Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: “Posvećeni” Dayton mora doživjeti kardinalne izmjene

Objavljeno

na

Ode vrijeme, dođe rok, eto vraga skok na skok, pjevao je Šenoa, a hrvatska javnost tek nedavno doznala da je Todorić prodao dušu vragu zadužujući se kod banke u stopostotnom vlasništvu ruske države, što ima nesagledive posljedice i izaziva potrese u prehrambenoj industriji koja je, uz turizam, jedan od stupova kakve-takve stabilnosti hrvatskoga gospodarstva. Posebno je na udaru glede agrara i mogućega tuđeg vlasništva nad zemljom istočna Slavonija i Baranja. Ako tomu prirodamo želje stanovitoga srbijanskog tajkuna koji je u razgovoru za hrvatske novine najavio svoj ulazak u slavonski agrar, očito je da uz „Projekt Slavonija“ hrvatske Vlade, postoji i drugi projekt koji se bolje i brže odvija. Ako se ta zbivanja povežu sa susjednom već dubokom instalacijom Rusije u srpski entitet u BiH, dobiva se lijep pogled iz ptičje perspektive na zaokruženu željenu oblast i geostrateške zamisli izvodljive i bez ratova.

Kad ne će Europska unija, koja je tek nedavnih dana pospano svratila oči na BiH, hoće Putin i Erdogan. A hoće li Hrvatska nešto snažnije poduprijeti Hrvate u BiH i na njima graditi (za sada) fikciju ulaska BiH u Europsku uniju? Nešto nade daje neumska konferencija o europskim vrijednostima onoga dijela hrvatskog naroda koji živi u granicama vrlo funkcionalne BiH. Skupu je nazočila i hrvatska predsjednica i ponovila gradivo o dvije tendencije u Bosni, muslimanskoj unitarnoj i srpskoj centripetalnoj, te Hrvatima koji u tom sendviču imaju ulogu tanke šnite pršuta. Kolinda je govorila o „doradi Daytona“, što je zgodan eufemizam izrečen umjesto jasnog izričaja o trećem, hrvatskom entitetu (to jest prvom, jer su Hrvati najstariji narod u tzv. BiH i jer su Bosna i Hercegovina hrvatska povijesna baština, pa kronologiju treba poštovati.)

Zaključak konferencije, naime da Hrvati u BiH imaju potpuno izgrađen identitet utemeljen na europskim vrijednostima, u realpolitici malo znači premda je istinit, a muslimani su odmah reagirali na njima svojstven način, prokazujući skup kao početak stvaranja nove Herceg-Bosne. Muslimani su, osim toga, više zabavljeni progonom hrvatskih zapovjednika i branitelja u cjelini, pa ih veseli i činjenica da je dobar dio zapovjednika iz doba Herceg Bosne i ratova napustio BiH i preselio se u Hrvatsku – što i jest Izetbegovićev cilj: za njima će otići obitelji, hrvatski se korpus smanjuje, hrvatski političari u BiH su malo odlučni malo neodlučni, pa čitam da Čović izjavljuje kako nije vrijeme ni za novi Izborni zakon ove godine, ne znam zbog čega, nego da je za taj posao bolja 2018. Hrvatska se malo prenula, pa i ona posegnula (kao i obično s debelim kašnjenjem) za optužnicama prema ratnom vodstvu Armije BiH u kojemu su dominirali oficiri JNA, a Hrvati u Hrvatskoj napokon saznali nešto više o muslimanskim pokoljima nad Hrvatima u BiH – vrlo taksativno, iz usta generala Jelića koji je na prvom programu HTV-a nabrojao sva mjesta u kojima su stradali Hrvati, među njima i malena djeca.

DaytonŠtoviše, i mene je iznenadio podatak da je šezdeset posto Hrvata poslano na onaj svijet u izvedbi muslimana, a četrdeset posto u srpskim pogromima, i to u vrijeme kada je Hrvatska primila, nahranila i školovala muslimane izbjegle iz područja gdje su ih ubijali Srbi, nekoliko stotina tisuća izbjeglica, ako ne i više. Sjajna medijska i politička klatež u samoj Hrvatskoj desetljećima je skrivala muslimanske zločine kao zmija noge, a potencirala hrvatske ponegdje stvarne ali uglavnom izmišljene, predimenzionirala ih i savršeno odigrala protuhrvatsku ulogu, što se obilo o glavu i hrvatskim vojnim i civilnim zapovjednicima u Haagu. Tako je došlo i do zamjene teza, to jest tvrdnje da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH (prisnažila V. Pusić) premda je iz BiH napadana Hrvatska – bez obzira na odore JNA, ali što jest, jest.

Europska unija nema rješenja za BIH, ako je u vrijeme ratova poneki političar i imao trenutačni bljesak, brzo ga je pokopala mlaka struja. Poslije ratova Europa je upućivala u BiH najgori političarski ološ, poput britanskog majstora od salvete ili slovačkog Lajčaka (iz nama oduvijek prijateljske Slovačke!) koji su imali jednu i jedinu zadaću da rovare protiv Hrvata i oduzmu im i ono malo što su imali, da preurede ionako Hrvatima nesklon Daytonski sporazum te ga do kraja kompromitiraju. Da, „posvećeni“ Dayton u koji se nitko ne usudi dirati, mora doživjeti kardinalne izmjene, makar i obliku „dorade“. A glede hrvatske države koja se trgnula, premda kasno: presude hercegbosanskim Hrvatima u Haagu padaju na dušu svim garniturama od početka stoljeća koje su žmirile na odvratnu potvoru o zajedničkom zločinačkom pothvatu, iako svjesne da se optužnica odnosi i na samu Hrvatsku, što je neoprostivo djelo veleizdaje.

I nije se samo žmirilo nego je haaškim optuženicima uskraćena svaka pomoć u smislu snažne „državne“ pravničke ekipe. A to nije sve: Slobodanu Praljku, primjerice, hrvatskom državljaninu (kao što su i ostali Hrvati u Haagu) pakostilo se u svakoj prilici. U Haagu upravo počinje rasprava pred Žalbenim sudom. Naša tiha diplomacija spava.

Unija se dosjetila jedino bescarinske zone zapadnoga Balkana, i to s namjerom da podilazi četničkoj Srbiji, koja bi od toga imala najviše koristi. I inače zbunjeni (u najmanju ruku) povjerenik za proširenje EU Johannes Hahn izmislio je usporednu, malu Europsku uniju, vjerojatno po nagovoru njemačke politike koja je prema Srbiji neoprezno blagonaklona. Frau Merkel je nedavno dočekala četnika Vučića vrlo srdačno, što se ne može reći za susret s Trumpom. Američki je predsjednik nju dočekao u najmanju ruku hladno, pa i nepristojno. Snimka na kojoj Merkel gotovo moli Trumpa da se rukuju, a on gleda u prazno kao uvrijeđeni tinejdžer kojemu tata nije dao ključeve automobila, ostat će kao amblem toga „povijesnog susreta“ koji ipak nije posve promašen i tragičan, barem glede NATO-a. Ono što zabrinjava jest Trumpovo iracionalno odbijanje da „prizna“ klimatske promjene. A ima i pristaša. Među njima je (i inače najlošiji od Večernjakovih komentatora) izvjesni Ristić koji je upravo tu Trumpovu antiklimatsku osobitost proslavio u svom napisu, euforično i neznanstveno, potpuno promašeno i neprofesionalno.

Pedeseta obljetnica

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika prilično je dostojno obilježena kao časna pedesetogodišnjakinja kojoj vrijeme nije oduzelo ništa od značenja. U Hrvatskom je saboru govorio o njoj Opara, sve su kulturne inistitucije (ili gotovo sve) lijepo o njoj govorile, ali mi nije jasno zašto je zbunjeno Društvo hrvatskih književnika ugostilo Jozića i njegov Institut – ne da se toliko govori o Deklaraciji, koliko da se promovira Institut za jezik i jezikoslovlje koji je izdao Goldstein-Jovanović-Jozićev pravopis i poništio štošta od onoga što su još živi autori Deklaracije na njezinim temeljima nastavili u samostalnoj RH, a crveni duboko uvrijedili i čovjeka koji je držao pero pri pisanju Deklaracije, kako sam reče, to jest akademika Radoslava Katičića.

DeklaracijaNo, velim, o Deklaraciji se zborilo uznosito kao što i treba, o prvoj velikoj pobuni hrvatskih intelektualaca i prvoj uopće u komunizmu (ako zaboravimo na studentske nemire pedesetih, a ne smijemo zaboraviti), nakon godina i godina velikosrpskog nasilja pod kapom jugokomunizma. Uz sav drugi, organizirani teror, onaj nad hrvatskim jezikom bio je najdramatičniji jer je udarao na sam opstanak hrvatskoga naroda, budući da nema naroda bez jezika, te su narod i jezik bili suznačnice od doba popa Martinca, i prije njega i zauvijek. Vrlo je dobro govorio i predsjednik HAZU, Kusić, o početku kraja tragičnih hrvatskih iluzija o Jugoslaviji i jugoslavenstvu. Zapazio sam sjajan članak Marka Samardžije i neobično nadahnut napis Vladimira Lončarevića u „Večernjem listu“. (Opaska: Deklaracija je bila uvod u Hrvatsko proljeće, točno, no zaboravlja se da je i bitka protiv jezičnog amandmana u drugoj polovici osamdesetih također bila uvod – u borbu za hrvatsku samostalnost.)

Matica hrvatska odigrala je svršetkom šezdesetih veliku i presudnu ulogu. Legenda kaže da je do polovice šezdestih ondje držala konce Udba, pa se nije moglo ništa učiniti. Onda je dopredsjednik Miroslav Brandt otišao do Manolića i zatražio da mu skine Udbu s leđa, što ovaj nije učinio, ali se umiješao Šime Balen pa (većim dijelom) iselio Udbu iz Matice. Od tada se lakše disalo, i bila je moguća „diverzija“ s Deklaracijom. Ostalo je poznato. Dešifrirani su autori, a potpisnici ostali više-manje dostojanstveni (posebno Brandt, koji nekako nije ostao u kolektivnom sjećanju, nepravedno), pa i Krleža, samo je nesretni Krklec klecnuo i povukao potpis.

No, današnjih dana svjedoci smo da su „džepovi otpora“ duhu i slovu Deklaracije još i te kako živi i živahni, a imaju i ortake u inozemstvima. Godine 2006. njemački lingvist i uz to politički analitičar Wolf Oschlies piše u Euroazijskom magazinu o balkanskim jezicima. U tekstu naziva Deklaraciju idiotizmom. Baš tako. Iz te i drugih sličnih škola pojavljuje se potpuno neuka i zlonamjerna Snježana Kordić, koja ovih dana na portalu Tačka net. ismijava Deklaraciju kao dosadno i nevažno štivo, tvrdi da u komunističkoj Jugoslaviji nije bilo nasilja nad jezikom, ali nasilje postoji danas i „sprovode“ ga puristi kroz školske udžbenike, jezik adiministracije i – lektorske službe na HRT-u (!).

Za nju je hrvatski jezik mit, a taj mit „može imati nesagledive posljedice“. To je trabunjanje naravno i bijedno i deplasirano, protuustavno itd., ali nije ta spodoba osamljena, njezino je društvo Nova ljevica s Kapovićem i revolucionarna organizacija na Filozofskom fakultetu, gdje je potrebna žurna lustracija da jadna djeca koja dođu studirati, još zbunjena, ne padnu u ruke kapovićima, pupovcima i korenicama koje uzdižu Documentu. Kao i na Fakultetu političkih znanosti gdje i dalje (koliko znam) radi profesor koji je svojedobno vezao studente uz radijatore i mučio ih. Ma ništa ne će biti od Hrvatske ako se bude ponašala tako tolerantno prema onima koji joj rade o glavi. Zašto rečeno nikada nije tema recimo emisije Tema dana na HTV-u, kojoj zamjeram mnogo toga pa i scenografiju, to jest stolce na kojima gosti sjede kao kokoši na prečkama kokošinjca i lamataju nogicama .

Kosturi, ali ne iz ormara

GračaniRadovi na donjoj postaji sljemenske žičare otkrili su ljudske kosti. Bio je to povod da se (još jednom) progovori o komunističkim zločinima na području Zagreba, posebno u Gračanima gdje bez ikakve sumnje postoje masovne grobnice, ali ne i volja da ih se otkrije (a i ne treba ih otkrivati, ljudi znaju gdje su). Prije dva mjeseca otprilike bio sam u kući poznatoga umjetnika koji mi je sa svoje terase pokazivao podbrežja gdje su zakopani pobijeni, i svojim uspomenama kada je kao dječak lutao podsljemenkim i sljemenskim stazama, pa nailazio na drugove koji mu nisu dopuštali pristup nekim mjestima. Poput Brestovca, recimo.

Komunistička je krvoločna banda pobila i dva srednjoškolska razreda, o čemu svjedoči Andrija Hebrang kojemu je dano pa oduzeto istraživanje, o kristalno bijelim zubima hrvatske mladeži na pragu punoljetnosti, žrtvama sirovih, primitivnih, podivljalih ubojica. Gračani su tek manje stratište. Nema mjesta u Hrvatskoj i Sloveniji gdje lopata ne će naići na kosti Hrvata, ali moderna hrvatska država nema lopate ni političke volje da se iskopaju ostatci pobijenih, pa ni onda kada ju Slovenija poziva na „suradnju“. Više nego igdje, u toj je blaženoj nezainteresiranosti razvidno da u današnjoj Hrvatskoj uzde u rukama drže isti oni koji su držali puške i noževe 1945., odnosno njihovi sljednici koji ne daju iskapati ni kosti ni arhive da zločini njihovih duhovnih ili bioloških očeva i djedova ne budu izloženi svjetlosti povijesne istine o genocidu nad Hrvatima. Oni koji su instalirani u medije, slabo preodjeveni u šprajcove, o hrvatskim vojnicima, civilima, ženama i djeci govore kao o domaćim izdajnicima. Da, ima domaćih izdajnika, danas i ovdje u Hrvatskoj, njihov je rječnik i pojmovnik spikera iz komunističkih žurnala koji su Hrvatima prikazivani prije filmova, na srpskom jeziku,o čemu je bila riječ i u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga jezika 1967. Ja sam se tih žurnala nagledao kao dječak i mladić, a u zrelijoj dobi odlučio da ću učiniti sve kako bi nestali, zajedno sa zajedničkim dnevnicima ondašnje jugoslavenske televizije. I tako je i bilo. Ali je smeće i nadalje uspijevalo isplivati u mandatima projugoslavenskih ili neutralnih „hrvatskih“vlada, svjesnih i nesvjesnih talaca jugoslavenske historiografije. Pa sve stoji na mjestu, uglavnom, stoji i ploča s imenom maršala Tita u Zagrebu, na lokaciji „Labuđeg jezera“.

Sada već bivši kandidat za zagrebačkoga gradonačelnika, Andrija Mikulić, jedini je otvoreno obećavao da će ploča otići u smeće, i to ga je stajalo kandidature.Ne budimo naivni. Novi kandidat iz umjerenoga desnog centra puno je oprezniji, pa će čekati odluku Vijeća za suočavanje s prošlosti, jer sam valjda nema spoznaje o komunističkim zločinima i nalogodavcu. Kao što i Reiner nije u drugoj desnoj rundi mogao biti predsjednik Sabora, jer je obećao povratak imena Hrvatski državni sabor. I tako dalje. Domovina je stanje duha, točno veli Lončarević kojega sam tek sada otkrio, no nikada nije kasno.

S Mikulićem i Prgometom dotaknuo sam veliku temu (ah) lokalnih izbora, koji mi oduvijek dižu kosu na glavi jer bude najniže strasti, pa prijatelji postaju neprijatelji i obratno, dobri susjedi postaju gotovo komšijama, u tzv. malim sredinama bujaju velike strasti koje u najdramatičnijim slučajevima razaraju i obitelji, te se u krajnje ciničnom zaključku može reći da su lokalni izbori neka vrst benignih (ipak) građanskih ratova. No, tak je kak je. Demokracija košta (živaca) na lokalnoj i državnoj razini. A briga o Hrvatskoj je kruh sa sedam kora i bez Agrokora.

U odjavi kolumne: Francuzi pokrenuli istragu o smrti Jeana Michela Nicoliera, ubijenog na Ovčari. O mladom svome Francuzu napokon je prošaptala Francuska u kojoj je majka dragovoljca morala godinama i godinama tiho govoriti o svome sinu, jer se mladić borio na hrvatskoj strani, a zna se koju je stranu držala Francuska u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku.

I još nešto u odjavi: otvara se nova zračna luka Franjo Tuđman u Zagrebu. S nje sada mogu odletjeti oni koji nisu odletjeli 1991. Podsjećam: u doba zrele detuđmanizacije, Hrvatsko kulturno vijeće predlagalo je da se zračna luka nazove po Tuđmanu, štoviše skupljali smo i potpise i nakupili lijep broj, ali je to prešućeno u „velikim medijima“ koji sada objavljuju priloge na četiri stranice.

U dodatku odjave: u jednom od prošlih napisa napisah da Kolinda do sada nije načinila ni jedan ozbiljni gaf. Ostajem pri toj tvrdnji. Gaf s „Labuđim jezerom“ nije ozbiljan. Pada na dušu savjetnicima i poslenicima HNK.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati