Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Mi u Hrvatskoj imamo velika iskustva s ljudima koji imaju crvene oči i crvene očnjake

Objavljeno

na

Suho i hladno počela je godina, dočekana zebnjom kao rijetko koja do sada. I kao ni jedna u povijesti uvedena u kalendar uz pomoć elitnih antiterorističkih postrojba koje su se smrzavale na otvorenim prostorima, trgovima i ulicama još donedavno mirne Europe (osim jugoistoka). Teroristi se nisu htjeli smrzavati, pa je sve više-manje prošlo u najboljem redu – oni ionako čekaju bolje prigode, s manje rizika, dočekuju Novu u Turskoj. U Hrvatskoj su pucale samo petarde i šampanjski čepovi, a jedino su televizijske postaje blago terorizirale publiku nesuvislim „dočecima“, toliko inventivnim, maštovitim i kreativnim da je narod odahnuo kada su se u sitne sate skinuli s ekrana.

Na žalost, koliko god sam blagonaklon, u taj se niskopodni zabavljački cušpajz uspjela ubaciti i Hrvatska televizija, Bože moj veliki. Iskupila se djelomično prve večeri nove godine prikazujući film o modernim gladijatorima Kostelićima, prepunom osjećaja, pobjeda i ozljeda, s kronologijom povlačenja snage iz prirode same, iz šuma, planina, stijena, gorskih rijeka i morskih hridi, što je u ovo doba sjedeće djece pred zaslonima djelovalo baš primordijalno i podsjetilo na seriju „Vikinzi“. Popratni tekst nešto manje atraktivan, posebno uvodni i zavodni koji kaže da povijest pamti samo velike vojskovođe i olimpijske pobjednike. Što bi rekao Aristotel, koji nije bio ni jedno ni drugo (osim što je neko vrijeme radio kao posebni savjetnik u Ministarstvo navale Aleksandra Velikog)?

Dobra je vijest da se Janica Kostelić vraća skijanju, doduše na stazi od Katedrale do Manduševca, premda bi bolja bila staza od Trga sv. Marka, kroz Kamenita vrata pa Dugom ulicom do Jelačić placa, i to zato što bi se skijašice i skijaše moglo do startne pozicije prevoziti uspinjačom. Negativna strana te verzije bila bi ova: kamere bi hvatale krov crkve sv. Marka s prvim bijelim, a u zvoniku vriskao zvonar Zuroff:“ Ustaše! Ustaše!“.

MigrantiDiletanti, to jest rekreativci, već su i prije Snježne kraljice počeli napuštati Zagreb i Hrvatsku uopće, zemlju bez snijega (je li, a što je ono bijelo koje bacamo lopatama ispred ulaza?) i otišli sa sarmama na skijališta u Austriji, Sloveniji, Italiji i Švicarskoj. Mnogi se ne će ni vratiti ako ondje pronađu bolje plaćeni posao. Zalete li se u tim i sličnim zemljama u stablo ili budu blesirani na druge načine, pomoći će im hrvatski liječnici koji su ondje već dulje vrijeme, a uskoro će ih biti i više. U 2017. jedno od gorućih pitanja bit će kako zadržati liječnike u Hrvatskoj. Zatvoriti granice, razapeti bodljikavu žicu – samo je jedno od radikalnih rješenja, no ako budu putovali u skupinama, izvodit će operacije na licu mjesta. Hrvatska već sada nema liječnika koliko ih treba, pa ćemo uvoziti doktore iz trećih zemalja koji će se s pacijentima sporazumijevati gestikulacijom ili obostrano slabim engleskim, što može dovesti do povremenih nesporazuma – uostalom, nije se jednom dogodilo i u razvijenim zemljama da nekomu umjesto bolesne noge bude odrezana zdrava.

Hrvati – rođeni trgovci

Da bismo preživjeli bez liječnika, treba jačati prevenciju a o tome se brine država, i to dobro: automobili će biti skuplji, narod će ih manje kupovati, manje se voziti, što znači da ne će biti većih prometnih nesreća, benzin skače, bit će skuplje (ili već jesu) cigarete, pa će narod lakše disati i izbjeći sve one strašne prizore koji se uskoro moraju pojaviti na kutijama. Struja će navodno pojefitiniti – u HEP-u predviđaju otvaranje nakladničkog odjela koji će izdavati priče za malu djecu. No HEP ima i ozbiljnijih problema jer će, kažu, prodajom četvrtine financirati kupovanje INE od Mađara, ali privremeno, pa ćemo tu četvrtinu za koju godinu otkupiti, makar po znatno višoj cijeni. Mi smo Hrvati rođeni trgovci: prodamo nešto za pola milijarde, a onda to isto kupimo natrag za, recimo, tri do pet milijardi. Zato nas svi vole, i nije istina da o nama loše misle ili nas potcjenjuju. Štoviše. I uopće, vole nam prodavati stare migove, stare helikoptere, jer znaju da su Hrvati jedan od najstarijih naroda u Europi.

MemorandumDomovinska je sigurnost na visokoj razini, pa nabavljamo streljivo iz Srbije, ali iz te pitome zemlje uvozimo i đuveđ za Hrvatsku vojsku, što Srbijancima otvara velike mogućnosti zacrtane u SANU 2 – svašta se može umiješati u taj đuveđ, pa dobar dio hrvatskih vojnika završiti u bolnici, a kako u bolnicama nema liječnika, eto sjajnog strateškog poteza, uz napomenu da je srbijansko streljivo neuporabivo. Jedino su srbijanske čokoladice navodno dobre, pa ih podvaljuju i Kolindi a kada se predsjednica ispričava, diže se na noge kompletna medijska peta kolona i zavija u korist četničkih čokoladica koje bi dubrovačka djeca valjda trebala konzumirati baš na sv. Nikolu kada su Srbi i Crnogorci razarali Dubrovnik. Taj grad nema sreće. Prvo su ga terorizirali teroristi, a sada turisti.

No, pustimo čokoladu. Vraćam se na činjenicu da je 2017. dočekana s velikom zebnjom i to ne samo zbog oružanih igara prijestolja i ne samo poradi nje same, te ozeble godine, nego i stoljeća u cjelini, pa i šire. Vjerojatno ste u ovim danima opazili enormno velik broj napisa koji se bave futurološkim temama – kao da je 2017. nulta godina s kojom počinje nova era čovječanstva a završava pretpovijest ljudskoga roda, te ulazimo u povijest kao takvu. Umjesto kraja povijesti, nagovješćuje se početak, premda je početak već odavno počeo, tehnologija je zavladala svim područjima života i životom samim.

Hrvatska inteligencija je već odavno umjetna

Kažu da smo korak do umjetne inteligencije. Za mene to nije ništa novo, ni za Hrvatsku općenito, jer držim da je hrvatska inteligencija već odavno umjetna, a hrvatski inteligenti se stoljećima ponašaju potpuno neprirodno i umjesto da se nametnu kao elita, služe uglavnom kao potrkala političarima čija inteligencija nije ni prirodna ni umjetna, to jest nikakva. Znanstvenici kažu, isto tako, da će ljudi u budućnosti imati crvene oči. Ni to nije ništa novo, jer mi u Hrvatskoj imamo velika iskustva s ljudima koji imaju crvene oči i crvene očnjake, od Bleiburga do dana današnjeg, do Nove ljevice.

Robotizacija napreduje: auti će sami voziti (već voze), zrakoplovi sami letjeti, što je dobro jer su piloti uglavnom alkoholizirani, roboti će pospremati stanove i kuhati (to s kuhanjem je dosta opasno), predavati u školama i na fakultetima, raditi u tvornicama (već odavno rade) i vrtićima, pisati knjige, pjevati, glumiti i plesati. I skijati. Na kraju će roboti zahtijevati svoja prava, među ostalim da biraju i budu birani. Države će mijenjati ustave, pa i Hrvatska svoj Ustav. Morat će im zajamčiti barem deset mjesta u Saboru. Za početak.

Što će raditi ljudi, još nije poznato. Oni će vjerojatno sjediti i gledati u prazno, s nostalgijom se sjećati vremena kada su Gips i njegova djeca vukli snagu iz zemlje, iz prirode. U finalu će se ljudi pokupiti s ovoga planeta i potražiti drugi. Domrodci će ih dočekati vrlo razdragani, s uzvicima: Dobro došli, idioti.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati