Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Hrvatska država zahvaljuje Gotovini i Markaču financiranjem Documente i Novosti

Objavljeno

na

 Početkom kolovoza 2017.

Sada su ne samo uragani nego i toplinski valovi počeli dobivati osobna imena, a ovaj koji je izmoždio južnu Europu i poglavito Hrvatsku nazvan je po vragu svih vragova, oberđavlu Luciferu. Ljudi su skapavali, životinje se zavlačile u zemlju, biljke posušile, šume gorjele, medijski piromani iz srpskih „Novosti“ uživali u požarima („Lijepa naša lijepo gori“) istom perverznom strašću kao što i inače likuju nad hrvatskim nevoljama, a hrvatski vatrogasci gasili na mjestima koja su posve slučajno bila u blizini gradova gdje se nešto slavilo, kod Imotskog tristo godina oslobođenja od Turaka, kod Knina 22 godine oslobođenja od Srba, vjetar s Dinare nosio je dim prema kninskoj tvrđavi, gorjelo je kod janjevačkog Kistanja, blizu i u Parku prirode Krka, ma gdje nije.

Nakon opisanih i prethodnih još tragičnijih požara, policija je uspjela , i to slučajno, uhititi tek neku bolesnu ženu koja je neoprezno palila baš kada su policajci prolazili, te stanovitoga Stevu iz Bijeljine koji je naložio vatricu na Marjanu kako bi zagrijao konzervu. Način je konzervativan, takoreći tradicionalan, ali palitelji danas imaju na raspolaganju mnogo sofisticiranije mogućnosti, recimo dronove i slično.

Glede požara i Inicijative mladih – njih naravno ne treba strijeljati, ali bi im trebalo dati brentače, da ih natovare na leđa i pođu gasiti požare. Neka preuzmu inicijativu.

Paklenski atraktivno ljeto i bez Lucifera, a s njim nesnosno. U Kninu preko četrdeset na proslavi Oluje, slavlje vrlo civilizirano, bez previše naroda i branitelja koji su se dolje u gradu hladili pivom u lokalima, bez nekontroliranih govora koji se ne bi svidjeli Beogradu, sve pristojno i suzdržano osjećajno pa i prema iz Documente puhlovskijevski predimenzoniranim žrtvama sa srpske strane. Em smo Horvati i kršćani.

Zaboravljeno je reći da je najveći broj srpskih civila stradao od srpske vojske koja je u bijegu pregazila kolonu nevojnih vozila. Uoči 5. kolovoza zapamtio sam izjavu gradonačelnika Knina, Marka, koji je pozivao Srbe da se vrate „na svoju djedovinu“, a usput dao podatak da ih u ovom trenutku u Kninu ima trideset posto.

Tko je Marku dopustio da postane hrvatski Savo Štrbac, ne znam, ali znam da ako ih se vrati još trideset posto, sve će početi ispočetka, i za dvadeset pet godina opet će netko morati skidati srpsku zastavu s kninske tvrđave i dizati hrvatsku. A glede djedovine, povijest je dinamična i to obično na štetu Hrvata čija je djedovina bila nekad i Mačva, cijela Bosna, da ne govorim o djedovini posve bliskoj u Zaljevu svetaca ili istočnom Srijemu.

Zaboravljeno je isto tako reći da nema toga hrvatskog zapovjednika koji nije na ovaj ili onaj način stradao ne samo zbog Oluje nego i što je uopće sudjelovao u obrani domovine od početka devedesetih, a to se ne prašta.

Najistaknutiji su se našli na popisu dvaju“ sinkroniziranih zločinačkih pothvata“, od Tuđmana, Šuška, Bobetka do političkih i vojnih vođa Herceg Bosne, potonji još čame u Haagu i čekaju presudu žalbenog vijeća, čamili su Gotovina i Markač, a koga nisu dohvatili međunarodni nitkovi zahvatila je i uhvatila hrvatska državna vlast koju su poslije 2000. osvojili domaći nitkovi, ubili toplinskim valom u ćeliji Đuru Brodarca, osudili Glavaša, pritvarali Sačića, obezglavili Hrvatsku vojsku sramotnim umirovljenjem generala „pučista“, pomagali suradnicima zmije del Ponte privodeći na informativne razgovore poznate i javnosti manje poznate hrvatske časnike, zlostavljali članove njihovih obitelji i djeci u školama podmetali udžbenike iz kojih su mališani spoznavali da su im roditelji, hrvatski branitelji, bili uglavnom kriminalci. A kada su odvjetnici uhićenih tražili dokumente koji bi dokazali istinu, hrvatska državna vlast je lagala da ih nema, premda su već bili posijani po svijetu i Haagu na nezakonit, kriminalan način, a nitko do sada za to nije odgovarao.

Pupovac

Ta rečenica „nitko do sada nije odgovarao“ čula se proteklih tjedana i mjeseci od Podunavlja do Dalmacije na desetcima i desetcima komomoracija ubijenim Hrvatima, ta je činjenica strašna i neoprostiva. Upravo nekako oko dana proslave nenatkriljivoga vojnog uspjeha, Oluje, javnosti je priopćeno da je DORH pokrenuo istragu oko srpskih zločina na Ovčari! Godine 2017., u ljetnim vrelinama. (Usput: DORH je munjevito reagirao na prijavu SNV i Milorada Pupovca protiv Božidara Alića odnosno njegova šestogodišnjeg sina, podnesenu sa ciljem – kako piše glumac u pismu predsjednici – da otmu dijete i predaju ga skrbniku.

DORH se ozbiljno bacio na posao, pa i socijalna služba i pravobraniteljica za djecu, maleni je dječak ispitivan u socijalnoj službi , takoreći vođen na obavijesni razgovor, no zaključak je na sreću bio da je dijete sjajno, toplo i pametno. Prijava je na kraju odbačena, ali ostaje poučak: država je namjeravala baviti se „pravilnim“ odgojem djece, što je bio i cilj Jovanovićeva mimohoda kroz hrvatsko školstvo, da podsjetim. A Pupovac je verziran u pitanju djece, od doba kada je bezočno lagao o prekrštavanju 11.000 srpske djece devedesetih, pa bi se sada valjda htio otkupiti „krštenjem“ barem jednoga hrvatskog djeteta.)

Gdje sam ono stao? Na Oluji. Znači, i u doba svih opisanih progona ljudi zaslužnih za Oluju i pobjedu u Domovinskom ratu, taj se pothvat slavio u Kninu bez njih ili s njima. Paradoksalno svakako, kao da se Oluja sručila s Dinare izazvana prirodnom katastrofom. Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti – a koju su zahvalnost doživjeli Gotovina i Markač? I danas hrvatska država zahvaljuje financiranjem Documente i Novosti, te drugih izravno i otvoreno prouhrvatskih neprijateljskih udruga, dopušta pupovečka divljanja po Hrvatskoj i organiziranje „protuproslava“ gdje se govori u istom tonu kao na mitingu u Novom Sadu koji je priredio Vučić uz pratnju Irineja, kao srbijansku protuproslavu čiji je Pupovac tek malena „hrvatska“ filijala.

Srbija se ne prestaje praviti blesavom: i nadalje ne priznaje da je bilo gdje bila agresor, da je bilo gdje počinila genocid i masove zločine, da je uz pratnju parasrpskih odreda i tzv. JNA razarala stare hrvatske gradove na jadranskoj obali i stare i novije na sjeveru i ličkoj spojnici, da su rečene zajedničke snage ubile petnaest tisuća Hrvata. I nadalje se servira krivotvorina – a ta se uz datum Oluje i nadalje podmuklo provlači – da je Hrvatska prognala 200.000 Srba, premda je dokazano da su ih prognali vlastiti vođe, to jest natjerali u stampedo.

Povijesni falsifikat pokušavalo se podvaliti i u hrvatskim medijima, pa se sjećam da sam na (sada već zaboravljene) Butkovićeve ujdurme morao pisati „pismo čitatelja“, na moje iznenađenje objavljenog, citirajući časnoga Adalberta Rebića koji je kao Vladin dužnosnik zadužen za izbjeglice bio na licu mjesta, štono riječ, i prisnažio da se bjegunce nikako nije moglo vratiti osim silom, a što bi to uzrokovalo, teško je i zamisliti. Mediji ovih današnjih dana nešto su oprezniji.

Oluja9

Ne mogu ne reći da su osim hrvatskih ratnika u svim tim vremenima, pa i danas, slične sudbine doživljavali hrvatski intelektualci, hrvatski umjetnici, koji su disali istim plućima kao hrvatski vojnik: isprva puzeći a zatim trčeći, hrvatsku je kulturu dograbio kunktatorski pa i neprijateljski kadar koji je uglavnom nastojao i uspio zatajiti knjige previše hrvatske i ugušiti nefinanciranjem (državim novcem) autore, a u medije ubačeni prvokatori ubili su svaku nacionalnu žicu, prokazujući i živuće klasike kao maloumne gadove.

Vraćam se Oluji. Da ne ponavljam fraze, citirat ću davne Đodanove riječi, to jest da ne će biti mira Božjega dok hrvatska vojska ne pobijedi srpsku vojsku. To se dogodilo u kolovozu 1995. I to je sve. Zato proslava Oluje treba biti velika narodna svečanost, što ujedno znači da narod treba i želi sudjelovati u njoj da bi se opet osjetio živim.

Proslava ne može biti komorna svečanost. Sva je sreća da na datum pada i Dan hrvatskih branitelja, pa su se oni ali i vrlo, vrlo velik broj mladih ljudi, okupili u Slunju ne samo zbog Thompsona nego i da budu slobodni bez protokola slaviti i pjevati što žele. U medijima (pa i na HTV-u u podnevnom nedjeljnom Dnevniku) moglo se od cijele fešte doznati samo da je bilo nekih „neprimjerenih“ pojava. U večernjem Dnevniku pojava nije bilo, a ministar je prisnažio da je sve prošlo u najboljem redu. Ali Pavlovljev refleks radi. Medijski vrebači trenirani su u jugoslavenskim maglama, a doušnici medija borave na stadionima, na koncertima i, naravno, na Bleiburgu.

Najzadovoljniji može biti sjajni ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved kojemu je na sjednici Vlade u Kninu prošao prijedlog novoga Zakona o braniteljima, pa kada se taj tekst usporedi s onim starim i (posebno) praksom u međuvremenu, postaje i bedacima jasnije zašto je postojao šator u Savskoj.

Bonaventura Duda

Spomenuo sam Adalberta Rebića. Bijaše još relativno mlad kada ga je Bonaventura Duda 1967. pozvao u ekipu koja će za samo godinu dana iznjedriti hrvatski prijevod Biblije, nazvane Zagrebačkom Biblijom. Bilo je to godinu dana nakon pada Rankovića, u doba prvoga nešto slobodnijeg disanja za vrijeme opakog komunizma, a uz mlađeg Rebića Duda je zvao i stare majstore poput Tabaka, bibličare poput Fućaka, stamenog mladog Marka Grčića, Tomislava Ladana, Ivana Goluba, ali i Nikolu Šopa, te još poneke.

Ekipa iz snova, crkveno-državna takoreći, usred komunističke diktature stvara hrvatsku Bibliju pod patronatom Jure Kaštelana koji je stavio glavu na panj i uspio uvjeriti drugove da se ne će ništa dramatično dogoditi glede njihovih stražnjica. Kako je Bonaventuri i suradnicima uspjelo tako brzo obaviti posao? Pa, imali su predložak Sovićev i Rupčićev, imali su vrsno prevedenu Pjesmu nad pjesmama iz pera Nikole Milićevića, imali su Dudinu Harmoniju četiriju evanđelja. Pa i Petra Katančića i Šuleka. I Stadlera. Ma dosta je toga bilo, ali i mnogočega nedostajalo.

Biblija

Koliko su se i jesu li se služili Bartolom ili Bartulom Kašićem, ne znam, ali se taj slavni prijevod iz rukopisa prometnuo u tiskanu knjigu (i Knjigu) tek trideset i dvije godine poslije Dudine – nakon što je čekao tristo sedamdeset godina, a i tada nije objavljen u Hrvatskoj nego u Njemačkoj.

Postoji i nepouzdan podatak da je Bernardin Frankopan dao prevesti Bibliju na hrvatski, no ako i jest, vjerojatno nije bila cjelovita – da je bila i da je sačuvana, možda bi i povijest hrvatskoga jezika bila drukčija. A pothvat Bonaventure Dude bez ikakve je sumnje dragocjen za hrvatski jezik: u zagrebačku je Bibliju ugrađena sva njegova veličanstvenost i putem stotina tisuća primjeraka učvrstila noge hrvatskoj jezičnoj tradiciji, napadanoj i razaranoj. Nije naodmet podsjetiti na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga jezika koja se pojavila iste godine kada je Dudina momčad započela rad na Bibliji.

Pa da i nije bio mozak toga nevjerojatnog pothvata, Bonaventura Duda bio bi zlatnim slovima upisan u knjigu hrvatske kulture poradi mnogih djela, i u knjigu hrvatske, katoličke vjere kojoj je pridonio riječju i djelom, franjevački propovjednik iznimnoga dara, godinama na istom mjestu gdje je, kažu, u Zagrebu boravio sv. Franjo.

Kolik je bio autoritet Bonaventure Dude, uvjerio sam se na sada već davnoj skromnoj proslavi tisućitoga rada Stjepana Babića, u staroj kući na Kupi, gdje se našlo društvo prvorazrednih intelektualaca (osim mene koji sam osoba s intelektualnim teškoćama) , bilo je veselo i držale se zdravice, žamor i zveket tanjura – no kada bi progovorio Bonaventura, sve se utišalo i njegova se riječ slušala doista, što kaže narod, kao Sveto pismo.

U izvješćima o smrti velikoga čovjeka, zapeo mi je za oko podatak da je Duda bio dopisni član Akademije. Zašto dopisni? Zato što je znao pisati? Tko je to zaslužio biti redovnim članom HAZU ako ne Duda? Silobrčić? Koji skupa sa Đikićem ne može priznati da sada već bivši ministar Barišić nije učinio ništa protupropisno. Njihova uzrujana, politički potkožena galama ide na živce, blago rečeno. A kamo ide školstvo i znanost, što se mijenja zamjenom ministra ministricom, još nisam uspio razumjeti. Doduše, od mene kao osobe s intelektualnim teškoćama, to se i ne može očekivati.

Diplomacija

Napokon su, vidim, neoveleposlanički kadrovi zamijenjeni novijima. Dugo se čekalo, pa i kada su neki od njih otvoreno ignorirali ne samo predsjednicu nego i državnu vlast uopće. Washington, London, Rim… ali gdje je Pariz? Glupo pitanje, pa u Francuskoj… Ili sam nešto preskočio?

Sinjska Alka

Uvijek je predivno vidjeti viteške jahače i plemenite konje, premda je ove godine toplinski udar često skretao koplje gdje nije trebalo. Zapamtio sam rečenicu reporterke RTL-a: „U Sinju se okupilo puno ljudi, ali i puno političara.“Ha.

Ceste

Hrvatske su autoceste značile golem dobitak za Hrvatsku, čast svima koju su ih gradili bez obzira na dugove. No sada bi trebale još dvije prometne Oluje, željeznička i cestovna. U Imotskom se na proslavi govorilo o brzoj cesti koja bi taj grad spojila s autocestom, ali moderna, široka i više-manje ravna cesta trebala bi od autoceste voditi i prema Kninu (i Drnišu), prema Slunju. Ovako ostaju na stanovit način prometna slijepa crijeva, što je za Knin i njegovu budućnost posebno opasno.

Hrvoje Hitrec / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Ivana Maletić, uzorna Hrvatica, uzorna Europljanka

Objavljeno

na

Objavio

Dok se Hrvatska mučila u pristupnom procesu za EU, iz Bruxellesa je stigao Antidiskriminacijski zakon na usvajanje i mi – kimnuli glavom.

Za razliku od nas, većina ozbiljnih zemalja “stare Europe” s dugom demokratskom tradicijom odbila ga je donijeti. To sigurno nisu zemlje koje diskriminiraju svoje građane.

Tako je, primjerice, Njemačka jednostavno rekla da je zakon suvišan jer su antidiskriminacijske norme već ugrađene u njihov Ustav, kao i u hrvatski. Čemu gomilati isto? S druge strane, agresivne manjinske skupine i gotovo svi mediji i relevantni političari lagali su tada i prijetili narodu kako je usvajanje toga zakona uvjet pristupanja Europskoj uniji, istoj onoj čije su glavne članice odbile taj bruxelleski uradak!?

Premijer prevario birače

Ovih dana događa nam se slična situacija s još jednim bruxelleskim “diktatom”, koji je podvala sa svrhom nametanja (manjinske) LGBT ideologije kroz zakone, pod krinkom sprječavanja nasilja nad ženama, ideologije koja se zove rodna teorija.

Radi se o Istanbulskoj konvenciji. HDZ i Plenković, koji je u izbornoj kampanji obećao da se protivi “nametanju bile kakve ideologije, pa i rodne”, došavši na vlast najavljuje da će RH ratificirati Istanbulsku konvenciju, koja jasno promiče baš rodnu ideologiju.

Ovo iznevjereno obećanje i prijevaru birača argumentirao je, za pravnika, diletantskom dezinformacijom kako je rodna ravnopravnost u našem Ustavu, iako se pojam rod u Ustavu nigdje ne spominje, već spol (npr. čl. 14.). A upravo je relativiziranje biološkog spola duša rodne teorije.

Prema ovoj teoriji naš je spolni identitet sociokulturalni konstrukt, biologija tu nije presudna pa, ako biološku djevojčicu odgajamo kao dječaka, kažu, ona će postati dječak, i obrnuto.

Rodna ideologija je neka vrsta gnoze, u smislu mržnje prema biološkom, tjelesnom, kako je upozorio, ne neki katolik, već, među inim, francuski filozof i libertinac, antiteist (!) Onfray. On posprdno transseksualni lobi koji stoji iza ove ideologije naziva “novim puritancima”, jer “relativiziranje spola (biološka datost), a veličanje roda (kulturološka datost), ekvivalentno je anđeoskoj antropologiji koja se razvijala već od samih početaka kršćanstva pod utjecajem gnoze kao – hereza”.

U Onfrayevu ciničnom paradoksu sadržana je sva istina. Rodna teorija je bojovna pseudoznanost bez uporišta u empirijskoj stvarnosti.

Na sreću, HDZ ima ozbiljnih i hrabrih političar(a)ki u Europarlamentu. Dakako, tu ne mislim na Dubravku Šuicu, djevojački Karaplenković, već na, osim Ivice Tolića, drugu HDZ-ovu europarlamentarku Ivanu Maletić. Maletić je jasno rekla da je bolje da Hrvatska ne ratificira Istanbulsku konvenciju, da je ona protiv.

Gospođa Maletić, kao i Njemačka nekoć, jasno argumentira da mi imamo sasvim dobre zakone protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, samo se ne provode, ili ne dovoljno dobro i odlučno.

Umjesto da sami, za to nam ne treba Bruxelles, provodimo vlastite zakone i snažno zaštitimo žene i sve žrtve nasilja te dodatno uložimo napore u borbi za jednakopravnost spolova, mi idemo usvajati kukavičje LGBT jaje iz Bruxellesa koje u članku 3. odvaja spol od roda, pa Ivica, ako želi, može postati Marica, i obrnuto, te ići na ženski WC.

Prostor za perverznjake

Posljedice usvajanja ove konvencije za naš pravni i odgojno-obrazovni sustav su katastrofalne, jer se unošenjem nepotvrđenih teza ove pseudoznanosti u nastavne kurikule ozbiljno narušavaju prava roditelja da svoju djecu odgajaju, kako im naš Ustav jamči, sukladno svom svjetonazoru, u kojem moj sin i moja kćerka nisu tek sociokulturalni konstrukti, već, počevši od svog života u majčinoj utrobi, biologija ih oblikuje kao muško i žensko. Oni kao dječak i djevojčica nisu nikakav “socijalni konstrukt”, kao što to nisu ni kromosomi, ni hormoni, ni… Ako se pak Ivica osjeća kao Marica, to je neki drugi problem…

Tako, uvođenjem pojma roda i u naš pravni sustav, bit ću politički nekorektan jer mi to nalaže savjest, otvara se prostor raznim perverznjacima da promiču legalno vlastite perverzije na račun poreznih obveznika i HZZO-a.

Premda Maletić neki zamjeraju što je u Europarlamentu bila suzdržana pri izglasavanju ove Konvencije, suzdržanost je ovdje znak otvorenosti – za dijalog, protiv podvala. Isto je učinio i šef Plenkovićevih pučana Weber, jer odbijanjem rodne ideologije koju promiče Konvencija, ne znači da se Konvencija kao takva odbija, već, prije svega, oni elementi kojima su plemeniti ciljevi trojanski konj za ozakonjenje orvelovštine.

Zahvaljujući Plenkoviću, očito je pobijedio bruxelleski ideološki kolonijalizam i pseudoznanost koju većini nameće agresivna LGBT manjina. Maletić je svoje utemeljene argumente rekla.

Kao uzorna Hrvatica, i kao takva ništa manje uzorna Europljanka, pri čemu je prvo mjera drugoga, jer zastupa ovaj narod, a ne opskurne ideološke LGBT lobije koji se skrivaju iza borbe protiv nasilja prema ženama. U tom smislu baš Istanbulska konvencija promiče nasilje, nasilje manjine nad većinom orvelovštinom umotanom u znanost.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Izaći iz Europske unije? Zašto ne!

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati