Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Na lokalnim izborima nekima podijeljena posljednja pomast, primjerice SDP-u

Objavljeno

na

Isprika čitateljicama i čitateljima ove rubrike: naime, tekst koji sam napisao nestao je bez traga u meni uglavnom nerazumljivim sferama međumrežja, pa ga sada po sjećanju rekonstruiram, na brzinu i površno…

Koliko pamtim, započeo sam bio s „Hodom za život“ koji od srca podupirem, uz primjedbu da sam opazio stanovitu nepravdu: naime, mladi hodači za život morali su pječašiti, a protuhodači su se vozili u maricama. To jest u jednoj marici, jer su svi stali u jednu. Tako kultura života odnosi ogromnu prevagu nad kulturom smrti.

Hodali su u Lurdu i hrvatski vojnici, potomci masakriranih nakon Drugoga svjetskog rata, potomci pobjednika nad srpskom agresijom devedesetih ali i još orni hrvatski branitelji iz tih godina – u maskirnim odorama ali i povijesnim, uz njih predsjednica države, ministar obrane i ministar branitelja.

Pokušao sam naći usporednice Lurda, Fatime i Međugorja, misleći na zamjerke Međugorju. (Lurd pišem fonetski jer je crkva moga djetinjstva u Zagrebu crkva Majke Božje Lurdske a ne Lourdeske).

Prvo: Gospa se djeci (Bernardici u Lurdu, Luciji, Franciscu i Jacinti u Fatimi) prikazala mnogo puta, Bernardici čak osamnaest, fatimskim pastirima također podosta često, i najavljivala je sljedeće svoje ukazanje – pa od toga nije napravljena velika priča u smislu sumnja. Štoviše, i sama Gospa je bila najavljena, u Fatimi se prvo pojavio anđeo i navijestio njezino prikazanje. Sudbina djece je ista, Bernardicu su strogo ispitivali, štoviše podmuklo i neprijateljski, i na kraju kapitulirali pred njezinom iskrenošću, a fatimske pastire štoviše zatvorili i kazali im da će ih sljedećega dana ubiti. Nisu se uplašili, Majka Božja je i tako rekla Franji i Jacinti da će ih uzeti k sebi vrlo brzo. Ispitivanja međugorske djece u doba komunizma bila su čak i nešto manje bezobzirna, no i ona su polagala teške testove i nasilja, a na kraju je najviše stradao odrasli fra Zovko.

Drugo: imao sam u rukama dokumente koji izvan svake sumnje svjedoče da je u aferu oko Međugorja bio umiješan sovjetski KGB, koji je srdačno surađivao s jugoslavenskim tajnim službama, a imao je krakove i u Vatikanu. Kada jednoga dana ti dokumenti budu objavljeni, ako budu, vidjet će se koliko su bili zabrinuti čuvari komunizma i koliku im je opasnost predstavljalo Međugorje, kakvim su se ucjenama bavili. No,Međugorje je trijumfiralo, postalo je svetištem i ciljem milijuna i milijuna ljudi iz cijeloga svijeta, svih narodnost i rasa, pa ako na kraju balade dobije potvrdu kao službeno svetište, ništa se ne će promijeniti, bit će to samo (nevoljko) priznanje već odavno realnoga stanja.

Komunizam u Međugorju doživio udarac od kojeg se nije oporavio

Ivan Pavao II.Komunizam povezuje Fatimu i Međugorje na paradoksalan način – u Fatimi je započela vrlo jasna zabrinutost od širenja komunizma na zapad, u Međugorju je – bez precizne intervencije nadnaravnoga bića – komunizam doživio udarac od kojega se nije oporavio, nije bio spreman ni sposoban suočiti se s tako silnom mnogoljudnom energijom, a papa Ivan Pavao II. čije su zasluge velike, tiho je navijao za Međugorje. Bio je politički papa i razumio što se događa, shvatio je da je dobro što je Gospa progovorila na hrvatskom. I jest, to je jezična dimenzija koju velike nacije ne mogu progutati: da Majka Božja progovara velikim jezicima, francuskim i portugalskim, podosta je prirodno. Ali odakle ona zna hrvatski? Ma to je previše, pa tko na ovom sviujetu zna hrvatski, a nekmoli na onom. Ni papi Franji to nije normalno. On ne govori hrvatski, nije on Ivan pavao II. Uopće, on – kako je rečeno u jednoj televizijskoj emisiji – nema isto povijesno pamćenje kao mi Europljani, pa bi bilo dobro da ga oni koji ga imaju upute u tajne barem bliže prošlosti, uključujući Stepinca.

I u povijest Crkve koja je pokušala kanonizirati latinski nasuprot narodnim jezicima, čemu su upravo Hrvati kroz povijest davali uspješan otpor. Pa su slušali mise na hrvatskom i slušaju ih danas, štoviše i na tzv. gradišćanskom hrvatskom koji nije nego ponešto arhaičan hrvatski iz doba velikoga povlačenja Hrvata na sjever pred turskim osvajanjima. Gradišćanski Hrvati stigli su u nedjelju u Zagreb i u katedrali je zazvonio jezik prožet ikavicom koja bi – da je bilo sreće – danas bila utkana u standardni hrvatski, budući da je spona Dalmacije, Bosne i Slavonije, i šire. Hrvati iz Austrije (Gradišće je u svoje vrijeme bilo mađarski teritorij) hodočastili su na grob Alojzija Stepinca, misi su nazočili mnogi političari, pa i predsjednik Vlade koji se pričestio.

Pobožan svršetak tjedna

Prva pricestU svakom slučaju, svršetak prošloga tjedna bio je vrlo pobožan. Te nedjelje bijahu i prve pričesti, hrvatski je puk, vjernički, malovjernički i nevjernički vodio djecu u crkve i škole na pričest, te se na trenutak činilo da su hrvatske podjele svladane. No da, iste su nedjelje bili i lokalni izbori na kojima je nekima podijeljena posljednja pomast, primjerice SDP-u, koji se pomalo odriče istočnoga grijeha, ali ne hvata priključak, luta pustinjom i tako će idućih četrdeset godina.

HDZ se pojavio na lokalnim izborima u nekoliko oblika, umjereno desnom i desnom, pa se može reći (Plenković) da je Hrvatska poplavila (ne mislim na Gunju, ali i Gunja igra u ovim izborima i mogla bi gospođu Mrak skupo stajati u drugom krugu, kada već nije u prvom)… U svakom slučaju, mnogi kandidati koji su sanjali drugi krug, našli su se u devetom krugu. Crveni su ostali u svojim rupama koje prekrivaju (vrlo zanimljivo) zapadni i svjeverozapadni rub uz slovensku granicu preko koje šalju perfidne signale o fašizaciji Hrvatske i sprječavaju koncert Marka Thompsona u Mariboru.

U zaštitu Thompsona podignuli su se Janša, Kolinda i Andrej, a najbolju je usporedbu povukla Meri Cetinić s Vice Vukovom – to jest vrlo slikovito kazala da ništa nije promijenilo od jugoslavenskoga doba, a u Sloveniji ljevica vlada svim područjima života, uz to bijesna na Hrvatsku zbog arbitraža (teritorija), pa umjetno proizvodi harangu protiv „ustaške“ Hrvatske i prenosi (zajedno s pupovečkima) odioznost prema Hrvatskoj na razinu Europske unije. Jedan više-manje normalni Slovenac, ali sklon humoru, nazvao me je i predložio da Thompson održi koncert zajedno sa Cecom, što bi smanjilo tenzije.

Nego, muke s Agrokorom prelile su se i u regiju, pa i u Srbiju – bez obzira što ondje niječu da su ugroženi. Ako je istina da i ondje imaju problema, ostvarila se u gospodarskom smislu ona Thompsonova „Stići će vas naša ruka i u Srbiji“.

U međuvremenu je Marko Perković mogao održati koncert u Rijeci, koja je dvostruko slavila (za sada vjerojatno politički i sigurno nogometno). Zašto ga nisu pozvali? Ili: zašto Obersnel nije pozvao barem Cecu, koja bi u Rijeci imala zahvalnu publiku. U autonomnu pokrajinu Istru Thompson ne može, premda Pula i Umag nisu u Sloveniji, nego još uvijek u sastavu Hrvatske.

Toliko. Površno, iz razloga koji sam naveo na početku. Na trenutak sam pomislio da mi se originalni tekst izgubio poradi spomena KGB-a u svezi s Međugorjem. Ali ne patim od manije proganjanja, pa sam odustao. Uostalom, KGB više nije tajna služba, nego javna vlast u Rusiji.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati