Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: “Svim raspoloživim sredstvima“ – nedvosmislena ratna poruka

Objavljeno

na

Hrvatski političari, a bilo ih je na domjenku – premda nisu ondje trebali biti – mirno su, stoički i stojećki odšutjeli, umjesto da su nakon tih ratnih najava izišli iz Lekovićeva doma, pozvali policiju da uhiti toga Božovića i šutne ga preko granice, te mu zauvijek zabrani ulazak u Hrvatsku, ne samo njemu nego i cijeloj četničkoj eliti koja na isti način prijeti hrvatskoj državi i narodu.

Minusi su veći nego na tekućim računima Hrvata, snijeg i led u Dalmaciji, u Konavlima viđeni mamuti. Turistička sezona napokon može trajati cijelu godinu – čim završi kupanje, ide se na skijanje, žičara do Srđa radi, za razliku od medvedničke. Zaledilo se more kao nikada u bližoj povijesti, pa nema troška za klizališta, još malo i ne će trebati ni Pelješki most jer će se voziti automobilima preko leda. Na sjeveru Hrvatske malo je ili nimalo snijega, pa se u strmu zagrebačku Bakačevu moralo uvoziti – naizgled suluda ideja da se napravi staza usred Zagreba, pokazala se kao briljantna svjetska senzacija uz sudjelovanje skijaških legenda. Tako je Zagreb, uz brojne legende od najstarijega doba do danas, dobio novu, a u legendu je otišao i Ivica Kostelić koji razborito odbija da mu i dalje sjeckaju koljeno.

Rajmund KupareoSveta tri kralja su dojahala i odjahala, Hrvati raskitili borove, a viša srednja klasa otišla na skijanje u tuđinu, zavarana izjavama da je Hrvatska zemlja bez snijega. Prisjetih se pjesme „Tri kralja“ dominikanca, emigranta i antologijskog pjesnika Rajumunda Kuparea koji na žalost ne živi u zajedničkom sjećanju nacije. Pjesma je na višeznačan način aktualna, a glasi: Do nas nisu stigli…/ Carinici su im zaplijenili/ smirnu i zlato. Tamjan im nisu digli/ jer su ga za smolu zamijenili./ Izvjestitelji su njihovu pratnju dugo snimali/ na pograničnoj postaji. / Kraljevi su zato ostali na granici,/ a ni propusnice nisu imali/da bi do nas stigli.

Pjesma je iz nekih drugih vremena, kao i Kupareova Molitva za povratak riječi, koja me uvijek impresionira, a odnekud sam ju znao i prije nego sam za nju saznao, pa sam u publicističkoj prozi bio i sam na tragu – nesposoban, ja nepjesnik, da tako kristalno jasno kažem što je Kupareu uspjelo u nekoliko stihova. Zazivao sam u mnogim tekstovima povratak starih, dobrih, točnih riječi za pojave, za značajke, za ljudske značajeve, riječi nezamuljane licemjerjem i podilaženjem, nekontaminirane idiotskom političkom korektnošću koja nas je učinila (ili pokušala učiniti) sluzavim kunktatorima i smišljateljima umjetnih riječi, pa ni izdaju više ne znamo imenovati tom iskonskom imenicom, ni prijatelja ni neprijatelja, pa nam je čak neugodno nekomu reći da je glup (tek da nije pametan, no i to je uvrjedljivo), pa ženi više ne možeš reći da je lijepa ili joj ne daj Bože pridržati vrata, odmah se na tebe baci paraprotuseksistička klatež, razne babe i feministice, ne možeš reći za koga da je crn ili bijel, je li žena ili muškarac. No da ne duljim, vjerojatno čekate vidjeti kako glasi ta Kupareova Molitva: Tko će nam povratiti/ u iskonskom ruhu /riječi ove svagdašnje naše / koje mnogima ništa ne znače/ kao ni sve rođeno u duhu?/ Stvori, o Bože, ponovno čovjeka / da stvarima nadjene ime /koje će trajati dovijeka/ i da u izrazima riječi budu prozirne kao voda/ i ožive s njima/ mir, ljubav i sloboda.

Prozirne kao voda, da. I teške kao malj, kad treba.

Vraćam se u prozu i u prošli tjedan koji bi prirodom stvari trebao biti ne samo hladan (ne baš toliko) nego i dosadan, ali se svašta podogađalo i red je zabilježiti. Čini mi se da je bila srijeda, ma siguran sam jer u srijedu odvoze smeće iz moje ulice, a ja sam se slično osjećao jer metereopatski odvratno ćutim (i prerano) da dolazi nepogoda. Zato sjedim kao zombi i gledam Hrvatsku uživo na HTV-u, Maju Severovu i njezine goste, gledam iz svoga sela Pilsela i nekog salonskog komunista, valjda, s crvenkastom košuljom i crvenom leptirmašnom – udaraju po predsjednici države, a Maja se pravi da joj baš nije drago, sva se uvija od neugodnosti kao snaša sa salaša. Loša gluma, ali dobra privatizacija Hrvatske televizije, koja je prošla nezapaženo.

No, ja u opisanom stanju nikako da shvatim što se događa, je li Kolinda otišla u Sjevernu Koreju ili možda samo u Moskvu. Kadli, otputovala predsjednica u SAD, a viđeni na ekranu i tko zna tko još odmah podnijeli prijavu Povjerenstvu za sukob interesa. Pa jel privatno, jel službeno, jel zrakoplovom ili brodom, nije važno, udri po Kolindi koja je postala metom na streljani stoke sitnoga zuba, osoba nevažnih u javnom životu, koje grickaju kao miševi, a u politiku se ne razumiju. Ne vodi se politika na velikim, barnumski najavljenim skupovima i susretima, na njiima se odvijaju samo završne predstave za svjetsku javnost, a ona prava vodi se, naravno, na skrovitim kavama i u manjim salonima. I Bogu budi hvala da Kolinda ima tolika poznanstva iz UN i NATO karijere, pa nije otišla na skijanje nego u ovom globalno doista zagonetnom trenutku pošla u Washington i New York da iz prve ruke čuje ne samo što snuje Trump i koliko će njegove izborne eskapade izdržati u srazu s realnošću, nego prvenstveno kako će se i kako bi se mogle odraziti na neveliku zemlju Hrvatsku, te još više na nestabilno jugoistočno okružje koje se sve više i opet nepovijesno naziva Balkanom koji doista jest, za razliku od Kolinde, u sukobu interesa, a vrlo je moguće da uskoro bude u sukobu, i to ratnom.

Pa što je onda zadaća predsjednice koja ima (ipak) velike ovlasti u vanjskoj politici, nego da umjesto u Garmischu bude u New Yorku i Washingtonu, na licu mjesta, štono bi se reklo, usred kuhinje gdje se na ne baš tihoj vatri kuha nova ili stara podjela utjecaja, a Alfi Kabiljo sklada novu Jaltu. (Usput, rečene srijede iste se večeri pojavljuje na prvom programu HTV-a Žarko Puhovski, što govori o kolosalnoj ambivalentnosti HRT-a.)

Napadan iznutra kao još ni jedan američki predsjednik, koji nije ni zasjeo, Trump je već uspio primiriti Japan, a s Rusima je i prije bio u dobrim odnosima, što mu je sada prednost a ne nedostatak. I što ne znači da će im popuštati, ali znači da mu je poznato kako su se stvari promijenile u desetak godina i da Rusima treba priznati: jest, postali ste opet velika sila, pred tim ne treba zatvarati oči. I to nasilna velika sila (Ukrajina) koja se ne osvrće na međunarodne konvencije i s njom treba postupati delikatno da bi ju se (možda) izvelo na pravi put, pa mirno reintegriralo u najnoviji svjetski poredak.

Europska unija ne može ni nikada ne će biti treća velika sila, premda ima stanovnika koliko i SAD i Rusija zajedno, te se Hrvatska u njezinu krilu ne osjeća zaštićenom i zato se treba (osim u sebe prvenstveno) uzdati u vojni savez kojemu pripada i jasno dati do znanja na kojoj je strani, s nadom da ne će biti uvučena u opći sukob. A budući da je u ovom trenutku nejasno kamo Trump smjera i što će ostati od njegova izbornog izolacionizma i navodnog odmaka od NATO-a – dobro je imati dobre informacije s bilo koje razine američke političke scene, što pakosni patuljci ne razumiju, a Povjerenstvo za sukob interesa ostat će kratkih rukava. Uopće, to povjerenstvo je sve više i samo u sukobu interesa, već dugo je postalo adresom za cinkaroše i sitne smutljivce.

Zlosutni domjenak

BozovicIdemo na nutarnje stvari. Kao i početkom svake godine, pupovečki Srbi (u daljnjem tekstu pupovčani) priređuju politički vrašku opakost u obliku domjenka u Novinarskom domu (a gdje će drugo?). Politiziraju istočnogrčki Božić kojemu nadijevaju srpsko ime i beogradsko prezime, a kako bi ovo zadnje naglasili, pozivaju u Zagreb prononsirane četnike koji usred samostalne Hrvatske tvrde u stvari jedno: da su oni i dalje gazde svih prostora bivše naddržave, da ih ne zadovoljava regionalna jurisdikcija već samo fikcija (fiksacija) novih (starih) teritorijalnih aspiracija, a da bi ih ostvarili pozivat će se i pozivaju opet na ugroženost Srba koji žive u Hrvatskoj, te će ugrožene „braniti svim raspoloživim sredstvima“ – kao što reče izaslanik četnika Vučića, stanoviti četnik Vladimir Božović. Kada se izgovori sklop riječi „svim raspoloživim sredstvima“, onda je to nedvosmislena ratna poruka i nikakvo drugo značenje joj se ne može pridati, niti se može prešutjeti, niti se hrvatski političari mogu praviti blesavim. A razlog za tvrdnju o ugroženosti jest izmišljotina o fašizaciji Hrvatske, kao što je bio i u trenutku stvaranja moderne hrvatske države, i kao što bi bio u trenutku stvaranja bilo kakve hrvatske države.

PupovacHrvatski političari, a bilo ih je na domjenku – premda nisu ondje trebali biti – mirno su, stoički i stojećki odšutjeli, umjesto da su nakon tih ratnih najava izišli iz Lekovićeva doma, pozvali policiju da uhiti toga Božovića i šutne ga preko granice, te mu zauvijek zabrani ulazak u Hrvatsku, ne samo njemu nego i cijeloj četničkoj eliti koja na isti način prijeti hrvatskoj državi i narodu. Plenković je, doduše, podsjetio da je Hrvatska vodila obrambeni rat i bila žrtva velikosprske politike, ali agresiju valjda iz pristojnosti nije spomenuo, da se pupovčani ne bi uvrijedili jer agresije za njih nije bilo, kao ni za Srbiju, jer su pupovčani i Beograd u svemu potpuno sinkronizirani, to jest Pupovac i kompanija su podružnica četničke Srbije i to ni na koji način ne skrivaju, pa i u svojim Novostima često idu i dalje, zaplotnjački, nego nikolići, vučići, dačići i slični bivši (a očito i budući) psići rata.

Uopće, bili su pupovečki govori na domjenku školski primjer bizantinske mješavine zapomaganja, praštanja (komu?) i dobrih želja, te skrivenih i otvorenih prijetnja, sažetih krivotvorina novije i starije povijesti, odjava i najava, što su se provlačile i kroz Irinejev intervju, kojemu je hrvatski dnevni list posvetio velik broj stranica. U svemu je providno i razvidno, glede starije povijesti, sljedeće: Hrvati i Srbi stigli su na ove prostore zajedno, što je prijesna laž i ni jedan ozbiljni povjesnik nikada to nije potvrdio. Iza toga se krije stara teza o jednom narodu koji se nekako žalibože raskolio.

Glede novije povijesti, Pupovac je iznenada ustvrdio da je Jasenovac mjesto u kojemu je u 20. stoljeću stradalo najviše Hrvata, on čak znade i koliko – osam tisuća. Nova laž, budući da je u 20. stoljeću najviše Hrvata stradalo u Bleiburgu i na Križenim putevima, nekoliko stotina tisuća njih, a mnogo više nego u Jasenovcu u prvom i drugom svjetskom klanju. No ako je jedna od postaja Križnoga puta bio i trostruki logor Jasenovac, pupovečka tvrdnja bi mogla biti bliže istini, premda ne i brojci. Tako se „božićni domjenak“ pretvorio u historiografsku pronevjeriteljsku seansu i dogodine se ni jedan hrvatski političar ondje ne smije pojaviti, kao što se – uzgred rečeno – lani nisu ni pojavili, makar ne najvišega ranga. Usput: četnik Božović je najavio landranje četnika po srpskim manastirima u Hrvatskoj tijekom 2017., što treba biti predmetom procjena tijela Domovinske sigurnosti, s odlukom da se provokatori zaustave na granici.

Istodobno je u Kutini (je li ) podignuta ploča jednom od petnaest tisuća ubijenih Hrvata (i tri puta više ranjenih) u srpskoj agresiji, pripadniku HOS-a koje peta kolona u Hrvatskoj sa zadovoljstvom naziva ustašama, kao i sve Hrvate (osim sebe) u Hrvatskoj i posebno u BiH. Kao i u jasenovačkom slučaju, zakon je jasan, a isto je tako točno da stvari treba institucionalno riješiti ne samo glede pozdrava i natpisa ZDS nego i, doista, cjelovito. Oni čitatelji koji su pratili moju rubriku, znaju da sam već prije jednoga desetljeća zahtijevao donošenje Deklaracije o Hrvatskoj u 20. stoljeću, po uzoru na Deklaraciju o Domovinskom ratu. Nisu me poslušali (a i tko bi?) – no sada je, ako nikada, prilika da se takva deklaracija napiše i prihvati u Hrvatskom saboru, te postane obvezujućom, u statusu zakonskog akta. Nemam iluzija da bi ju svi prihvatili u praksi (nisu ni onu o Domovinskom ratu), ali bi se stanje donekle normaliziralo, pa ne bi bilo ni kumrovečkih derneka.

BIH ili ne BIH

Oko BiH se i dalje vrte političari i analitičari, jedni ju nazivaju krepanom tvorevinom, drugi misle da ima šanse BiHOve, 2017. godine, Žalbeno vijeće Haaškoga suda treba potvrditi ili odbaciti presude Hrvatima, u prvom slučaju mogli bi biti kobno, u drugom dati vjetar u leđa hrvatskoj samosvojnosti i teritorijalnom (i institucionalnom) pravičnom rješenju, te biti podlogom mogućeg budućeg pripojenja hrvatskih krajeva u BiH matičnoj domovini Hrvatskoj, čija je povijesna baština cijela Bosna i Hercegovina.kao dio Europske unije, javljaju se ne tako neozbiljni glasovi o pripajanju dijelova Bosne i Hercegovine što Srbiji, što Hrvatskoj, što Albaniji, s ozbiljnom tvrdnjom da su u Europi moguće samo stabilne nacionalne države, i to je točno. Mnogi bi bili zadovoljni, posebno Dodik koji ionako velikim koracima ide prema referendumu za otcjepljenje od BiH i sjedinjenje sa Srbijom. I Hrvati bi mogli biti zadovoljni ako teritorij koji bude prisajedinjen Hrvatskoj ne zahvaća samo južne dijelove zapadno od Neretve, nego i Posavinu, ali i koridore u srednjoj Bosni. Vrlo nezadovoljni bili bi muslimani, ali, globalno, i svi oni koji ne žele muslimansku državu u Europi. Tako su sve projekcije za sada na staklenim nogama, a vrag je u detalju i to krupnom – riječ je o iscrtavanju granica, a one se na ovim prostorima ne crtaju olovkom nego puškom. Crtanje olovkom moguće je samo za stolom pod nadzorom i jamstvima velikih sila, što može dovesti i do velikih nevolja među velikima. No, stvari se kreću, ovako ili onako, barem je zanimljivo.

Herceg BosnaŠto to sve znači za uznike, za vojno i političko vodstvo Herceg-Bosne koje je spasilo hrvatski narod ne samo u BiH nego i zaustavilo srpski a onda i muslimanski pohod prema Hrvatskom moru, a odigralo veliku ulogu i u Oluji? Ove, 2017. godine, Žalbeno vijeće Haaškoga suda treba potvrditi ili odbaciti presude Hrvatima, u prvom slučaju mogli bi biti kobno, u drugom dati vjetar u leđa hrvatskoj samosvojnosti i teritorijalnom (i institucionalnom) pravičnom rješenju, te biti podlogom mogućeg budućeg pripojenja hrvatskih krajeva u BiH matičnoj domovini Hrvatskoj, čija je povijesna baština cijela Bosna i Hercegovina. Koliko hrvatska diplomacija radi na sretnom ishodu, nije mi poznato, ne znam zašto mene nitko ne obavještava a Hrvatsko kulturno vijeće je vodilo – usporedo s odvjetničkim timom – tešku bitku za oslobađanje hrvatskih generala, u gotovo ilegalnim uvjetima, što je hrvatskoj javnosti ostalo uglavnom nepoznato. I tada je u Hrvatskoj postojala opstrukcija s vrha i sa samoga dna – na dnu je rovarila peta kolona koja je još i sada (kao i Srbija) zgranuta što su Gotovina i Markač oslobođeni, a rovari i sada u krilu orjunaša koji dobivaju medijski prostor, pa – kao Markovina posebno – teško vrijeđaju Hercegovce, a usput i Dalmatince, raspirujući opasni unutarhrvatski šovinizam. U normalnoj državi takvi se nalaze u tamnicama, a ne na ekranima.

Ivo Brešan i Darko Gašparović

Darko GasparovicTko zna zašto, hrvatski zaslužnici u umjetnosti umiru obično oko Nove godine. Ivo Brešan bio je čovjek srdačan i zanimljiv, dramski disident u olovnim vremenima. Jedan njegov tekst, javnosti manje poznat, producirao sam devedesetih u kazalištu „Trešnja“, naslov mu je „Stani malo, Zvonimire“, a redatelj bijaše Vinko Brešan, kojemu je to bila (čini mi se) prva kazališna režija. Vrlo dobra drama za mladež, poveznica srednjovjekovne i moderne Hrvatske u ratno doba. Inače, Ivu Brešana u odori Hrvatske vojske možete vidjeti na fotografiji u monografiji Satnije hrvatskih umjetnika – plovi na motornom čamcu iz Šibenika u nepoznatom pravcu. Nego, Pero Mioč je nakon Brešanove smrti otvorio pitanje vrlo zanimljivo – kako to da Ivo Brešan nije postao akademikom. Odnosno šire pitanje kako se u nas postaje akademikom, mora li se pripadati nekom krugu ili kružoku? Ako se dobro sjećam, govorilo se nedavno o tome i u Akademiji, to jest da bi se krug trebao proširiti, jer ovako dalje ne može.

Dramska umjetnost izgubila je još jednog velikog kazališnog čovjeka. Darko Gašparović, teatarski znalac, teoretik, povjesničar teatra i pouzdani dramaturg (posebno Fabrijevih djela), doživljavao je teške udarce u riječkoj crvenoj utvrdi, a dočekao je bio i skandaloznu propast riječkoga dramskog teatra u frljićevskoj jugoslavenskoj privatizaciji, koja se nastavlja. Ne znam što je bio uzrok smrti Darka Gašparovića, ali da ju je riječka (ne samo kazališna) situacija pospješila, nema nikakve sumnje.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Susreti Istoka i Zapada od Istre, Rijeke, Dalmacije, …, sve do Stepinca

Objavljeno

na

Objavio

U Barcoli, predgrađu Trsta, prije desetak je dana završena Barcolana, jedna od najvećih jedriličarskih regata na svijetu na kojoj je nastupilo preko dvije tisuće posada, među njima, kako navodi izvjestitelj televizije koja sebe naziva hrvatskom, i one iz Istre, Rijeke i Dalmacije.

I dok je poznato zašto patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej u svojim blagdanskim čestitkama, koje sve pršte od riječi mira i ljubavi, onako usput komada Hrvatsku na Slavoniju, Baniju, Kordun, Liku, Dalmaciju, pa i tako podnošljivo mu umanjenu Hrvatsku – jer on je poput njegovih prethodnika neizostavni dionik, štoviše udarna pest svih srpskih memoranduma, pisanih ili nepisanih – ostaje ipak nepoznanicom zbog čega se djelatnik tzv. HTV-a upustio u irinejsko seciranje hrvatskog priobalja.

Je li podlegao domaćoj atmosferi u kraju u kojem se skrasilo mnoštvo optanata iz tih dijelova Hrvatske koji su radije izabrali živjeti u Italiji nego u komunističkom “raju”? Ili pak svjesno provocira zaražen u krugovima svoga ceha pomodnom šprajcovskom zlobom? Ili je u njegovu oduševljenom javljanju jednostavno došao do punog izraza Hrvatima svojstven podanički mentalitet, pogotovo kad se nađu u tuđinskom okruženju? Štogod bilo, duh “titoističke danuncijade” itekako je živ u studiju HTV-a smještenom u kulturnom, političkom i gospodarskom središtu Hrvatskog primorja, ili kako tamo radije kažu – Kvarnera!

U tom je gradu stasala “pariška komuna” sa Zapada uvezenog fašizma (tzv. riječka danuncijada), da bi se na njezine temelje nakalemio još okrutniji, s Istoka ucijepljeni komunistički titoizam – pobjednik u prošlostoljetnom sukobu između ta dva revolucionarna totalitarizma koji je ostavio za sobom nepregledne rijeke mrtvih i nezaliječene rane u dušama živih. Toliko su se pobornici tih dviju mržnjom napajanih ideologija među sobom mrzili da nisu stigli ni primijetiti kako su toliko jedni drugima nalik da ih je teško razlikovati. U jednome su ipak složni – ne podnose hrvatstvo ni u kom obliku! I zato su suglasni da ga treba – ako ne iskorijeniti, onda barem staviti u zapećak. Izvjestitelj HTV-a, svjestan toga ili ne, uspješan je proizvod tog udruženog pothvata.

Da projekt “titoističke danuncijade” nema uspjeha samo na tzv. Kvarneru, uvjerljivo pokazuje osvrt na susjednu Istru. Taj se dio Hrvatske našao u sastavu matice temeljem istih povijesnih događaja uslijed kojih su se istočni dio Srijema do Zemuna i Boka kotorska našli izvan nje. Posljedica je to – s jedne strane pobjede staljinista nad Hitlerom u Drugom svjetskom ratu i činjenice da su napredovali brže od zapadnih saveznika – a s druge primjene kriterija etničke većine. Na krajnjem hrvatskom istoku i jugu to su bili pravoslavni Srbi i Crnogorci, a u Istri Hrvati i Slovenci. Pri tom je tada ključnu ulogu u utvrđivanju etničke većine u Istri odigrao hrvatski svećenik Božo Milanović, a ne netko poput srpskog dvorskog političara Nikole Pašića koji se nije pretrgao u borbi za te krajeve nakon Prvog svjetskog rata (mada je i tada na snazi bio isti kriterij) bojeći se da bi u novoj zajedničkoj državi moglo biti više katolika (jer već ih je bilo 40%) nego pravoslavaca.

Zanimljivo je i kako je etnički sastav na navedenim rubnim dijelovima hrvatskog etničkog prostora također posljedica jednog povijesnog događaja, samo odigranog nekoliko stoljeća ranije – prodora Osmanlija u kršćansku Europu. I dok je od Turaka tek oslobođeni Srijem naseljen Srbima pod vodstvom pećkog patrijarha Arsenija Čarnojevića, mnoštvo toponima, ponajprije nazivi zaselaka, upućuju da su, bježeći pred turskim zulumom, u Istri svoj novi dom našli Hrvati uglavnom s prostora Dalmacije i Hercegovine (iako ih je u Istri, za razliku od Srba u Srijemu, tamo bilo i prije, ali nedovoljno da budu većina). Tako ćemo na najvećem hrvatskom poluotoku zateći Kožule, Mandiće, Prkačine, ali i Tudore, Marušiće, Udovičiće, Marase … U mnogih je ostala i obiteljska predaja o porijeklu (primjerice Korado Korlević, poznati astronom iz Višnjana, spominje da su njegovi predci došli s područja podno Dinare). Uzme li se u obzir i novije naseljavanje Hrvata iz Slavonije i Bosne uslijed nepovoljnih ratnih i ekonomskih prilika, Istra u genetskom smislu doista postaje “Hrvatska u malom”. No, zašto se ta “Hrvatska u malom” tako tvrdokorno opire gotovo svemu što Hrvate čini Hrvatima? Čini se da ono što je uspijevalo Jurju Dobrili, Matku Laginji i ostalim vrijednim hrvatskim preporoditeljima u doba opismenjavanja – očuvati nacionalnu svijest naraštaja istarskih hrvatskih ljudi unatoč snažnom pritisku talijanizacije – s današnjim njihovim, formalno pismenim potomcima ide daleko teže. I kroz stoljeća neki tamošnji rodom Hrvati nisu uvijek uspijevali odoljeti primamljivom zovu asimilacije u privilegirani talijanski korpus (primjer je predak olimpijskog pobjednika iz Londona, nositelj prezimena zabilježenog kao Cernogoraz, moguće daleki rođak žrtve Udbe, Hercegovca Stjepana Crnogorca). Danas, međutim, ovi “pismeni” nalaze u starim arhivima kako im izvorno prezime nije Cerovac nego Zerovaz, nije Žužić, nego Xusich, nije Paštrović, nego Pastrovicchio … Ta pošast se ne zaustavlja samo na razini pojedinaca pa po istome obrascu nisu Istrani, nego su Istrijani, niti su Puljani nego su Puležani, baš kako su i u gradu HTV-ovog glasnika s Barcolane sve više Fjumani. Tko zna, možda je i lokalitet kojeg austrijski popis stanovništva Istre iz 1910. godine bilježi kao Pisdizza, a koji se po svoj prilici odnosi prije na uvalu nego na rt, također izvorno talijanski? Kako god bilo, dojam je da je tamo sve otišlo u tri pisd…, pardon, u tri ćoška (jer moramo ostati fini na Kamenjaru i kad nas u druge vode vuče). A u kuću koja stoji na tri ćoška lako se, kao svoj na svoje, uselio zloduh “titoističke danuncijade”, odakle i klanjanje tom komunističkom p(r)obisvijetu.

U nabrajanjima HTV-ovog izvjestitelja s tršćanske jedriličarske regate i srpsko-pravoslavnog patrijarha-čestitara jedna je točka zajednička – Dalmacija, ili kako ju karakterizira novoustoličeni episkop dalmatinski Nikodim Kosović – mjesto na kojem se susreću Istok i Zapad. U pristupnom govoru izrazio je nadu da će biti dostojan svojih prethodnika, među kojima je i jedan imenom također Nikodim, ali prezimenom Milaš. Taj je ostao u sjećanju kao predani zagovornik susreta Istoka i Zapada na tim prostorima, budući su se oni susreli i u njemu samom (majka mu je bila Talijanka). Preminuo je 1915. godine, upravo u godini susreta Istoka i Zapada kakvog je sanjao, uobličenog u tajnom Londonskom ugovoru – engleskom mamcu za ulazak Kraljevine Italije u rat na strani Antante kojim se Dalmacija imala podijeliti između Italije i Srbije. Susret Istoka i Zapada po mjeri SPC-a nastavit će se i za Drugog svjetskog rata pri čemu će se protegnuti dublje u unutrašnjost – na istočnu Liku i zapadnu Bosnu. Otrićkim sporazumom iz 1941. godine fašisti (Zapad) postaju materijalna i logistička potpora četnicima-komunistima (Istok) u zvjerskom pogromu nad hrvatskim stanovništvom, ali i rušenju hrvatske države kao, neovisno o prevladavajućoj ideologiji, trajno nepoželjne geopolitičke činjenice. Zapadu je ona Istok, Istoku Zapad, a zapravo ju oba mogu podnijeti tek kao podijeljeni plijen u vidu istočnog komadićka Zapada i zapadnog “parčeta” Istoka. Plodonosna suradnja u iskorjenjivanju onih koji samim svojim postojanjem ometaju susret Istoka i Zapada nastavila se i kasnije odražavajući se u četničkim pokoljima u omiškom zaleđu, te selima vrgoračkog kraja. Nepodijeljenu potporu talijanskih fašista uživao je i zapovjednik četničke dinarske divizije u Kninu, svećenik SPC-a pop Momčilo Đujić, a na nju se nije mogao požaliti ni ne manje zloglasni mu kolega, pop Milorad Vukojičić Maca (nadimak potječe od talijanske riječi za čekić – mazzola, kojim je navodno umlaćivao žrtve) kojeg je SPC 2005. godine proglasila svetim. Nije slučajno ni to što je dobar dio talijanskog oružja i streljiva nakon kapitulacije u rujnu 1943. godine završio u rukama dotad suprotstavljenih im prosrpskih partizana, a ne formalnog im saveznika NDH čiju su vojnu nazočnost u svojoj zoni interesa sve vrijeme ograničavali uspijevajući u nakani da je učine simboličnom.

Žrtvom takvog poimanja susreta Istoka i Zapada pokazuje se danas i bl. Alojzije Stepinac. Točnije ne on – jer tamo gdje je sada zacijelo ima još više posla, nego što ga je imao dok je hodao zemaljskim poljanama – nego cijeli hrvatski vjernički puk koji se u njega uzda, budući se njegovo proglašenje svetim odgađa upravo pod tom firmom. Kako to obično biva u nadnacionalnim središtima moći, bez obzira na zakone, uloženi trud i dobru volju oko ravnomjerne raspodjele visokih položaja i dužnosti, u činovničkom aparatu na kraju prevladaju oni domaći, lojalni samom središtu. Takvi djeluju sukladno interesu sredine iz koje su potekli, a koji je počesto suprotstavljen onome periferije što je hrvatski narod ne jednom iskusio. U sjećanju mu je ostalo tragično iskustvo s Beogradom kao središtem nominalno višenacionalne zajednice ravnopravnih, a slično danas proživljavaju Hrvati u BiH sa Sarajevom u glavnoj ulozi. Teško da je drukčije stanje u vatikanskim hodnicima, jer tamošnjom kurijom ipak dominiraju Talijani. Bez obzira na svećenički poziv i odgoj u katoličkom duhu, kao ljudi od krvi i mesa oni nisu imuni na prepoznavanje talijanskih geopolitičkih interesa i na napast podleći kušnjama koje iz toga proizlaze. Jasnu artikulaciju tih interesa, među ostalim predstavlja i to što je Zadarska nadbiskupija i dan danas izravno podređena Rimu. Stoga ne bi bilo iznenađenje pokaže li se da se iza klopke za Stepinca krije tipična mletačka prijetvornost kakvu je hrvatski narod tijekom tegobne povijesti imao prilike gorko iskusiti – ovaj put u formi ekumenizma serviranog vodstvu koje se lako oduševljava svime što prema mjerilima ovog vremena dobro zvuči.

Kad bi za to postojala istinska volja s obje strane, pomirenje katolika i pravoslavnih rješavalo bi se hijerarhijski odozgo prema dolje, no za to bi trebalo pokazati odlučnost i preuzeti odgovornost. Puno je lakše spuštati domaće zadaće na vrući teren nižih razina, moguće i kao pogodnu izliku za neuspjeh. Pri tom pridavanje enormne važnosti SPC-u, tom “zločestom djetetu” pravoslavlja, u biti predstavlja tek postavljanje balvana pod jednu plemenitu i, uzevši u obzir znakove vremena u kojem živimo, nadasve pragmatičnu nakanu. Naravno, ima smisla da takvu inicijativu slijede i konkretni potezi na terenu, ali oni trebaju biti povučeni mudro i oprezno u skladu s dva tisućljeća taloženim iskustvom Katoličke crkve. U tu je svrhu od u Srba sustavno demoniziranog bl. Alojzija Stepinca kao ispružena ruka pomirnica sigurno pogodniji sv. Leopold Bogdan Mandić, a od sjevera Dalmacije kao prirodno mjesto susreta Istoka i Zapada njezin krajnji jug, njegova rodna Boka kotorska.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati