Connect with us

Kolumne

H. Hitrec: Verbalne opake paučine Milorada Pupovca

Published

on

Pupovac će „podržati“ Vladu desnoga centra, štoviše, on bi se u njoj rado centrirao ako njegovi Srbi (SDSS, SNV) dobiju nadzor nad bukvama, hrastovima, jelama i uopće šumovitim predjelima, uključujući nacionalne parkove gdje uz to ima i podosta voda, izvora, jezera, malih i velikih rijeka, potoka i drugih tekućih fenomena.

Kiše dolaze. Sve više ljudi kiše. Nebo je mračno, pa se ne vide one duge, bijele pruge na nebu, za koje mi već dugo govore da nisu tragovi zrakoplova jer se ne razilaze lako ili nikako, nego da netko vježba promjenu klime iznad hrvatskoga tla. Dugo sam i ja odmahivao rukom jer se ne krećem na rubu znanosti niti sam sklon teorijama urote, ali već neko vrijeme pomišljam da su u pravu oni koji dižu buku oko te nenormalne pojave. Kao što su posve sigurno u pravu ljudi iz istočne Slavonije i Baranje koji velik broj slučajeva karcinoma povezuju s bijelim, magličastim paučinama što ih je srpski agresor bacao na Vukovar, Nuštar (bio samu potonjem listopada 1991., na licu mjesta) i drugdje, a slične karcinomske pojave većih razmjera navodno se mogu naći u Dubrovniku i oko njega.

Verbalne opake paučine ispušta ovih dana i Milorad Pupovec, eksponent najcrnje beogradske čaršije, ratni huškač i poznati lažov, koji čista srca i bez dlake na jeziku u pregovorima oko formiranja nove Vlade traži za svoje pupovečke Srbe velik dio onoga što Ustav RH štiti kao hrvatsko nacionalno dobro, to jest vode i šume. Podmukle spletke dotičnoga do sada su ostajale na razini prenemaganja i napada iz busije, krivotvorina povijesti (Srb) i velike sage o ustašoidnim Hrvatima, a sada je zagrabio vrlo široko i priglupo, toliko stupidno da je izazvao reakcije i onih hrvatskih idiota koji su mu do sada kadili, dopuštali drskosti posve nevjerojatne, a medijski ga promovirali u svakoj prilici. Znači, on će „podržati“ Vladu desnoga centra, štoviše, on bi se u njoj rado centrirao ako njegovi Srbi (SDSS, SNV) dobiju nadzor nad bukvama, hrastovima, jelama i uopće šumovitim predjelima, uključujući nacionalne parkove gdje uz to ima i podosta voda, izvora, jezera, malih i velikih rijeka, potoka i drugih tekućih fenomena.

Kada je vidio da su Hrvati, pa čak i blesavi Hrvati podigli graju, izašao je s genijalnim protunapadom u stilu: „Je, pa i vi Hrvati zapošljavate po nacionalnoj osnovi, pa kaj ne bi i mi, kaj je tu tak strašno?“. Jest, strašno je da u zemlji s devedeset pet posto Hrvata netko zapošljava Hrvate, odnosno da se Hrvati ni po tom nacionalističkom ključu ne mogu zaposliti pa odlaze iz Hrvatske, baš kao u doba bravara koji je izrađivao ključeve (i noževe). Po Pupovčevu receptu, natječaji za mjesta posvećena vodi i šumi, trebaju izgledati ovako: „Kandidat mora imati srednju stručnu spremu, poznavati šumu, pripadati srpskoj manjini i imati iskaznicu SDSS-a.“ To jest, ni natječaj nije potreban, ni dokaz o stručnosti. Isto bi tako Pupovec zaposlio svoje u energetici, što podržavam ako se kandidat preziva Tesla. I ako mu je ime Nikola.

Pupovčeve vode i šume

Za ostale manjine Pupovec ne traži isto. Niti one traže. Kako bi bilo da Šiptari u pregovorima traže sve slastičarnice i pekarnice? No, ne ću dalje, samo želim podsjetiti na komunističko (dugo i mračno) razdoblje kada se Srbi i nisu trebali truditi niti javno postavljati pupovečke zahtjeve, nego su tiho i mirno „obnašali dužnosti“ u Hrvatskoj na visokim položajima u politici, vojsci, udbi, miliciji i gospodarstvu, s jedinom i najvažnijom preporukom – da su Srbi. Pa su se sada Hrvati s dobrom memorijom prisjetili tih vremena i postali nervoznima. A prisjećaju se stalno i srpske agresije, pa su u pupovečkoj kadrovskoj formuli „vode i šume“ teritorijalno prepoznali dobar dio genocidne ratne tvorevine „krajine“ u srcu Hrvatske, s obiljem rečenih blagodati.

Povjesničari se prisjećaju što su Srbi učinili na kulturnom planu, štono riječ, za vrijeme svoje komunističke vlasti u Lici, primjerice, u Krbavi, ne samo u Udbini gdje bijahu od 1943. jedini stanovnici jer su Hrvate već tada prognali. Stigla mi je ovih dana poštom opsegom velika i sadržajem značajna knjiga autora Mile Bogovića i Ante Bežena, „Crkva hrvatskih mučenika na Udbini, od ideje do ostvarenja“.

Uvodno piše biskup u miru Bogović o groznoj i bezbožnoj pustinji u koju su se sredinom osamdesetih uputili povjesnici Zorislav Horvat i Milan Kruhek, a on se (tada još profesor na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci) ponudio za vozača. Tražili su spomenike hrvatske prošlosti, ali njih nije bilo, osim u ruinama, u šikari. Pješačili su Krbavskim poljem. „Na mjestu župne crkve sv. Nikole stajao je zapušten hotel. Crkvicu sv. Marka Groba prekrili su grič i šikara. Do ostataka crkve sv. Augustina u Mutiliću nismo mogli jer se oni nalaze unutar žičanom mrežom ograđenog lovišta. Popeli smo se na jedan hrast i preko grane spustili na drugu stranu. Zidovi crkve dobro su se razaznavali. Osim novosagrađene pravoslavne crkve u Jošanima, na Krbavskom je polju bila pod krovom samo jedna crkva, sv. Ivana Krstitelja u Pećanima. Crkva ima romaničko-gotične osobine, a preživjela je jedino zato što je jednom pravoslavnom žitelju služila kao ovčinjak. U crkvi je bilo deset centimetara debeli sloj ovčjeg izmeta… U dnu Krbavskoga polja bila je nekada najljepša crkva na tim područjima, sagrađena iz zaklade Gedeona Laudona, jer je ondje pokopano dvoje njegove djece. Krov je srušen nakon rata, kada je i crkva devastirana. Kada se ovome doda da je srušena i udbinska pravoslavna crkva, dobiva se jasnija slika o vjerskoj i kulturnoj pustoši toga prostora – u zemljopisnom središtu Hrvatske.“

Sve je jasno, s tim da je „čišćenje“ hrvatske (a vidimo i pravoslavne, vjerske) memorije bilo samo uvod u velike planove srpskih političara o konačnom izdvajanju iz Hrvatske čiji su i naziv mrzili, pa ni povjesničari naravno nisu imali pristup na prostor „krajine“. Tek početkom ovoga stoljeća, kao spomen ne samo na sve hrvatske mučenike, ljude, nego i na sva mjesta i zdanja koja su i nakon turskih pustošenja svjedočila o hrvatskoj Lici i Krbavi (i Bužanima) nastajala je ideja o Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini, ostvarena u potpunosti nakon mnogih godina i na stanovit način potpuno dovršena reljefom Kuzme Kovačića iza glavnoga oltara, reljefa koji podno uskrsloga Krista spaja sve hrvatske tragedije, od Krbavske bitke do Bleiburga.

Toliko o tome, s napomenom da postoji još jedna crkva hrvatskih mučenika, vrlo skladna omanja kamena građevina u Čavoglavama, a nije se teško dosjetiti čijim je marom (vjerojatno i novcem) sagrađena.

Toliko o vodam, šumama, kulturnim spomenicima, ali i o hrvatskoj politici ovih dana kada se na spor i mučan način rađa nova hrvatska vlast desnoga centra koja bi u svrhu svoje stabilnosti mogla štošta progutati, nadam se ne i ideje M. Pupovca, premda nisam uvjeren da će i nakon skandaloznih šovinističkih istupa i zahtjeva toga profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (!) „desni centar“ otkloniti svaku pomisao na „koaliciju“ s tim tipom koji je napravio ogroman i neočekivan gaf, izlazeći iz sfere prepredenosti u novu dimenziju izravnoga beogradsko-čaršijskoga bezobrazluka – što bi mu u normalnoj zemlji značilo kraj političke sveopće i manjinske karijere, ali Hrvatska nije normalna zemlja. Pa bi se moglo dogoditi, i već se događa, da manjinac koji je politički Hrvat (Zlatko Hasanbegović) bude prigušen, a manjinac koji ne samo da nije politički Hrvat nego politički drug Nikolića, Vučića i Šešelja – na neki (bilo koji) način postane dio hrvatske vlasti.

Uzor već postoji, u Sanaderovoj Vladi desnoga centra, kada su Srbi bili pravilno raspoređeni po svim ministarstvima, a posebno u Ministarstvu kulture, gdje je tada za područje žive hrvatske književnosti bio postavljen velikosrpski kadar koji je dodjelivao „državne potpore“ pod šifrom „ako je član Društva hrvatskih književnika“, briši ga, ako se zove Hrvoje i još k tomu Hitrec, likvidiraj ga.
A kada taj isti književnik nekim čudom ipak objavi knjigu, pa čak po knjizi napiše scenarij za televizijsku seriju – eh, imaju pupovečki dečki svoje ljude i na televiziji, te su dobro odradili posao pa scenarij bacili u ladicu, ili kroz prozor. To je bio (i nadalje jest) zatvoreni krug, na suvremen način – čišćenje nalik onom hrvatskih kulturnih spomenika u Krbavi. S tim da se ja ne osjećam mučenikom i žrtvom, štoviše, ja sam samo ratnik koji se dobro kontrolira. No, sve ima svoje granice. (Usput, jedan od bivših glavnih sutlanskih ravnatelja HRT- a dao je na odlasku intervju u kojemu reče da je vrlo zadovoljan svojim ravnanjem, jedino mu je žao što nije snimio neku dramsku seriju. A imao je u rukama moje „Kolarove“. Pa mu je žao.)

Brendove“ iz povijesti ne koristimo kako bi trebalo

Ispričavam se na ovom ispadu, ali ovo je osobna rubrika. Sve treba zabilježiti, da ne ostane nezabilježenim jer će inače potomci ispisivati povijest čitajući hrvatski dnevni i tjedni tisak u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, pa će takva biti i konačna slika povijesti naših dana.

O povijesti davnih dana isto tako ne znamo previše, mnoge se činjenice kod različitih autora različito navode i interpretiraju, a „guglajući čovjek“ mnogo je puta zaprepašten namjernim ili nenamjernim neznanjem. Pa i „brendove“ iz povijesti ne koristimo kako bi trebalo, eto je završen nemali ciklus događanja oko Sigeta i Nikole Šubića Zrinskog, a mnogo je toga ostalo u zraku. Zar nije mogao biti u Zagrebu podignut spomenik Zrinskom, na 450. obljetnicu Sigeta? Očito nije, čeka se okrugla 500. obljetnica. Nema ga ni u Čakovcu, gdje je spomenik doista velikom Nikoli Zrinskom VII. iz 17.st., a u dvorištu utvrde Jerkovićeva skupina (Petar Zrinski, Katarina i Fran Krsto Frankopan). Ispred ulaza u utvrdu je ploča koja govori o „uroti“: ta je ploča nakon Hrvatskoga proljeća bila skinuta i bačena u podrum, te prekrivena ugljenom, a izvadili su ju tek nakon stvaranja moderne hrvatske države. Toliko o kulturnim spomenicima i njihovim sudbinama, nije samo Lika nego i Međimurje u kojemu se još tek ponešto radi u svezi s ostatcima mauzoleja u kojemu su – u sv. Jeleni – pokapani Zrinski, pa i glava Nikole Šubića, čije je tijelo neki Turčin pokopao pod Sigetom, u znak zahvalnosti (bio je Nikolin zarobljenik, a ovaj je s njim dobro postupao). I na kraju, ideja da se opera „Nikola Šubić Zrinjski“ izvedene in situ, znači u samom Szigetvaru – nije realizirana, premda su se mnogi za to zalagali, uključujući zaslužnog čakovečkog Bacingera, autora sjajne knjige, analize pisma Petra Zrinskog Katarini, uoči pogubljenja.

Zrinski su „brend“, što bi se danas reklo, a nije iskorišten, o čemu sam govorio ovih dana u Čakovcu, koji ima ime (imena) oko kojih bi mogao splesti vijenac s hrvatskim vrpcama koje sežu do Banovine i Zrina i Bribira, golemi  potencijal što bi natjerao strance da zinu od čuda, pa na kraju krajeva dao zamah i „kontinentalnom turizmu“. Kao što vjerskom turizmu treba pridonijeti, uz pomoć države, i Krašić koji ima i te kakav „brend“, to jest sv. Alojzija Stepinca, a nema ni hotela, tek nekoliko malih kavana. Tek je nedavno postavljena ploča koja upućuje gdje je rodna kuća nesretnog kardinala. Bože moj, kakvi smo mi bedaci, ne znamo iskoristiti ni ono što nam se nudi na pladnju.

O politici ne želim ovih dana ni govoriti, čak me ni HSS ne zabavlja jer je sve predvidivo. Bavim se drugim stvarima, gledam televiziju i slušam neki gospođu koja govori o jezicima, o nekoj školi ili nečemu sličnom, gdje je velik interes za engleski, ruski, španjolski, kineski i – kajkavski. Eh, tu palim cigaretu i postajem nervozan, jer i glupost treba imati neke granice. Kajkavski je narječje hrvatskog, pa ako se o njemu govori kao o jeziku, što preko volje dopuštam, onda treba reći hrvatski kajkavski jezik, odnosno kajkavski hrvatski jezik, a nikako ga ostaviti na brisanom prostoru nekog stranog jezika koji valjda nije hrvatski, uz kineski i španjolski.

Kazneni progon Frljića u Poljskoj

Eh, moji bedaci, i taj se prilog pušta u nekom Dnevniku, ne znam je li baš središnji, ali …O jeziku sam razmišljao i gledajući u HNK „Tartuffea“, to jest o prijevodu koji obiluje „dakanjima“ što pripisujem vremenu u kojemu je nastao, no Moliereove se stihove može prevesti i bez toga pomagala koje prevoditeljima „paše“ iz poznatih mi, zanatskih razloga , ali opet … Inače, neku večer premijerno prikazanoga „Tartuffa“ režirao je slovenski redatelj, nešto bolji od katastrofalnog Talijana Pipa Delbona, no zaključujem da mi hrvatskih kazališnih redatelja očito nemamo pa uvozimo. Te bi se hrvatski redatelji, a naravno da ih imamo, trebali pobuniti, kao i hrvatski filmski (i televizijski) glumci kojima stranci doslovce uzimaju kruh iz usta. No, izvozimo i mi redatelje, poput frljića koji je Poljacima dignuo tlak nekom predstavom koja vrijeđa njihov nacionalni ponos ali i vjerske osjećaje.

Za razliku od blesavih hrvatskih vlasti, razjarene poljske prionule su kaznenom progonu , pa će Hrvatska izručiti frljića Poljskoj kao perkoviće i mustače Njemačkoj. O zagrebačkom Tartuffeu redatelja Milera samo još ovo: nemojte nikako sjesti u prvi red jer je pozornica prekrivena zemljom,a kada se odigravaju scene lažnih snošaja sve se praši , pa i po prvom redu, a možda i drugom. Znači, daske koje život znače postale su zemljom koja je ne tako nova dosjetka – a bina HNK Zgb. već je svašta podnijela, pa i bazene. Među glumcima izdvajam sjajnog Grgića koji se pretvorio u neprikosnovenog predvodnika ansambla, a vrlo je kocentrirano stajao na pozornici, sam, nekoliko minuta, i stoički čekao da dođe glumica koja je očito zakasnila na scenu, vrlo profesionalno (glumica je inače vrlo dobra). Sve zajedno uputilo me je na razmišljanje o koncertnoj postavi „Tartuffea“, a najavljeno „novo čitanje“ Molierea (blesava fraza) osim ubrzanja nisam zapazio, pa ni inzistiranje na navodno suvremenoj ovrsi nije ništa novo – u zapisnicima Hrvatskoga sabora iz 17. stoljeća spominju se ovrhe na mnogim mjestima.

I na kraju: papa u Azerbejdžanu nema šaci katolika u toj pretežito muslimanskoj zemlji poručiti ništa drugo nego da ne prekrštavaju pravoslavce! Posve besmislena poruka, ali se Dačić odmah trijumfalno javio iz Beograda s tvrdnjom da je Franjo govorio zapravo o Hrvatskoj i Stepincu, pod azerbejdžanskom šifrom. Tako jedna besmislica nadopunjuje drugu. Moja je poruka: vratite Ratzingera, još je živ i još je papa.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Published

on

By

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Published

on

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading