H. Hitrec: Psihoza o nepostojećem “ustaštvu” kao sredstvo za dresiranje

0

Tipično travanjsko vrijeme uz netipične epizode, toplo-hladno, tlak pada i raste – ljudima s niskim tlakom je lako u životu, samo uzmu dnevne novine, ne troše zdravstvene „resurse“, ne trebaju dopunsko. Mediji su ostali kakvi su bili, pomaci se osjećaju tek na HTV-u gdje više nema protuhrvatskih arbitara političke elegancije (barem na ekranu), no nema sumnje da se okupljaju u kružoke, ohrabreni najavama raznih milanovića i jovanovića da će se vratiti i na vlast i na HRT („pripremite se“, što pomalo zvuči kao „spremte se, spremte“). Milanovići i jovanovići osokoljeni su danonoćnim toplo-hladnim suradništvom Domoljubne i Mosta, u čemu se Most sve više ukazuje kao skupina misionara koji su došli obratiti divlju hrvatsku politiku, ali ne razumiju do kraja političke tehnike niti okrutnu zbilju političke scene.

[ad id=”93788″]

Za to vrijeme vodi se specijalni rat protiv Hrvatske koji je upravo u punom zamahu, iznutra i izvana, okuražen nedostatno odlučnim otporom vladajućih. Iznutra rovare različite financijski pogođene udruge s dobrim vezama u lijevom inozemstvu, čuje se glasno njakanje kulturnjaka (mogli su se barem ukusnije nazvati) koje su pusići uzeli u okrilje, vrište lažni antifašisti i drsko optužuju vlast da je ustaška, što onda posreduju inozemstvu i angažiraju strane veleposlanike pokušavajući podići „slučaj Hrvatska“ na međunarodnu razinu. Naravno da se u svemu tome dobro snalazi i Srbija koja vrijeđa Hrvatsku i Hrvate kada stigne, ponavlja laži o „progonu 250.000 Srba „u Oluji – o čemu je pisao već i Shakespeare, reći će uskoro Srbijanci, u drami „Oluja“.

Dan planeta Zemlja

Dogodilo se tako, slučajno ili ne, da je Noć knjige pala na Dan planeta Zemlje, a mene su angažirali da u jednoj školi spojim dan i noć jer se bavim i knjigama i planetom. Ne može se reći da nisam već svršetkom sedamdesetih prošloga stoljeća na zabavan način načeo ozbiljnu temu o zagađivanju jedinoga planeta koji (za sada) imamo, vjerujući da ću „osvijestiti“ barem budući naraštaj, ali su stvari krenule naopako, te sada imamo što imamo. Ni tada nisam bio uvjeren da ljudi, takvi kakvi jesu, mogu sami nešto učiniti pa sam uveo u priču izvanzemaljca. Kada tragedija postane potpunom, i opet će u igri biti izvanzemaljci, to jest ljudi će postati izvanzemaljci i naseliti neki drugi planet – ako do tada uspiju svladati tehnološke probleme. Potpisivanje Pariškog sporazuma u New Yorku, s potpisima velikih i malih zagađivača, to jest nemilosrdnih gadova, samo je još jedna velika predstava pod kapom UN, no dobro je da se barem o tome govori i možda nešto pomakne, prekasno i presporo. Jer, planet Zemlja se već pobunio protiv dvonogih, bezglavih bića koja mu rade o glavi.

Hrvatska u svemu rečenom ne sudjeluje ni s 0,001 promila, ali to Zemlju ne zanima. Hrvati se pak odlučuju učiniti ono što će čovječanstvo uraditi za koje stoljeće, naime i oni napuštaju zemlju kad već ne mogu Zemlju, napuštaju jednu od najljepših zemalja na svijetu i nastanjuju dijelove Planeta EU koji su i njima, a ne samo bliskoistočnim muslimanima (koji imaju i druge namjere) vrlo zanimljivi u svrhu preživljavanja. U školi koju sam spomenuo, još ponešto dobrostojećoj, čujem podatak da u obližnjoj školi na Banovini od dvadeset četiri đačkih roditelja samo četiri imaju stalan posao i primanja. Može se pretpostaviti da će barem polovica njih krenuti trbuhom za kruhom, povesti sa sobom djecu, đake, kojih ionako ima sve manje.

Tako mnogi đaci ne će postati objektima reforme obrazovanja koja se – što više to dublje – ukazuje kao papirnata konstrukcija koja možda i ima nekih povoljnih elemenata, ali joj temelji leže na ideološkim podmetanjima iz stare crvene garniture. Nakon što je popisom lektire izazvala ogorčenje i prijezir javnosti te je razvidno da takav kakav je predloženi „spisak“ ne može i ne smije opstati, reforma je svratila pozornost zainteresiranih i na nastavu hrvatskoga jezika u cjelini, s pitanjima (primjerice) kojim će se pravopisom služiti i ekstenzijom prema prirodnim znanostima u kojima je već pokazala namjeru da poništi hrvatsko nazivlje. Nakon kuriku-hrvatskoga koji je – na sreću – odmah izazvao bunt jer je hrvatski ipak svetinja i ne može se samo tako prošvercati njegovo nagrizanje, na red je došla nastava povijesti i tu se, naravno, bolje nego igdje drugdje vidjelo da je riječ o orjunaškoj, jugoslavenskoj matrici.

Detalji još nisu posve poznati, ali se već sada može reći da je glede novije povijesti opsegom i stanovitom simpatijom najbolje prošla upravo Jugoslavija, to jest Hrvatska u Jugoslaviji, što je valjda najbolje i najsretnije razdoblje Hrvata u naddržavama od Kolomana do danas (u naddržavi EU). Pokazalo se također da je kuriku-skupina toga nesretnog Jokića i Nevena Budaka organizirana na način partijskih ćelija koje dobro provjeravaju ima li u njoj kakvih hrvatskih agenata, o čemu je posvjedočio Ante Nazor, odbijen kao uskogrudan.

Uskoumna reforma obrazovanja

Imamo, znači, prijedlog reforme obrazovanja koji dolazi iz redova uskoumnih. I što sada? Hoće li oni prosvjetari, profesori u školama i na sveučilištima, preneraženi takvom reformom – postaviti šator ispred Ministarstva znanosti i obrazovanja i fućkati za ministrom Šustarom koji se zaljubio u Jokića i njegovu reformu, ili će Šustar, s naknadnom pameću kao Orepić u policiji, dati šansu superreviziji prijedloga, uključujući stručnjake (i povjesničare pogotovo) hrvatske provenijencije. Da Šustar glavinja dokazuje i činjenica da do sada (koliko mi je poznato) nije izvolio primiti u audijenciju vodstvo Akademske zajednice dr. Ante Starčević koja djeluje u sklopu HDZ-a, a Šustar je zakleti hadezeovac kako je barem izjavio, te se tu krivnja ne može svaliti na Most koji ionako već ima dosta putra na glavi.

Rekao sam da možda ima i prihvatljivih elemenata, a mislio sam pritom na međupredmetnu nastavu koja meni, po vokaciji i diplomi komparatistu, zvuči privlačno. Primjerice, prirodni odnos zemljopisa (koji i u kurikul-uputniku ostaje geografijom) i povijesti, pri čemu se uvijek prisjećam knjige Gordona Easta „Poviestni zemljopis Europe“, objavljene u Londonu 1935., a prevedenu na hrvatski u Zagrebu 1944., kao i na „Povijest čovječanstva“ Hendrika Willema van Loona, koju sam uvijek držao uzorom kako treba pričati povijest a da ne bude dosadna, popularno, ali vrlo stručno, pitko, zanimljivo. Eto baš tako bi trebalo predavati povijest u školama, ali ne.

Tragom van Loona i ja sam prepričao hrvatsku povijest u „Hrvatskoj povjesnici“, na, nadam se, zanimljiv način, ali ne, valjda sam i ja uskogrudan pa me ne žele uskoumni… Međupredmetna nastava u predloženom uputniku, koja se ne odnosi samo na zemljopis i povijest, pruža tračak nade da se skupina predlagača u jednom trenutku našla na dobrom putu, no da bi se takva komparativna nastava mogla izvoditi treba krenuti ab ovo u školovanju nastavnika sa širokom naobrazbom – jer prije toga predložena reforma ni u tom dijelu ne može krenuti s mjesta.

A glede sadašnjega stanja – upitah djecu u spomenutoj školi, govoreći o dvije obljetnice, Shakespeareovoj i sigetskoj, znaju li tko je bio Nikola Šubić Zrinski. Ne znaju. No dobro, još imaju vremena saznati.

Zrinski je na neko vrijeme zaustavio prodor Turaka prema Beču, ali nisu odustali, osvojili su potom i Kanižu pa se našli nadomak Međimurju, a razjureni su tek svršetkom sedamnaestoga stoljeća. U Slavoniji ih nije ostalo mnogo, ni u ostalim dijelovima Hrvatske koje su bili držali duga stoljeća. Podosta Hrvata koji su prešli na islam vratili su se kršćanskoj vjeri, dotično katoličkoj, ali ne svi – kao Hrvati islamske vjeroispovijesti potpuno su se integrirali u hrvatsko društvo koje ih je prije stotinu godina i službeno prigrlilo te sve do danas, kako i sami izjavljuju, žive u Hrvatskoj u miru Božjem. I u ratu (ratovima) su se držali dobro. U Hrvatskoj. Djeluju u kulturi, u medijima. Sa Šefkom Omerbašićem bio sam od početka devedesetih u dobrim odnosima, a vidio sam ga sada opet na ekranu, kada je davao izjavu (i) o Hasanbegoviću s kojom se slažem.

Znači, muslimani u Hrvatskoj nemaju problema, nisu ugroženi, za razliku od Srba koji su uvijek ugroženi – točnije rečeno pupovčevi Srbi. Ni zucnuti ne smiju, nema ih u Hrvatskom saboru, dopušteno im je samo da u ilegali sastavljaju popise nepoćudnih Hrvata. Kad je tako kako jest, zlurado se ne zanimaju za sudbinu Hrvata u Srbiji koji ondje uživaju sve beneficije, osim što ne sastavljaju popise nepoćudnih Srba, a i zašto bi kad im je tako dobro.

No, da se ipak vratim muslimanima u Hrvatskoj. Nije li sada prilika, kada su se i nove hrvatske vlasti počele zanimati za položaj Hrvata u BiH, odnosno FBiH, da upravo muslimani koji žive u Hrvatskoj aktivnije rade na sprječavanju tendencija pretvaranja formalno ravnopravnih Hrvata u nacionalnu manjinu, da se opru idejama stvaranja isključivo bošnjačke, muslimanske države u naddržavi BiH? Ne bi li na taj način vratili dug za svoj dobar položaj u Hrvatskoj i odužili se hrvatskim Hrvatima koji su u srpskoj agresiji primili stotine tisuća muslimanskih izbjeglica? Kao što bi Srbi koji žive u Hrvatskoj i uživaju sve blagodati, mogli (da hoće, ali ne će) nastojati na boljem tretmanu Hrvata u Srbiji, odnosno Vojvodini, ali naravno i u RS-u. Pupovčevim Srbima je to izvan pameti, a na pameti im je samo kriminaliziranje Hrvata i hrvatske države u zajedništvu s pusićima i mesićima, koji i dalje propovijedaju dogme komunističke i velikosrpske. Je li njima prihvatljiva bilo kakva hrvatska država? Jest. Prihvatljiva im je svaka hrvatska država u kojoj na vlasti nisu Hrvati.

I kad smo kod RS-a koji je odahnuo nakon presude Karadžiću jer ta genocidna tvorevina nije izrijekom proglašena genocidnom tvorbom, dolazak šefa CIA-e u Sarajevo i jest i nije bio povezan samo s islamističkim skupinama u BiH, nego i s ruskim specijalnim jedinicama koje su upravo udarile bazu blizu Banje Luke, u Laktašima, to jest utemeljile centar za izvanredne situacije. Koja i kakva se to izvanredna situacija predviđa?

Lonac i poklopac

To je ono što se oko nas kuha, oko Hrvatske, što se kuha u bosanskom loncu slabo prekrivenom poklopcem koji svakoga trena može eksplodirati. I nisu to jedine opasnosti, niti ne dolaze sve iz „regije“ nego i iz zapadnih Europa gdje mnoge zaostale staljinističke snage – preodjevene od svršetka šezdesetih u ljubiteljice „jugoslavenskog komunizma s ljudskim likom“ – zdušno rade da prikažu Hrvatsku upravo po Milanovićevu slučajnom receptu, a najbolji je način prokazati ju kao ustašku, nacističku zemlju, bez obzira što za to ne postoje ni indicije. „Budi se istok i zapad“, a Hrvatska se kao i uvijek nalazi u defanzivi, osluškuje, nešto razumije, a nešto ne, nešto malo samostalno smisli pa se povuče, osjeća da nešto smrdi ali nikako da shvati.

[ad id=”93788″]

Korporativna, „liberalna“ osvajanja sa zapada samo su suptilnije naličje barbarskih zamisli s istoka. S tim da su neki na istoku, poput Turske, shvatili da ima i boljih načina od sablje i kolca, pa rade „dubinski“, prvenstveno preko kulture, ali i poslova, da bi se opet ugnijezdili u izgubljene svoje sandžake koji su se nalazili umnogome na tlu hrvatske povijesne baštine (Bosna) te Trojedne kraljevine. U ovom trenutku, kada još nisu snažne spone s Višegradskom skupinom, Hrvatska se našla u situaciji bez saveznika, zahvaljujući i vanjskoj politici prethodne Vlade predvođene sestrom Pusić. Drugi su dotle radili i sada imamo zapadneuropsku (germansko-galsko-britansku), tursku i rusko-srpsko pravoslavnu ekspanziju, svaku sa svojim interesima na štetu Hrvatske.

Umjetno izazvana psihoza o nepostojećem „ustaštvu“ u Hrvatskoj, samo je pomoćno sredstvo za dresiranje naše domovine i slabljenje njezina otpora rečenim naprednim ekspanzijama. Za promidžbu te histerije zaduženi su uglavnom domaći petokolonaši, u sprezi s veleposlanicima naprednih zemalja. S tim u svezi, baš me zanima kako je agilni austrijski veleposlanik, tragač za „ustašama“ u Hrvatskoj, dočekao vijest da će na predsjedničkim izborima u Austriji pobijediti „radikalni desničar“.

Hajdmo biti optimistični: na kraju krajeva Hrvatska je najjača kada se osloni na sebe. Ne znam kako vi, poštovane čitateljice i čitatelji, ali ja zadnjih dana osjećam isti onaj gnjev kao svršetkom osamdesetih prošloga stoljeća kada nije bilo odlučnog ili nije bilo nikakvog otpora očitim planovima da se Hrvatska pošalje u pakao. A onda smo krenuli, demonima usprkos, i toga se moraju sjetiti svi koji su se sada ustremili na Hrvatsku. Trebaju se sjetiti što se događa kada se hrvatska šutnja pretvori u hrvatsku ljutnju.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari