Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Zimske olimpijske igre u vrijeđanju i pljuskanju ledene naše domovine

Objavljeno

na

Hrvatska se polako oporavlja od sibirskoga vala hladnoće, premda nije gotovo kada je gotovo, nego kada pririoda kaže da je gotovo, a njoj je čovječanstvo u zadnjih stotinu i pedeset godina učinilo takve gadosti da se odlučila osvetiti – a osveta se servira hladna, kao što znate. Led i snijeg najviše su pogodili najsjevernije dijelove Hrvatske, poput Konavala, i otoke u Ledenom moru: Bračani su izgradili prvi iglu od ledenih kocaka i čekaju eskimske turiste.

Priča mi jedan poznanik da u njegovu mjestu davno bijaše čovjek koji je zarobljen u Prvom svjetskom ratu i odveden u Sibir, gdje je dugo ostao i obavljao razne poslove po cičoj zimi i minus pedeset. U proljeće nakon strašne zime, krene on na posao u tajgu, kadli čuje pozdrave „Dobar dan, Mate“, pa malo dalje opet „Dobar dan, Mate.“ Osvrće se, a nikoga nema. Tada shvati: to su pozdravi njegovih sudrugova koji su se zimus zaledili, a sada se odmrznuli.

Hrvatska je ove ledonosne zime dobila pozdrave koji nisu čekali proljeće, iz Srbije, iz tzv. RS-a, iz Sarajeva, iz Ljubljane, iz Ženeve, iz Zagreba (Novinarskog doma), ma bile su to zimske olimpijske igre u vrijeđanju i pljuskanju ledene naše domovine. Na pozdrave je u državničkom stilu snažno odgovorila samo predsjednica RH u intervjuu Dujmoviću na HTV-u, jasno definirajući stajališta one većine hrvatskoga naroda koja u svojoj nacionalnoj državi ne želi slušati i gledati kako ga cipelare s raznih strana, izvana i iznutra, pri čemu je radikalna crvena iznutrica postala pogano prostačka u retorici jer joj više ništa drugo ne preostaje, jer nema više što izgubiti. Prednjači bivši Josipovićev savjetnik, Carlos Pilsel, medicinski fenomen (Turettov sindrom) koji javno govori ili tvita ono što gubitnici većega „ugleda“ govore privatno o Kolindi zato što je prva, dobivenim izborima, prekinula crvenu dominaciju, a tek potom je umjerena desnica preuzela i druge glavne poluge vlasti.

NU2Spomenutim odgovorima na pitanje novinara koji je nekim čudom zadržan na HTV-u i čak dobio elitniji termin od onog ranojutarnjeg, Kolinda je izazvala golem gnjev jugofila i pupofila, ali vjerojatno i Ace kojemu se kosa dignula na glavi (ha!) kada je dobio konkurenta svojoj emisiji koja naslovom propagira ustaštvo (U 2), što bi rekli Vučić, Nikolić, Vulin, Dodik, Božinović i ostali. Aca naravno nije kriv za tu pometnju, ali mu se omaknulo. Daleko od toga, rečeni dugokosi svat je na pozicijama posve suprotnim, u biti zajedljivoi kontrolirano protuhrvatskim, pa nije bilo šanse da Kolinda, takva kakva jest, sjedne njemu nasuprot i mora slušati pitanja iz suterena novinarstva, skrpana iz podzemlja lekovićevskih provokacija. Bujnokosom preostaje da bude domaćinom onih tipova, poput mulca iz FBiH koji je vrijeđao hrvatsku predsjednicu.

Trn u oku crvenih i njihovih medijskih falangista

Kolinda je postala trn u oku crvenih i njihovih medijskih propagandista već u trenutku izbora i ustoličenja, kada ju je krupna novinarska figura Elizabeta Gojan prikazala javnosti gotovo pilselovski, omraza je eruptirala izbacivanjem s Pantovčaka najvećega sina naših naroda i narodnosti, a kap je prelila čašu baš u dujmovićevskom intervjuu kada je rekla da na pupovačku „božićnu“ političku mišolovku ne bi došla ni da je bila u Zagrebu, što je ujedno poruka hrvatskim političarima koji su ondje bili i dobili što su tražili, pa se (možda) opametili. Bilo je još poruka, recimo hrvatskoj diplomaciji koja još nije čula da je Hrvatska već dvadeset i pet godina međunarodno priznata država, ili je čula, ali ju sama ta diplomacija još u sebi nije priznala, pa otud bojažljivo pitanje veleposlanika u Beogradu smije li staviti hrvatsku zastavu na pola koplja kada Beograd „slavi“ Oluju, no to je samo karikaturalni primjer onoga što dobar dio naše – recimo tako – diplomacije radi u svijetu, uključujući veleposlanika u Washigtonu koji odlazi u Europu baš kada predsjednica države dolazi u Washigton da bi na licu mjesta vidjela što se kuha i gdje i kako u toj juhi treba plivati Hrvatska, da ne bude iznenađena.

Iz pouzdanih izvora: Nigdje bez javljanja Pilselu, Maštruku i leptir mašni

To je putovanje i nadalje na medijskom pladnju i predmetom zainteresiranosti Povjerenstva za sukob interesa koje je potpuno izgubilo kompas i plovi po moru privida svoje važnosti. Pa kad mu Kolinda i odgovori gdje je bila i zašto je bila, povjerenstvo hoće imena: s kim je bila, što joj je tko rekao, što je jela, što je pila, i slično, čime to već komično tijelo (premda plemenito zamišljeno) preuzima prerogativne obavještajnih i istražnih vlasti iz nekih drugih vremena. Kako neslužbeno saznajem, zaključak Povjerenstva bit će da se Kolinda prije svakoga puta mora prvo javiti Pilselu, Maštruku i onom liku s crvenom leptirmašnom, s točnim itinererom i imenima osoba, a u pratnji svakako mora biti Leković kako bi mogao brifirati Pupovca i Josipovića.

Druga se afera veže uz još jedno povjerenstvo, etičko, koje je u navali na ministra znanosti i obrazovanja predvodio Silobrčić, akademski tip. On bi vrlo rado HAZU preimenovao u JAZU. Iz toga jaza i dolazi haranga na Barišića, koja je neslavno propala kada su ministru u pomoć pritekli vrlo poznati hrvatski znanstvenici i akademici, točno definirali što je plagijat. a što nije, a izostavljanje jedne napomene nikako nije, to više što je pogrješka ispravljena i objašnjena. No, velim, crveni gubitnici nemaju drugog posla, do vlasti više nikada ne će doći, pa se zabavljaju u svom infantilnom vrtiću i izvlače što se izvući dade, kao dijete koje kopa nos. Uopće, pitanje plagijata je lepršavo, danas strože praćeno i u sitnicama nego ikada ranije. Što bi neki silobrčić radio Držiću i Moliereu koji su do vrata dužni Plautu, što bi radili Gunduliću koji je dužan Tassu (kao i Nikola Zrinski VII.).

Svi nešto žele od Hrvatske

Usporedo s tim pribedastim skandalima, odvijale su se u ledovima, snijegovima i burama hrvatskoga političkog i gospodarskog života puno ozbiljnijije stvari. ProstaMOL je dobio na arbitražnom sudu, Hrvatska izgubila ali se žali, većina susjednih (ili gotovo sve) zemalja želi nešto od Hrvatske: Slovenija Savudrijsku valu, Srbija samo Slavoniju i Dalmaciju, Mađarska svoju Inu, tzv. RS nastala na genocidu – hrvatsku Posavinu u kojoj je već istrijebila Hrvate (ali vidjet ćemo), muslimansko Sarajevo želi da se Hrvatska odrekne bilo kakvog utjecaja, posebno u svezi s hrvatskim pitanjem na koje ima odgovor, pa što da se Zagreb muči, a ni Prevlaka nije riješena kako Bog zapovijeda – ako se u nekoj budućnosti ostvari napušteni san srpskoga elementa u Crnoj Gori, i to bi moglo biti opasno. Dodajmo tomu da Hrvatskoj Italija ne da proglasiti gospodarski pojas, premda ga ona po svim europskim uzusima i pravu mora –mora (a ne treba) proglasiti. No veća riba jede manju.

Hrvatska politika, pa ni njezin najvitalniji dio (to jest Kolinda) još se ne usuđuje glasno izreći zahtjev za hrvatskim entitetom u BiH, znači teritorijem i instutucijama, a bez toga je hrvatsko pitanje nerješivo. I hrvatska vanjska politika općenito vrlo je suzdržana u tom pogledu, a frazetina o „ravnopravnosti i konstitucionalnosti hrvatskoga naroda na cijelom teritoriju BiH“ samo je bespomoćna magla koja u realnosti nema ama baš nikakvo uporište. Pri tomu Zagreb stalno spominje nestabilno okružje (a i jest), a ne pokazuje volju da izradi i objavi konsenzualno donesenu strategiju prema susjedima, kako onima iz pakla (Srbija) tako i ostalima. Jednostavnije rečeno: i Hrvatska treba imati svoje stalno stajalište (čak i tramvaji ga imaju), svoje zahtjeve (a ne samo obrambeno slušati tuđe), svoju svijest o jedinstvu hrvatskoga korpusa i njegova isto tako jedinstvenog opstanka. Zagreb si više ne može dopustiti ni fraze o podjelama u samoj Hrvatskoj, jer podjela nema, postoji samo velika većina hrvatskoga naroda i velika većina manjina koje se osjećaju političkim Hrvatima, nasuprot nevelikom premda ne i posve zanemarivom postotku orjunaša i plačidruga za naddržavom koja ne postoji već više od četvrt stoljeća, a njih -zajedno da pupovačkim provokatorima – treba medijski neutralizirati i ridikulizirati, prerezati pupčanu vezu s hrvatskim proračunom, a ako se radikaliziraju (kao što već čine, vidi „božićni“ domjenak, ako Hrvatskoj nedvosmisleno objavljuju rat, s njima se moraju baviti tijela domovinske sigurnosti, budući da situacija postaje ozbiljnom, prijetnje su izrečene i mi ne možemo imati petu kolonu koja će nam zabiti nož u leđa. Nakon svih iskustava iz monarhističke i komunističke Jugoslavije, nakon svih Bleiburga i nakon srpske agresije iz devedesetih, bili bismo zaista prokleti naivci da ne prepoznamo koliko je ozbiljan sadašnji trenutak.

Srbija i dalje sanja

SrbijaSrbija nije odustala od famozne granice Karlobag-Virovitica (sada bi htjela i Ogulin) niti je odustala od Kosova, pa ni od Crne Gore, odnosno od izlaska na more. Vlak koji je krenuo iz Beograda s natpisima „Kosovo je Srbija“, zaustavljen na granici, neodoljivo me je podsjetio na onaj vlak s jogurtskim revolucionarima (četnicima) što je svršetkom veljače 1989. trebao krenuti iz Beograda prema Ljubljani, sa stajalištem i Zagrebu. Nije krenuo, ali je toga dana ili dan poslije, uglavnom 28. veljače, krenuo hrvatski pokret uobličen potom u stranku predvođenu Tuđmanom. I nitko od nas koji smo u tomu sudjelovali nije imao ni najmanje sumnje kamo vode i što smjeraju beogradski vlakovi. Bilo je jasno i tadanjoj komunističkoj vlasti u Hrvatskoj, ali je ona bila talac svojih iluzija o bratstvu i jedinstvu, koja je Hrvatsku mogla doći glave, zauvijek.

No i oni hrvatski ljudi koji su se stjecajem okolnosti bili našli osamdesetih u drugim redovima, osjetili su svršetkom toga desetljeća da moraju reagirati svom silinom. Kao Hrvati. Jedan od njih je iznimno pošten i pametan čovjek Milan Ramljak, kojega ste nakon dugoga vremena vidjeli u emisiji „Otvoreno“ uoči proslave međunarodnog priznanja, a govorio je unatoč godinama pribrano i točno, spominjući datume i godine, svoje susrete sa zločincem Adžićem, uvjerljivo opisivao atmosferu prvoga doba ni mira ni rata, odnosno početka rata. Podsjećam da je Ramljak bio potom povjerenik Vlade u Osijeku koji je s tri strane danonoćno granatiran, a sjećam se i da se vrlo začudio kada me je vidio u Osijeku u odori Hrvatske vojske, ispred stana koji mu je bio dodijeljen. Sada je to već anegdota: ja sam mu objasnio da sam određen za njegova tjelohranitelja, to jest samo toga jutra, u što nije povjerovao. Bijaše to vrijeme kada je Tuđman – po svjedočenju Hebranga, za koje prvi put čujem – govorio da idemo svi izginuti kao Zrinski, što nama na „terenu“ nije padalo na pamet.

Na snimkama i Budo Lončar

LončarNo, uz Granića koji je djelovao kao Granić, Mate kao Mate, u studiju „Otvorenog“ našao se i Stier, te Picula koji je uglavnom govorio vrlo dobro. Pomislio sam u jednom trenutku da je isto tako vrlo dobro što ga SDP nije htio za predsjednika, jer ovako, s Bernardićem, desni centar može biti miran i posvetiti se nekontaminiranim i kontaminiranim arbitražama, od kojih je potonja uzrokom Erjavčeve najave da će zlostavljati Nijemce i Austrijance koji putuju prema Hrvatskoj, čime je pokazao pamet u rasponu između Pilsela i Silobrčića. Na snimkama u „Otvorenom“ (primjedba Togonalu da je prečesto prekidao vrlo zanimljivog Ramljaka) viđen je i Budimir Lončar, kao i na pupovačkom domjenku. Taj lik na čiju dušu pada krv mnogih branitelja, sada se šeće po izložbama, promocijama i kazalištima usred Zagreba.

U stranačkom životu zbila su se dva događaja: Beljak je u oštroj konkurenciji pobijedio Krešu, skresavši prije toga ostale moguće kandidate, u demokratskoj proceduri, čime je HSS navijestio novo doba. Glede HDSSB-a nikomu ništa nije jasno, ali poznavajući Glavaša ponešto mi je ipak razvidno. Važnije od svega toga jest zamisao ove Vlade nazvana „Projektom Slavonija“, a ako se ostvari možda u budućnosti ne će ni biti potreban HDSSB koji je, ruku na srce, nastao upravo nasuprot zagrebačkom zanemarivanju Slavonije, koje se pokazalo kobnim.

Kapa s tri roga i vojevanje protiv Boga definitivno su otišle u muzej prekinutih veza

A obljetnicu međunarodnog priznanja hrvatske države ne ću previše ni komentirati, niti ponavljati tko nas je prvi priznao. Ma mi smo sami sebe prvi priznali i to je neporecivo, tek dugo poslije Island, Vatikan, Njemačka i tako dalje. Ipak, lijepo je bilo prisjetiti da su nas priznali oni koji su skrštenih ruku promatrali kako nas četnici ubijaju. Ponašali su se kao stari medikusi koji bi teško ranjenoga vojnika ostavili Providnosti, pa ako je umro – umro je, ako je imao volju da živi, ona ga je spasila, a medikusi poslije sebi pripisali zasluge.

Radije ću podsjetiti da je počela nova školska sezona, smrznuta mala djeca bude se po mraku jer i one škole koje imaju jedan turnus (a sve je više takvih, jer djece nema) zahtijevaju da patuljci moraju biti u školi u osam ujutro, po socijalističkom receptu. Zašto ne u devet, nitko ne zna. Zašto nemaju slobodan dan u srijedu, zašto vikenedom moraju ispisivati kilometarske domaće zadaće, zašto moraju bubati stvari do kojih u sekundi mogu doći pametnim telefonima, zašto od njih stvaramo depresivne mlade ljude i oduzimamo im najljepše doba. Nitko ne zna. Školska reforma kakvu je zamislio raščupani Jokić, ne može proći u tom obliku jer ne misli na djecu nego kako progurati crvene zamisli, pa smo sada gdje jesmo, pred novim pokušajem da se uputnik formira na bolji način ( i to je jedan od razloga opanjkavanja ministra obrazovanja). Crvena agresija na vjeronauk nije prošla niti je imala šanse, a najnoviji podatak da gotovo osamdeset posto mladih vjeruje u Boga, vjerojatno ih je posve obeshrabrio. Kapa s tri roga i vojevanje protiv Boga definitivno su otišle u muzej prekinutih veza. Svoga boga, to jest Tita, odavno su izgubili, kao i svoju svetu zemlju Jugoslaviju, ostali su sami na ovom svijetu. Vrlo turobno. Još se uzdaju samo u svoju dominaciju na kulturnom polju, koju su gradili zadnjih petnaest godina i ispleli mrežu, no i nju ćemo rasplesti, tako mi Bog pomogao.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Tko dovodi Ruse u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Tko dovodi Ruse u BiH?

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist  pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada

Nedavno je u sklopu sve agresivnije politike bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića prema hrvatskom narodu u BiH, ali i Republici Hrvatskoj jedan bošnjački aktivist američkom časopisu “Foreign Affairs” prodao, u sklopu sad već jasno prepoznatljive islamističke politike nepriznavanja Hrvata i Srba u BiH staru priču o hrvatskoj i srpskoj odgovornosti za nevolje koje su tu zemlju pogodile tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Odbijajući prihvatiti tadašnje međunarodne planove o unutarnjem ustrojstvu zemlje Alija Izetbegović je odveo zemlju u ratni kaos, koji je na kraju završio etničkim čišćenjem Hrvata iz područja pod muslimanskom i srpskom vlašću, a za diplomatskim stolom i praktično srpsko-bošnjačkom podjelom zemlje na dva entiteta.

Aktualna priča odjevena je u novo ruho o navodno zajedničkoj hrvatskoj i srpskoj  operaciji pozicioniranja ruskih interesa u BiH kako bi se danas iz te zemlje širio kaos na Europsku uniju i druge dijelove zapadnoga svijeta.

Ključni igrači u tom navodnom Putinovu pothvati su hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nasuprot njima bošnjački aktivist sugerira kako bošnjačka strana eto  brani interese NATO saveza i Europske unije.  Ključni argument za takvu tezu  navodno su dugotrajna savezništva i veze Dodika i Čovića te HDZ-a i SNSD-a

Sličan, ako ne i istovjetan model raspodjele krivnje na srpsku i hrvatsku stranu izrastao je i tijekom rata u BiH, a kao glavni argumenat slovila je danas već raskrinkana lažna optužba Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH u Karađorđevu. Nema dvojbe kako je ratna propagandna umotvorina tada omogućila bošnjačkoj Armiji BiH da potpuno očisti starosjedilačko stanovništvo, odnosno katoličke Hrvate iz središnje Bosne kako bi taj komad zemlje pretvorili u poligon za kasnije džihadističke operacije protiv Zapada.

Naime u sastavu Armije BiH posebno su krvoločni bili pripadnici odreda El Mudžahid, koji su počinili niz ratnih zločina s ritualnim smaknućima, a koja su kasnije poput dekapitacija prakticirali pripadnici ISIL-a na području Iraka i Sirije. Bošnjački analitičar Dževad Galijašević tvrdi kako su, između ostaloga čak šesterica napadača na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. u New Yorku bili pripadnici odreda El Mudžahid ili su pak nakon rata uvježbavani u kampovima na području BiH, odakle su bošnjačke snage etnički počistile Hrvate.

Čak i pojedini mediji iz BiH navode Izvješće  zajedničke Komisije američkoga Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napadaja o tomu kako su vlasnici bosanskohercegovačkih putovnica Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napadaja, bili pripadnici odreda El Mudžahid.

Kasnije je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi kao pripadnik odreda El Mudžahid sudjelovao u ratu u BiH, a kao napadači, utvrđeno je da su sudjelovali i Zijad Jarahašević, Halid šeik Muhamed i Remzi Bin Elsibiha, koji su također imali izravne ili neizravne veze s BiH. S druge pak strane, kako bi teritorijalno učvrstio islamistički poligon u središnjoj Bosni Alija Izetbegović je tijekom rata Srebrenicu prepustio na milost i nemilost Srbima, a s tog područja 7.500 pripadnika Armije BiH prebacio u središnju Bosnu, kako bi je očistio od Hrvata.

U sadašnju pak kampanju protiv Hrvata, a riječ o pokušaju da se hrvatskom narodu u BiH ospori pravo da kao konstitutivni narod sam bira vlastite političke predstavnike, Bakir Izetbegović je uključio predstavnice srebreničkih ratnih žrtava, poput udruge  Majke Srebrenice, ali i sam vrh Islamske zajednice na čelu s reisom Huseinom Kavazovićem.

Oni, unatoč brojnim islamističkim kampovima uz granicu s Republikom Hrvatskom, na području od Tuzle do Kladuše, jurišaju na hrvatske dužnosnike koji činjenično upozoravaju na moguće terorističke prijetnje iz susjedstva. Kako je pak Dragan Čović, jedini od tri člana Predsjedništva BiH predan politici euroatlantskih integracija, on zbog svog zauzimanja postaje glavna meta islamističkih ekstremista, koje u političkom smislu predstavlja Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA.

Uostalom, prema tvrdnjama oporbenoga bošnjačkog političara Fahrudina Radončića, iza svojedobnoga ubojstva federalnoga ministra policije, Hrvata Joze Leutara, stajao je upravo Bakir Izetbegović!

Kako, prema pisanju medija, u Izetbegovićevu specijalnom ratu protiv hrvatskoga naroda sudjeluje i bosanskohercegovačka Obavještakno-sigurnosna agencija – OSA ključni predstavnici hrvatskoga naroda u BiH trebali bi biti posebno oprezni kako im se ne bi opet ponovio slučaj Leutar, a time propalo i njihovo zauzimanje za promjenu nametnutoga izbornoga zakona.

Tezu na početku spomenutoga bošnjačkog (islamističkog?) aktivista o združenom pothvatu Hrvata i Srba da u BiH dovedu Ruse jednostavno otklanjaju aktualne činjenice o političkoj povezanosti, s jedne strane srpskoga vodstva s Moskvom, a s druge bošnjačkoga s Turskom. Dok je rusko gospodarstvo,a onda i politički paternalizam duboko ušao Republiku Srpsku, bošnjačka je politika Alijin “amanetom” neraskidivo povezana s Erdoganovom Turskom.

Te dvije države – Rusija i Turska – u mnogočemu zajednički nastupaju protiv Zapada, a Turska je sklapanjem ugovora o kupnji ruskoga raketnog sustava S-400 praktično odbacila savezništvo sa SAD-om, dok istodobno verbalno-diplomatski ratuje s Njemačkom i Europskom unijom.

Koliko se Erdoganova Turska okrenula Putinovoj Rusiji i koliko su daleko u područje potpunoga nepovjerenja otišli sadašnji tursko-američki odnosi pokazuje i raščlamba turskoga provladinog lista “Sabah“ koji konstatira završetak jedne epohe i predviđa kaos u svim državama koje se nalaze na trasi “Puta svile”, koji zahvaća i balkansko područje s BiH.

Tako saveznici iz Sirije postaju i saveznici u BiH, koja tek u tom sklopu postaje poligon za vođenje budućih operacija protiv Zapada, a kad su u pitanju one islamističkoga karaktera, nije pretjerana tvrdnja kako upravo bošnjački prostor u Federaciji postaje glavni poligon. Nu da bi on mogao biti i funkcionalan potreban mu je otvoreni izlazak na more s jedne strane te na sjeveru luka na rijeci Savi oko koje su već načičkani islamistički kampovi.

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist samo pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada.

Ivan Svićušić

Miroslav Tuđman: Ulazak BiH u EU se ne može i neće dogoditi ako Hrvati ne dobiju punu ravnopravnost u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati