H. Hitrec: Bilo kakav pokušaj renacionalizacije Hrvatske unutar EU nije dobrodošao

1

Zubati listopad obilježili su s jedne strane jezivi klaunovi, a s druge oblikovanje nove hrvatske Vlade desnoga centra, u kojoj ima ljudi preuzetih od Oreškovića i podosta novih, među njima i nekih uzetih iz lijevoga centra.

Nina ObuljenGlede domovinske sigurnosti stamene su osobe general Krstičević i ministar branitelja Medved, gospodarstvo i financije prepušteni su (inače vrlo stručnim) ljubiteljima bankara i krupnoga kapitala, s u zadnji čas ubačenim G. Marićem, osviještenim oponentom M. Dalićke, gospođe čiji je beogradski hintergrund u najmanju ruku interesantan. Izvisio je sada već bivši ministar vanjskih poslova Kovač, koji je valjda preoštro odgovarao na srbijanske provokacije, što je hrvatskoj politici strano, a došao Stier s još nejasnim namjerama glede Argentine.

Najveću uzbunu među Hrvatim izazvalo je izostavljanje Hasanbegovića i ustoličenje N. Obuljen, s tim što se prvo moglo očekivati, a drugo nije. A. Plenković je iskoristio Hasanbegovića za pridobivanje glasova na izborima, a onda ga žrtvovao na oltaru M. Pupovca, „kulturnjaka 2016.“ te europskih integriranih ljevičara koji su, svi zajedno, odnijeli čistih 3: 0 iz Zagreba, u stilu velikih europskih klubova koji sličnim rezultatom igraju s Dinamom. Što je bio grijeh Zlatka Hasanbegovića? Kao ministar kulture taj je politički Hrvat pokušao rastumačiti da kultura jednoga naroda ne obuhvaća samo živu umjetnost i umjetničku baštinu, nego postoji i kultura odgovornosti prema domovini, kultura istine o temeljima moderne hrvatske države, nasuprot kulturi krivotvorenja u službi propalih ideologija i naddržava. Pa ako je „sektor“ kulture bio i jest preplavljen – više no ijedno područje života – onim umjetnički impotentnim potkornjacima koji duboko preziru Hrvatsku i hrvatski narod, rugaju se našim simbolima, vrijednostima i osjećajima, ako je (a jest) Ministarstvo kulture u prethodnom razdoblju A. Zlatar i kompanije od srca ljubilo baš takve i punilo im džepove da bi u blagodati „upražnjavali“ svoje histerično protuhrvatstvo, a istinske hrvatske umjetnike stavljalo na crne liste – što je trebao učiniti Hasanbegović nego pokušati uspostaviti prirodno stanje? Eh, zato sada više nije ministar kulture – zato jer Hrvatska nije u prirodnom stanju, zato što Hrvatska nije normalna država koja drži do sebe i naroda čije ime nosi u nazivu, zato što će srdačno podupirati sve one koji ju organski ne podnose.

Nina će pozvati Ninu kako bi se istražio HAVC

I tako ode Zlatko u – Sabor. Za novoga ministra nije odabran netko iz, recimo, HDZ-ove Akademske zajednice dr. Ante Starčević koja vrvi sposobnim ljudima i uz to ideološki izobraženim u Tuđmanovoj školi. Usred afere oko HAVC-a i masakra u Dvoru, ministricom je imenovana članica upravnog odbora HAVC-a kojoj je Plenković kao prvu zadaću dao da razmotri stanje u tom audiovizualnom tijelu, pa će ministrica Nina pozvati u kancelariju članicu u. o. HAVC-a Ninu da joj objasni što se događa. Nakon Nine pozvat će u kancelariju šefa HAVC-a, a on će, osupnut, reći: „Pa nemoj sada ti meni, Nina, postavljati pitanja kao Zorica Gregurić, ona medicinska sestra iz Vukovara, dotično Zagrepčanka, ali čujem da je porijekom iz Bosne. Iz Bosne! To ti sve govori… Evo, baš sam jučer izbacio iz sobe ekipu HTV-a s onom Malbašom, pa ne će ona mene pitati isto što i Zorica.“

I tako dalje. Sve te hribare, kao i cijeli taj naraštaj – u kojemu ima i iznimaka, to jest Hrvata s hrvatskom duhovnom putovnicom – poznajem iz vremena kada su bili dečkići i zato sam do sada imao neke obzire, pa i onda kada su odbijali filmske projekte u kojima sam sudjelovao kao scenarist, valjda zato što se nisam (naravno) uklapao u mainstream u kojemu su oni na žalost zaglavili i bili odvedeni doista kao roblje regionalnih i kvazieuropskih ideologa. No, sada je dosta.

A Nini Obuljen vratit ću se još jednom u ovom tekstu.

Naime, prošloga je tjedna u krcatim dvoranama Branimir-centra u Zagrebu prikazan film o hrvatskom iseljeniku Antunu Kikašu i čuvenoj epizodi s početka rata, slučaju boeinga 707 u kojemu je bio hrvatski OO7, a uz njega nekoliko tona oružja. Ugledan i imućan poslovni čovjek, pjesnik, promicatelj hrvatske kulture i jezika mogao je ispuniti ček i poslati ga za obranu Hrvatske, pa pratiti događaje sa sigurne udaljenosti. Ali znate kako je bilo s tim čekovima…. Ako ne znate, pitajte, znate koga. Pa se Kikaš odlučio na izravnu akciju, stavio život na kocku, a samo je nesretan splet okolnosti spriječio uspjeh akcije, Kišaš je prebijen, izmrcvaren, završio u beogradskom kosovskom kazamatu i poslije bio zamijenjen za generala JNA Aksentijevića. No, spominjem nedavnu premijeru zato što je Kikaš poslije projekcije govorio ne o oružju, nego o hrvatskom jeziku – kako su hrvatski iseljenici u Kanadi uspjeli otvoriti Katedru za hrvatski jezik dvije godine prije nego što je hrvatski ušao u božićni Ustav u domovini.

Katedra za hrvatski jezik

Priča je zapravo gorka, jer je sveučilište tražilo pola milijuna dolara, a kada su Kikaš i ostali iseljenici skupili svotu – rečeno im je da ipak ne će dobiti katedru jer su se raspitali i doznali da postoji samo srpskohrvatski jezik. No, onda je jedno drugo sveučilište ponudilo da će otvoriti katedru, ali za milijun dolara. Pa su hrvatski iseljenici i to skupili, na banketima koje je u pravilu organizirao Kikaš. Pametnom dosta. Ciničan zaključak bio bi: priznanje hrvatskoga jezika vrijedi milijun dolara. Bilo je to 1988., a australski Hrvati dobili su priznanje hrvatskoga jezika i prije, i bez tolikih novaca, pa i oni imaju katedru za hrvatski. Hrvatska je domovina još bila u raljama jugoslavenske komunističke bande i hrvatski jezik – premda upisan u Ustav 1974. kao hrvatski standardni jezik, ali u školama predavan kao hrvatski ili srpski – svoje je ime bez suvišnih i spornih dodataka upisao u Ustav Republike Hrvatske tek svršetkom 1990. nakon grčevite borbe krajem osamdesetih kada su Šuvar i družba pokušali diverziju, neuspjelim vraćanjem kotača na srpskohrvatski kolosijek. „Rehabilitirani“ su u hrvatskoj državi hrvatski jezikoslovci i više-manje stvari postavljene na mjesto, sve do vremena Jovanovića i Jozića. (Usput, u utorak 25.11. o hrvatskom jeziku i njegovu izučavanju na sjevernoameričkom kontinentu i u Australiji govori u HAZU Vinko Grubišić.)

No, najveća afera u svezi s hrvatskim jezikom u samostalnoj državi nije se odvijala u jovanovićevskim kuloarima Ministarstva znanosti i obrazovanja, nego se dogodila baš u Ministarstvu kulture, u vrijeme vladavine desnoga centra, da ne kažem HDZ-a kojemu sam ispred imena pisao „S“ jer su me bili rasrdili. Rečeno je ministarstvo sufinanciralo knjigu Snježane Kordić „Jezik i nacionalizam“, u kojoj se crno na bijelo, bez ikakvih ograda, kaže da hrvatski narod nema pravo nazivati jezik svojim imenom. Tada je Hrvatsko kulturno vijeće, s mojim potpisom, otišlo u DORH jer je bila riječ o kršenju Ustava i vrijeđanja hrvatskoga naroda, ali su u DORH-u već bili kadrovi nezainteresirani za tu „problematiku“. Zatražili su ipak očitovanje, koliko se sjećam, očitovanje je napisao „vanjski suradnik Ministarstva“ (znam tko), a navodno potpisala Nina (podsjećaju me portali).

I to je ta priča. HKV je bio prijavio Božu i Čedu, ne i Ninu koja s tim – do trenutka potpisa očitovanja – vjerojatno nije imala veze. Od tada ima. To je i priča o vladama „desnoga centra“ u 21. stoljeću. Kada su na vlasti crveni, ja sam miran i pribran jer znam što će oni i kako će, znam da sam na crnoj listi pa se ne uzrujavam, nego radim sve da ih skinem, no vrlo sam nervozan kada na vlast opet dođe desni centar jer – sada već u pravilu – u najosjetljvije sektore koji se bave duhom nacije postavlja kadrove koji imaju malo ili nimalo veze s izvorima na kojima je nastala hrvatska država, malo ili nimalo veze s razumijevanjem hrvatske kulture, ali s velikom tolerancijom prema lijevoj klateži kojoj kade i nose ju na rukama, a ona im jede iz ruke sve dok opet crveni ne dođu na vlast, a klatež se osili na najbezočniji način i pomete sve što je hrvatsko, pa i svoje pokrovitelje s desnoga spektra, uvede diktaturu jednoumnih mediokriteta, pije, gosti se i krade na račun onih ionako mizernih 0,49 posto koliko se iz proračuna odvaja za kulturu. Pa ni (opet) u oporbi ne radi ništa drugo do raznih diverzija, opanjkavanja desnih ministara i urlikanja po ulicama, što na kraju ipak dođe do ušiju vođa desnoga centra koji se uplaše i podlegnu prijetnjama i podmetanjima, te savjetima „europskih intelektualaca“.

Davat će se potpore protuhrvatskim udrugama pod firmom desnog centra

Ja sam srećom objavio knjigu „Hrvatske kronike“, gdje se može vidjeti da je sve zabilježeno u realnom vremenu, pa će tako biti u nastavku (knjige), s događajima koji se upravo zbivaju,a uopće nije neprozirno kako će završiti. Nina ima zadaću da u svom sektoru ispuni očekivanja umivenoga desnoga centra koji ima namjeru djelovati u smislu sprječavanja renacionalizacije koja je – reče Plenković – problem za Europsku uniju. Treba, znači, u Hrvatskoj ali i drugim sličnim zemljama obeshrabriti one koji EU i dalje drže savezom nacionalnih država i protive se svakoj ideji nove naddržave, posebno one zemlje koje su iskusile teror u okviru umjetnih komunističkih naddržava ili stanje opako nadziranog ograničenog suvereniteta u vrijeme SSSR-a, kada je sve nacionalno bilo potisnuto i represalijama uništavano. Te zadnje spomenute zemlje stale su na stražnje noge vidjevši da ih, na naoko soft način, opet porobljavaju, i iznjedrile vođe koji to razumiju. No, Hrvati su narod nade ne samo za Ivana Pavla II. nego i za činovništvo bruxellesko, podatnost hrvatske politike bezumno umnoženoj birokraciji već je provjerena i Hrvatska tako ostaje jedina ili gotovo jedina zemlja s kojom se može manipulirati kao s kolonijom. Bilo kakav pokušaj renacionalizacije Hrvatske unutar EU nije dobrodošao, i tu je odgovor kako će se stvari razvijati sljedećih godina. Dobro to znaju i „kulturnjaci 2016.“, protuhrvatske udruge i različiti „plenumi“, koji će u toj masnoj kaši dobro plivati, a „njihovo“ ministarstvo davat će im potporu, premda pod firmom desnoga centra. Hoće li biti tako? Vidjet ćemo.

I još nešto. Vlade desnoga centra vrlo su sklone, navodno zbog svoje „stabilnosti“, podilaziti manjinama, što znači pretežito pupovačkim Srbima, te s njima – sada već tradicionalno – sklapaju javne i tajne ugovore. Zato se može očekivati da u Ministarstvu kulture na visok položaj opet zasjedne neki Čedomir ili njemu sličan i priča dobije sretan kraj. Opet će biti podmetanja, opet će se Ivo Vojnović naći u srpskom korpusu, prevashodno, valjda i Ruđer Bošković, sve s financijskom potporom hrvatskoga proračuna? Hoće li hrvatski umjetnici nacionalnoga nagnuća bit će proskribirani, a velikosrpstvo trijumfalno razumjeti da može opet rovariti, ne iz labradorskih stanova nego iz hrvatskih ministarstava? Hoće li publicističke knjige Slobodana Praljka koji se sam i osamljen bori za istinu o obrani Hrvata u Herceg Bosni opet biti nazivane šundom, a financirane knjige Nebojše Devetaka ili vizualni uradci Bore Rkmana, ili uopće (ne)djela u kojima se hrvatske branitelje naziva ustašama?

Malo Miciću, malo Matošu

No, najvjerojatnije je da će se kulturnim poljem upravljati na neodređen, tehnokratski način, bez naboja, bez izrazito i javno promicane svjetonazorne sklonosti „jednoj ili drugoj strani“, pri čemu novi kadar treba zatomiti svoje nagnuće josipovićevskim krugovima, što će predstavljati stanovit napor. Tako će renacionalizacija biti suzbijena, kao i na drugim područjima, i sve će naoko poteći u smjeru ugodne ravnoteže. Malo Miciću, malo Matošu. Manje Matošu. Hrvatska ne će biti problem za EU.

Neodoljivo je komično bilo pratiti kako je slučaj o kojemu pišem uspio podijeliti i braniteljska udruge, pri čemu su velike zauzele neobično blago stajalište, čime je mogući otpor eutaniziran. Vrlo zanimljivo. Članovi HDZ-a, odnosno njihovi visoki predstavnici, nisu se javili, osim utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice koji, kako čitam u opakim komentarima „nemaju što izgubiti jer su stari i nikakvi.“ (To što su mogli izgubiti glavu svršetkom osamdesetih više nikoga ne zanima.) Komentari iz kruga Hrvatskoga kulturnog vijeća bili su vjerodostojni kao i uvijek. Ja imam tu „sreću“ da sam i utemeljitelj HDZ-a i član u. o. HKV-a i k tomu umjetnik, književnik, te filmski scenarist, a još i hrvatski branitelj, pa očekujem juriš lake konjice iz raznih pravaca, poradi ovoga teksta i stajališta koje oduvijek zastupam. Kažu mi rezignirani ljudi da ne treba dizati prašinu, da će desni centar pretvoriti Hrvatsku u zemlju blagostanja, je li. Pa da se to nekim slučajem i dogodi, što će nam sva blaga svijeta ako izgubimo dušu?

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

  • EMINƎM

    Od Hrvatske plenković je napravio pravi kastrat.