H. Hitrec: Zimske olimpijske igre u vrijeđanju i pljuskanju ledene naše domovine

0

Hrvatska se polako oporavlja od sibirskoga vala hladnoće, premda nije gotovo kada je gotovo, nego kada pririoda kaže da je gotovo, a njoj je čovječanstvo u zadnjih stotinu i pedeset godina učinilo takve gadosti da se odlučila osvetiti – a osveta se servira hladna, kao što znate. Led i snijeg najviše su pogodili najsjevernije dijelove Hrvatske, poput Konavala, i otoke u Ledenom moru: Bračani su izgradili prvi iglu od ledenih kocaka i čekaju eskimske turiste.

Priča mi jedan poznanik da u njegovu mjestu davno bijaše čovjek koji je zarobljen u Prvom svjetskom ratu i odveden u Sibir, gdje je dugo ostao i obavljao razne poslove po cičoj zimi i minus pedeset. U proljeće nakon strašne zime, krene on na posao u tajgu, kadli čuje pozdrave „Dobar dan, Mate“, pa malo dalje opet „Dobar dan, Mate.“ Osvrće se, a nikoga nema. Tada shvati: to su pozdravi njegovih sudrugova koji su se zimus zaledili, a sada se odmrznuli.

Hrvatska je ove ledonosne zime dobila pozdrave koji nisu čekali proljeće, iz Srbije, iz tzv. RS-a, iz Sarajeva, iz Ljubljane, iz Ženeve, iz Zagreba (Novinarskog doma), ma bile su to zimske olimpijske igre u vrijeđanju i pljuskanju ledene naše domovine. Na pozdrave je u državničkom stilu snažno odgovorila samo predsjednica RH u intervjuu Dujmoviću na HTV-u, jasno definirajući stajališta one većine hrvatskoga naroda koja u svojoj nacionalnoj državi ne želi slušati i gledati kako ga cipelare s raznih strana, izvana i iznutra, pri čemu je radikalna crvena iznutrica postala pogano prostačka u retorici jer joj više ništa drugo ne preostaje, jer nema više što izgubiti. Prednjači bivši Josipovićev savjetnik, Carlos Pilsel, medicinski fenomen (Turettov sindrom) koji javno govori ili tvita ono što gubitnici većega „ugleda“ govore privatno o Kolindi zato što je prva, dobivenim izborima, prekinula crvenu dominaciju, a tek potom je umjerena desnica preuzela i druge glavne poluge vlasti.

NU2Spomenutim odgovorima na pitanje novinara koji je nekim čudom zadržan na HTV-u i čak dobio elitniji termin od onog ranojutarnjeg, Kolinda je izazvala golem gnjev jugofila i pupofila, ali vjerojatno i Ace kojemu se kosa dignula na glavi (ha!) kada je dobio konkurenta svojoj emisiji koja naslovom propagira ustaštvo (U 2), što bi rekli Vučić, Nikolić, Vulin, Dodik, Božinović i ostali. Aca naravno nije kriv za tu pometnju, ali mu se omaknulo. Daleko od toga, rečeni dugokosi svat je na pozicijama posve suprotnim, u biti zajedljivoi kontrolirano protuhrvatskim, pa nije bilo šanse da Kolinda, takva kakva jest, sjedne njemu nasuprot i mora slušati pitanja iz suterena novinarstva, skrpana iz podzemlja lekovićevskih provokacija. Bujnokosom preostaje da bude domaćinom onih tipova, poput mulca iz FBiH koji je vrijeđao hrvatsku predsjednicu.

Trn u oku crvenih i njihovih medijskih falangista

Kolinda je postala trn u oku crvenih i njihovih medijskih propagandista već u trenutku izbora i ustoličenja, kada ju je krupna novinarska figura Elizabeta Gojan prikazala javnosti gotovo pilselovski, omraza je eruptirala izbacivanjem s Pantovčaka najvećega sina naših naroda i narodnosti, a kap je prelila čašu baš u dujmovićevskom intervjuu kada je rekla da na pupovačku „božićnu“ političku mišolovku ne bi došla ni da je bila u Zagrebu, što je ujedno poruka hrvatskim političarima koji su ondje bili i dobili što su tražili, pa se (možda) opametili. Bilo je još poruka, recimo hrvatskoj diplomaciji koja još nije čula da je Hrvatska već dvadeset i pet godina međunarodno priznata država, ili je čula, ali ju sama ta diplomacija još u sebi nije priznala, pa otud bojažljivo pitanje veleposlanika u Beogradu smije li staviti hrvatsku zastavu na pola koplja kada Beograd „slavi“ Oluju, no to je samo karikaturalni primjer onoga što dobar dio naše – recimo tako – diplomacije radi u svijetu, uključujući veleposlanika u Washigtonu koji odlazi u Europu baš kada predsjednica države dolazi u Washigton da bi na licu mjesta vidjela što se kuha i gdje i kako u toj juhi treba plivati Hrvatska, da ne bude iznenađena.

Iz pouzdanih izvora: Nigdje bez javljanja Pilselu, Maštruku i leptir mašni

To je putovanje i nadalje na medijskom pladnju i predmetom zainteresiranosti Povjerenstva za sukob interesa koje je potpuno izgubilo kompas i plovi po moru privida svoje važnosti. Pa kad mu Kolinda i odgovori gdje je bila i zašto je bila, povjerenstvo hoće imena: s kim je bila, što joj je tko rekao, što je jela, što je pila, i slično, čime to već komično tijelo (premda plemenito zamišljeno) preuzima prerogativne obavještajnih i istražnih vlasti iz nekih drugih vremena. Kako neslužbeno saznajem, zaključak Povjerenstva bit će da se Kolinda prije svakoga puta mora prvo javiti Pilselu, Maštruku i onom liku s crvenom leptirmašnom, s točnim itinererom i imenima osoba, a u pratnji svakako mora biti Leković kako bi mogao brifirati Pupovca i Josipovića.

Druga se afera veže uz još jedno povjerenstvo, etičko, koje je u navali na ministra znanosti i obrazovanja predvodio Silobrčić, akademski tip. On bi vrlo rado HAZU preimenovao u JAZU. Iz toga jaza i dolazi haranga na Barišića, koja je neslavno propala kada su ministru u pomoć pritekli vrlo poznati hrvatski znanstvenici i akademici, točno definirali što je plagijat. a što nije, a izostavljanje jedne napomene nikako nije, to više što je pogrješka ispravljena i objašnjena. No, velim, crveni gubitnici nemaju drugog posla, do vlasti više nikada ne će doći, pa se zabavljaju u svom infantilnom vrtiću i izvlače što se izvući dade, kao dijete koje kopa nos. Uopće, pitanje plagijata je lepršavo, danas strože praćeno i u sitnicama nego ikada ranije. Što bi neki silobrčić radio Držiću i Moliereu koji su do vrata dužni Plautu, što bi radili Gunduliću koji je dužan Tassu (kao i Nikola Zrinski VII.).

Svi nešto žele od Hrvatske

Usporedo s tim pribedastim skandalima, odvijale su se u ledovima, snijegovima i burama hrvatskoga političkog i gospodarskog života puno ozbiljnijije stvari. ProstaMOL je dobio na arbitražnom sudu, Hrvatska izgubila ali se žali, većina susjednih (ili gotovo sve) zemalja želi nešto od Hrvatske: Slovenija Savudrijsku valu, Srbija samo Slavoniju i Dalmaciju, Mađarska svoju Inu, tzv. RS nastala na genocidu – hrvatsku Posavinu u kojoj je već istrijebila Hrvate (ali vidjet ćemo), muslimansko Sarajevo želi da se Hrvatska odrekne bilo kakvog utjecaja, posebno u svezi s hrvatskim pitanjem na koje ima odgovor, pa što da se Zagreb muči, a ni Prevlaka nije riješena kako Bog zapovijeda – ako se u nekoj budućnosti ostvari napušteni san srpskoga elementa u Crnoj Gori, i to bi moglo biti opasno. Dodajmo tomu da Hrvatskoj Italija ne da proglasiti gospodarski pojas, premda ga ona po svim europskim uzusima i pravu mora –mora (a ne treba) proglasiti. No veća riba jede manju.

Hrvatska politika, pa ni njezin najvitalniji dio (to jest Kolinda) još se ne usuđuje glasno izreći zahtjev za hrvatskim entitetom u BiH, znači teritorijem i instutucijama, a bez toga je hrvatsko pitanje nerješivo. I hrvatska vanjska politika općenito vrlo je suzdržana u tom pogledu, a frazetina o „ravnopravnosti i konstitucionalnosti hrvatskoga naroda na cijelom teritoriju BiH“ samo je bespomoćna magla koja u realnosti nema ama baš nikakvo uporište. Pri tomu Zagreb stalno spominje nestabilno okružje (a i jest), a ne pokazuje volju da izradi i objavi konsenzualno donesenu strategiju prema susjedima, kako onima iz pakla (Srbija) tako i ostalima. Jednostavnije rečeno: i Hrvatska treba imati svoje stalno stajalište (čak i tramvaji ga imaju), svoje zahtjeve (a ne samo obrambeno slušati tuđe), svoju svijest o jedinstvu hrvatskoga korpusa i njegova isto tako jedinstvenog opstanka. Zagreb si više ne može dopustiti ni fraze o podjelama u samoj Hrvatskoj, jer podjela nema, postoji samo velika većina hrvatskoga naroda i velika većina manjina koje se osjećaju političkim Hrvatima, nasuprot nevelikom premda ne i posve zanemarivom postotku orjunaša i plačidruga za naddržavom koja ne postoji već više od četvrt stoljeća, a njih -zajedno da pupovačkim provokatorima – treba medijski neutralizirati i ridikulizirati, prerezati pupčanu vezu s hrvatskim proračunom, a ako se radikaliziraju (kao što već čine, vidi „božićni“ domjenak, ako Hrvatskoj nedvosmisleno objavljuju rat, s njima se moraju baviti tijela domovinske sigurnosti, budući da situacija postaje ozbiljnom, prijetnje su izrečene i mi ne možemo imati petu kolonu koja će nam zabiti nož u leđa. Nakon svih iskustava iz monarhističke i komunističke Jugoslavije, nakon svih Bleiburga i nakon srpske agresije iz devedesetih, bili bismo zaista prokleti naivci da ne prepoznamo koliko je ozbiljan sadašnji trenutak.

Srbija i dalje sanja

SrbijaSrbija nije odustala od famozne granice Karlobag-Virovitica (sada bi htjela i Ogulin) niti je odustala od Kosova, pa ni od Crne Gore, odnosno od izlaska na more. Vlak koji je krenuo iz Beograda s natpisima „Kosovo je Srbija“, zaustavljen na granici, neodoljivo me je podsjetio na onaj vlak s jogurtskim revolucionarima (četnicima) što je svršetkom veljače 1989. trebao krenuti iz Beograda prema Ljubljani, sa stajalištem i Zagrebu. Nije krenuo, ali je toga dana ili dan poslije, uglavnom 28. veljače, krenuo hrvatski pokret uobličen potom u stranku predvođenu Tuđmanom. I nitko od nas koji smo u tomu sudjelovali nije imao ni najmanje sumnje kamo vode i što smjeraju beogradski vlakovi. Bilo je jasno i tadanjoj komunističkoj vlasti u Hrvatskoj, ali je ona bila talac svojih iluzija o bratstvu i jedinstvu, koja je Hrvatsku mogla doći glave, zauvijek.

No i oni hrvatski ljudi koji su se stjecajem okolnosti bili našli osamdesetih u drugim redovima, osjetili su svršetkom toga desetljeća da moraju reagirati svom silinom. Kao Hrvati. Jedan od njih je iznimno pošten i pametan čovjek Milan Ramljak, kojega ste nakon dugoga vremena vidjeli u emisiji „Otvoreno“ uoči proslave međunarodnog priznanja, a govorio je unatoč godinama pribrano i točno, spominjući datume i godine, svoje susrete sa zločincem Adžićem, uvjerljivo opisivao atmosferu prvoga doba ni mira ni rata, odnosno početka rata. Podsjećam da je Ramljak bio potom povjerenik Vlade u Osijeku koji je s tri strane danonoćno granatiran, a sjećam se i da se vrlo začudio kada me je vidio u Osijeku u odori Hrvatske vojske, ispred stana koji mu je bio dodijeljen. Sada je to već anegdota: ja sam mu objasnio da sam određen za njegova tjelohranitelja, to jest samo toga jutra, u što nije povjerovao. Bijaše to vrijeme kada je Tuđman – po svjedočenju Hebranga, za koje prvi put čujem – govorio da idemo svi izginuti kao Zrinski, što nama na „terenu“ nije padalo na pamet.

Na snimkama i Budo Lončar

LončarNo, uz Granića koji je djelovao kao Granić, Mate kao Mate, u studiju „Otvorenog“ našao se i Stier, te Picula koji je uglavnom govorio vrlo dobro. Pomislio sam u jednom trenutku da je isto tako vrlo dobro što ga SDP nije htio za predsjednika, jer ovako, s Bernardićem, desni centar može biti miran i posvetiti se nekontaminiranim i kontaminiranim arbitražama, od kojih je potonja uzrokom Erjavčeve najave da će zlostavljati Nijemce i Austrijance koji putuju prema Hrvatskoj, čime je pokazao pamet u rasponu između Pilsela i Silobrčića. Na snimkama u „Otvorenom“ (primjedba Togonalu da je prečesto prekidao vrlo zanimljivog Ramljaka) viđen je i Budimir Lončar, kao i na pupovačkom domjenku. Taj lik na čiju dušu pada krv mnogih branitelja, sada se šeće po izložbama, promocijama i kazalištima usred Zagreba.

U stranačkom životu zbila su se dva događaja: Beljak je u oštroj konkurenciji pobijedio Krešu, skresavši prije toga ostale moguće kandidate, u demokratskoj proceduri, čime je HSS navijestio novo doba. Glede HDSSB-a nikomu ništa nije jasno, ali poznavajući Glavaša ponešto mi je ipak razvidno. Važnije od svega toga jest zamisao ove Vlade nazvana „Projektom Slavonija“, a ako se ostvari možda u budućnosti ne će ni biti potreban HDSSB koji je, ruku na srce, nastao upravo nasuprot zagrebačkom zanemarivanju Slavonije, koje se pokazalo kobnim.

Kapa s tri roga i vojevanje protiv Boga definitivno su otišle u muzej prekinutih veza

A obljetnicu međunarodnog priznanja hrvatske države ne ću previše ni komentirati, niti ponavljati tko nas je prvi priznao. Ma mi smo sami sebe prvi priznali i to je neporecivo, tek dugo poslije Island, Vatikan, Njemačka i tako dalje. Ipak, lijepo je bilo prisjetiti da su nas priznali oni koji su skrštenih ruku promatrali kako nas četnici ubijaju. Ponašali su se kao stari medikusi koji bi teško ranjenoga vojnika ostavili Providnosti, pa ako je umro – umro je, ako je imao volju da živi, ona ga je spasila, a medikusi poslije sebi pripisali zasluge.

Radije ću podsjetiti da je počela nova školska sezona, smrznuta mala djeca bude se po mraku jer i one škole koje imaju jedan turnus (a sve je više takvih, jer djece nema) zahtijevaju da patuljci moraju biti u školi u osam ujutro, po socijalističkom receptu. Zašto ne u devet, nitko ne zna. Zašto nemaju slobodan dan u srijedu, zašto vikenedom moraju ispisivati kilometarske domaće zadaće, zašto moraju bubati stvari do kojih u sekundi mogu doći pametnim telefonima, zašto od njih stvaramo depresivne mlade ljude i oduzimamo im najljepše doba. Nitko ne zna. Školska reforma kakvu je zamislio raščupani Jokić, ne može proći u tom obliku jer ne misli na djecu nego kako progurati crvene zamisli, pa smo sada gdje jesmo, pred novim pokušajem da se uputnik formira na bolji način ( i to je jedan od razloga opanjkavanja ministra obrazovanja). Crvena agresija na vjeronauk nije prošla niti je imala šanse, a najnoviji podatak da gotovo osamdeset posto mladih vjeruje u Boga, vjerojatno ih je posve obeshrabrio. Kapa s tri roga i vojevanje protiv Boga definitivno su otišle u muzej prekinutih veza. Svoga boga, to jest Tita, odavno su izgubili, kao i svoju svetu zemlju Jugoslaviju, ostali su sami na ovom svijetu. Vrlo turobno. Još se uzdaju samo u svoju dominaciju na kulturnom polju, koju su gradili zadnjih petnaest godina i ispleli mrežu, no i nju ćemo rasplesti, tako mi Bog pomogao.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari