Connect with us

Kolumne

H. Hitrec: Hrvatska politika i dalje živi u olovnim komunističkim, jugoslavenskim maglama

Published

on

Listopad za sada vrlo hladan, bujice napadaju dalmatinske gradove kao srpski teroristi u isto doba 1991., Šibenik pod prekomjernom paljbom munja i gromova. Na sve se strane obilježava četvrt stoljeća od otvorene agresije i današnji mladi ljudi ne mogu povjerovati očima da smo se obranili, ne samo hrabrošću nego i pameću – o potonjem vrlo dobra emisija o predaji varaždinskih vojarna (kasarna) koje su vrli Varaždinci čuvenim trikom navele da pucaju jedna po drugoj. Tenkovi i teško naoružanje iz Varaždina koje se našlo u hrvatskim rukama u tom su trenutku značili spas za Hrvatsku, pa treba zauvijek poštovati i „frontmena“ Štefa Adanića o kojemu se inače premalo govori. U sredinu listopada pada i izlazak na ratnu scenu Satnije hrvatskih umjetnika, koji su se počeli organizirati mjesec dana prije, ali nikako nisu mogli do oružja sve dok ga nisu uspjeli dobiti „preko veze“ (nekoliko umjetnika među kojima sam bio i ja preuzelo je kalašnjikove u okrilju mraka, u staroj garaži na Peščenici). Ove subote Satnija slavi 25. obljetnicu u prostoru kazališta „Gavella“, bez kalašnjikova.

Kao što je poznato, u ratu smo pobijedili, a u miru posijedili prije vremena gledajući što se događa s Hrvatskom, posebno nakon početka novoga stoljeća. Hrvatski se sabor puno puta konstituirao i svaki put je izgledao sve lošije. Kakav će biti ovaj upravo konštituiran, brzo će se vidjeti jer vrijeme curi, a cure i Hrvatice i Hrvati, mnogo ih je već iscurilo iz Hrvatske, pa se uspostavljaju i zrakoplovne veze s gradovima država-primatelja nezaposlenih mladih Hrvata, da što prije otputuju. Za Sjedinjene američke države i nadalje trebaju vize, ali je novost da će sada i Amerima trebati vize za zemlje Europske unije, jer su ih tvrdokorno tražili za Hrvate, Rumunje i Bugare pa je EK odlučila uspostaviti paritet, no koliko će to vrijediti, vidjet ćemo. Ako doista bude kako se najavljuje, doći će do paradoksalne situacije da Amerikancima trebaju vize za Hrvatsku, a Srbijancima ne trebaju. Uostalom, Srbijanci prelaze granice bez viza, ali s kalašnjikovima, recimo u Crnu Goru, gdje su pokušali uspostaviti svoje izborno povjerenstvo i potom osigurati crtu Moskva-Beograd-Podgorica, u čemu nisu uspjeli, a Đukanoviću se predviđa mandat u dužini nedavno preminulog vladara Laosa.

Redari će imati posla s izbacivanjem

No, Hrvatski je sabor, velim, sazdan (kako bi se hrvatski reklo), s vrlo ugodnom prevagom desnoga centra, u situaciji isto tako ugodnoga rasula ljevice i nešto manje ugodnoga rasapa starčevićanske desnice koja ima novoga vođu čije je prezime isto kao i autora „Tako je govorio Zaratustra“, samo u fonetiziranoj transkripciji. Dosadašnji predsjednik kratkotrajnog saziva Sabora, Reiner, oprostio se vrlo dobrim govorom spominjući na nekoliko mjesta komunističke zločine, a tekst su mu pomogli napisati Dante, Marulić i Kumičić. Povratak pokroviteljstva nad bleiburškom komemoracijom ipak mu je uspio i u minijaturnom mandatu, ali ne i ono što je obećao u nastupnom govoru prije šest ili koliko mjeseci, naime da vrati i naziv Hrvatski državni sabor. Mjesto predsjednika Hrvatskog sabora zauzeo je dvogodišnji Petrov, koji je imao priliku odmah oduzeti riječ anarhoidnom Pernaru, budući da ovaj ne poznaje poslovnik, ali znade napamet „Životinjsku farmu“. Svako naše misto ima svoga oriđinala, pa i svaki saziv Sabora, te ćemo se u sljedećim godinama naslušati pernarskoga svega i svačega, a i redari će imati posla s izbacivanjem.

O rasporedbi saborskih snaga sve je poznato, oporba je dobila više odbora nego što je očekivala, a i nešto potpredsjednika, pa ćemo i nadalje gledati Milanku Opačić, nadam se što manje. Znade se i broj ministarstava od kojih neka imaju duga imena kao Ministarstvo za demografiju, obitelj i socijalnu politiku, što će novinarima zadavati glavobolje, ali neka, napokon je vrlo racionalno i logično skupljeno na jednom mjestu što se okupiti moralo da nas ne nestane s lica Zemlje, pa ako se još ondje nađu pametni ljudi, bit će nešto od nas.

Ministarstvu zdravstva je vraćen taj naziv, nakon priglupe crvene diverzije s „ministarstvom zdravlja“ – o čemu sam imao čast pisati prije pet godina i na glupost reagirati. Ne samo ja. Bila je to prva „lingvistička“ intervencija crvene klateži, početni znak da će se neokomunisti upustiti u jezično područje. Kao što znate, upustili su se vrlo daleko, čak do Novoga Sada, pod pokriviteljstvom Jovanovića i Goldsteina a u izvedbi tada nepoznatog jezikoslovca Jozića, kojega su medijski uzdignuli iznad Katičića i Kovačeca (itd.) te proglasili Nikolom Teslom na polju lingvistike.

Kukavičje jaje pravopisa

Elem, dok su svi sada zabavljeni HAVC-om i njegovim financijskim, ali i ideološkim dugogodišnjim masakrom, zaboravljaju da su crveni podvalili Hrvatima kukavičje jaje u obliku pravopisa Instituta za jezik i jezikoslovlje, ekspresno ispečenog i narivenog jadnoj maloj djeci u školama. Pa bi jedna od prvih zadaća novoga ministra bogoštovlja i prosvjete (rečeno starinskim rječnikom) bila da napravi reda (i) u tom Institutu, izbaci iz škola polunovosadski pravopis i vrati zlatni, doista hrvatski. Poznavajući vrle Hrvate, bit će tu otezanja, zatezanja i bježanja od odluka, pa će pravopisna katastrofa još neko (dulje) vrijeme egzistirati, dok se ne nađe čovjek koji će dvojbe presjeći, kao Aleksandar (Veliki, a ne Karađorđević). U međuvremenu se rečeni Institut uz pomoć medija bavi populariziranjem „korektnog hrvatskog jezika“ i dijeli savjete, sve da prikrije svoj istočni grijeh. Istodobno, isti ili slični mediji na naslovnoj stranici imaju izjavu popularnog žutog trenera Azerbejdžana, inače Hrvata, koji veli „Krali su nas iz Beograda, sada smo svoji pa nas kradu naši.“ Baš korektno hrvatski. Tako se potkrada jezik Hrvata. (A ljude, nogometaše pedesetih prošloga stoljeća nisu krali iz Beograda, krali su ih iz Zagreba.)

Slična oklijevanja kao oko rečenoga inštitutovskoga pravopisa očekujem i u svezi s kurikularnom reformom za koju svi pravovjerni tvrde da se „mora nastaviti“, a ne mora i ne može ako su njezini temelji nakrivo postavljeni, pa ih treba opet iznova stvarati da bismo na tako zdravim osnovama promijenili školski masakr i zaostale pristupe nastavi, modernizirali školstvo ne zaboravljajući nikada hrvatsku školsku tradiciju i njezine dobre strane.

Kad sam već pri školstvu, zadnjih je tjedana opet – bez ikakva povoda, koliko pratim – izbila umjetna rasprava oko vjeronauka u školama. Uvijek prilježne televizije i zaostali kadrovi iz olovnih vremena, pomlađeni tu i tamo ateističkim mladuncima, puštaju na ekrane i stupce crvenu fakinažu kojoj je vjeronauk u školama crvena krpa, pa neupućeni gledatelj (čitatelj) misli da smo maltene pred raskidom ugovora sa Svetom stolicom. Ništa njima ne znači da se devedeset posto osnovnoškolaca i osamdeset posto srednjoškolaca odlučuje za vjeronauk kao izborni predmet, koji nakon odluke postaje redovit. Takvi, poput Budaka (ali Nevena) nisu nevjernici: oni su fanatični vjernici. Vjeruju da je vjeronauk u školama put u klerikalizaciju, valjda, a to vodi u fašizaciju, i slične bedastoće. U tim (ničim izazvanim) „raspravama“ izrečena je sa strane pristaša vjeronauka (čitaj: hrvatski narod) jedna misao koju sam zapamtio, vrlo jednostavna: da je duhovnost dio odgoja, značajan dio formiranja samostalno mislećeg čovjeka, samospoznaje ali i spoznaje veličine nedokučivog, u što su se uvjerili i mnogi fanatični nevjernici – ali pri kraju života, suočeni s ništavilom.

Priče iz davnine

Bob DylanDa se vratim (premda nisam otišao daleko) kurikulu, odnosno uputniku i onom njegovu dijelu koji zahvaća lektiru. Dodjela Nobelove nagrade za književnost Bobu Dylanu, najbljutavija je dosadašnja odluka vrloga Odbora. Ne govorim to zato što je rečeni hrvatomrzac, doista ne, jer je samo jedan od mnogih, nego zato što u ovom trenutku postoji cijela armada književnika u svijetu koji bi nagradu prije zaslužili. A kakva je veza s lektirom, onom jokićevskom? Pa ta da su nagradu Dylenu crveni „poznavatelji književnosti“ odmah i slavodobitno povezali sa Štulićem i potrebi da on uđe u lektiru sa svojim pjesmuljcima, već i zato što s Dylenom dijeli istu slabost prema Hrvatima i hrvatskoj državi. Nego, kada smo to mi, Hrvati, predložili nekog doista vrsnog hrvatskog pisca za Nobelovu nagradu? Možda i jesmo, ali javnost o tome ništa ne zna, a ni ja se ne mogu sjetiti – osim Ivane Brlić Mažuranić koja je predlagana četiri puta i nije prošla. No, to su priče iz davnine.

Prelazim opet na vjersko polje, to jest na hrvatske biskupe koji su neko vrijeme (ne svi) šutke gledali kako se priglupi dio hrvatske politike, pa i s desnog centra, ne izjašnjava ili se pokušava sakriti kada je riječ o mitovima ŽrtveStotine tisuća Hrvata i dalje bezimeno leže pod zemljom. Pa može Hrvatska u budućim desetljećima gospodarski prosperirati, može postati bogatom i uglednom, ali dok dopušta da se masakrirani Hrvati, žrtve najgroznijih komunističkih zločina, i nadalje bagateliziraju gore od komunalnog smeća, ne će i ne može biti sretnom zemljom niti se duše potomaka mogu smiriti.poput Jasenovca (njegova trostrukog zločinačkog karaktera, kao i predmienziniranja u doba prvoga totalitarnog režima) pa se tek tu i tamo nešto progunđa, i usput čini sve da se spriječi slobodno znanstveno istraživanje. Znači, biskupima je prekipjelo, a njihovu su izjavu mediji prenijeli šturo, kao da im je neugodno, crveni dnevnik nije ju ni spomenuo, kao da je nije bilo. A politika je pokazala i u prethodnom kratkotrajnom desnocentrističkom razdoblju da ju žrtvoslovne teme ne zanimaju, pa ni na prijenosu ostataka žena, djece i hrvatskih vojnika iz Hude Jame u Maribor nitko od vrlih centraša nije našao shodnim pojaviti se i možda nešto reći. Sve to govori samo jedno: hrvatska politika i dalje živi u olovnim komunističkim, jugoslavenskim maglama i ta se guska nikako iz njih ne može izvući. Ona gače tu i tamo, nailazi na polja smrti i sreće gavrane, a ako se magla na trenutak raziđe – guska misli da joj je najbolje vratiti se opet u magleno okrilje, jer ono što vidi na svjetlu samo su lovci koji čekaju da proviri.

Stotine tisuća Hrvata i dalje bezimeno leže pod zemljom

Stotine tisuća Hrvata i dalje bezimeno leže pod zemljom. Pa može Hrvatska u budućim desetljećima gospodarski prosperirati, može postati bogatom i uglednom, ali dok dopušta da se masakrirani Hrvati, žrtve najgroznijih komunističkih zločina, i nadalje bagateliziraju gore od komunalnog smeća, ne će i ne može biti sretnom zemljom niti se duše potomaka mogu smiriti.

A isti je ili sličan odnos ne samo prema mrtvima, nego i živima, nerođenima. U dvadeset i pet godina formalnog postojanja moderne hrvatske države, na snazi je bio, i sada je, komunistički zakon o pobačajima. I tek sada će navodno Ustavni sud nešto kao raspravljati, presuditi. Bit će vrlo zanimljivo saznati što će reći. Hoće li definirati kada počinje život? Od osmoga tjedna? Prije toga nema života, valjda. Pa kako je onda to malo biće dospjelo do osmoga tjedna, ako nije bilo živo i razvijalo se? Ah, to je doista tajna. Možda treba uvesti odredbu da ni rođeno dijete do osmoga tjedna nije čovjek, ne zna hodati, nema vozačku, ne plaća porez, ne ide čak ni u školu, ni u vrtić. Kaj je to čovjek?

U svemu, oni koji se zalažu za život, proglašeni su nazadnima, oni koji slave smrt (primjerice genocid nad Hrvatima 1945.) i dalje su napredni. Kao i oni koji i dalje drže da je trovanje i smrt kardinala Stepinca – nakon masovnog ubijanja katoličkih svećenika – bio uzorit čin. Usput: papa Franjo je upravo proglasio čak sedam svetaca, među njima nema Stepinca. Ovih sedam je vjerojatno dobilo odobrenje Srpske pravoslavne crkve. E, moj Franjo… Najkatoličkiji narod u Europi, narod nade, zadržat će te u sjećanju, otprilike kao Jakova Blaževića.

No dobro, idem na lakše teme. Zagrebački zoološki vrt (zvjerinjak) je pozvao ljude da vide što ima novoga. Došli su neki političari, ali i oprezno uzeli povratnu kartu. Mene je pozvalo zajedno s glumcima iz „Smogovaca“ jer je malo nedostajalo da novi lavići dobiju imena po Dunji i Mazalu. U gorljivoj su anketi moji likovi ostali na izvrsnom drugom mjestu, a lavići dobili afrička imena. Kao što se i priliči. Uostalom, Dunja i Mazalo su ljubavni par, a lavići brat i sestra, pa bi bilo incestuozno…

P. S. S Kalmanovom „Kneginjom čardaša“ vratila se u Zagreb opereta. Za operetu sam se žustro zalagao već polovicom devedesetih, što je poznato kazališnim ravnateljima koji su se jednom mjesečno okupljali kod Pere ustaše. Premda nemam ništa protiv dobroga „mjuzikla“, štoviše, tumačio sam da se s operetom vraćamo srednjoj Europi, kamo spadamo.“Kneginja čardaša“ izvođena je,doduše, i pedesetih godina (u režiji Vlade Štefančića), ali su bilo kakvi plemićki naslovi parali uši revolucionarne vlasti, pa je opereta davana pod naslovom „Silva“ (ime junakinje operete), kao što je „Grofica Marica“ mogla biti samo „Marica“. A grof i ban Josip Jelačić nije uopće izvođen, nego odvođen sa svoga trga i raskomadan, na što smo se podsjetili 16. listopada kada je u zoru hrvatske države ponovno sklopljen, a sablja okrenuta ne prema Mađarskoj nego prema tada već ispiljenoj srpskoj terorističkoj paradržavici.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Published

on

By

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Published

on

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading