H. Hitrec: Na Interliberu se dodjeljuje nagrada nazvana po ideologu četništva

2

Snijeg već ponegdje ozbiljnije pada, a Hrvatska još nije nabavila zimske gume, skliže se po cestama neposipanim čvrstom i odlučnom politikom, pa taj crveno-bijelo-plavi automobil često završi u mreži pokraj autoceste pletenoj u Beogradu, Sarajevu i Banjaluci ili u kanalu verbalnog rogoborenja protiv poteza susjednih država, plitkoj grabi tetošenja pete kolone i rupama u kojima se valjaju veprovi jugoslavenskoga čopora.

Nova svilena garnitura središnje opcije sa za sada blagim desnim nagnućem još ne pokazuje da ispod rukavica ima šake, ako ih uopće ima. U njoj se osjeća izrazit strah od snažnijeg nacionalnog izričaja, da se ne zamjeri nadnacionalnoj tvorevini i interesima jačih igrača koji se lecnu od pomisli da bi i ta srednje malena zemlja mogla pokazati zube i sjetiti se svoga dostojanstva pa i ona uskočiti u kolo zemalja kojima je pala na pamet „renacionalizacija„ odnosno – prevedeno – svijest o vlastitosti, samosvojnosti, političkom i kulturnom identitetu na čijem se razvodnjavanju silno radilo.

Masovne postrojbe od zbilje potpuno otuđenih europskih birokrata smišljale su sve nove i perverznije načine da starim, ali osobito novim eurograđanima propišu što smiju a što ne smiju, od jedino ispravnog svjetonazora do dužine mrkve, a buntovnicima slijede batine u obliku novčane uskrate. Kada su već i sami sebi postali smiješnima, odlučili su ovih dana stornirati obveznu uputu o visini potpetica za frizerke. Sve ostalo ostaje po starom, posebno težnja krupnoga kapitala da jedinstvenom europskom narodu u jedinstvenoj naddržavi Europskoj uniji, koju sanjaju, izbrišu ne samo granice nego i operu mozak u sluzavoj asimilaciji. Pokazalo se i pokazuje, međutim, da je taj glajhšaltung obična, mekanom silom nametana iluzija, utopizam koji se utapa u otporu nacionalnih država koje razumiju da je riječ o soft varijanti fašizma i komunizma, to jest elitističkom liberalnom fašizmu koji vrlo brzo može postati isto tako opasnim kao spomenuta dva. Pokret otpora samosvjesnih naroda nepredviđeno (za autore projekta) brzo pokazao je da tako ne će ići, pa se birokracija zblenula i, ustrašena, počela organizirati skupove na visokoj razini pod patetičnim naslovom „Quo vadis, Europa“, što samo po sebi svjedoči o jeftinoj razini razmišljanja.

Uostalom, i ta je nevesela doktrina uvezena, zajedno s posve izokrenutim teorijama o ljudskim pravima, antropološkim zastranjenjima i izmišljenim „novim“ vrijednostima. Uvezena je iz Sjedinjenih Američkih Država (premda je u njih u rudimentarnom obliku prvotno uvezena iz Europe). Ta sluz o kojoj govorim počela je u zadnjim desetljećima obilno curiti iz silicijskih kvaziintelektualnih, debelo potplaćenih krugova, dobro i točno vođena i navođena prvenstveno u područja kulture i širena većma filmskim i televizijskim proizvodima, podosta i novinama a tek ponešto i knjigama.

Razorili prirodu i prirodan život američkoga naroda

Kulturna proizvodnja sa skrivenim ili neskrivenim idejnim podlogama i porukama nije bila prepuštena amaterima nego u velikom broju slučajeva profesionalcima koji znaju plasirati zamisli naručitelja na pristojnoj umjetničkoj razini, bilo da se radi o drami, melodrami ili komediji, kriminalističkoj seriji i „sitkomu“. Dobro (krezovski) plaćeni redatelji i glumci, kao i ostali pripadajući kadar, usvojili su svjetonazor svojih producenata i sorosevskih uputa i zato ih je toliko bilo oko Hillary: pjevačice i pjevači, mondeni i medijski svijet, svih dvije stotine relevantnih novina – sva ta sila koja je Trumpa nazivala životinjskim imenima trebala je biti polugom koja će USA „demokrate“ održati na vlasti.

Elita koja talentom privlači ljude, ali publiku ne poznaje i kada dođe trenutak istine – izlazi na vidjelo koliko je tanka, manjinska, svedena na oaze u ugodnoj Kaliforniji, na manje klimatski ugodan New York i na… u stvari nema više. Znači, manjinska, ali medijski obilno podržavana politička i kulturna elita (kulturnjaci u kolu s političkim profesionalcima koji uglavnom nikada ništa tvarno nisu radili osim što su se od malih nogu bavili politikom) uspjela je bila razoriti prirodu i prirodan život američkoga naroda kojega je (ne javno, naravno) proglasila abderićanski priglupim, njegova normalna stajališta o spolnosti, etici, vjeri i radu nazvala zatucanim, konzervativnim, nazadnim i neuporabljivim na putu prema androginskoj budućnosti i robotizaciji.

Ako vas to podsjeća na Hrvatsku, posve ste u pravu. S tim da je ta blasfemija uvožena u Hrvatsku iz rečenih oaza u Americi, ali daleko više iz europskih središta diktata manjim i nevažnim narodima, kojima je putem domaće klateži trebalo objasniti kakve filmove treba snimati, što igrati u kazalištima, kakve televizijske serije snimati odnosno ne snimati, kako zaglupljivati ljude sve dok ne postanu bezlični konzumenti krajnje subverzivnih proizvoda koje – a to je najstrašnije – kao takve više i ne prepoznaju. Čime je svjetska kulturna revolucija završena pobjedom… Odnosno tako su mislili, a sada i sami vide da je samo završena i da joj sudbina nije drukčija od svojedobne kineske kulturne revolucije. Matoš je negdje uporabio izraz a c e d i j a kao sažeti pojam za duhovnu tupost, a danas se acedija cijedi iz opisane sluzi koja pod ovih dana mnogo puta spominjanom „političkom korektnosti“stvara iz ljudi amorfnu, dezorijentiranu bespolnu masu navodno postindustrijskog doba koju treba škakljati ogromnom industrijom zabave, kao u doba rimskoga imperijalnog carstva.

Hrvati su prepoznali tendencije na hrvatskoj kulturnoj sceni, spoznali su da je od početka stoljeća ni zavladalo sirovo jednoumlje iz lijevih, dotično crvenih, središta moći natopljenih sluzi „novih vrijednosti“ kojima su pokušali rastočiti hrvatsko društvo. Vidjeli su također da desni i kada su na vlasti odmahuju rukom na tu pojavu, i to ne zato što bi im se sviđala, nego zato što se tako ulizuju svojim europskim gospodarima (i transatlantskim), pa od Bruxellesa traže i mišljenje o postavljanju prave osobe za ministra kulture, s dodatnom preporukom domaćeg desnoga centra da se malo olabavi glede rečenoga jednoumlja i doda mu se nešto blago nacionalno i tako stvori privid „pluralizma“. Samo kako bi stvari ostale uglavnom iste.

Podjele u Hrvatskoj

Što uopće znači „pluralizam“? Priznanje da je Hrvatska podijeljena, a i jest: na onu manjinu koja je do sada vladala hrvatskim kulturnim prostorom, a nije hrvatska nego protuhrvatska, regionalna, paraeuropska, te joj se i nadalje treba dati širok prostor, i na onu ogromnu većinu kojoj treba dati nešto prostora, ali nikako više nego onoj prvoj, protuhrvatskoj. I eto nam sretne ravnoteže. S tim da je hrvatska kulturna scena toliko već zagađena da su i nekad normalni ljudi postali nenormalnima i srame se svega izvorno duhovno hrvatskog, pa na taj način – premda se duboko u duši protive – i sami radije ostaju u okrilju one kulturne politike koja im daje sigurnost i posao, znači novac. Politike koja će ionako prevladati bez obzira tko je na vlasti.

Nemam nikakve iluzije o trumpovskoj kulturnoj revoluciji, niti će se dogoditi. Naime, u Americi se samo posredno radi o osvješćivanju onoga što zovemo američkim narodom, unutarnjim vrijenjem toga mošta koji, međutim – bez obzira na podjele – ima izražen patriotski osjećaj, pa i iz onih sluzavih dolina koje žele promijeniti prirodnu bit čovjekovu ne ćete u devedeset i devet posto slučajeva pronaći subverzivan odnos prema SAD kao državi (ili sjedinjenim državama). Štoviše, i u tim proizvodima uvijek je nazočna manje ili više otvorena propaganda koja govori: tradicionalne etičke vrijednosti ne poštujemo, imamo mi nove, ali SAD kao država je zakon. U to se ne dira. U Hrvatskoj je posve suprotno: preko kulture i kulturnih „proizvoda“ provodi se već petnaestak godina izravna, otvorena subverzivna akcija protiv hrvatske države, protiv njezina Ustava i institucija, u čemu je filmska proizvodnja otišla najdalje – uz notornu medijsku, naravno – pa gotovo da i nema filma koji nije izravno ili neizravno obojen jugoslavenskom promidžbom u krajnjoj želji za povratkom „divne Jugoslavije“, kako bi rekao Rade Šerbedžija.

Hrvatski igrani film u ovom trenutku uglavnom ne postoji. Ono što postoji jest regionalno tumaranje u svrhu memorandumskoga licemjerja koje želi zaboraviti tko je širio oružano zlo i unesrećio tolike hrvatske obitelji, pa se hrvatskim novcem snimaju filmovi u kojima se bez Srba jednostavno ne može, pričaju se priče o dobroti i ljubavi, opraštanju srpskim zločincima, pri čemu je Hrvat u filmu u najvećem broju slučajeva prikazan kao ustaša ili barem zavedeni nitkov. Ili se ulazi u koprodukcije u kojima manjinski hrvatski udjel postaje prateća glazba za protuhrvatska podmetanja naših vajnih susjeda i ratnih neprijatelja. Dokumentarni filmovi poput onoga o Ovčari prikazanog u nedjelju nemaju potporu jer nisu „izbalansirani“, ne vidi se kako Hrvati ubijaju Srbe na Ovčari, to je. A glede najavljenog „pluralizma“ u svojim područjima kulture, posebno u književnom: vrla povjerenstva trebaju gledati samo i isključivo djelo a ne autora. Znači, ako je nešto doista umjetničko djelo, treba ga podržati bez obzira na javna politička stajališta autora. Takvim načinom u startu će otpasti većina djela lijevih mediokriteta.

Na Interliberu se dodjeljuje nagrada nazvana po ideologu četništva

Sve rečeno o sadašnjem stanju koje dopušta da se na Interliberu dodjeljuje književna regionalna nagrada nazvana po ideologu velikosrpskoga četništva Kočiću, jest toliko memorandumski prilježno da uopće ne treba objašnjavati. Savršeno se uklapa u srbijanske i srpske težnje da njihovo zlo bude zaboravljeno, a u tome su majstori. Naraštaj kojemu pripadam nikada u vrijeme komunističke Jugoslavije nije saznao dimenzije totalnog istrjebljena Židova u Srbiji za vrijeme Drugoga svjetskog rata, niti je bilo objašnjeno kako to da je Srbija bila tako nepogodno tlo za komunističke antifašiste da su jadni partizani morali landrati Bosnom (i Hercegovinu potom), lutati na tromeđi s Crnom Gorom.

Pobjednici su pisali povijest, pa prešutjeli što je odgovaralo Srbiji koja je i komunističku Jugoslaviju smatrala svojom proširenom domenom. Tu istinu da pobjednici pišu povijest (jer se Srbija upisala u ratne pobjednike, što je laž) Srbija sada glede ratova devedesetih pokušava prometnuti u novu maksimu: poraženi pišu povijest, što se može izvesti ako pobjednici imaju priglupe ili izdajničke političare koji dopuštaju da se istina isprva relativizira, a zatim i potpuno preokrene. Igra izgleda ovako: Srbija nije uopće sudjelovala u agresiji devedesetih, nego JNA koja je bila jugoslavenska vojska a ne srbijanska, sudjelovali su Srbi Prečani u Hrvatskoj, u građanskom ratu, te Srbi u BiH koji su bili prisiljeni boriti se protiv agresije ustaša i balija.

Na tako postavljenu „povijesnu osnovicu“ nakalemljene su srbijanske uspravnice iz tradicionalne tvornice laži uz pomoć iste one europske zajednice koja je mirno gledala srpsku agresiju, pa sama naknadno oprala i svoje grijehe odbacujući hrvatsku tužbu za genocid (premda se u „presudi“ govorilo o masovnim zločinima za koje je odgovorna Srbija, ali su hrvatski mediji presudu selektivno objavljivali i realtivizirali!) i uz pomoć Ujedinjenih naroda koji su putem Vijeća sigurnosti oprali svoju savjest za grijeh nečinjenja ili činjenja u korist Srba.

Eto, vele memorandisti, nitko od visokopozicioniranih srbijanskih političara i vojnih zapovjednika, čak ni onih iz JNA, nije osuđen, jadni je Milošević umro (je li?) čist pred Bogom i ljudima, bez presude, a ako je tko od srbijanskih državljana bio u Haagu i nešto dobio, zanemarimo. Za razliku od ustaša koji su suđeni u Haagu i to ustaša najviše političke i vojne razine. Pa što to govorio neupućenom čovjeku u svijetu, pitaju se memorandisti. Samo jedno! Prokleti Hrvati, ustaše dakle, snose najveću odgovornost, što potvrđuje i međunarodni sud, a to što su Gotovina i Markač oslobođeni, ne znači ništa. I njima ćemo doskočiti jednoga dana, zaključili su u Beogradu, gdje su kao nešto sudili zločincima s Ovčare (Hrvati su im prepustili to suđenje!) i brzo ih pustili na slobodu, nego što, a onda počeli razmišljati kako smanjiti štetu i dosjetili se: ako su se već Gotovina, Markač i još četrnaest generala izvukli u Haagu za Knin, smjestit ćemo im za Maestral i Južni tok i to uz pomoć glupih hrvatskih političara.

Idiotska hrvatska politika

Tako je počela igra koja ovih dana poprima ozbiljne razmjere. Idiotska hrvatska politika pristala je na lukavi čin potpisivanja sporazuma između hrvatskog državnog odvjetništva i beogradskih i sarajevskih tužiteljstava o „međusobnoj suradnji“, što je Srbiji a i vladarima FBiH došlo kao dar s neba. U prvi mah nisu mogli vjerovati da su Hrvati toliko blesavi, a onda navalili na arhive u Zagrebu. Dalje je priča poznata, Hrvati iz Orašja već čame u Zenici, a šesnaest generala Hrvatske vojske drže na uzici i mogu dignuti optužnice kad god se sjete.

Oni koji su se borili za slobodu, sada nisu slobodni ljudi, ne mogu se slobodno kretati po slobodnoj Europi ni nigdje po svijetu jer Srbi iz BiH, to jest iz proširene Srbije mogu poslati tjeralice via Interpol i barem trenutačno zagorčiti život hrvatskim generalima. Ako ih države u kojima se nađu i ne izruče kadijama u Sarajevu, barem će dobro doći u promidžbene svrhe i malo ojačati drugomemorandumsku ideju o potpunom skidanju krivnje sa Srbije. A ako se generali nesmotreno nađu na teritoriju BiH, koji inače tako dražesno presijeca teritorij RH na jugu, uz more, svakako će završiti u Zenici – i tu pomažu glupi Hrvati (to jest političari) koji još nisu napravili taj svoj pelješki most a nisu (kažu u Beogradu, Banjaluci i Sarajevu) jer su naši ljudi u Hrvatskoj, našavši se na vlasti, prekinuli projekt kao nepotreban. Tako su hrvatski vojni zapovjednici ipak osuđeni na – Hrvatsku.

A biti danas osuđen na Hrvatsku nije baš neka sreća, što znaju mladi ljudi koji se svakodnevno pakiraju. I nije baš sve ni kod njih u egzistencijalnom pitanju, nego im se ne sviđa gdje žive i u čemu žive, makar su mladi ipak osjećaju da je i njih izdala hrvatska politika kao i njihove očeve (ili već djedove) koji su se borili na prvim crtama, za Hrvatsku. Ne za ovakvu Hrvatsku, nego onu koja bi u sadašnjim okolnostima učinila sljedeće: udarila šakom po stolu i napokon podignula optužnice protiv svih koji su razarali Hrvatsku, ultimativno tražila ratnu odštetu od Srbije i do trenutka isplate uvela vize za Srbijance, potaknula Hrvate u BiH da proglase hrvatski entitet te čvrsto stajala iza te odluke koja je legitimna nakon svega što se događalo i događa, povukla iz velikih svjetskih središta veleposlanike i diplomate jugoslavenskog nagnuća (s Titovim slikama iza radnih stolova), nizom poteza ohrabrila hrvatsko iseljeništvo da ulaže u hrvatsko gospodarstvo, obračunala se s petom kolonom u Hrvatskoj, uključujući financiranje „manjinskih“ listova koji nisu nego srbijanske agenture, vratila hrvatskoj kulturi prirodno nacionalno obilježje ne zatvarajući se „svijetu“, ali eliminirajući u začetku sve što ju želi razoriti, vratiti dostojanstvo hrvatskom jeziku po kojemu rovare Jovanovićevi kadrovi, vratiti se tradicijama hrvatskoga školstva uz preuzimanje dobrih ideja izvana, a nikako robovanje njima. Toliko za početak, a ima toga još koliko hoćete jer smo nisko pali, jer hrvatska politika vrvi idiotima i nikako ne nalazi rješenja ni za što, nekmoli za upravu i naše vajne birokrate koji će svaku dobru ideju, ako je uopće bude, pretvoriti u mučionicu za investitore. Štono kaže Kolinda u Gorskom kotaru, da se ondje bore s „klimatskim uvjetima, divljim životinjama i državnom birokracijom.“

Tako je valjda ad urbe condita s Hrvatskom i njezinom nevoljnom sudbinom. Jest ljepotica, ali uvijek nekako zavladaju zvijeri. Ljudi uvijek iznova biraju na izborima, a kada vide što su izabrali – biraju tuđinu. U tuđini nauče jezik i čitaju novine u kojima piše da je Tito jedan od deset najvećih zločinaca u dvadesetom stoljeću, pa se pitaju zašto to nisu čitali u „hrvatskim“ novinama. A njih u tuđini pitaju kako takav zločinac koji je poubijao stotine tisuća Hrvata ima najšarmantniji trg u Zagrebu i jeste li vi Hrvati uopće normalni.

Divljanje po hrvatkom jeziku

S tim u svezi, moram se vratiti na svoj govor održan prije nekoliko godina na tom nesretnom trgu, u okviru Trga za krug. Rekao sam tada da stvari nisu dobro postavljene, da o tome ne treba odlučivati zagrebačka Gradska skupština nego Hrvatski sabor mora donijeti zakon po kojemu se zločincima iz totalitarnih sustava ne mogu davati trgovi i ulice. Sada je „bolja“ situacija – kad je već svileni desni centar na vlasti, zašto to ne učini u Saboru, nego mirno promatra kako se u Zagrebu oko toga bakću, predlažu referendumi i slično. A maršal i dalje stoji, pridržavaju ga crveni i zaplotnjački šute plavi (Mikulić je iznimka), a on u sredini u bijeloj uniformi, te bi se moglo reći da je crven-bijeli-plavi. Simbol hrvatstva u današnoj nesretnoj Hrvatskoj. A gdje je trg Alojzija Stepinca? Ili se mora ići po odobrenje u Beograd, kod Irineja, u SPC ? Ili u Vatikan gdje papa Franjo uz srbijansku pomoć razmatra već razmotreno. Ako papa ovako nastavi, uspjet će mu ono što nije J. B. Titu – da Crkvu u Hrvata odvoji od Vatikana.

Za kraj – spomenuo sam kao i obično hrvatski jezik. Idiotska hrvatska politika ni tu nije doma, pa dopušta divljanje po hrvatskom jeziku u Hrvatskoj, ali ga ne brani i štiti ni u inozemstvima gdje se, po Europama osobito, na sveučilištima i drugdje predaje nepostojeći BHS jezik. S tim u svezi istitina priča koju sam nedavno čuo: udala se Hrvatica za Nijemca koji je, da joj ugodi, pošao na predavanja iz hrvatskoga jezika, ili je barem mislio da je hrvatski. Tajio je to od žene i čekao priliku kada ih je posjetila njezina obitelj, a tada pobjedonosno rekao hrvatskoj majci svoje hrvatske žene: „Kevo, evo ima da ti ja dodam šerpu“. A „keva“ završila na hitnoj.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

facebook komentari

  • kršni

    Pojam “idiotizam” dobiva sasma novu dimenziju u Hrvatskoj.

  • Conqueror

    gosp Hitrec, kao i uvijek, u sridu, odličan komentar! I točna definicija hrvatske politike – idiotska!