H.Hitrec: Odmazda Josipovićeve ekipe na HRT-u za poraz na predsjedničkim izborima

8

H.Hitrec: Hrvatske Kronike: Ceremonija prisege iz kuta info-htv

Vrlo dobra, pametna, sunčana i vrlo hrvatska ceremonija prisege predsjednice Kolinde Grabar Kitarović bila je praćena mračno neinteligentnim prijenosom iz crvene utvrde na Prisavlju, pri čemu mislim na informativno-ideološku komisiju a nikako na cjelokupnu radnu organizaciju HTV koja se trese pod terorom bivših skojevskih oligarha. Već je izbor Elizabete Gojan kao voditeljice prijenosa dao naslutiti da će biti dogovorenih podmetanja i doista, gospođa se ponašala kao da prenosi priredbu iz omanjega mjesta u potpuno amaterskim uvjetima, sa desetcima gafova koji se profesionalnoj televiziji jednostavno ne smiju dogoditi, no dio njih je također bio unaprijed režiran, piše Hrvoje Hitrec za Portal Hrvatskog Kulturnog Vijeća.

Elizabeta Gojan i ŠprajcPotpuna i žalosna nesikroniziranost ekipe u studiju i na „terenu”, najave nečega čega ne će biti, neupućenost u program ceremonije, obavještavanje gledatelja televizije o autoru i naslovu tek nakon što se već otpjevao ili izgovorio sljedeći autor i naslov. I na kraju završni pucanj topa iz crvene utvrde: najava „Ere se onog svijeta” kao jugoslavenske opere. To je valjda trebala biti poanta trijumfalne osvete sadašnjega vodstva HTV-a, odmazda Josipovićeve ekipe na Hrvatskoj televiziji za poraz na predsjedničkim izborima i užasnu činjenicu da sada još moraju prenositi ustoličenje te grobničke cure iz redova Hrvatske demokratske stranke. Dvaput je Elizabeta Gojan ponovila da je „Ero” jugoslavenska opera, pa otpada svaka sumnja u lapsus. Gospođa je sjedila u studiju s onom nemogućom frizurom ili perikom, onako stamena i naviknuta na kamere, vizualno odbojna i glasovno monotona, nezainteresirana, loše glumeći ležernost i gledajući gdje bi bilo i malo prostora da zabode jugoslavensko koplje.

Goran RadmanNastavila je u tom tonu i nakon svršetka ceremonije, pozivajući reportere poslane diljem „regije” i šire, i opet uz tehničke šlamperaje ali i vidljivu tendencioznost pa je, naravno namjerno, Hrvate u Bosni i Hercegovini nazvala dijasporom premda nisu i ne mogu biti. Tendenciozan je bio i upit reporteru HTV-a, uvijek pouzdanom Farkašu, slavi li se u Sarajevu prisega hrvatske predsjednice, na što je ovaj – a da nije ni čuo njezino pitanje – odmah progovorio o sudbini Hrvata u Sarajevu kojih nije ostalo ni deset posto od negdašnjega broja, pa nema tko slaviti. No Sarajevo je bilo i tako samo postaja do Beograda gdje se doista slavilo – to jest Srbijanci su slavili svoj dan državnosti. Uz E. Gojan u studiju su bili Milada Privora, Mesićeva i Josipovićeva protokolarna uzdanica, te mladi politolog Raos koji je jedini djelovao pristojno i vjerojatno brzo shvatio kamo je dospio.

Ivo Josipović i Zdenko DukaDrska provokacija s jugoslavenskim Erom tempirana je za svršetak ceremonije, kada je čuveno kolo izvedeno,to jest otpjevano i odsvirano. I to je bilo dogovoreno da hrvatskom publikumu poslije lijepe predstave na Trgu sv. Marka ostane gorak okus. Prepričano mojim riječima poruka glasi: Vi se samo zabavljajte još danas, sutra je novi dan i mi ne samo da ne ćemo promijeniti ploču nego i glasnije naviti gramofon iz doba jugoslovenskog revolucionarnog razdoblja. Možete vi imaju svoju predsjednicu, ali je nama ostala naša Vlada koju ćemo zdušno prikazivati, podržavati i tumačiti njezine blesavosti kao državničke poteze te ju možda uvesti u drugi mandat da do kraja uništi tu slučajnu, nesretnu i nemoguću Hrvatsku. Pa čak ako nesrećom na parlamentarnim izborima pobijedi HDZ, mi ostajemo vječno. Mi mediji, uključujući nas s info-HTV-a. Jer nas ne bira narod, nas ne bira nitko. Mi smo iznad svega.

Na Trgu sv. Marka

Vraćam se na Trg. sv. Marka koji se u medijima češće zove Markov trg, valjda po Kraljeviću Marku. U staro doba hrvatski su banovi bivali ustoličeni na Trgu sv. Katarine, pa tako i Jelačić kojega su po drevnom običaju posjeli u stolac, a onda skupa sa stolcem podigli u zrak, uz gromke povike ( Vivat! I slične). Predsjednike i predsjednice samostalne hrvatske države ustoličujemo na Trgu sv. Marka na kojemu nije – kako su neki mediji izvijestili dan ili dva prije – mučen i ubijen Matija Gubec, budući da se njegovo smaknuće odigralo na današnjoj Zvijezdi podno mirogojskog brežuljka.

Predsjednica se uspela uspinjačom i prošetala kroz Ćirilometodsku pokraj povijesnih postrojba i građana kraljevskog i slobodnog grada, a suci Ustavnoga suda s predsjednicom njegovom Jasnom Omejec došetali crvenim tepihom iz svoje nedaleke zgrade. Sjećam se anegdote iz jedne od inauguracija (dikobraške ili lignjanske, ne pamtim) kada je ista ta gospođa Omejec došla na inauguraciju ali ju osiguranje nije u prvi mah pustilo pa je morala pregovarati, to jest objašnjavati sigurnjacima da bez nje nema prisege – što samo svjedoči iz koje su avlije bili ti poznavatelji osoba…No, u nedjelju je sve bilo drukčije, Jasna je došla po tepihu sa svim počastima, Kolinda je nadirala iz Ćirilometodske a Josipović se nije pojavljivao do samoga podneva jer je bio ušao na stražnji ulaz valjda Sabora i čekao svoj kiseli trenutak grizući usne. Mesić i Milanović već su sjedili i dogovarali iduće korake, kako da napakoste Hrtvatskoj i Ukrajini gospodarskom ekipom koja upravo odlazi u Moskvu, što je Porošenko saznao i nije došao na inauguraciju – a ne zato što se Ukrajini pucalo.

Vesna PusićVesna Pusić se jedva suzdržavala od plačne zavisti i predosjećaja neminovnog sukoba s Kolindom oko vanjske politike, budući da njezine namjerne gafove poput onoga s Hrvatima koji se bore u Ukrajini ne trpe više ni Moskva, ni Washington ni NATO ni MacDonald Tusk koji je anđelinovićki održao sat lekcije iz diplomacije. Blizu su sjedili predsjednici, premijeri i nižerangirani predstavnici stranih država za koje publikum baš i ne zna kako se zovu jer ih tiskovni mediji rijetko spominju a televizije nikako (recimo kosovsku predsjednicu), ali svi znaju tko je Vučić jer je na hrvatskim ekranima bio gotovo isto toliko često kao Josipović a prije dolaska u Zagreb rekao da ide na inauguraciju kako bi gradio mostove, što je bila prilika Hrvatskoj da mu uvali gradnju Pelješkoga mosta kao početak ratnih reparacija – na kojima, nota bene, Hrvatska mora nastojati kad ima u džepu i presudu Međunarodnog suda pravde gdje stoji da je Srbija divljala, razarala i ubijala po Hrvatskoj.

Zvonila su zvona

InauguracijaU podne i prije podneva zvonila su zvona, a je li u podne opalio top s Griča ne znam jer ni ja nisam čuo, premda bijah nedaleko. Je li opalio ili nije, stvar je interne istrage. Ako nije, zašto nije, no nije važno jer su opalili iz modernijih sprava nešto poslije, da stranci vide kako hrvatske oružane snage ipak nisu potpuno onesposobljene u dikobraško i lignjansko vrijeme. Na Trgu je bila i počasno-zaštitna bojna za koju su na HTV-u prvi put čuli pa voditeljica nije znala kako se zove (to jest bojna). Kolinda je usprkos svemu stigla do prvoga reda i kiselih lica Leke, Mesića koji samo što nije povraćao, do Josipovića koji se gorko smješkao, te se uz pratnju prvoga gospodina Jakova popela na pozornicu – u plavom kaputu tako savršeno i vješto skrojenom da je izgledao poput haljine, također plave ispod kaputa. Pa kad je kaput bio takav kakav jest, nije bilo nikakve zapreke da se preko njega stavi lenta, no ne ćemo tjerati mak na konac i kvariti svečanost mojim nacionalističkim jamranjima. Joško Ševo je izgovorio hrvatsku himnu, i to ne cijelu kako je dobro obaviještena HTV-ekipa najavljivala, a da ondje netko zna koliko cijela himna ima kitica – vjerojatno bi se raspitao hoće li cijela. Ni zbor nije otpjevao cijelu, jer bi sve skupa trajalo pola sata, a cijela je ceremonija zamišljena u okviru jedne ure. Dobro je i pravedno da nije izostavljena, ne daj Bože, minuta šutnja za poginule Hrvate, i da je dramaturški spretno slijedila „ Dej mi Bože”, kajkavska pjesma u izvedbi Renate Sabljak, vrlo dojmljivo. Onda je Kolinda napokon položila zakletvu i tu nije bilo nikakvih nedorečenosti niti preskakanja kao u Josipovićevoj prisezi prije pet godina, kada je toliko toga preskočio valjda zbog atletske građe, a nakon toga pet godina nije ništa činio da ne pokvari dojam. Svi su pljeskali, osim Mesića koji zna da je na pravom putu iz Grškovićeve, tako mi Bog pomogao.

Znači, rečeno je, Kolinda ostaje do 19. veljače 2020., a uz Božju pomoć do 2025. Kada ću ja već biti mrtav i beo, što bi rekao Vučić koji je na inauguraciji mirno sjedio i sjećao se onih lijepih dana kada je na Banovini tvrdio da od pereca ne će ostati puno, a sada on, četnik jedan, mora slušati hrvatsko hrvatovanje usred Zagreba i to ima zahvaliti oberčetniku Nikoliću koji je lukavo izbjegao doći a uvalio njega, svoga pomoćnika iz slavnih ratnih dana. Malo mu je popravilo raspoloženje kad je u gundulićevskom dubrovačkodomoljubnom zanosu „O lijepa, o draga, o slatka slobodo” (izvedba Dragan Despot) uočio riječ „plata” po čemu je deifinitivno zaključio da Dubrovnik pripada Srbiji a dubrovačka književnost sprskoj, kao što uostalom tvrde akademici. Publikum iza njega je vikao „Hrvatska, Hrvatska!”, a i ta Kolinda je počela govor riječima „Hrvatice i Hrvati u domovini i svijetu” što je izazvalo nacionalističku euforiju i dojam da u Hrvatskoj žive Hrvati.

Spomenula je Kolinda doduše i hrvatske građane uopće i u svečanoj se prigodi suzdržala od političkih Hrvata, rekla odmah zatim da će služiti hrvatskom narodu ali dodala i sve hrvatske građane, sjetila se svih koji su u tisućljetnoj (mnogo više) povijesti ginuli i stvarali,nazvala hrvatske branitelje zaglavnim kamenom (čemu sam htio dodati četvrtasti šator, ali je prilika svečana), a publika se glasnim pljeskom javila i na spomen branitelja i na spomen branitelja Tuđmana kojega doduše nema u registru branitelja, što je skandalozno. No, kad je izustila imena Mesića i Josipovića, publikum je počeo zviždati i dobacivati na čuđenje stranih gostiju koji su samo gledali kaj to ima značiti, neupućenici jedni, i na kraju zaključili da su ta dva tipa valjda zadnji ostatci jugoslavenskih snaga u Hrvatskoj. U čemu su se prevarili. Slušali su zatim Kolindino predavanje o tome što znači ljubiti domovinu i tko je istinski domoljub, pa je prvi red domaćih uzvanika neko vrijeme tonuo sve dublje kao nedavno Šuker na televizijskom stolcu. Prepoznavali su se u onima zbog kojih mladi odlaze iz Hrvatske, u onima koji su učinili da živimo od novca posuđenih od budućih naraštaja i tako dalje te jedva dočekali da prođe gospodarski dio Kolindina govora nastavljenog obrazovanjem, baštinom i okolišem, ali su opet potonuli kada se dotaknula Europske unije i da bismo se morali početi ponašati kao članica, da.

I nije to bilo sve, nego je Kolinda počela i o vojsci, dotično o Hrvatskoj vojsci iliti Oružanim snagama RH koje su oni u prvom redu parketa sveli na relikte, Mesić obezglavio vojsku umirovljenjem generala i pripremio nekima od njih put u Haag, Josipović gledao kako da smanji smanjeno i vjerojatno sanjao o regionalnoj vojsci koja se u početku ne će zvati JNA, a poslije hoće. Nova je predsjednica dvaput spomenula NATO, a na to je prvi red još više potonuo nadajući se da će Mesić u Moskvi izgladiti stvari. Nije Kolinda spomenula ni regiju a nekmoli region, nije govorila o zapadnom Balkanu nego o jugoistočnoj Europi, a Srbiju dotaknula u temi o nestalim hrvatskim braniteljima. Umjesto regionskih prenemaganja, Radojka Šverko je otpjevala „Domovino moja, ljubim te do bola” na užas prvoga domaćeg reda koji je očekivao barem nešto jugoslavensko, a tek poslije saznao da je Elizabeta Gojan nazvala „Eru” jugoslavenskom operom, što je užasnutima ipak malo stišalo bolove i to je bio njihov Dream for the future, to jest – još nas ima, nije sve izgubljeno.

InauguracijaKad sam se već uplašio da kultura ne će biti spomenuta u govoru, Kolinda je baš dobro finalno zaokružila s identitom, kulturom i čuvanjem imena. Da je još spomenula hrvatski jezik, tko sretniji od mene, ali neka – on se nalazi u priči o identitetu.

U svemu, za Hrvatice i Hrvate bilo je to Valentinovo jedan dan poslije Valentinova,dan kada se Hrvatska (nadam se) zaljubila u svoju lijepu predsjednicu. A bile su lijepe i tradicionalno lijepe pjevačice Lada i pjevačice uopće poput snažne i ponosne Martine Gojčeta koja je izvela „Odu zemlji” jugoslavenskog skladatelja, oprostite – kompozitora, Jakova Gotovca, što je Elizabeta Gojan zaboravila naglasiti a kada je Ševo govorio o libru od hrvatskih slova, Gojanica se posve izgubila i nešto mrmljala u mikrofon jer je mislila da je riječ o „Hrvatskom slovu” a ne o Marulu i Tinu.

Odlična režija Krešimira Dolenčića, dramaturški sve sjajno urađeno osim one postceremonijske šetnje u sablasnoj praznini, od Trga sv. Marka do sv. Katarine gdje se nešto ipak popunilo, no ne ćemo o tome. Povijest će zapisati da je inauguracija prve hrvatske predsjednice bila ljupko obavljena.

I inače zanimljiv tjedan

Milorad PupovacSvašta sam pribilježio prošloga tjedna, ali ne stane sve u rubriku pogotovu nakon što sam toliko toga nadrobio o ustoličenju pa će čitatelj misliti da je potpisnik rubrike neizlječivi skriboman, što nije točno jer mrzim pisanje ali se bojim priznati da me ne optuže za govor mržnje koji je klatež uvela kao zamjenu za verbalni delikt. Opazili ste da klatež nije uvela kao crimen – govor gluposti jer bi ih bili puni zatvori. S druge strane, govor mržnje nije kada Goran Gerovac u „Večernjem” napiše da se postavlja pitanje zašto hrvatska država uopće postoji, govor mržnje nije kada Rade Šerbedžija u velikom intervjuu istom „Večernjem” zaziva revoluciju, ni kada ubogi frfljić zaziva rješavanje prilika u Hrvatskoj silom – na to DORH šuti kao zaliven, javlja se samo kada Glavaš i Burić nešto kažu o Pupovcu, bezgrješnom Srbinu koji je u jeku rata pronio vijest da pokrštavamo srpsku djecu kako bi malo jače potpirio agresiju na Hrvatsku, koji je Degoriciji lagao u lice da će spasiti dr. Šretera ako mu ovaj preda dva srpska lekara, a Šreter je već odavno bio mrtav. O Pupovcu koji uporno slavi u Srbu, slavi pokolj nad Hrvatima. U Hrvatskoj, koju ljubi do bola.

Četrdeset posto

No da, izglasan je i novi izborni red, a prethodno se odigrala nezapamćena komedija u izvedbi SDP-a koji je vlastiti amandman na vlastiti prijedlog mijenjao svakih pola sata. U prvobitnom tekstu prijedloga stajala je i matematičkim neznalicama nedokučiva odredba da „ na listi mora biti najmanje četrdeset pripadnika oba spola.” Što tu nije jasno? Meni je sve jasno, a ako i nije – vjerujem matematičarima jer je jedan od njih vrlo uvjerljivo protumačio da je ono „Pola meni, pola tebi, pola Bagi” sa znanstvenog stajališta moguće, pa zašto ne bi bilo i ovo sa četrdeset posto oba spola i što je s preostalih šezdeset hermafrodita?

LondonDa bi se izbjegle ovakve komedije a djelovalo u pravcu rodne ideologije i njezinu nauku, predlažem da se po uzoru na formulu Roditelj 1 i Roditelj 2, uvedu nazivi Kandidat 1 odnosno Kandidat 2, to jest Zastupnik 1 i Zastupnik 2, pri čemu barem neupućenima biračima ne bi bilo jasno jesu li oni na listi muško ili žensko, te problem smatram riješenim.

Londonska tužba protiv Srbije

Na drugom mjestu ovoga, najboljeg portala u Hrvatskoj (HKV), moći ćete naći esej sjajnoga pravnika iz Washigtona, Edwarda Slavka Yambrusicha alias Jambrušića o presudama za tužbe pred Sudom pravde, pa svakako pročitajte. Javio se hrvatskom tisku i u svijetu vrlo cijenjeni profesor Damaška, te objasnio kako su ga izgurali iz hrvatskoga tima jer nije htio biti kaktus i uvenuti. Jednostavno nije više mogao pratiti ni shvatiti što sve kuhaju u Zagrebu i Londonu, u pripremama hrvatske tužbe protiv Srbije, za genocid. Nevjerojatno je da na tu njegovu izjavu nije bilo nikakvih reakcija u medijima, ili je baš vrlo objašnjivo. Naime, hrvatska je javnost prvi put saznala, od Damaške, da su u pripremi hrvatske tužbe i u hrvatskom timu sudjelovali engleski poslenici. Da je London krojio tužbu, pa naravno da nije uspjela. To objašnjava sve. Nije jadni Josipović svemu kriv, on je bio samo veza Londona i Beograda zadužen da kao potrčko srbijanskog veleposlanika dijeli” hrestomatije” po restoranima. Toliko.

[ad id=”40551″]

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

  • sui

    Hitrec genijalan kao i uvijek! 🙂

    • Alan B’Stard

      Ovo je bio šećer na kraju izvrsnog dana! Hrvoje izvrstan. sve jasno. Bravo

      • sui

        Rijetko koga u dahu, bez da trepnem procitam kao HH!
        Prekrasan dan bas!