Pratite nas

Kolumne

Haaški sud je necivilizirana izmišljotina protivna dosezima ljudske uljudbe

Objavljeno

na

Hrvatske Kronike: Po sredini studenoga 2014.

Vrijeme je toliko nestabilno da u tomu ima neke stabilnosti. Posljedice klimatski katastrofalne godine osjećaju se vrlo dramatično, hrane s domaćega zemljišta vrlo je malo, osiromašeno pučanstvo grebe po dnu, a glad kuca na vrata. Ponegdje je već i ušla u kuće. Zgrabila je djecu, a da mnogo djece doista gladuje prepoznato je u školama. Ne u socijalnom ministarstvu i podružnicama, ne na razini idiotske Vlade na odlasku koja se oglašava preko Milanovića i negira glad, savjetuje djeci da ne jedu nekvalitetnu hranu, a djeca nikakvu nemaju.

Premijerova supruga (našla krpa zakrpu) drži tečaj rezanja crnoga kruha na tanke šnite. Još samo fale savjeti siromasima kako kremšnitu razrezati na tanke šnite, kako ovrhom razrezati obitelji na komadiće koji se ne će moći spojiti ni za nekoliko naraštaja, a Josipovićev će Ustav objasniti kako se Hrvatsku može razrezati na pet tankih šnita i servirati susjedima i udaljenijim državama i narodima gladnim hrvatskoga teritorija i neospornih ljepota.

Sve je lijepo što se lijepo svrši

Časni Haaški sud koji je bio započeo rad na nelegitiman način jer ga je osnovalo Vijeće sigurnosti koje za takvu odluku nema ovlasti, završava svoj pravno i moralno upitan život vrlo bijedno – puštanjem na slobodu navodno bolesnog zločinca, manijaka Šešelja. Podsjetimo: plemeniti razlog za osnivanje Haaškoga suda bila je pomirba među „zaraćenim stranama” na način da sud pravedno kazni zločince „na svim stranama” kako bi takav pravorijek smirio strasti i obeshrabrio nove potencijalne zločince.

U svemu nije bilo važno tko je agresor a tko žrtva, jer agresija nije tema Haaškog suda. Nije važna ni istina, nisu važni ni dokazi – da jesu, ne bi Dario Kordić toliko puste godine proveo u zatvoru. Ako ama baš nikakvih pa ni nobilovski proizvedenih dokaza za krivnju nije bilo (Markač, Gotovina), sud je Hrvate zadržavao u beskrajnom pritvoru zbog zabave i razonode tužitelja i tajništva proviđenog engleskim kadrovima, kao što sada do u beskraj oteže sa žalbenim postupkom i drži u uzama Slobodana Praljka i njegove suborce koje je nepravomoćno osudio za zločinački pothvat pod vodstvom dr. Franje Tuđmana.

Haaški je sud necivilizirana izmišljotina protivna dosezima ljudske uljudbe, uhljebljenje za pravno i moralno vrlo upitne pravnike (uz časne iznimke poput Merona koji se bio odlučio na gotovo samoubilački solo prodor u kaznenom prostoru), politički sud koji je i samoj politici napravio medvjeđu uslugu, sud koji podiže optužnice i protiv pokojnika. Nesposoban ili namjerno nesposoban sud, koji je po svemu nalik na aktualnu vlast u Hrvatskoj. Sadistički sud prema nevinima, mazohistički prema prononsiranim zločincima poput Šešelja koji je tako razdragano vrijeđao suce videći da mu ide od ruke, a oni u uvredama uživaju.

Jesu li dakle Šešeljevi suci popušili? Jesu. Zapleli su se u vlastitu nesposobnost kao pile u kučine i bijahu vrlo sretni spoznavši da četnički crikusant ima (navodno) „kancere” , te su ga se elegantno riješili, brišući znoj sa čela. Desetak dana su doduše strijepili hoće li im on izaći u susret i izaći jer kakav jest mogao je i odbiti, no kada je preko volje pristao – vjerojatno su otvorili šampanjac.

Neka ide gdje takvi spadaju, naime u Srbiju. Po Srbiji može gdje hoće, može držati političke govore, može okupljati četnike za nove zločine – sve može, samo da nije u Haagu i da ga ne vide. Taj ispusni haaški čin u režiji francuskoga suda ima dimenziju (još jednog) aboliranja Srbije od krivnje, no možda ima i drugu dimenziju posebno suptilnu: zapad bespomoćno gleda kako ga Srbija vuče za nos, ispovijeda prisnost s Unijom i želi navodno ući, a s druge strane otvoreno šuruje s Rusima. To ekvilibriranje na dva stolca može biti dokončano jedino izazivanjem kaosa u Srbiji pod vodstvom Šešelja, nakon kojega bi mogao biti projektiran neki novi Đinđić kojega je ustrijelila četnička banda, a zatim došla na vlast.

Brutalno izbačen iz haaškoga pritvora, opasni cirkusant Šešelj našao se za dva sata u Beogradu i odmah održao govor, zaključivši ga povikom „Živela velika Srbija”. Informativni biro HTV-a (Alfier) izrezao je u Dnevniku taj gromki povik da ne našteti suživotu i regionalnom orjunaškom ljigarenju, ali je sutradan, začudo, urednica i voditeljica Dnevnika HTV-a pustila dobar i poučan povijesni prilog o trojici krvavih mušketira – Šešelju, Nikoliću i Vučiću s isto tako povijesnim i zemljopisnim snimkama njihovih hrvatoždernih pustolovina.

Mi koji o svemu tome uglavnom sve znamo, ponovili smo gradivo, ali je mlađim gledateljima vjerojatno zastao dah. Ma molim vas, pitao je mlađi gledatelj, zar taj Nikolić koji je po dokazima iz srbijanskih izvora ubijao u Antinu „dede i babe” – zar nije to onaj isti koji se triput ljubio s Josipovićem. „Jeste, dete”, velim ja, nema između njih velike razlike, osim što Josipović nije zločinac. I jedan i drugi sanjaju isto, samo jedan taj san zove Jugoslavijom u kojoj bi bila neka druga Hrvatska, a drugi sanja o velikoj Srbiji u kojoj bi bila isto tako druga Hrvatska, ona istočno od linije Karlobag-Karlovac- Virovitica.

Vojvoda VojoNovine koje izlaze u Hrvatskoj, svjesne da bi Šešeljev povratak mogao narušiti jugoslavensku politiku ove vlasti, odmah su poduzele mjere da smanje štetu. Jedne su angažirale istu onu Snježanu koja je uoči izricanja pravomoćne presude Gotovini i Markaču prognozirala „kraj Tuđmanove Hrvatske”. Snježana se trebala obrušiti na puštanje Šešelja, što joj očito nije bilo lako, pa je napis započela – čime? Nekim hrvatskim zločinom za koji javnost do sada nije čula, te se nad njim zgražala pune dvije kartice, a tek zatim prešla na Šešelja, sva zgrožena.

Seselj pistoljIsti je list sutradan potegnuo Uniju tvrdeći da ona „ne će dopustiti pritisak na Beograd”. Hrvatski cirkusanti na vlasti, to jest hrvatsko-srpska aktualna Vlada, neko je vrijeme šutjela i pravila se blesavom (bez razloga), a onda dala izjavice Milanovića i Josipovića koje niti smrde niti mirišu, kao da tu ne tako davno nije bio strašan rat koji su isprva verbalnom agresijom, a onda i stvarnom potaknuli ne samo Šešelju slični, nego baš Šešelj osobno, njegovi pakleni đaci Vučići i Nikolići, te naravno Milošević koji je uspio umrijeti u Haagu – a da je bio boljega zdravlja i njega bi pustili jer je čovjek započeo agresiju na Hrvatsku i BiH uvjeravan od „beloga sveta” da će agresiju blagosloviti, samo da bude brza i učinkovita.

Vesna Pusić je izrazila sućut Srbiji, donekle ironično, ali tako se mogu ponašati humorom obdareni kolumnisti, ali ne i ministrica vanjskih poslova RH. U toj je izjavi skrivena opaka neodgovornost i relativiziranje „slučaja Šešelj”, što se dalo opaziti i s druge strane, te je neki srbijanski dužnosnik uvjeravao da „nitko više u Srbiji ne misli da je Split srpski grad”. Nije govorio o Dubrovniku, što je simptomatično, nego o Splitu. Taj umjereni dečko vjerojatno ima novu crtu Omiš – Karlovac – Virovitica, što nas čini sretnim jer u Hrvatskoj ostaju i Split, i Šibenik i Zadar…pa možemo trljati ruke.

U svemu, Edi Rama, umjetnik i albanski predsjednik, pokazao je hrvatskim političkim patuljcima i ljubiteljima Srbije i Srbijanaca, kako se treba držati prema Srbiji i kako se drži u posjetu Beogradu, te kako se dostojanstveno i hladnokrvno kaže što treba reći.

Dodatak o relativiziranju: Alfier se vraća u Dnevnik (subota) vrlo nekoncentriran jer se valjda pokvario blesimetar, a čitanje mu ne ide. I on se ipak zgražao nad Šešeljem i njegovim zločinima, te pustio prilog o prodavaču novina u Biogradu kojemu su šešeljevci opljačkali stan u Zemunu i ondje smjestili tajnicu. Nitko nije ubijen u cijeloj (inače po sebi tužnoj) priči, niti mu je dlaka pala s glave. Ali je prilog bio dug i zamoran, kako bi ponestalo vremena za Šešeljeve krvave zločine nad Hrvatima, za slike mrtvih, masakriranih Hrvata. U nastavku slučaja Šešelj vjerojatno će nastupiti V. Teršelič i govoriti o užasnim zločinima Hrvata nad šešeljevcima.

Zašto ne treba relativizirati?

Srem 2014Zato jer su se kao slučajno poklopili mnogi događaji, a da i nisu – svaki bi i pojedinačno bio pozivom na oprez. S namjerom ili bez nje, Haag je pustio zločinca Šešelja upravo u trenutku kada su srbijansko-ruske snage imale vojnu vježbu u blizini hrvatske granice. U Nikincima kraj Rume, u Srijemu. Pedesetak kilometara od Vukovara! U isto je vrijeme stigao u Beograd patrijarh Ruske pravoslavne crkve, da ohrabri Srbiju glede Kosova.

No vojna vježba nije održana blizu granice Kosova, nego, eto, blizu hrvatske granice. Nije održana blizu bugarske granice, jer naši prijatelji Bugari ne bi sjedili skrštenih ruku, što je Srbiji znano. Ali je Srbiji znano i to da je u Hrvatskoj na vlasti izdajnička klatež kojoj je takva vježba zabavna i ne vidi u tome ništa loše, štoviše. Jedina osoba koja je reagirala državnički jest Kolinda Grabar Kitarović, koja je tražila se se hrvatski veleposlanik u Beogradu povuče na konzultacije, što je razborit potez umjerene jačine, a prethodi oštrijim koracima ako se druga strana odluči tjerati mak na konac.

Vjerojatno nije povezano, ali se trening rusko-srbijanski nekako poklapa s Kolindinom izjavom da treba pritisnuti Srbiju u svezi s granicom na Dunavu, odnosno i dalje okupiranim hrvatskim teritorijem na lijevoj obali Dunava. (Povežite to slobodno s režimskom jutarnjim zovom Uniji da ne dopusti pritisak na Beograd.)

Aktualna hrvatska vlast dvadesetak godina poslije počinje okupaciju Vukovara obratnim nizom – ćiriličnim pločama, ali i policijskim terorom u kojemu nije bilo mrtvih, ali je bilo teško ranjenih. Ta ista vlast je lani u Vukovaru grdno namagarečena i ismijana, a ubrzo je zatim ustala u u obranu Vukovara jedina hrvatska institucija koju hrvatska država još ima, to jest Ustavni sud. Tako je izdajnička vlast izdajom Vukovara pokopala samu sebe za vječna vremena, a onaj tko bude glasovao za josipoviće i milanoviće, neka zna da će nositi sramni biljeg cijeli život.

Šešelj i Vukovar

Seselj kacigaMnogo se toga poklopilo, pa i skori datum sjećanja na žrtvu Vukovara. U tom sjećanju četnički ubojica Šešelj ima istaknuto mjesto, kao vojvoda na licu mjesta, krvava suluda životinja ispunjena psihopatskom mržnjom prema Hrvatima. Što su njegovi krvnici učinili kada su smucajući se iza tenkova jugoslavenske armije napokon ušli u Vukovar? Poubijali su što im je došlo pod ruku, ranjenike strijeljali i poklali na Ovčari, bolnicu je preuzeo budući zastupnik u Hrvatskom saboru Stanimirović kao doktor za ustaše, a odmah zatim postavljene su ćirilične ploče, ne baš odmah jer se nisu imale na što pričvrstiti.

Aktualna hrvatska vlast dvadesetak godina poslije počinje okupaciju Vukovara obratnim nizom – ćiriličnim pločama, ali i policijskim terorom u kojemu nije bilo mrtvih, ali je bilo teško ranjenih. Ta ista vlast je lani u Vukovaru grdno namagarečena i ismijana, a ubrzo je zatim ustala u u obranu Vukovara jedina hrvatska institucija koju hrvatska država još ima, to jest Ustavni sud. Tako je izdajnička vlast izdajom Vukovara pokopala samu sebe za vječna vremena, a onaj tko bude glasovao za josipoviće i milanoviće, neka zna da će nositi sramni biljeg cijeli život.

U stvari, sada smo u takvoj situaciji da bi glasovanje trebalo biti javno, baš kao u Saboru kada je uređaj pokvaren pa se dižu ruke i to je dobro jer gledatelj zna tko je tko. Ako mogu zastupnici naroda glasovati javno, zašto ne bi i narod? Ukoliko mislite da je tehnički neizvedivo, uglavnom ste u pravu. No tajno mi glasovanje sve više ide na živce, jer budale ostaju u tajanstvenoj tajnosti i uvijek mogu reći, što i kažu, da nisu glasovali za pokvarene glupane, a jesu.

Proglas Stožera za obranu Vukovara, u kojemu se spominje peta kolona, vrlo je lijepo sročen i uzrokovao je lijepu paniku pa sada klatež pokušava na brzinu nešto smutiti i naći nešto pravovjernih koji će proglas popljuvati. Sama sintagma (mrzim tu riječ, to jest sintagmu) „peta kolona” prvi put se pojavila – ako se dobro sjećam, upravo u mojoj rubrici, to jest u izvješću s Kolone sjećanja prije godinu dana. Ako sam u krivu, slobodno me demantirajte, i tako autorska prava nitko ne šljivi. Bit ću u Vukovaru i 18. studenoga ove godine kao vaš izvjestitelj, poštovani čitatelji.

Postoji li peta kolona?

Postoji. Na vlasti i u nevlasti, u medijima, u institutima, svugdje. Jedan primjer: Vojislav Šešelj ruga se hrvatskoj imenici „točka”, pa kaže da je mislio kako se radi o ženskom obliku imenice „točak”. Tako ilustrira svoje opće negiranje hrvatskoga jezika. Da točka nije samo neka tamo riječ, o tome sam već pisao podsjećajući na novosadski pravopis koji u slučaju točke nije imao „zapadnu i istočnu verziju”, nego samo i jedino tačku. Pa se u Hrvatskoj počelo tačkati, ali nije trajalo dugo – tačnije rečeno nekoliko godina, a onda smo ih poslali u vražju mater.

Ako netko danas u Hrvatskoj piše „tačka”, kao što piše kolumnist Jergović (a „lektori” mu dopuštaju, to jest urednici), onda je riječ o petoj koloni, to više što taj godinama zagađuje hrvatski jezik odurnim balkanizmima i upravlja prema nepostojećem srpskohrvatskom i sanjanom jugoslavenskom jeziku. Ako Vesna Teršelič koja djeluje uz pomoć hrvatske blagajne, govori da se Domovinski rat ne bi smio tako zvati – da se Vlasi ne uvrijede – nego „rat devedesetih”, onda je to petokolonaška rabota.

Ako predsjednik Hrvatskoga sabora izjavi da smo „imali agresiju”, onda je to blizu (jer ako ja imam automobil, kao što ga imam, onda je to moj automobil, ako imam agresiju, to je moja agresija, znači jednostavno: Hrvati su napali sami sebe). Ako neki kazališni umnik poput Frljića zasjedne voljom ministarstva u riječko kazalište koje ima pridjev HNK pa od njega umah stvori jugoslavensku, dotično velikosrpsku tvrđavu iz koje se puca po hrvatskim umjetnicima i Hrvatskoj, onda je to izrazito petokolnonaško djelovanje.

Ako država to dopušta, to jest vlast, ako jugoslavensko djelovanje financira i podupire, uz pomoć loklane vlasti, onda je ta vlast petokolonaška i treba ju maknuti na žurnim prijevremenim izborima – dok nekomu ne popuste živci. (Usput: ni Rijeka nije više toliko čvrst crveni bastion s obersnelovskim unterhoznama, mjesni izbori pokazali su da HDZ i ostale domoljubne stranke imaju prevlast.) Ako u Zagrebu izlaze srpske „Novosti” koje nisu okrenute prema problemima srpske manjine nego prema vrijeđanju Hrvatske i Hrvata, onda je to petokolnaški posao.

Nikako ne bih htio u nabrajanju pete kolone propustiti moga ljubimca Čedomira Višnjića, koji je nesmotreno opet došao u prvi plan. Kako, zna se. Ušao je , ili je predložen da uđe (a predložila ga je peta kolona) nigdje drugdje nego u Hrvatski memorijalni centar Domovinskoga rata, onaj centar što ga izvrsno vodi Ante Nazor. Za Višnjića je pogubno upravo to što Centar dobro radi i skuplja dokumentaciju, a u toj se dokumentaciji našlo – kako je rečeno i na saborskom Odboru – da je Čedomir surađivao s okupatorom.

I tek se tada digla kuka i motika, izvijestili o tome čak i djelatnici strogo kontrolirane orjunaške informativke na HRT-u, pa tako čuo i ja. Ubogi srpski književnik iz Hrvatske, Čedomir Višnjić, našao se na tapetu ne samo domoljubnih članova Odbora nego i SDP-a čiji je predstavnik ipak zlobno pitao kako to da se tek sada sve zna, a Višnjić je bio pomoćnik ministra kulture (!) u vrijeme Sanaderove Vlade?

Nije točno da se „tek sada zna” jer sam upravo ja i upravo na ovim stranicama pisao o nesretnom Višnjiću baš u to doba, upravo sam ja tužio DORH-u i Višnjića i njegovog malog, okruglog ministra jer su sufinancirali knjigu „Jezik i nacionalizam” u kojoj se Hrvatima zabranjuje da hrvatski jezik nazivaju tim, svojim imenom. (A strogo kontrolirani DORH odgovorio mi je nemušto, kao što je poznato. Barem se mogao raspitati tko je taj Višnjić i što je radio u vrijeme „rata devedesetih” kako bi rekla Teršelička.)

Znači, pokušaj ubacivanja Višnjića u Hrvatski memorijalni centar Domovinskoga rata, jest djelo petokolonaša kojima je Hrvatska premrežena. Usput: sutradan nakon što je Hrvatski radio, a potom i Hrvatska televizija brujala o slučaju Višnjić – u dvjema visokotiražnim novinama ni riječi o tome. Pišem ovo u subotu. Jesu li proradili višepostavljeni petokolonaški tuneli i telefoni, ne znam. Je li intervenirao Pupovac? Ne znam.

Pupovac je usporedo imao svoju predstavu u Saboru i vrlo uzrujano vikao na prijedlog izmjena kaznenog zakona, po kojim (izmjenama) bi se moglo suditi u odsutnosti mogućeg počinitelja zločina. Da. „Bit će frikcije!”, galamio je frikovski, što bi u prijevodu na hrvatski značilo da će biti trljanja iliti trenja između njega i vladajućih. A trljat će se (bez seksualnih primisli) zato što taj prijedlog unosi nemir u izbjegle Srbe, pa se ne će vraćati u Hrvatsku. Koje Srbe? One koji imaju putra na glavi. Oni i trebaju biti nemirni, s izmjenom zakona ili bez nje. Ali mene više brine što se ne sudi onima koji nisu odsutni. Jesu li doista svi zločinci s Banovine pobjegli u Srbiju ili RS? Nisu. Pa zašto im se ne sudi u prisutnosti?

Kolinda u Westinu

Bio sam ondje, u utorak čini mi se. Tolika navala da mi koji kao i obično stižemo u zadnji čas (i po Hrvatsku) nismo imali gdje sjesti, ali sam srećom uzurpirao jedno rezervirano mjesto i nasjeo. Stotine ljudi je stajalo, ali oni su gotovo bolje prošli jer su sjedeći ljudi stalno ustajali i pljeskali, zato što su imali razloga pljeskati, ali i zato što od stojećih ništa nisu vidjeli – no spasio ih je ekran na kojemu je Kolinda djelovala snažno i odlučno, a sve što je kazala bijaše na mjestu (premda se o kulturi moglo reći nešto više).

Ubogoga Josipovića spustila je na zemlju, a spustila mu je ionako već oslabljenu potporu onoga dijela naroda koji, Gospode, ne zna što čini. Pozivanjem generala za savjetnike odigrala je pravu loptu, na užas Josipovića i njegova mentora Mesića (Smrt fašizmu, sloboda narodu) koji je, međutim, bio okupiran pokopom Boljkovca.

Kad sam bio vrlo mlad, to jest dijete od deset godina najviše, živio sam ljetom u Dugoj Resi, kamo su moju majku liječnicu instalirali komunisti nakon izbacivanja iz stana i Zagreba, te nakon ličke epizode 1945. (Otočac). Premda nevelik, zapamtio sam to prezime: Boljkovac. Jer se izgovaralo često, ispod glasa, kao nešto čega se treba čuvati. Četrdeset godina poslije ja sam se našao u istoj hrvatskoj Vladi (ako se ne varam) s istim tim Boljkovcem. Eto, što ti je….

Šator ne smije pasti

Rekao je gospodin Glogoški. Pametna odluka, jer transport stopostotnih invalida, hrvatskih branitelja, može izmučenim ljudima donijeti samo nove patnje, a njihova nazočnost u Savskoj znak je da se ne predaju. Prazni šator mogao bi lukave vlastodršce navesti na bludnu pomisao da ga maknu, sruše, noću. Možda i ne, možda bi samo postavili ćiriličnu ploču na šator. Noću. Ova mračna vlast se boji danjega svjetla. Zaključite sami.

Označavanje mete

Kao što sam zadnji put pisao, Josipović (valjda školovan za to u Titovoj gardi) označuje mete. Napisao sam bio isto tako da je metom označio jednoga od silnih junaka Domovinskoga rata, Josipa Klemma, rata u kojemu Josipović i Milanović nisu sudjelovali (Izetbegović: To nije naš rat). Čim je Josipović izjavio da u Šatoru vidi i neke situirane, a k tomu nisu vidljivi invalidi – znalo se da je označio metu, Klemma. I doista, u drugom činu zagrebačke predstave našlo se mjesta i za Klemma, pa ga se počelo cimati za ugovor u svezi s Cibonom, odnosno malim Šarićem.

Koliko je javnost razumjela, taj ugovor koji je trebao pomoći Ciboni, Gradska skupština nije blagoslovila. Znači, nije bilo ni štete, koliko je javnost razumjela. Ali Klemma policija i Ostojić ipak cimaju, ne radi Cibone nego zato što se drznuo biti stalno s hrvatskim braniteljima, stopostotnim invalidima iz Domovinskoga rata, pa je postao metom Pantovčaka. (Usput: i na Lovrića padaju nejasne objede, a sve su krhkije i optužbe na račun Bandića.)

Nešto poslije, Josipović je metom označio Milijana Brkića, glavnoga tajnika HDZ-a, prijetvornim riječima da se (otprilike citiram) Brkić ponaša kao netko pod teretom istraga. Tako je Ostojić dobio novu domaću zadaću: pronaći nešto protiv Brkića, bilo što. Ako nema ništa, smisliti. Osim toga, i Milijan Brkić je hrvatski branitelj, što samo po sebi josipovićima zvuči sumnjivo.

Mi, gospođe i gospodo, tonemo sve dublje u mrak policijske države. Ili, kako bi rekao Pupovac, došlo je do frikcije između demokracije (ha) i diktature , s naglaskom na zadnju.

Nagrade i pohvale

Moju je radoznalost pobudila neka nagrada, ne znam koja, Institutu za jezik i jezikoslovlje. Nagradu valjda daje vlast koja je od toga Instituta napravila krpu za brisanje, a tekst kojim su mediji popratili nagradu, kao papige, jest više nego mračan – da je Institut donio jedinstveni (!) pravopis, „koji su jezikoslovci odavno željeli.”

Eto, tako se od jezikoslovaca i javnosti pokušavaju načiniti budale. Nema, naime, ni jednoga jedinog uglednog hrvatskog jezikoslovca koji bi se slagao s Institutovim (Jovanovićevim) smećem od pravopisa. Jedino po tomu je rečeni pravopis doista jedinstven – svi su hrvatski lingvisti jedinstveni u ocjeni da je riječ o kukavičjem jajetu, bolje rečeno o jugoslavenskom podmetanju. Nisam ovu opasku uvrstio u tekst o petoj koloni, valjda sam zaboravio.

Pobačaj

Da sve više ginekologa i kirurga odbija i pomisao na pobačaj, da im se probudila savjest, poznato je. Da im državna vlast SDP-ove koalicije prijeti izravno i neizravno, poznato je. Uključio se i novi ministar zdravstva Varga koji samo što nije eksplodirao od taštine i ambicija, a pobačaj naziva „medicinskim zahvatom”. Kad se već ide u izmjene kaznenoga zakona, trebalo bi termin ubojstvo zamijeniti nekim prihvatljivijim. Recimo – zahvatom. Obrazloženje suda: „Optuženi je izvršio zahvat pištoljem nad pokojnim B. B. što je kod oštećenoga izazvalo smrtne posljedice.”

Vrlo sam siguran u ono što govorim već desetljećima: pobačaj izveden nasilno, usmrćivanje ljudskoga bića, bit će u budućnosti izjednačeno s čedomorstvom i ubojstvom općenito, te na isti način kažnjavano. A o sadašnjoj „praksi” ljudi će čitati u jezivim feljtonima, s nevjericom i osjećajem srama što pripadaju istoj vrsti.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko dovodi Ruse u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Tko dovodi Ruse u BiH?

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist  pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada

Nedavno je u sklopu sve agresivnije politike bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića prema hrvatskom narodu u BiH, ali i Republici Hrvatskoj jedan bošnjački aktivist američkom časopisu “Foreign Affairs” prodao, u sklopu sad već jasno prepoznatljive islamističke politike nepriznavanja Hrvata i Srba u BiH staru priču o hrvatskoj i srpskoj odgovornosti za nevolje koje su tu zemlju pogodile tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Odbijajući prihvatiti tadašnje međunarodne planove o unutarnjem ustrojstvu zemlje Alija Izetbegović je odveo zemlju u ratni kaos, koji je na kraju završio etničkim čišćenjem Hrvata iz područja pod muslimanskom i srpskom vlašću, a za diplomatskim stolom i praktično srpsko-bošnjačkom podjelom zemlje na dva entiteta.

Aktualna priča odjevena je u novo ruho o navodno zajedničkoj hrvatskoj i srpskoj  operaciji pozicioniranja ruskih interesa u BiH kako bi se danas iz te zemlje širio kaos na Europsku uniju i druge dijelove zapadnoga svijeta.

Ključni igrači u tom navodnom Putinovu pothvati su hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nasuprot njima bošnjački aktivist sugerira kako bošnjačka strana eto  brani interese NATO saveza i Europske unije.  Ključni argument za takvu tezu  navodno su dugotrajna savezništva i veze Dodika i Čovića te HDZ-a i SNSD-a

Sličan, ako ne i istovjetan model raspodjele krivnje na srpsku i hrvatsku stranu izrastao je i tijekom rata u BiH, a kao glavni argumenat slovila je danas već raskrinkana lažna optužba Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH u Karađorđevu. Nema dvojbe kako je ratna propagandna umotvorina tada omogućila bošnjačkoj Armiji BiH da potpuno očisti starosjedilačko stanovništvo, odnosno katoličke Hrvate iz središnje Bosne kako bi taj komad zemlje pretvorili u poligon za kasnije džihadističke operacije protiv Zapada.

Naime u sastavu Armije BiH posebno su krvoločni bili pripadnici odreda El Mudžahid, koji su počinili niz ratnih zločina s ritualnim smaknućima, a koja su kasnije poput dekapitacija prakticirali pripadnici ISIL-a na području Iraka i Sirije. Bošnjački analitičar Dževad Galijašević tvrdi kako su, između ostaloga čak šesterica napadača na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. u New Yorku bili pripadnici odreda El Mudžahid ili su pak nakon rata uvježbavani u kampovima na području BiH, odakle su bošnjačke snage etnički počistile Hrvate.

Čak i pojedini mediji iz BiH navode Izvješće  zajedničke Komisije američkoga Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napadaja o tomu kako su vlasnici bosanskohercegovačkih putovnica Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napadaja, bili pripadnici odreda El Mudžahid.

Kasnije je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi kao pripadnik odreda El Mudžahid sudjelovao u ratu u BiH, a kao napadači, utvrđeno je da su sudjelovali i Zijad Jarahašević, Halid šeik Muhamed i Remzi Bin Elsibiha, koji su također imali izravne ili neizravne veze s BiH. S druge pak strane, kako bi teritorijalno učvrstio islamistički poligon u središnjoj Bosni Alija Izetbegović je tijekom rata Srebrenicu prepustio na milost i nemilost Srbima, a s tog područja 7.500 pripadnika Armije BiH prebacio u središnju Bosnu, kako bi je očistio od Hrvata.

U sadašnju pak kampanju protiv Hrvata, a riječ o pokušaju da se hrvatskom narodu u BiH ospori pravo da kao konstitutivni narod sam bira vlastite političke predstavnike, Bakir Izetbegović je uključio predstavnice srebreničkih ratnih žrtava, poput udruge  Majke Srebrenice, ali i sam vrh Islamske zajednice na čelu s reisom Huseinom Kavazovićem.

Oni, unatoč brojnim islamističkim kampovima uz granicu s Republikom Hrvatskom, na području od Tuzle do Kladuše, jurišaju na hrvatske dužnosnike koji činjenično upozoravaju na moguće terorističke prijetnje iz susjedstva. Kako je pak Dragan Čović, jedini od tri člana Predsjedništva BiH predan politici euroatlantskih integracija, on zbog svog zauzimanja postaje glavna meta islamističkih ekstremista, koje u političkom smislu predstavlja Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA.

Uostalom, prema tvrdnjama oporbenoga bošnjačkog političara Fahrudina Radončića, iza svojedobnoga ubojstva federalnoga ministra policije, Hrvata Joze Leutara, stajao je upravo Bakir Izetbegović!

Kako, prema pisanju medija, u Izetbegovićevu specijalnom ratu protiv hrvatskoga naroda sudjeluje i bosanskohercegovačka Obavještakno-sigurnosna agencija – OSA ključni predstavnici hrvatskoga naroda u BiH trebali bi biti posebno oprezni kako im se ne bi opet ponovio slučaj Leutar, a time propalo i njihovo zauzimanje za promjenu nametnutoga izbornoga zakona.

Tezu na početku spomenutoga bošnjačkog (islamističkog?) aktivista o združenom pothvatu Hrvata i Srba da u BiH dovedu Ruse jednostavno otklanjaju aktualne činjenice o političkoj povezanosti, s jedne strane srpskoga vodstva s Moskvom, a s druge bošnjačkoga s Turskom. Dok je rusko gospodarstvo,a onda i politički paternalizam duboko ušao Republiku Srpsku, bošnjačka je politika Alijin “amanetom” neraskidivo povezana s Erdoganovom Turskom.

Te dvije države – Rusija i Turska – u mnogočemu zajednički nastupaju protiv Zapada, a Turska je sklapanjem ugovora o kupnji ruskoga raketnog sustava S-400 praktično odbacila savezništvo sa SAD-om, dok istodobno verbalno-diplomatski ratuje s Njemačkom i Europskom unijom.

Koliko se Erdoganova Turska okrenula Putinovoj Rusiji i koliko su daleko u područje potpunoga nepovjerenja otišli sadašnji tursko-američki odnosi pokazuje i raščlamba turskoga provladinog lista “Sabah“ koji konstatira završetak jedne epohe i predviđa kaos u svim državama koje se nalaze na trasi “Puta svile”, koji zahvaća i balkansko područje s BiH.

Tako saveznici iz Sirije postaju i saveznici u BiH, koja tek u tom sklopu postaje poligon za vođenje budućih operacija protiv Zapada, a kad su u pitanju one islamističkoga karaktera, nije pretjerana tvrdnja kako upravo bošnjački prostor u Federaciji postaje glavni poligon. Nu da bi on mogao biti i funkcionalan potreban mu je otvoreni izlazak na more s jedne strane te na sjeveru luka na rijeci Savi oko koje su već načičkani islamistički kampovi.

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist samo pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada.

Ivan Svićušić

Miroslav Tuđman: Ulazak BiH u EU se ne može i neće dogoditi ako Hrvati ne dobiju punu ravnopravnost u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati