Hrvoje Hitrec: Starčevićanski obraćenik Zoki koji se samoproglasio novim vođom krajnje hrvatske desnice

0

Svršetkom kolovoza 2016.

Vrijeme vrlo pristojno, temperature ne rastu neobuzdano kao BDP (kako kažu novine).

Ta me je riječ osvojila: neobuzdano. I na hrvatskoj političkoj sceni je neobuzdano, u čemu prednjači starčevićanski obraćenik Zoki koji se samoproglasio novim vođom krajnje hrvatske desnice (do Zemuna), rastuživši Josipovića, Pupovca i Jelenu Lovrić koji „ne mogu da dođu k sebi“ jer momka znaju kao prečasnog ideologa projugoslavenske ljevice, sljednika Ivice Račana i vođe SDP-a koji je sljednik KPH (KPJ).

Kad bi bilo da bi bilo (ki bi da bi), kada bi izvan svake sumnje bilo da Zoki kojega srbijanski tisak časti imenom budale, progovara iz srca i duše naroda i svoje osobno ime, pa i u ime svoje stranke, čovjek koji ništa ne zna mogao bi pomisliti da je Hrvatska napokon na dobrom putu, da više nema podjela, da smo svi Hrvati i čeka nas lijepa budućnost.

No, nevjerodostojni Zoki koji sada svoju unutarhvatsku mantru „ili mi ili oni“ prebacuje na vanjskopolitički plan a u svezi s voljenom Srbijom, pokazuje te neobuzdane hrvatske vrline samo u finalu izbornih kampanja, a kada je na vlasti (za kojom hlepi) obavlja ideološku presiju i represiju nad hrvatskim narodom uz pomoć raznih jovanovića i sličnih, provaljuje u crkve i tuče hrvatske ratne invalide, pa i sada stavlja neobuzdane svoje jurišnike na čelo lista u mnogim izbornim jedinicama. Sve za vlast, a vlast ni za što.

Mora se priznati da ima dobrog savjetnika (valjda opet Braun) koji mu valjda reče da nije dosta mahati hrvatskim zastavama kao u prošloj, nedavnoj parlamentarnoj kampanji, nego uz zastavu preuzeti hrvatski osjećaj i misli „hrvatske javnosti“ pa se tako dokoturati do pobjede, a onda u jednom intervjuu sve polizati i pustiti s lanca svoje poznato protuhrvatsko osoblje koje će svojim predanim i neobuzdanim radom rasvijetliti (lustrirati) Zokijeve izborne nepodopštine, a onda će se svi napiti u nekom baru i smijati do suza. A narod će plakati.

Zokijeve neobuzdane definicije susjednih država nisu, naravno, upitne, ali se sve to može reći i finijim rječnikom: primjerice, umjesto šake jada, treba reći šajkača jada što onda eskulpira dio Srbijanaca, doduše malen, ili Srbijance treba pristojno nazivati susjedima iz pakla.

Umjesto tvrdnje da BiH ne postoji kao država treba fino reći da je BiH nefunkcionalna država, i tako dalje. Diplomatski. A kada je na vlasti, neobuzdani Zoki čini baš sve da šaku jada ne obveže na ukidanje zakona koji prijeti hrvatskim braniteljima pa ga i ne uvrštava u kriterije (mjerila) koje Srbija mora ispuniti za EU te sada Kovaču trnu zubi i morao se dovijati naknadnom poticaju, uz nešto kompromisa koji narodu naravno ne zvuče dobro.

U stilu: otvorili ga jeste, ali ga ne bute zatvorili. Dotle Srbijanci tvrde da buju ga zatvorili, i ne samo poglavlje nego i hrvatske branitelje. Ili idu k Rusima, što izbezumljuje Angelu. Isto tvrde „savezna tijela“ nefunkcionalne BiH koja bi također masovno zatvarala hrvatske branitelje, a otvarala pristup Europskoj uniji. Ili idu s Turcima, a drugi dio skupa s Beogradom Rusima.

Glede BiH, osim Plenkovića koji zagovara federalni pristup, ali ni on ne spominje hrvatsku jedinicu (entitet), makar daje do znanja da se tu nešto treba mijenjati, ali iznutra, treba reći i ponavljati: Bosna može biti samo trosobni stan. Bosna trosobna!

I ta definicija mora biti na zastavi RH u ovim smutnim vremenima kada se vilajet doista raspada po šavovima srpskim i muslimanskim, a u tom rezuckanju koji s Dodikovim referendumom dobiva ozbiljne konture – hrvatski narod ostaje bez prave potpore iz jedine zemlje koja ju može dati, iz Hrvatske čija je Bosna (i Hercegovina) povijesna baština i ima veće pravo intervenirati – mnogo veće od tutora muslimana-Bošnjaka, mnogo, mnogo veće od Srba koji su u Bosnu ušli na turskim i tatarskim kopljima (tada kao Vlasi), a da ne govorim o Bruxellesu i Washingtonu kojima je povijest potpuno tuđa i ravnaju se samo po savjetima svojih analitičara, vjerojatno istih onih koji su svojedobno navijali za cjelovitost Jugoslavije, koja bi i opstala pod firmom Velike Srbije da Hrvati nisu bili tako neobuzdano predani državotvornoj ideji.

Znači, mnoge su silnice u igri, a Hrvatska i Hrvati u Herceg Bosni našli su se kao pješaci u velikoj geopolitičkoj igri koja sve više sliči ratnim igricama.

Da se svi naoružavaju, nema sumnje. Oni koji su i do sada bili do zuba naoružani, naoružavaju se još više, oni koji nisu imali vojsku, sada ju zazivaju, poput Europske unije. Prvi su se u tu vojsku prijavili islamistički teroristi, pa sada u regrutaciji ima nekih sumnja.

Nacionalne države i podržavaju i ne podržavaju ideju, europska bi im vojska možda i bila po volji kad ne bi postala polugom (jednom od) stvaranja naddržave EU o čemu prije svega treba voditi računa jer bi sada – izlaskom Engleske – ta zamisao mogla postati dominantnom, na uštrb manjih nacionalnih država poput Hrvatske čija se samostalnost, suverenost itd. i sada samo formalno poštuje. Zato je dobro da postoji čvrsta unija manjih i većih srednjoeuropskih država koje imaju loša iskustva s istokom, ali i zapadom, komunizmom, a sada i fašistoidnim liberalizmom koji umjesto koncentracijskih logora staljinističkoga tipa ima neobuzdane metode trpanja u okom nevidljive logore ovršenika, dužnika, bankarskih žrtava i neobuzdanih podjela na građane prvoga reda koji prosperiraju i one drugoga reda koji egzistiraju na rubu samoubojstva. I preko ruba. (Napomena: kada sam prvi put u javnosti govorio o liberalnom fašizmu, samo što me nisu upucali, premda sam se pozivao na istoimenu knjigu.)

Hrvatska mora oprezno živjeti, što bi rekli športski novinari, mora držati do sebe prvenstveno. Tromorska ideja (tri mora, Baltik, Crno more i Jadransko) u biti je vrlo dobra, a vrlo je zanimljivo da sam istu našao kod Križanićakojega se nepravedno ponekad optužuje da je sveslavenskom zamisli htio Rusiju dovući do trona i učiniti je gospodarom Slavena, ali nije: pod prijetnjom i mržnjom Germana (ali i unekoliko Mađara), želio je samo snažnu rusku zaštitu Slavena od Poljske do Hrvatske, ali ne i rusku dominaciju. U što se to izvrglo u dvadesetom stoljeću, poznato je.

Aktualna priča je drukčija, nakon svih iskustava. No sada su slavenske srednjoeuropske zemlje (uključujući neslavensku Mađarsku i Rumunjsku) između dvije vatre – putinovske ekspanzije koja teži obnovi SSSR-a u čijem se kolu ni pod koju cijenu ne žele naći, i germansko-galske koja im veli da bi se (i pod kišobranom NATO) mogle spasiti samo ako nacionalne interese podrede sveopćim europskim i budu pokorne bruxelleskoj birokraciji koja će nadzirati i europsku vojsku.

Na novčanicu od sto eura ucrtava se pištolj, što opet znači da su europske zemlje postale svjesne da ni rat nije nemoguć. Hrvatska bi se mogla naći u nemogućoj situaciji jer bi branila istočne granice Zapada, što je već dosadno, to više što bi nakon neizvjesnoga raspleta i moguće pobjede Zapada, hrvatske branitelje povlačili po zapadnim sudovima barem trideset godina nakon rata.

Dan sjećanja

Vraćam se na utorak prošloga tjedna, Europski dan sjećanja na žrtve komunizma, nacizma i fašizma. U Hrvatskom je saboru održana formalna sjednica, ponovljeno je sve što treba reći, sa zaključkom da u Hrvatskoj za komunističke zločine nitko nije odgovarao.

I to je sve. Kasno je, valjda, zločinci su umrli ili jedva hodaju, jedva podižu novce za apanaže iz hrvatskog proračuna. Zato se politika i služi sklopom riječi „zločini komunizma“, a kako komunizma više nema, nema valjda ni zločina. Stvar prošlosti, okrenimo se budućnosti.

A to nije tako jednostavno, kada se komunistički zločinci i njihovi apologeti, zajedno sa Srbijancima, ne odriču teze da su kom-zločini bili sjajni i potrebni kao osveta ustašama i „ustašama“ (Hrvatima u cjelini), jer su Hrvati imali JJJ. Ta tromorska „J“ šifra rabi se za Jasenovac, Jadovno i Jastrebarsko, kako su četnici i nedavno podsjetili na Gradini.

O Jasenovcu je sve (ili ništa) poznato: bio je ljaga režima u NDH, zatim su ondje ubijani domobrani na križnim putovima, pa Titovi protivnici iz vlastitih redova. Jadovno je zagonetnije, jer su se speleolozi spustili u Šaranovu jamu označenu kao stratiše, i nisu našli ništa. Jastrebarsko je najtajnovitije, i već se dugo nitko nije usudio povući tu priču, dok ju nije na svjetlost dana izvukao četnik Vučić u Gradini preko Save.

Odgovor nije stigao iz državnih tijela, nego od Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Naime, u isto vrijeme kada je u Hrvatskom saboru na Dan sjećanja održana formalna sjednica, u Zlatnoj dvorani Instituta za povijest na Griču bijaše riječ upravo o Jastrebarskom.

Govorili povjesničari, biskup i časne sestre iz Reda milosrdnica, negirajući dokazima da su u Jastrebarskom ubijana djeca s Kozare, štoviše i krampom (tvrdio je to historiografski zloduh Viktor Novak). Istina je nešto posve drugo, najveći broj djece je spašen, neke se djevojčice i dječaci umrli, već dovedeni bolesni i gladni, časne sestre iz Slovenije, ali i Sestre milosrdnice iz Zagreba koje su im pomagale, činile su što su mogle, a sve to ne bi bilo moguće da i tadanje vlasti nisu barem u „upravnom“ smislu pripomogle.

O Jastrebarskom i skupu u Zlatnoj dvorani (bez televizijskih kamera !) pišu i pisat će drugi.

Ja ću pisati o knjizi koju mi je autor darovao upravo na tom skupu, čovjek se zove Pavao Crnjac, a knjiga „Oteto djetinjstvo“. Tema: djeca iz Rame na prehrani u Zagrebu nakon četničkog pokolja 1942. i gladi 1943., objavljena lani.

Četnici su u listopadu 1942. krenuli vlakovima iz Dubrovnika i Metkovića i njih četiri tisuće stiglo u Mostar, a zatim četiri talijanska vozila puna četnika.

Nastavili su sjeverno, dolinom Neretve, i podijelili se u nekoliko skupina. Jedna je vlakom ušla u Ramu, uputila se prema Prozoru i klala sve na što je naišla, Hrvate i muslimane. Po povratku vojvoda Baćović izvješćuje Dražu Mihailovića da je zaklano dvije tisuće Šokaca (!) i Muslimana. „Vojnici su se vratili oduševljeni“, dodaje vojvoda.

Zavladala je glad i neimaština, gladna su djeca lutala u potrazi za hranom. Harao je tifus. Hrvatske su vlasti u nekoliko navrata prevozile djecu u Zagreb, a organizator transporta bijaše zastupnik Nikola Kovačević. Uključio se i Karitas Nadbiskupije zagrebačke, i naravno nadbiskup Stepinac. Tisuću je djece spašeno, mnoga udomljena u obiteljima. (Usput, Stepinac se brinuo i za djecu u Jastrebarskom.

Potvora da je ondje prekrštavao djecu, demantirana je : krizmao je neku od djece. Laži dolaze iz istih izvora kao ona novija iz devedesetih, o pokrštavanju 11.ooo djece – izrečena iz usta Milorada Pupovca koji je danas „faktor“ na političkoj sceni i daje velike intervjue, prenemažući se i nadalje umjesto da bude lustriran.)

Toliko (za sada) o četničkom pokolju i nesretnoj djeci na koju četnici (i ne samo oni) tipa Vučić, Nikolić i ostali pokušavaju zaboraviti, valjda jer se bolje sjećaju pokolja koje su učinili srpski četnici u vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH devedesetih, pa što bi se s tim opterećivali. Ali Jastrebarsko nisu zaboravili pa i nadalje truju ljude lažima, to više kada vide da ni sama moderna hrvatska država nije potpomogla opsežan i točan znanstveni rad o događajima u Jastrebarskom, nego i ona šuti, ostavljajući prostor pseudoznanstvenim banditima koji i nadalje švrljaju po hrvatskim institucijama i noktima se drže za podle neistine jugoslavenske historiografije.

Hrvoje Hitrec / hkv.hr

facebook komentari