H. Hitrec: Hrvatska politika i dalje živi u olovnim komunističkim, jugoslavenskim maglama

0

Listopad za sada vrlo hladan, bujice napadaju dalmatinske gradove kao srpski teroristi u isto doba 1991., Šibenik pod prekomjernom paljbom munja i gromova. Na sve se strane obilježava četvrt stoljeća od otvorene agresije i današnji mladi ljudi ne mogu povjerovati očima da smo se obranili, ne samo hrabrošću nego i pameću – o potonjem vrlo dobra emisija o predaji varaždinskih vojarna (kasarna) koje su vrli Varaždinci čuvenim trikom navele da pucaju jedna po drugoj. Tenkovi i teško naoružanje iz Varaždina koje se našlo u hrvatskim rukama u tom su trenutku značili spas za Hrvatsku, pa treba zauvijek poštovati i „frontmena“ Štefa Adanića o kojemu se inače premalo govori. U sredinu listopada pada i izlazak na ratnu scenu Satnije hrvatskih umjetnika, koji su se počeli organizirati mjesec dana prije, ali nikako nisu mogli do oružja sve dok ga nisu uspjeli dobiti „preko veze“ (nekoliko umjetnika među kojima sam bio i ja preuzelo je kalašnjikove u okrilju mraka, u staroj garaži na Peščenici). Ove subote Satnija slavi 25. obljetnicu u prostoru kazališta „Gavella“, bez kalašnjikova.

Kao što je poznato, u ratu smo pobijedili, a u miru posijedili prije vremena gledajući što se događa s Hrvatskom, posebno nakon početka novoga stoljeća. Hrvatski se sabor puno puta konstituirao i svaki put je izgledao sve lošije. Kakav će biti ovaj upravo konštituiran, brzo će se vidjeti jer vrijeme curi, a cure i Hrvatice i Hrvati, mnogo ih je već iscurilo iz Hrvatske, pa se uspostavljaju i zrakoplovne veze s gradovima država-primatelja nezaposlenih mladih Hrvata, da što prije otputuju. Za Sjedinjene američke države i nadalje trebaju vize, ali je novost da će sada i Amerima trebati vize za zemlje Europske unije, jer su ih tvrdokorno tražili za Hrvate, Rumunje i Bugare pa je EK odlučila uspostaviti paritet, no koliko će to vrijediti, vidjet ćemo. Ako doista bude kako se najavljuje, doći će do paradoksalne situacije da Amerikancima trebaju vize za Hrvatsku, a Srbijancima ne trebaju. Uostalom, Srbijanci prelaze granice bez viza, ali s kalašnjikovima, recimo u Crnu Goru, gdje su pokušali uspostaviti svoje izborno povjerenstvo i potom osigurati crtu Moskva-Beograd-Podgorica, u čemu nisu uspjeli, a Đukanoviću se predviđa mandat u dužini nedavno preminulog vladara Laosa.

Redari će imati posla s izbacivanjem

No, Hrvatski je sabor, velim, sazdan (kako bi se hrvatski reklo), s vrlo ugodnom prevagom desnoga centra, u situaciji isto tako ugodnoga rasula ljevice i nešto manje ugodnoga rasapa starčevićanske desnice koja ima novoga vođu čije je prezime isto kao i autora „Tako je govorio Zaratustra“, samo u fonetiziranoj transkripciji. Dosadašnji predsjednik kratkotrajnog saziva Sabora, Reiner, oprostio se vrlo dobrim govorom spominjući na nekoliko mjesta komunističke zločine, a tekst su mu pomogli napisati Dante, Marulić i Kumičić. Povratak pokroviteljstva nad bleiburškom komemoracijom ipak mu je uspio i u minijaturnom mandatu, ali ne i ono što je obećao u nastupnom govoru prije šest ili koliko mjeseci, naime da vrati i naziv Hrvatski državni sabor. Mjesto predsjednika Hrvatskog sabora zauzeo je dvogodišnji Petrov, koji je imao priliku odmah oduzeti riječ anarhoidnom Pernaru, budući da ovaj ne poznaje poslovnik, ali znade napamet „Životinjsku farmu“. Svako naše misto ima svoga oriđinala, pa i svaki saziv Sabora, te ćemo se u sljedećim godinama naslušati pernarskoga svega i svačega, a i redari će imati posla s izbacivanjem.

O rasporedbi saborskih snaga sve je poznato, oporba je dobila više odbora nego što je očekivala, a i nešto potpredsjednika, pa ćemo i nadalje gledati Milanku Opačić, nadam se što manje. Znade se i broj ministarstava od kojih neka imaju duga imena kao Ministarstvo za demografiju, obitelj i socijalnu politiku, što će novinarima zadavati glavobolje, ali neka, napokon je vrlo racionalno i logično skupljeno na jednom mjestu što se okupiti moralo da nas ne nestane s lica Zemlje, pa ako se još ondje nađu pametni ljudi, bit će nešto od nas.

Ministarstvu zdravstva je vraćen taj naziv, nakon priglupe crvene diverzije s „ministarstvom zdravlja“ – o čemu sam imao čast pisati prije pet godina i na glupost reagirati. Ne samo ja. Bila je to prva „lingvistička“ intervencija crvene klateži, početni znak da će se neokomunisti upustiti u jezično područje. Kao što znate, upustili su se vrlo daleko, čak do Novoga Sada, pod pokriviteljstvom Jovanovića i Goldsteina a u izvedbi tada nepoznatog jezikoslovca Jozića, kojega su medijski uzdignuli iznad Katičića i Kovačeca (itd.) te proglasili Nikolom Teslom na polju lingvistike.

Kukavičje jaje pravopisa

Elem, dok su svi sada zabavljeni HAVC-om i njegovim financijskim, ali i ideološkim dugogodišnjim masakrom, zaboravljaju da su crveni podvalili Hrvatima kukavičje jaje u obliku pravopisa Instituta za jezik i jezikoslovlje, ekspresno ispečenog i narivenog jadnoj maloj djeci u školama. Pa bi jedna od prvih zadaća novoga ministra bogoštovlja i prosvjete (rečeno starinskim rječnikom) bila da napravi reda (i) u tom Institutu, izbaci iz škola polunovosadski pravopis i vrati zlatni, doista hrvatski. Poznavajući vrle Hrvate, bit će tu otezanja, zatezanja i bježanja od odluka, pa će pravopisna katastrofa još neko (dulje) vrijeme egzistirati, dok se ne nađe čovjek koji će dvojbe presjeći, kao Aleksandar (Veliki, a ne Karađorđević). U međuvremenu se rečeni Institut uz pomoć medija bavi populariziranjem „korektnog hrvatskog jezika“ i dijeli savjete, sve da prikrije svoj istočni grijeh. Istodobno, isti ili slični mediji na naslovnoj stranici imaju izjavu popularnog žutog trenera Azerbejdžana, inače Hrvata, koji veli „Krali su nas iz Beograda, sada smo svoji pa nas kradu naši.“ Baš korektno hrvatski. Tako se potkrada jezik Hrvata. (A ljude, nogometaše pedesetih prošloga stoljeća nisu krali iz Beograda, krali su ih iz Zagreba.)

Slična oklijevanja kao oko rečenoga inštitutovskoga pravopisa očekujem i u svezi s kurikularnom reformom za koju svi pravovjerni tvrde da se „mora nastaviti“, a ne mora i ne može ako su njezini temelji nakrivo postavljeni, pa ih treba opet iznova stvarati da bismo na tako zdravim osnovama promijenili školski masakr i zaostale pristupe nastavi, modernizirali školstvo ne zaboravljajući nikada hrvatsku školsku tradiciju i njezine dobre strane.

Kad sam već pri školstvu, zadnjih je tjedana opet – bez ikakva povoda, koliko pratim – izbila umjetna rasprava oko vjeronauka u školama. Uvijek prilježne televizije i zaostali kadrovi iz olovnih vremena, pomlađeni tu i tamo ateističkim mladuncima, puštaju na ekrane i stupce crvenu fakinažu kojoj je vjeronauk u školama crvena krpa, pa neupućeni gledatelj (čitatelj) misli da smo maltene pred raskidom ugovora sa Svetom stolicom. Ništa njima ne znači da se devedeset posto osnovnoškolaca i osamdeset posto srednjoškolaca odlučuje za vjeronauk kao izborni predmet, koji nakon odluke postaje redovit. Takvi, poput Budaka (ali Nevena) nisu nevjernici: oni su fanatični vjernici. Vjeruju da je vjeronauk u školama put u klerikalizaciju, valjda, a to vodi u fašizaciju, i slične bedastoće. U tim (ničim izazvanim) „raspravama“ izrečena je sa strane pristaša vjeronauka (čitaj: hrvatski narod) jedna misao koju sam zapamtio, vrlo jednostavna: da je duhovnost dio odgoja, značajan dio formiranja samostalno mislećeg čovjeka, samospoznaje ali i spoznaje veličine nedokučivog, u što su se uvjerili i mnogi fanatični nevjernici – ali pri kraju života, suočeni s ništavilom.

Priče iz davnine

Bob DylanDa se vratim (premda nisam otišao daleko) kurikulu, odnosno uputniku i onom njegovu dijelu koji zahvaća lektiru. Dodjela Nobelove nagrade za književnost Bobu Dylanu, najbljutavija je dosadašnja odluka vrloga Odbora. Ne govorim to zato što je rečeni hrvatomrzac, doista ne, jer je samo jedan od mnogih, nego zato što u ovom trenutku postoji cijela armada književnika u svijetu koji bi nagradu prije zaslužili. A kakva je veza s lektirom, onom jokićevskom? Pa ta da su nagradu Dylenu crveni „poznavatelji književnosti“ odmah i slavodobitno povezali sa Štulićem i potrebi da on uđe u lektiru sa svojim pjesmuljcima, već i zato što s Dylenom dijeli istu slabost prema Hrvatima i hrvatskoj državi. Nego, kada smo to mi, Hrvati, predložili nekog doista vrsnog hrvatskog pisca za Nobelovu nagradu? Možda i jesmo, ali javnost o tome ništa ne zna, a ni ja se ne mogu sjetiti – osim Ivane Brlić Mažuranić koja je predlagana četiri puta i nije prošla. No, to su priče iz davnine.

Prelazim opet na vjersko polje, to jest na hrvatske biskupe koji su neko vrijeme (ne svi) šutke gledali kako se priglupi dio hrvatske politike, pa i s desnog centra, ne izjašnjava ili se pokušava sakriti kada je riječ o mitovima ŽrtveStotine tisuća Hrvata i dalje bezimeno leže pod zemljom. Pa može Hrvatska u budućim desetljećima gospodarski prosperirati, može postati bogatom i uglednom, ali dok dopušta da se masakrirani Hrvati, žrtve najgroznijih komunističkih zločina, i nadalje bagateliziraju gore od komunalnog smeća, ne će i ne može biti sretnom zemljom niti se duše potomaka mogu smiriti.poput Jasenovca (njegova trostrukog zločinačkog karaktera, kao i predmienziniranja u doba prvoga totalitarnog režima) pa se tek tu i tamo nešto progunđa, i usput čini sve da se spriječi slobodno znanstveno istraživanje. Znači, biskupima je prekipjelo, a njihovu su izjavu mediji prenijeli šturo, kao da im je neugodno, crveni dnevnik nije ju ni spomenuo, kao da je nije bilo. A politika je pokazala i u prethodnom kratkotrajnom desnocentrističkom razdoblju da ju žrtvoslovne teme ne zanimaju, pa ni na prijenosu ostataka žena, djece i hrvatskih vojnika iz Hude Jame u Maribor nitko od vrlih centraša nije našao shodnim pojaviti se i možda nešto reći. Sve to govori samo jedno: hrvatska politika i dalje živi u olovnim komunističkim, jugoslavenskim maglama i ta se guska nikako iz njih ne može izvući. Ona gače tu i tamo, nailazi na polja smrti i sreće gavrane, a ako se magla na trenutak raziđe – guska misli da joj je najbolje vratiti se opet u magleno okrilje, jer ono što vidi na svjetlu samo su lovci koji čekaju da proviri.

Stotine tisuća Hrvata i dalje bezimeno leže pod zemljom

Stotine tisuća Hrvata i dalje bezimeno leže pod zemljom. Pa može Hrvatska u budućim desetljećima gospodarski prosperirati, može postati bogatom i uglednom, ali dok dopušta da se masakrirani Hrvati, žrtve najgroznijih komunističkih zločina, i nadalje bagateliziraju gore od komunalnog smeća, ne će i ne može biti sretnom zemljom niti se duše potomaka mogu smiriti.

A isti je ili sličan odnos ne samo prema mrtvima, nego i živima, nerođenima. U dvadeset i pet godina formalnog postojanja moderne hrvatske države, na snazi je bio, i sada je, komunistički zakon o pobačajima. I tek sada će navodno Ustavni sud nešto kao raspravljati, presuditi. Bit će vrlo zanimljivo saznati što će reći. Hoće li definirati kada počinje život? Od osmoga tjedna? Prije toga nema života, valjda. Pa kako je onda to malo biće dospjelo do osmoga tjedna, ako nije bilo živo i razvijalo se? Ah, to je doista tajna. Možda treba uvesti odredbu da ni rođeno dijete do osmoga tjedna nije čovjek, ne zna hodati, nema vozačku, ne plaća porez, ne ide čak ni u školu, ni u vrtić. Kaj je to čovjek?

U svemu, oni koji se zalažu za život, proglašeni su nazadnima, oni koji slave smrt (primjerice genocid nad Hrvatima 1945.) i dalje su napredni. Kao i oni koji i dalje drže da je trovanje i smrt kardinala Stepinca – nakon masovnog ubijanja katoličkih svećenika – bio uzorit čin. Usput: papa Franjo je upravo proglasio čak sedam svetaca, među njima nema Stepinca. Ovih sedam je vjerojatno dobilo odobrenje Srpske pravoslavne crkve. E, moj Franjo… Najkatoličkiji narod u Europi, narod nade, zadržat će te u sjećanju, otprilike kao Jakova Blaževića.

No dobro, idem na lakše teme. Zagrebački zoološki vrt (zvjerinjak) je pozvao ljude da vide što ima novoga. Došli su neki političari, ali i oprezno uzeli povratnu kartu. Mene je pozvalo zajedno s glumcima iz „Smogovaca“ jer je malo nedostajalo da novi lavići dobiju imena po Dunji i Mazalu. U gorljivoj su anketi moji likovi ostali na izvrsnom drugom mjestu, a lavići dobili afrička imena. Kao što se i priliči. Uostalom, Dunja i Mazalo su ljubavni par, a lavići brat i sestra, pa bi bilo incestuozno…

P. S. S Kalmanovom „Kneginjom čardaša“ vratila se u Zagreb opereta. Za operetu sam se žustro zalagao već polovicom devedesetih, što je poznato kazališnim ravnateljima koji su se jednom mjesečno okupljali kod Pere ustaše. Premda nemam ništa protiv dobroga „mjuzikla“, štoviše, tumačio sam da se s operetom vraćamo srednjoj Europi, kamo spadamo.“Kneginja čardaša“ izvođena je,doduše, i pedesetih godina (u režiji Vlade Štefančića), ali su bilo kakvi plemićki naslovi parali uši revolucionarne vlasti, pa je opereta davana pod naslovom „Silva“ (ime junakinje operete), kao što je „Grofica Marica“ mogla biti samo „Marica“. A grof i ban Josip Jelačić nije uopće izvođen, nego odvođen sa svoga trga i raskomadan, na što smo se podsjetili 16. listopada kada je u zoru hrvatske države ponovno sklopljen, a sablja okrenuta ne prema Mađarskoj nego prema tada već ispiljenoj srpskoj terorističkoj paradržavici.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari