HITREC: Što ako se dogodi najgore? Opet će Hrvati suznih očiju citirati Matoša. I Cesarića.

0

Kiša je pokvarila prvi školski dan. Djeca su pokisnuta došla u školu, po sili zakona, starija dječica vrlo nevoljko jer znaju što ih čeka, prvašići puni entuzijazma jer ne znaju da će godinama poslije izaći iz sustava kao neurotici na kojima će školske vlasti i vlasti uopće obavljati eksprimente, od stotina tisuća podataka zapamtit će najviše stotinu, a najljepše doba zapamtit će kao turobnu prošlost s gdjekojim svijetlim trenutkom.

Školu ne vole ni oni koji vole učiti, a nekmoli oni koji ne vole. Spasit će se samo oni svrstani u razrede koji su nestali – četrdeset (ili koliko?) prvih razreda manje nego lani, znači oni koji se nisu ni rodili zahvaljujući komunističkom zakonu o pobačaju na snazi od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, te recentnom iseljavanju cijelih obitelji čija će djeca u neke druge, strane škole, s možda kakvim fakultativnim izvannastavnim pohađanjem rijetkih hrvatskih škola u inozemstvima.

Majka Terezija i Ivan Pavao IIO pobačaju je često govorila i neki dan kanonizirana Majka Terezija, govorila je o abortusu svojedobno i na dodjeli Nobelove nagrade pred zgranutim uglednim općinstvom, kazujući da je neprirodan i neshvatljiv taj čin koji ubija ne samo dijete nego i svaku ljudskost. Ni o siromašnima nije govorila jer je njezina misija svima bila poznata, nego je u Oslu pred međunarodnim oslima uperila prstom na one koji siromaštvo proizvode – jer oni su gubavci, a ne toliko bijednici koje je skupljala po ulicama Kalkute i drugdje. Bio je to politički govor, još jednom repriziran u vrlo dobroj emisiji Hrvatske televizije. Govor pripadnice Katoličke crkve, svećenice milosrđa koja nije željela razlikovati ljude po vjeri, nego ih je sve držala djecom Božjom, kao što se i priliči. No, koliko sam pratio različite podmukle ateističke i uopće new age izvore, upravo je taj kratak i sadržajan govor Majke Terezije na dodjeli Nobela bio okidač za beskrupulozne napade na sveticu, od podmetanja navodnih hinduista da pripadnike njihove vjere prevodi u kršćanstvo na kraju njihovih života, do onih istih bankarskih ljigavaca i njihovih odvjetnika koji je „pronašli“ da Majka Terezija zgrće novac od silnih donacija, valjda za provod na Bahamima ili drugdje. Ne može čovjek ovom pokvarenom svijetu dokazati da postoje i drugi koji nisu kao oni. (Nešto od potvora na račun Majke Terezije čuli smo i od fufljavoga voditelja na N1)

Velim, bio je to u Oslu, u već davnim vremenima, politički govor, s oltara zaslužnih nobelovaca. Ujedno i uzor našim aktualnim polemikama oko pitanja mogu li i trebaju li naši, hrvatski biskupi ulaziti u političku sferu. Naravno da trebaju i da moraju. Sisački biskup Vlado Košić uopće nema dvojbe, pa je i u Ludbregu nastupio kako se od njega očekivalo, a usput mi „ukrao“ temu koju sam dva dana prije pribilježio – naime Stepinca. Što bi se dogodilo, upitao se, da Stepinac nije držao (i te kakve) političke govore u vrijeme Nezavisne države Hrvatske a zatim i (pred Blaževićevim sudom) u komunističkoj Hrvatskoj. Što bi se dogodilo da nije usred nacificirane Europe dignuo glas protiv rasizma i sve ljude nazvao djecom Božjom, kao što jesu. Što bi se dogodilo da se na suđenju nije glasno suprotstavio komunizmu, te da nije posvjedočio zajedništvo s hrvatskim narodom koji je u trenutku stvaranja hrvatske države 1941. podijelio oduševljenje tim činom, znajući što država znači Hrvatima (sve ostalo došlo je poslije i režim pokazao pravo lice, koje je jedino i samo Stepinac mogao tako javno i jasno osuditi – u realnom vremenu, noseći glavu u torbi.) Što bi se, znači, dogodilo? Crkva u Hrvata čiji je bio simbol, ostala bi simbolom hrvatske šutnje u oba totalitarna sustava i njezina bi riječ – kada bi i progovorila poslije svega – bila zastrta kukavnom koprenom.

Ovako, upravo političkim govorima svetoga Alojzija Stepinca i cijela je Crkva u Hrvata ostala dostojanstvenom i vjerodostojnom, usprkos svemu. Pa tako i danas u „demokratskim“ vremenima, to više treba i mora s oltara, s tribina, u crkvi i pred crkvom govoriti ono što je u skladu s njezinom naravi, ali i činjenicama koje ljudi zaboravljaju – primjerice o upadu Milanovićeve i Ostojićeve specijalne policije u crkvu sv. Marka da tuku hrvatske ratne invalide, hrvatske branitelje, ili drastično ubojstvo hrvatskoga branitelja u Vukovaru, u izvedbi istoga dvojca. Je li to i poruka biračima? Ma jest, naravno, pa tko će glasovati za tu pomahnitalu Narodnu miliciju, oprostite, Narodnu koaliciju, kakvoj to klateži ruka ne će zadrhtati pred kutijom u kojoj čuči zlo što je četiri godine haralo Hrvatskom, vraćajući je u doba komunizma čistom, nepatvorenom crvenom represijom?

Žalibože, protivnici te klateži u kampanji nisu udarili u prave žice, misleći valjda naivno da su samo gospodarske i financijalne teme „moderne“. Komunistička vlada Zorana Milanovića napravila je goleme štete hrvatskom gospodarstvu i hrvatskom ugledu u svijetu, zadužila nas preko svake mjere, ali sve se to može ispraviti i čak oprostiti (ja ne) ali ideološku, svjetonazorsku represiju ne može se i ne smije ni zaboraviti ni oprostiti. Vraćajući Hrvatsku u tom smislu u osamdesete godine, Milanovićeva je vlast dokazala da je vjerna idealima svojih bioloških i duhovnih otaca, kojima je hrvatstvo posve nepoznato, hrvatski osjećaj stran, a i hrvatska država slučajni produkt nepovoljnih okolnosti, te ju zato treba na svaki način difamirati. Do nestanka.

Primjerice: i kada Milanović naoko pokaže zube Srbiji u svezi s regionalnom jurisdikcijom, onda joj prijeti da će Hrvatska dizati optužnice protiv srpskih počinitelja zločina na – Kosovu. „Iz čiste obijesti“, veli crveni uličar. Gdje je tu zamka koju ni vrli kolumnisti koje čitam nisu „otkrili“? Nije li trebalo reći da će Hrvatska podizati optužnice protiv srpskih zločinaca koji su počinili nedjela u Hrvatskoj ? Nije to Zokiju ni palo na pamet (koju pamet) kao ni drugima prije i poslije (Oreškovićeva Vlada), pa se i nadalje Hrvatskom (i Vukovarom) šeću srpski ratni zločinci, umjetno obojeni abolicijom, ili – kada su stvari ozbiljnije – hitnim prevođenjem u abolirane, kako bi se zataškao zločin. I tako imamo svaka dva tjedna komemoraciju ubijenim ili nestalim hrvatskim braniteljima u mnogim hrvatskim naseljima, pobroje se koliko ih je stradalo (Berak,nedavno) i na tome ostaje. Ta se navika valjda svrstava u „prava manjina“, odnosno u Milanovićevu slučaju definira ovako: mi ćemo reagirati na srbijansku regiionalnu jurisdiciju, jer to su Srbijanci, ali ne ćemo „talasati“ u svezi sa srpskom manjinom u Hrvatskoj jer je ona na našoj strani, pa ni zločine ne ćemo istraživati, jer su i zločinci na našoj strani, dakako, sve su to birači . Osim toga, razmišlja Zoki, ja imam toliko Srba u stranci – a ako se dočepam vlasti i u Vladi – da im se ne smijem zamjerati. Fućka se meni, razmišlja on, što Jovanović mirno sjedi kada se na beogradskom stadionu pali hrvatska zastava. Glavno da dobro služi, da „rastura“ školstvo i uz pomoć Godlsteina i Jozića uvodi novi pravopis koji nije ustaški. I tako dalje. A ovi drugi neka viču ZDS, fućka mi se.

Oponenti u kampanji dali su se navući na tanak led. Umjesto da se govori o apsolutnoj ne samo najlošijoj nego i najrepresivnijoj Vladi od stvaranja moderne, demokratske hrvatske države – sada se više govorilo o polugodišnjoj Oreškovićevoj (?) Vladi koja je i u posve nenormalnim uvjetima učinila doista dosta, te sada neki Hajdaš o njoj muca kao o najlošijoj, kako bi skrenu pozornost od pravih pitanja – pitanja o Vladi u kojoj je bio ministar.

Hrvatski špijun

Srbijanci uhvatili hrvatskog špijuna. James Bond koji živi rastrošno i opasno, ganja ljepotice i zlikovce, služi se najsuvremenijom tehnologijom, a uz to je i Srbin koji je borio protiv ustaša u vrijeme srpske agresije devedesetih u sklopu JNA ili jedinica SAO krajine, ne zna se. U svakom slučaju velika faca, vrište srbijanski tabloidi.

Od Beograda se može svašta očekivati, uglavnom četnički odurno i nasilno, ali ovako nešto glupo bijaše teško zamislivo i svjedoči o krajnjoj dezorijentaciji, očaju vučićevski ljigavom u trenutku kada se nakon trijumfa (potpore EU Srbiji i ponižavanja Hrvatske iz Bruxellesa) odjednom našao u velikoj stisci, razumjevši da taj EU, vrag mu mater, ipak i dalje traži da se Beograd okrene grijesima iz svršetka prošloga stoljeća, ili ništa od svega. Baš sada Junker hladno odgovara na Vučićevo pismo, baš sada kada se nakon rehabilitacije Draže nazire rehabilitacija Miloševića, a Brana Crnčević postaje herojem. (Usput: u ono doba kada se Društvo hrvatskih književnika svršetkom osamdesetih bilo optuživano za „etničku čistoću“, dogodio se nekakav književni susret ili što, u Ljubljani. Bio sam ondje i ja, bio je i Crnčević, a i jedan kosovski, albanski književnik. Vidjevši da poslije toga sastanka idem pločnikom zajedno s Albancem, Crnčević prelazi na drugu stranu ulice, demonstrativno. Ispričavam se na digresiji.)

Vraćam se hrvatskom špijunu, majstoru mimikrije, odanom svojoj hrvatskoj domovini, vještom obavještajcu koji se vozi autobusom u Hrvatsku da bi pobrao grožđe. A kamo bi odnio to grožđe? Pa u Srbiju, da ondje truje četnike hrvatskim grožđem, da im trnu zubi. U autobusu bi se družio s ljepoticama u bikinijima koje znaju srbijanske tajne, i tako dalje. Bolje da šutim, što bi rekao Vučić, koji će zajedno s Dodikom uskoro progovoriti kada stigne u pomoć ruski patrijarh kao prethodnica ruske vojske za zajedničke vježbe na hrvatskoj granici. Eh, Hrvatska. Jedva čeka patrijarha i patrijarhe zajedno s Irinejem, ma kako je ovo naivna zemlja, Bože moj, a poslije će se svi skandalizirati kada čuju što ovi govore, ma tko ih je uopće pustio u Hrvatskoj, reći će. Ma ja ću vam sada odmah reći što će reći, ma teško se domisliti.

O jeziku, rode

Na kraju krajeva, ko što reče Pupovec, sve je to srpsko-hrvatski govorni prostor. A da tako i ostane, da hrvatski slučajno ne bi bio hrvatski u Hrvatskoj, brinu se mnogi u Hrvatskoj koji drže da je naziv jezika zabunom ušao u Ustav pod hrvatskim imenom, pa rade sve da se slučajno ne udalji previše od srpskog, za što je zadužena četa mediokriteta u medijima i institutima kojima ne ravnaju ugledni jezikoslovci nego neugledni podrepaši crvene klateži. Tako se klatež domislila besplatno dijeliti navodni hrvatski pravopis u obliku tanke knjižice, a u koaliciji Instituta za jezik i jezikoslovlje te „Jutarnjeg lista“ koji naravno polunovosadski pravopis podržava jer se i sam služi riječima i oblicima sa “srpsko-hrvatskog govornog prostora“, pa i u broju s kojim se besplatno dijeli podmukli pravopis nalazim „vojna lica“, „odgajatelje“ i slično, s tim da iste dnevne novine „toleriraju“ kolumnistu pisanje „tačno“, što je prvorazredan skandal.

I inače se srpski šverca na stotinu načina, pa isti spomenuti kolumnist pišući o Cankaru navodi neke rečenice iz njegova djela – na srpskom. Zašto? Pa zato da bude što više srpskog, jer ga je čitao u srpskom prijevodu, jer iz njega ne može ni kada je riječ o Cankaru, valjda srpskom Slovencu. Eh, Hrvatska, tu svatko radi što hoće, jer je plemenita i priglupa zemlja, a kada dođe stani-pani, onda hrabri branitelji vade kestene iz vatre i spašavaju državu koju nitko ne zna odlučno braniti na vrijeme, dok se još ne puca.

Kornati

Kornati pozarSlučajno sam pronašao (evo i ja slučajno) izjavu HKV-a o požarima i nesustavnoj borbi protiv njih. Pisana je u vrijeme prije kornatske tragedije. I točno je navedeno što tko i kako treba raditi. A kako je Hrvatsko kulturno vijeće prezreno i kada se radi o kulturi, ta je izjava bačena u ladicu – ma što ti ljudi o tome znaju.

A zatim se dogodila kornatska nesreća od koje čovjeka i danas duša boli, to više jer se nije smjela dogoditi, jer je besmislena (gašenje kamenja), jer satima i satima umirući mladi vatrogasci nisu dobili pomoć, jer je sve zakazalo u najgorem mogućem trenutku, jer se pokazalo da je Hrvatska i u ovom području neuređena zemlja. Usporedba s mladim hrvatskim redarstvenicima masakriranim u Borovu naselju početkom devdesetih nadaje se sama od sebe, premda ne drži vodu: u Borovu naselju bili su četnici koje je do zuba naoružala JNA odnosno Srbija. Njih je ubila Srbija. Mlade hrvatske vatrogasce ubila je Hrvatska.

S tim u svezi, HTV je emitirala profesionalno sjajno snimljen dokumentarac Hrvoja Juvančića, redatelja koji teško dobiva priliku pokazati neosporan dar.

Izbori

11. rujna, ili jedanaesti dan devetoga mjeseca, kako klatež krsti mjesece jer ne zna hrvatsko nazivlje. Slušam ljude u kavani i na ulici, mnogo je više posve nezainteresiranih nego što pokazuju ankete. Zar im doista treba tumačiti da se s crvenom bagrom Hrvatska vraća četrdeset godina unatrag, da je riječ o anacionalnim štetočinjama, o dubokoj remisiji koja želi zauvijek slomiti hrvatski duh? I što ako se dogodi najgore? A što, opet će Hrvati suznih očiju citirati Matoša. I Cesarića.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari