H. Hitrec: “Situacija na terenu“ uopće nije ista kao kada se sniva u Bruxellesu

0

Nova hrvatska vlast povjerovala je da je baš njoj povjerena misija propovijedanja europske perspektive, te će svugdje biti dočekana s ovacijama. Kadli, ne leži vraže, „situacija na terenu“ uopće nije ista kao kada se sniva u bruxelleskim naslonjačima ili novim zagrebačkim kabinetima, piše H. Hitrec/HKV

Studeni je započeo blagdanom Svih Svetih, neradnim danom u Hrvatskoj, ali vrlo radnim u sarajevskom tužiteljstvu koje znade da se katolici posvećuju uspomenama na umrle, kupuju krizanteme i postaju neopreznima. Pravo vrijeme za uhićenja, hapšenja i apšenja Hrvata s liste koja ima više stotina imena, no budući da bi odvođenje u aps svih šest stotina Hrvata u jednome danu i jednom blagdanu možda izazvalo buru, lista je podijeljena po katoličkim blagdanima koji su u tijeku godine tako dobro raspoređeni da tužiteljstvu daju mogućnost postupnih uhićenja, kontinuiranih i ne premasovnih. Zato se Sarajevo našlo u čudu što je čak i u Hrvatskoj, koja se inače pravi blesavom, podignuta tolika prašina zbog samo deset hrvatskih branitelja Orašja. Pa što je Orašje Hrvatskoj, pitaju se, zašto nije ni prstom maknula kada apsimo Hrvate u srednjoj Bosni, a sada se , eto, uznemirila zbog svega deset katolika koje su prokazali Srbi iz genocidnog entiteta. I što mi sada možemo, BiH je pravna država, a ako i nemamo nikakve ovlasti nad drskim daytonskim srpskim teritorijem niti se referendumski Dodo osvrće na nas, ipak možemo u ovoj stvari prihvatiti srpske prijave u svrhu cjelovitog čišćenja Hrvata iz necjelovite BiH, jer se radi o takoreći zajedničkom bošnjačko-srpskom interesu.

Orasje uhicenje44Lista hrvatskih branitelja od kojih su mnogi hrvatski državljani, lista na kojoj se nalaze i Hrvati iz Hrvatske, među njima i hrvatski generali koji su u maestralnom nastavku Oluje legitimno ušli na teritorij BiH pa završili rat u Bosni – lista je za opako izazivanje Hrvatske i provjeru njezine snage, ujedno lista za zastrašivanje onih bhHrvata koji se u ratu nisu bojali jer su imali oružje i znali se braniti, a sada za obranu imaju samo odvjetnike. Računica Sarajeva je jasna: šest stotina osumnjičenih plus članovi obitelji (recimo pet u svakoj) jednako je tri tisuće, pa hajdmo ih poplašiti i potjerati preko mosta u Hrvatsku koja je doduše u ratu primila mnoge stotine tisuća muslimana i spasila ih od smrti – ali vremena se mijenjaju.

Vrijeme je, misle u Sarajevu i Banjaluci, da Hrvati odu iz Bosne (marš iz Bosne, što bi rekla redateljica Žbanić). Podsjeća me to na Pilara i njegovo „Južnoslavensko pitanje“ u kojemu spominje beogradsko Spalajkovićevo stajalište da „Austro-ugarska ima u Bosni samo mandat sviju sila podpisnica, i to mandat s rokom, te je došlo vrijeme da Austrija ode iz Bosne.“ Tako i sada, premda se noktima drže za Dayton – više Srbi nego muslimani – u stvari i jedni i drugi drže da je Dayton zastario samo u jednom: glede konstitutivnosti Hrvata koji su u međuvremenu primjereno smanjeni i ustavno-pravno okljaštreni, te je nastala posve nova situacija u kojoj Hrvati više nemaju što tražiti, a Hrvatska kao „podpisnica“ treba „otići iz Bosne“. Da bi preostale Hrvate požurili, smislili su vrlo organiziran bošnjačko-srpski plan uhićenja navodnih hrvatskih počinitelja zločina u vrijeme rata u BiH – o čemu hrvatska politika i „službe“ nisu puno znale, a ako su znale ništa nisu poduzimale. To jest, hrvatska politika, idiotska kao što je od 2000. i bila, poduzimala je sve da u razdobljima vlada desnoga centra unese podjele među bhHrvate, a u doba crvenih, jugoslavenskih, dotično regionalnih panbalkanskih zanosa lijevih vlasti obnovi „savezna tijela“ – među njima i savez tužiteljstava Hrvatske, Srbije i BiH s pisanim ugovorima da Srbi i Bošnjaci muslimani mogu tumarati po hrvatskim arhivima i institutima u kojima se nalazi i arhiv HVO-a.

Od prigluposti do izdaje samo je jedan korak

Sarajevo je tu srdačnu suradnju u potpunosti iskoristilo, kopiralo je u Zagrebu dokumente i to vjerojatno besplatno (dok je Hrvatska Slobodanu Praljku naplaćivala kopiranje i PDV) pa u miru Božjem kompletiralo optužnice i ukrašavalo svoju listu, vadeći iz papira što joj je odgovaralo. Hrvatsko tužiteljstvo nije imalo nakanu prčkati po sarajevskim, a nekmoli srbijanskim arhivima niti podizati optužnice glede muslimanskih i srpskih nepodopština, jer je spavalo dubokim i namjerno komatoznim snom i u svezi sa srpskim zločinima počinjenim u Hrvatskoj, pa Bajićev i Cvitanov DORH i prije i danas pospano gleda kada se komemoriraju masovna ubojstva Hrvata, a reporteri kao već ustaljenu frazu ponavljaju da „do danas nitko za taj zločin nije odgovarao.“

Riječ je o ustaljenom ritualu hrvatske politike kojoj DORH služi samo za unutarhrvatske sitne obračune, a njegova je zavisnost od trenutačnih političkih moćnika bjelodana, bilo da je na čelu lukavi šutljivac Bajić ili Cvitan koji se pojavio na ekranima i tako dobro objasnio „slučaj Orašje“ odnosno kopanje po hrvatskim arhivima da javnost nije ništa razumjela, odnosno razumjela je da Cvitanu sve to izgleda pomalo komičnim, a da DORH s tim nema nikakve veze. I ima tu sustavnosti, postoji tu doista tradicija inaugurirana početkom dvadeset prvoga stoljeća da je Hrvatska otvorena zemlja otvorenih arhiva po kojima svatko može lutati kao po Hreljiću i voziti doma papire u kamionima, nevjerojatna zemlja koja se zna boriti u ratu, ali u miru postaje naivno priglupom pa vlastite ratnike izručuje onomu tko je zainteresiran, obezglavljuje pobjedničku svoju vojsku, a kada se radi o bhHrvatima i njihovu statusu onda – barem do sada – daje potporu svima samo ne njima.

Od prigluposti do izdaje samo je jedan korak. Vidjet ćemo kako će se sadašnja garnitura ponašati u „slučaju Orašje“, hoće li sinove Posavine prepustiti sarajevskom i banjalučkom nasilju ili odgovoriti kako treba: podići optužnice protiv raznih dudakovića koji su u početku rata razarali hrvatske gradove, a tek potom stvorili karijere u Armiji BIH koju su Hrvati naoružali, podići masovne optužnice protiv jugoarmijskih i srbijanskih zločinaca, protiv „domaćih“ srbočetnika, pa staviti na tjeralice i Nikolića i Vučića jer za obojicu ima dosta materijala. I tako dalje.

Hoće li? Ili će se stvari razvodniti, a sinovi Posavine čamiti u prokletim avlijama. Pa što je priglupoj politici u Hrvatskoj stalo do desetak ili šest stotina bhHrvata, pa ona je ubila Đuru Brodarca koji je branio Banovinu, ona je strpala u prokletu avliju Branimira Glavaša, da ne govorimo o Haagu gdje su tavorili hrvatski generali i jedva izvukli živu glavu, a još je ondje „šestorka“ iz Herceg-Bosne o kojoj politika u Hrvatskoj šuti, a orjunaški mediji s vremena na vrijeme pišu kao o zločincima. Postoji li još neki hrvatski general koji je umirovljen početkom stoljeća u perverznoj burduševskoj igri oko nepostojećeg generalskog puča – a koji nije progonjen optužnicama, „međunarodnim“ ili hrvatskim? Jest, postojali su i takvi sve do nedavnih spoznaja o sarajevskim svinjarijama, a sada (gotovo) nitko.

Otkako su se i Haag i Zagreb (i Rijeka) preselili u Sarajevo, generali kojima je čak i u hrvatskim orjunaškim medijima odavana počast „zapovjednika bez mrlje“, sada su na bošnjačko-srpskim listama, čak i Krstičević koji je u međuvremenu postao ministrom obrane. Ali i Gotovina! Zamislite tu sreću raznih snježana koje su kao pavićka bile šokirane oslobađanjem Gotovine i Markača, toliko da su gotovo napustile političke rubrike i prešle u kazališne kritičarke, zamislite tu radost kada su razumjele da i opet netko progoni Gotovinu!

Eto, kada Tuđmanovoj Hrvatskoj nije stigao kraj kojemu su se nadale, jer se umiješao Meron (i Ameron), sada će Sarajevo ispraviti krive Drine, a Gotovina se naći u Zenici. I svi znani i neznani Hrvati koji su s ove ili one strane Dinare ratovali u sastavu HV ili HVO. Svi koji su spasili muslimane ne samo u bihaćkom kraju pa pošli prema Banjaluci via Mrkonjić Grad, a nastavili bi i prema Posavini da oružjem utrnu teritorij koji su Srbi barbarskim nasiljem oteli Hrvatima (i djelomično Bošnjacima), ali su se umiješale „velike sile“ i „Hrvatska je morala izaći iz Bosne“.

Bošnjačko nasilje u Federaciji BiH prešlo je u novu dimenziju

Tada u vojnom smislu, sada u svakom smislu. Bošnjačko nasilje u Federaciji BiH prešlo je u novu dimenziju. Od sitnih i krupnih političkih smicalica kojima su Hrvati terorizirani više od dva desetljeća, sada je nastala era masovnih privođenja Hrvata kadijama. Muslimani ne vjeruju da bez Hrvata nema Bosne i Hercegovine, a i zašto bi? Ma naravno da ima. Kako se odvija drama s demografskom situacijom u Hrvatskoj, stratezi nestanka vrlo lako mogu zamisliti i Hrvatsku bez Hrvata, pa kako ne bi BiH bez Hrvata. U Bosni i Hercegovini na djelu je davna (ne tako davna) politika bijelih Australaca prema aboriđinima. Ta je politika izvan svake sumnje uspješna i u skladu s „velikim silama“ kojima se bhHrvati samo motaju pod nogama i ne znaju što bi s njima, a kada Hrvati još počnu govoriti o nekom svojem, trećem entitetu, onda dobivaju pljuske sa svih strana, javi se američka veleposlanica u Zagrebu i veli da od toga nema ništa.

No, nisu svi u Hrvatskoj baš tako autistični: Kolinda je pokušala u svezi s bhHrvatima šarmirati Junckera i činilo se da EU razumije situaciju i argumente, ali od toga za sada nema vajde. Bruxelles još spava kao i hrvatske obavještajne službe, zabavljen je starom i novom „Europom“ i vlastitim opstankom, pa koga vraga da se miješa u treće i četvrte zemlje kojima retorički pruža europsku perspektivu, ne pitajući ih žele li ju uopće. Nova hrvatska vlast, u vanjskopolitičkom i duhovnom smislu smiješana u bruxelleskoj retorti, povjerovala je da je baš njoj povjerena misija propovijedanja europske perspektive, te će svugdje biti dočekana s ovacijama jer je ona most preko kojega će se BiH i Srbija dočepati Obećane zemlje. Kadli, ne leži vraže, „situacija na terenu“ uopće nije ista kao kada se sniva u bruxelleskim naslonjačima ili novim zagrebačkim kabinetima, ekipu iz Zagreba ne dočekuju razdragani muslimani ispred crveno-bijelo-plavo obojenih minareta s europskim zastavicama, u Banjaluci ne plešu kozaračko kolo s hrvatskim zastavama, na Palama ne pucaju od veselja.

Srbi i Bošnjaci upravo sklapaju privremeni savez na račun Hrvata

Srbi i Bošnjaci upravo sklapaju privremeni savez na račun Hrvata, kako bi se iz čiste crno-zelene pozicije pripremili za obračun jedni s drugima u skoroj budućnosti koja donosi sraz dvaju fundamentalizama, velikosrpskog i bliskoazijatskog. Potonji je u Bosni vjerski jedinstven, ali porijeklom raznolik odnosno raspolućen na staru tursko-osmanlijsku glad za europskim provincijama i novom strategijom naftom obogaćenoga arapskog svijeta koji traži nova područja za naseljavanje koja ne će biti pustinja nego zemlja bogata vodama i šumama – idealna za život kada nafta jednom presuši ili postane nepotrebnom s novim tehnologijama. Uz to zemlja u kojoj ima toliko bijelih muslimana koji su zaboravili svoje hrvatsko porijeklo i podobni su za šerijatsku i svaku drugu asimilaciju. Pa kud će nego u Bosnu, Obećanu zemlju. Oni s prijezirom gledaju na kolone migranata, oni dolaze privatnim zrakoplovima i s kovčezima punim gotovine. Kupuju Bosnu. Turci su dotle kupili Bosnu kulturnom ekspanzijom i privezali ju uz sebe na mekan način, našli obožavatelje u likovima raznih izetbegovića i akademika kojima je Erdogan veliki uzor, kao što je patrijarhu Velimiroviću bio Hitler.

Novom savezu Srba i muslimana ide na ruku i očita svježa ljubav Turske i Rusije, također privremena ali u ovom trenutku funkcionalna i na bosanskom terenu. Što znači da duboko uvučena ruska ruka u genocidnu „republiku srpsku“ ne će praviti probleme Federaciji BiH, a ako ih bude – riješit će se na prijateljski način. Privremeno. Do konačnog rješenja koje će značiti novi rat na Balkanu i u njega će biti uvučena Hrvatska budući da tvrdoglavi bhHrvati i nadalje namjeravaju opstati, a potrebni su Hrvatskoj iz geostrateških razloga jer zadržavaju provale prema hrvatskom moru, kao što je poznato (i) iz najnovije povijesti. U tom trenutku možda više ne će biti Europske unije, ali će jačati azijska unija s europskom manjinom i postaviti stvari „na svoje mjesto“, odnosno razbiti mit o veličini Europe koja je zemljopisno doista crvuljak euroazijskoga kontinenta, a doista je i stoljećima krvavo maltretirala Aziju, Afriku i Južnu Ameriku, ali i Sjevernu divljanjima europskih kolonista koji su genocidom uništili starosjeditelje, te ih više ne spominju ni Trump ni Clintonova. U svoj toj sili milijarda ljudi (Kinezi s još formalno utaknutom crvenom zvijezdom također su u opisanom društvu), rodit će se vrli Novi svijet, a stari Novi svijet pribjeći upravo trumpovskom izolacionizmu.

Pustimo futurološke spekulacije, premda imaju temelje, i vratimo se u Orašje gdje su generali Krešić i Rojs stali pred narod i obećali mu zaštitu, kao i stameni ministar branitelja, tigar Tomo Medved. Pred općim bijesom Hrvata koji su se borili kao jedan narod, kao što i jesu s ove i one strane granice, morat će sarajevsko tužiteljstvo ustuknuti i pustiti sinove Posavine iz pritvora, da se brane sa slobode i iz slobodnoga teritorija Orašja, i naravno obrane kao i u ratu kada su ih Srbi htjeli baciti u Savu. To više što je riječ o hrvatskim državljanima. A država koja ne štiti svoje državljane, ma gdje bili, nije država. Hrvatska nije slučajna država ali ni slučajno nije nalik neslučajnoj državi jer ju svaki slučaj grozno iznenadi.

Završit ću s Pilarom i opisom prilika u Bosni sedamdesetih godina 19. stoljeća:“ Na taj način nedostajaše Hrvatima nacionalno središte koje bi bilo sposobno za akciju poput srbskoga, a nisu imali ni diplomacije, ni vlastite konzularne službe, nisu imaju izvještaja. Hrvati bijahu poradi toga uviek loše obaviešteni.“ Glede hercegbosanskih Hrvata – sve isto. Glede Hrvatske kao takve nije sve isto jer je samostalna, suverena (ah!) država, ima diplomaciju i vlastite konzularne službe… i ostale službe. A ipak je „uviek loše obavieštena“.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari