliman, to je nepovratno, nema više napuštanja islama, to kažnjavaju i danas vrlo “tolerantno” – smrću.

Na primjer, poznati glumac Omar Sharif, izvorno libanonski kršćanin pravim imenom Mihael Demetri Shaloub, kada je oženio muslimanku, također (egipatsku) glumicu, prešao je na islam i promijenio ime. Kasnije se razveo, ali je ostao musliman. Ove dvije asimetrične regule, tvrdi Taleb, u Egiptu objašnjavaju kako su malo po malo kršćani postali manjina, a islam većina zahvaljujući – netoleranciji. Islam je ondje pobijedio kršćanstvo zato što je bio netolerantniji

Taleb tvrdi da je prije islama i kršćanstvo, kao manjina, na drugačiji način od islama, uspjelo osvojiti tada poznati svijet zahvaljujući netoleranciji. On to razdoblje kršćanske povijesti gleda iz kuta druge strane, politeista, pogana.

Oni na početku nisu ništa imali protiv kršćana, dapače. No za razliku od monoteista kršćana, njima, kao tolerantnima prema svim religijama u Carstvu, nikako nije bilo jasno zašto oni odbijaju svog Krista staviti u panteon ravnopravno među druge bogove, već tvrdoglavo i hrabro inzistiraju da je samo njihov Bog jedini pravi.

’Roditelj 1 i 2’

Iz toga kuta progoni kršćana od strane pogana su “razumljivi” jer su uzrokovani netolerancijom kršćana prema njima i njihovim bogovima, a ne obrnuto. I kada je car Julijan Apostata, nakon što su tvrdoglavi kršćani uspjeli kršćanstvo učiniti “službenom” religijom carstva i od progonjenih postali progonitelji, pokušao vratiti poganstvo, to je bilo nemoguće iako su mase, većina, još bili de facto pogani, zbog kršćanske netolerancije, zbog “ovaca” koje je vodio “lav”.

Kršćani tako uz pomoć netolerancije nisu samo politički pokorili Carstvo, već nametnuli i svoj moral, svoj vrijednosni univerzum.

Kako je bilo kroz povijest tako je i danas, agresivne, hrabre, motivirane, nepopustljive, čitaj netolerantne manjine diktiraju povijesna kretanja, od spolnih, preko financijskih do religijskih i nacionalnih, kao “neke” agresivne manjine kod nas sa svojim glasilima.

Tako, na primjer, već sada u mnogim zemljama homoseksualna manjina je pobijedila heteroseksualnu i nametnula svoj sustav vrijednosti do te mjere da se iz matičnih listova brišu nazivi otac i majka a uvode “roditelj 1” i “roditelj 2”, da je već sada osim muškog i ženskog u mnogim zemljama zbog šačice transeksualaca uveden, osim muškog i ženskog, neutralni spol.

Jednako je ta manjina u odgojno obrazovnom sustavu nametnula rodnu teoriju koja briše razlike između muškarca i žene, dječaka i djevojčice, koje su po njima obični socijalni konstrukt.

Tako se Taleb pita, promišljajući sudbinu Zapada, imajući u vidu i sve agresivniju islamsku manjinu, trebamo li se prema netolerantnima ponašati tolerantno, nudeći im “dijalog, integraciju, toleranciju i europske vrijednosti”.

Odgovara jasno – ne, ako želimo sačuvati demokraciju i upravo te vrijednosti u ime kojih toleriramo netolerantne, jer “društvo kroz povijest nije evoluiralo kroz konsenzuse, akademske rasprave, i voljom većine”, već uz pomoć netolerancije. “Zapad je trenutno na putu samoubojstva”, tvrdi Taleb jer je tolerantan prema netolerantnim i agresivnim manjinama.

Ako pripadate većini lavova koje vodi ovca, s Talebom se nećete složiti. Taleb je i tako “netolerantna” (misaona) manjina.

facebook komentari

Nastavi čitati