Haaški sud je necivilizirana izmišljotina protivna dosezima ljudske uljudbe

3

Hrvatske Kronike: Po sredini studenoga 2014.

Vrijeme je toliko nestabilno da u tomu ima neke stabilnosti. Posljedice klimatski katastrofalne godine osjećaju se vrlo dramatično, hrane s domaćega zemljišta vrlo je malo, osiromašeno pučanstvo grebe po dnu, a glad kuca na vrata. Ponegdje je već i ušla u kuće. Zgrabila je djecu, a da mnogo djece doista gladuje prepoznato je u školama. Ne u socijalnom ministarstvu i podružnicama, ne na razini idiotske Vlade na odlasku koja se oglašava preko Milanovića i negira glad, savjetuje djeci da ne jedu nekvalitetnu hranu, a djeca nikakvu nemaju.

Premijerova supruga (našla krpa zakrpu) drži tečaj rezanja crnoga kruha na tanke šnite. Još samo fale savjeti siromasima kako kremšnitu razrezati na tanke šnite, kako ovrhom razrezati obitelji na komadiće koji se ne će moći spojiti ni za nekoliko naraštaja, a Josipovićev će Ustav objasniti kako se Hrvatsku može razrezati na pet tankih šnita i servirati susjedima i udaljenijim državama i narodima gladnim hrvatskoga teritorija i neospornih ljepota.

Sve je lijepo što se lijepo svrši

Časni Haaški sud koji je bio započeo rad na nelegitiman način jer ga je osnovalo Vijeće sigurnosti koje za takvu odluku nema ovlasti, završava svoj pravno i moralno upitan život vrlo bijedno – puštanjem na slobodu navodno bolesnog zločinca, manijaka Šešelja. Podsjetimo: plemeniti razlog za osnivanje Haaškoga suda bila je pomirba među „zaraćenim stranama” na način da sud pravedno kazni zločince „na svim stranama” kako bi takav pravorijek smirio strasti i obeshrabrio nove potencijalne zločince.

U svemu nije bilo važno tko je agresor a tko žrtva, jer agresija nije tema Haaškog suda. Nije važna ni istina, nisu važni ni dokazi – da jesu, ne bi Dario Kordić toliko puste godine proveo u zatvoru. Ako ama baš nikakvih pa ni nobilovski proizvedenih dokaza za krivnju nije bilo (Markač, Gotovina), sud je Hrvate zadržavao u beskrajnom pritvoru zbog zabave i razonode tužitelja i tajništva proviđenog engleskim kadrovima, kao što sada do u beskraj oteže sa žalbenim postupkom i drži u uzama Slobodana Praljka i njegove suborce koje je nepravomoćno osudio za zločinački pothvat pod vodstvom dr. Franje Tuđmana.

Haaški je sud necivilizirana izmišljotina protivna dosezima ljudske uljudbe, uhljebljenje za pravno i moralno vrlo upitne pravnike (uz časne iznimke poput Merona koji se bio odlučio na gotovo samoubilački solo prodor u kaznenom prostoru), politički sud koji je i samoj politici napravio medvjeđu uslugu, sud koji podiže optužnice i protiv pokojnika. Nesposoban ili namjerno nesposoban sud, koji je po svemu nalik na aktualnu vlast u Hrvatskoj. Sadistički sud prema nevinima, mazohistički prema prononsiranim zločincima poput Šešelja koji je tako razdragano vrijeđao suce videći da mu ide od ruke, a oni u uvredama uživaju.

Jesu li dakle Šešeljevi suci popušili? Jesu. Zapleli su se u vlastitu nesposobnost kao pile u kučine i bijahu vrlo sretni spoznavši da četnički crikusant ima (navodno) „kancere” , te su ga se elegantno riješili, brišući znoj sa čela. Desetak dana su doduše strijepili hoće li im on izaći u susret i izaći jer kakav jest mogao je i odbiti, no kada je preko volje pristao – vjerojatno su otvorili šampanjac.

Neka ide gdje takvi spadaju, naime u Srbiju. Po Srbiji može gdje hoće, može držati političke govore, može okupljati četnike za nove zločine – sve može, samo da nije u Haagu i da ga ne vide. Taj ispusni haaški čin u režiji francuskoga suda ima dimenziju (još jednog) aboliranja Srbije od krivnje, no možda ima i drugu dimenziju posebno suptilnu: zapad bespomoćno gleda kako ga Srbija vuče za nos, ispovijeda prisnost s Unijom i želi navodno ući, a s druge strane otvoreno šuruje s Rusima. To ekvilibriranje na dva stolca može biti dokončano jedino izazivanjem kaosa u Srbiji pod vodstvom Šešelja, nakon kojega bi mogao biti projektiran neki novi Đinđić kojega je ustrijelila četnička banda, a zatim došla na vlast.

Brutalno izbačen iz haaškoga pritvora, opasni cirkusant Šešelj našao se za dva sata u Beogradu i odmah održao govor, zaključivši ga povikom „Živela velika Srbija”. Informativni biro HTV-a (Alfier) izrezao je u Dnevniku taj gromki povik da ne našteti suživotu i regionalnom orjunaškom ljigarenju, ali je sutradan, začudo, urednica i voditeljica Dnevnika HTV-a pustila dobar i poučan povijesni prilog o trojici krvavih mušketira – Šešelju, Nikoliću i Vučiću s isto tako povijesnim i zemljopisnim snimkama njihovih hrvatoždernih pustolovina.

Mi koji o svemu tome uglavnom sve znamo, ponovili smo gradivo, ali je mlađim gledateljima vjerojatno zastao dah. Ma molim vas, pitao je mlađi gledatelj, zar taj Nikolić koji je po dokazima iz srbijanskih izvora ubijao u Antinu „dede i babe” – zar nije to onaj isti koji se triput ljubio s Josipovićem. „Jeste, dete”, velim ja, nema između njih velike razlike, osim što Josipović nije zločinac. I jedan i drugi sanjaju isto, samo jedan taj san zove Jugoslavijom u kojoj bi bila neka druga Hrvatska, a drugi sanja o velikoj Srbiji u kojoj bi bila isto tako druga Hrvatska, ona istočno od linije Karlobag-Karlovac- Virovitica.

Vojvoda VojoNovine koje izlaze u Hrvatskoj, svjesne da bi Šešeljev povratak mogao narušiti jugoslavensku politiku ove vlasti, odmah su poduzele mjere da smanje štetu. Jedne su angažirale istu onu Snježanu koja je uoči izricanja pravomoćne presude Gotovini i Markaču prognozirala „kraj Tuđmanove Hrvatske”. Snježana se trebala obrušiti na puštanje Šešelja, što joj očito nije bilo lako, pa je napis započela – čime? Nekim hrvatskim zločinom za koji javnost do sada nije čula, te se nad njim zgražala pune dvije kartice, a tek zatim prešla na Šešelja, sva zgrožena.

Seselj pistoljIsti je list sutradan potegnuo Uniju tvrdeći da ona „ne će dopustiti pritisak na Beograd”. Hrvatski cirkusanti na vlasti, to jest hrvatsko-srpska aktualna Vlada, neko je vrijeme šutjela i pravila se blesavom (bez razloga), a onda dala izjavice Milanovića i Josipovića koje niti smrde niti mirišu, kao da tu ne tako davno nije bio strašan rat koji su isprva verbalnom agresijom, a onda i stvarnom potaknuli ne samo Šešelju slični, nego baš Šešelj osobno, njegovi pakleni đaci Vučići i Nikolići, te naravno Milošević koji je uspio umrijeti u Haagu – a da je bio boljega zdravlja i njega bi pustili jer je čovjek započeo agresiju na Hrvatsku i BiH uvjeravan od „beloga sveta” da će agresiju blagosloviti, samo da bude brza i učinkovita.

Vesna Pusić je izrazila sućut Srbiji, donekle ironično, ali tako se mogu ponašati humorom obdareni kolumnisti, ali ne i ministrica vanjskih poslova RH. U toj je izjavi skrivena opaka neodgovornost i relativiziranje „slučaja Šešelj”, što se dalo opaziti i s druge strane, te je neki srbijanski dužnosnik uvjeravao da „nitko više u Srbiji ne misli da je Split srpski grad”. Nije govorio o Dubrovniku, što je simptomatično, nego o Splitu. Taj umjereni dečko vjerojatno ima novu crtu Omiš – Karlovac – Virovitica, što nas čini sretnim jer u Hrvatskoj ostaju i Split, i Šibenik i Zadar…pa možemo trljati ruke.

U svemu, Edi Rama, umjetnik i albanski predsjednik, pokazao je hrvatskim političkim patuljcima i ljubiteljima Srbije i Srbijanaca, kako se treba držati prema Srbiji i kako se drži u posjetu Beogradu, te kako se dostojanstveno i hladnokrvno kaže što treba reći.

Dodatak o relativiziranju: Alfier se vraća u Dnevnik (subota) vrlo nekoncentriran jer se valjda pokvario blesimetar, a čitanje mu ne ide. I on se ipak zgražao nad Šešeljem i njegovim zločinima, te pustio prilog o prodavaču novina u Biogradu kojemu su šešeljevci opljačkali stan u Zemunu i ondje smjestili tajnicu. Nitko nije ubijen u cijeloj (inače po sebi tužnoj) priči, niti mu je dlaka pala s glave. Ali je prilog bio dug i zamoran, kako bi ponestalo vremena za Šešeljeve krvave zločine nad Hrvatima, za slike mrtvih, masakriranih Hrvata. U nastavku slučaja Šešelj vjerojatno će nastupiti V. Teršelič i govoriti o užasnim zločinima Hrvata nad šešeljevcima.

Zašto ne treba relativizirati?

Srem 2014Zato jer su se kao slučajno poklopili mnogi događaji, a da i nisu – svaki bi i pojedinačno bio pozivom na oprez. S namjerom ili bez nje, Haag je pustio zločinca Šešelja upravo u trenutku kada su srbijansko-ruske snage imale vojnu vježbu u blizini hrvatske granice. U Nikincima kraj Rume, u Srijemu. Pedesetak kilometara od Vukovara! U isto je vrijeme stigao u Beograd patrijarh Ruske pravoslavne crkve, da ohrabri Srbiju glede Kosova.

No vojna vježba nije održana blizu granice Kosova, nego, eto, blizu hrvatske granice. Nije održana blizu bugarske granice, jer naši prijatelji Bugari ne bi sjedili skrštenih ruku, što je Srbiji znano. Ali je Srbiji znano i to da je u Hrvatskoj na vlasti izdajnička klatež kojoj je takva vježba zabavna i ne vidi u tome ništa loše, štoviše. Jedina osoba koja je reagirala državnički jest Kolinda Grabar Kitarović, koja je tražila se se hrvatski veleposlanik u Beogradu povuče na konzultacije, što je razborit potez umjerene jačine, a prethodi oštrijim koracima ako se druga strana odluči tjerati mak na konac.

Vjerojatno nije povezano, ali se trening rusko-srbijanski nekako poklapa s Kolindinom izjavom da treba pritisnuti Srbiju u svezi s granicom na Dunavu, odnosno i dalje okupiranim hrvatskim teritorijem na lijevoj obali Dunava. (Povežite to slobodno s režimskom jutarnjim zovom Uniji da ne dopusti pritisak na Beograd.)

Aktualna hrvatska vlast dvadesetak godina poslije počinje okupaciju Vukovara obratnim nizom – ćiriličnim pločama, ali i policijskim terorom u kojemu nije bilo mrtvih, ali je bilo teško ranjenih. Ta ista vlast je lani u Vukovaru grdno namagarečena i ismijana, a ubrzo je zatim ustala u u obranu Vukovara jedina hrvatska institucija koju hrvatska država još ima, to jest Ustavni sud. Tako je izdajnička vlast izdajom Vukovara pokopala samu sebe za vječna vremena, a onaj tko bude glasovao za josipoviće i milanoviće, neka zna da će nositi sramni biljeg cijeli život.

Šešelj i Vukovar

Seselj kacigaMnogo se toga poklopilo, pa i skori datum sjećanja na žrtvu Vukovara. U tom sjećanju četnički ubojica Šešelj ima istaknuto mjesto, kao vojvoda na licu mjesta, krvava suluda životinja ispunjena psihopatskom mržnjom prema Hrvatima. Što su njegovi krvnici učinili kada su smucajući se iza tenkova jugoslavenske armije napokon ušli u Vukovar? Poubijali su što im je došlo pod ruku, ranjenike strijeljali i poklali na Ovčari, bolnicu je preuzeo budući zastupnik u Hrvatskom saboru Stanimirović kao doktor za ustaše, a odmah zatim postavljene su ćirilične ploče, ne baš odmah jer se nisu imale na što pričvrstiti.

Aktualna hrvatska vlast dvadesetak godina poslije počinje okupaciju Vukovara obratnim nizom – ćiriličnim pločama, ali i policijskim terorom u kojemu nije bilo mrtvih, ali je bilo teško ranjenih. Ta ista vlast je lani u Vukovaru grdno namagarečena i ismijana, a ubrzo je zatim ustala u u obranu Vukovara jedina hrvatska institucija koju hrvatska država još ima, to jest Ustavni sud. Tako je izdajnička vlast izdajom Vukovara pokopala samu sebe za vječna vremena, a onaj tko bude glasovao za josipoviće i milanoviće, neka zna da će nositi sramni biljeg cijeli život.

U stvari, sada smo u takvoj situaciji da bi glasovanje trebalo biti javno, baš kao u Saboru kada je uređaj pokvaren pa se dižu ruke i to je dobro jer gledatelj zna tko je tko. Ako mogu zastupnici naroda glasovati javno, zašto ne bi i narod? Ukoliko mislite da je tehnički neizvedivo, uglavnom ste u pravu. No tajno mi glasovanje sve više ide na živce, jer budale ostaju u tajanstvenoj tajnosti i uvijek mogu reći, što i kažu, da nisu glasovali za pokvarene glupane, a jesu.

Proglas Stožera za obranu Vukovara, u kojemu se spominje peta kolona, vrlo je lijepo sročen i uzrokovao je lijepu paniku pa sada klatež pokušava na brzinu nešto smutiti i naći nešto pravovjernih koji će proglas popljuvati. Sama sintagma (mrzim tu riječ, to jest sintagmu) „peta kolona” prvi put se pojavila – ako se dobro sjećam, upravo u mojoj rubrici, to jest u izvješću s Kolone sjećanja prije godinu dana. Ako sam u krivu, slobodno me demantirajte, i tako autorska prava nitko ne šljivi. Bit ću u Vukovaru i 18. studenoga ove godine kao vaš izvjestitelj, poštovani čitatelji.

Postoji li peta kolona?

Postoji. Na vlasti i u nevlasti, u medijima, u institutima, svugdje. Jedan primjer: Vojislav Šešelj ruga se hrvatskoj imenici „točka”, pa kaže da je mislio kako se radi o ženskom obliku imenice „točak”. Tako ilustrira svoje opće negiranje hrvatskoga jezika. Da točka nije samo neka tamo riječ, o tome sam već pisao podsjećajući na novosadski pravopis koji u slučaju točke nije imao „zapadnu i istočnu verziju”, nego samo i jedino tačku. Pa se u Hrvatskoj počelo tačkati, ali nije trajalo dugo – tačnije rečeno nekoliko godina, a onda smo ih poslali u vražju mater.

Ako netko danas u Hrvatskoj piše „tačka”, kao što piše kolumnist Jergović (a „lektori” mu dopuštaju, to jest urednici), onda je riječ o petoj koloni, to više što taj godinama zagađuje hrvatski jezik odurnim balkanizmima i upravlja prema nepostojećem srpskohrvatskom i sanjanom jugoslavenskom jeziku. Ako Vesna Teršelič koja djeluje uz pomoć hrvatske blagajne, govori da se Domovinski rat ne bi smio tako zvati – da se Vlasi ne uvrijede – nego „rat devedesetih”, onda je to petokolonaška rabota.

Ako predsjednik Hrvatskoga sabora izjavi da smo „imali agresiju”, onda je to blizu (jer ako ja imam automobil, kao što ga imam, onda je to moj automobil, ako imam agresiju, to je moja agresija, znači jednostavno: Hrvati su napali sami sebe). Ako neki kazališni umnik poput Frljića zasjedne voljom ministarstva u riječko kazalište koje ima pridjev HNK pa od njega umah stvori jugoslavensku, dotično velikosrpsku tvrđavu iz koje se puca po hrvatskim umjetnicima i Hrvatskoj, onda je to izrazito petokolnonaško djelovanje.

Ako država to dopušta, to jest vlast, ako jugoslavensko djelovanje financira i podupire, uz pomoć loklane vlasti, onda je ta vlast petokolonaška i treba ju maknuti na žurnim prijevremenim izborima – dok nekomu ne popuste živci. (Usput: ni Rijeka nije više toliko čvrst crveni bastion s obersnelovskim unterhoznama, mjesni izbori pokazali su da HDZ i ostale domoljubne stranke imaju prevlast.) Ako u Zagrebu izlaze srpske „Novosti” koje nisu okrenute prema problemima srpske manjine nego prema vrijeđanju Hrvatske i Hrvata, onda je to petokolnaški posao.

Nikako ne bih htio u nabrajanju pete kolone propustiti moga ljubimca Čedomira Višnjića, koji je nesmotreno opet došao u prvi plan. Kako, zna se. Ušao je , ili je predložen da uđe (a predložila ga je peta kolona) nigdje drugdje nego u Hrvatski memorijalni centar Domovinskoga rata, onaj centar što ga izvrsno vodi Ante Nazor. Za Višnjića je pogubno upravo to što Centar dobro radi i skuplja dokumentaciju, a u toj se dokumentaciji našlo – kako je rečeno i na saborskom Odboru – da je Čedomir surađivao s okupatorom.

I tek se tada digla kuka i motika, izvijestili o tome čak i djelatnici strogo kontrolirane orjunaške informativke na HRT-u, pa tako čuo i ja. Ubogi srpski književnik iz Hrvatske, Čedomir Višnjić, našao se na tapetu ne samo domoljubnih članova Odbora nego i SDP-a čiji je predstavnik ipak zlobno pitao kako to da se tek sada sve zna, a Višnjić je bio pomoćnik ministra kulture (!) u vrijeme Sanaderove Vlade?

Nije točno da se „tek sada zna” jer sam upravo ja i upravo na ovim stranicama pisao o nesretnom Višnjiću baš u to doba, upravo sam ja tužio DORH-u i Višnjića i njegovog malog, okruglog ministra jer su sufinancirali knjigu „Jezik i nacionalizam” u kojoj se Hrvatima zabranjuje da hrvatski jezik nazivaju tim, svojim imenom. (A strogo kontrolirani DORH odgovorio mi je nemušto, kao što je poznato. Barem se mogao raspitati tko je taj Višnjić i što je radio u vrijeme „rata devedesetih” kako bi rekla Teršelička.)

Znači, pokušaj ubacivanja Višnjića u Hrvatski memorijalni centar Domovinskoga rata, jest djelo petokolonaša kojima je Hrvatska premrežena. Usput: sutradan nakon što je Hrvatski radio, a potom i Hrvatska televizija brujala o slučaju Višnjić – u dvjema visokotiražnim novinama ni riječi o tome. Pišem ovo u subotu. Jesu li proradili višepostavljeni petokolonaški tuneli i telefoni, ne znam. Je li intervenirao Pupovac? Ne znam.

Pupovac je usporedo imao svoju predstavu u Saboru i vrlo uzrujano vikao na prijedlog izmjena kaznenog zakona, po kojim (izmjenama) bi se moglo suditi u odsutnosti mogućeg počinitelja zločina. Da. „Bit će frikcije!”, galamio je frikovski, što bi u prijevodu na hrvatski značilo da će biti trljanja iliti trenja između njega i vladajućih. A trljat će se (bez seksualnih primisli) zato što taj prijedlog unosi nemir u izbjegle Srbe, pa se ne će vraćati u Hrvatsku. Koje Srbe? One koji imaju putra na glavi. Oni i trebaju biti nemirni, s izmjenom zakona ili bez nje. Ali mene više brine što se ne sudi onima koji nisu odsutni. Jesu li doista svi zločinci s Banovine pobjegli u Srbiju ili RS? Nisu. Pa zašto im se ne sudi u prisutnosti?

Kolinda u Westinu

Bio sam ondje, u utorak čini mi se. Tolika navala da mi koji kao i obično stižemo u zadnji čas (i po Hrvatsku) nismo imali gdje sjesti, ali sam srećom uzurpirao jedno rezervirano mjesto i nasjeo. Stotine ljudi je stajalo, ali oni su gotovo bolje prošli jer su sjedeći ljudi stalno ustajali i pljeskali, zato što su imali razloga pljeskati, ali i zato što od stojećih ništa nisu vidjeli – no spasio ih je ekran na kojemu je Kolinda djelovala snažno i odlučno, a sve što je kazala bijaše na mjestu (premda se o kulturi moglo reći nešto više).

Ubogoga Josipovića spustila je na zemlju, a spustila mu je ionako već oslabljenu potporu onoga dijela naroda koji, Gospode, ne zna što čini. Pozivanjem generala za savjetnike odigrala je pravu loptu, na užas Josipovića i njegova mentora Mesića (Smrt fašizmu, sloboda narodu) koji je, međutim, bio okupiran pokopom Boljkovca.

Kad sam bio vrlo mlad, to jest dijete od deset godina najviše, živio sam ljetom u Dugoj Resi, kamo su moju majku liječnicu instalirali komunisti nakon izbacivanja iz stana i Zagreba, te nakon ličke epizode 1945. (Otočac). Premda nevelik, zapamtio sam to prezime: Boljkovac. Jer se izgovaralo često, ispod glasa, kao nešto čega se treba čuvati. Četrdeset godina poslije ja sam se našao u istoj hrvatskoj Vladi (ako se ne varam) s istim tim Boljkovcem. Eto, što ti je….

Šator ne smije pasti

Rekao je gospodin Glogoški. Pametna odluka, jer transport stopostotnih invalida, hrvatskih branitelja, može izmučenim ljudima donijeti samo nove patnje, a njihova nazočnost u Savskoj znak je da se ne predaju. Prazni šator mogao bi lukave vlastodršce navesti na bludnu pomisao da ga maknu, sruše, noću. Možda i ne, možda bi samo postavili ćiriličnu ploču na šator. Noću. Ova mračna vlast se boji danjega svjetla. Zaključite sami.

Označavanje mete

Kao što sam zadnji put pisao, Josipović (valjda školovan za to u Titovoj gardi) označuje mete. Napisao sam bio isto tako da je metom označio jednoga od silnih junaka Domovinskoga rata, Josipa Klemma, rata u kojemu Josipović i Milanović nisu sudjelovali (Izetbegović: To nije naš rat). Čim je Josipović izjavio da u Šatoru vidi i neke situirane, a k tomu nisu vidljivi invalidi – znalo se da je označio metu, Klemma. I doista, u drugom činu zagrebačke predstave našlo se mjesta i za Klemma, pa ga se počelo cimati za ugovor u svezi s Cibonom, odnosno malim Šarićem.

Koliko je javnost razumjela, taj ugovor koji je trebao pomoći Ciboni, Gradska skupština nije blagoslovila. Znači, nije bilo ni štete, koliko je javnost razumjela. Ali Klemma policija i Ostojić ipak cimaju, ne radi Cibone nego zato što se drznuo biti stalno s hrvatskim braniteljima, stopostotnim invalidima iz Domovinskoga rata, pa je postao metom Pantovčaka. (Usput: i na Lovrića padaju nejasne objede, a sve su krhkije i optužbe na račun Bandića.)

Nešto poslije, Josipović je metom označio Milijana Brkića, glavnoga tajnika HDZ-a, prijetvornim riječima da se (otprilike citiram) Brkić ponaša kao netko pod teretom istraga. Tako je Ostojić dobio novu domaću zadaću: pronaći nešto protiv Brkića, bilo što. Ako nema ništa, smisliti. Osim toga, i Milijan Brkić je hrvatski branitelj, što samo po sebi josipovićima zvuči sumnjivo.

Mi, gospođe i gospodo, tonemo sve dublje u mrak policijske države. Ili, kako bi rekao Pupovac, došlo je do frikcije između demokracije (ha) i diktature , s naglaskom na zadnju.

Nagrade i pohvale

Moju je radoznalost pobudila neka nagrada, ne znam koja, Institutu za jezik i jezikoslovlje. Nagradu valjda daje vlast koja je od toga Instituta napravila krpu za brisanje, a tekst kojim su mediji popratili nagradu, kao papige, jest više nego mračan – da je Institut donio jedinstveni (!) pravopis, „koji su jezikoslovci odavno željeli.”

Eto, tako se od jezikoslovaca i javnosti pokušavaju načiniti budale. Nema, naime, ni jednoga jedinog uglednog hrvatskog jezikoslovca koji bi se slagao s Institutovim (Jovanovićevim) smećem od pravopisa. Jedino po tomu je rečeni pravopis doista jedinstven – svi su hrvatski lingvisti jedinstveni u ocjeni da je riječ o kukavičjem jajetu, bolje rečeno o jugoslavenskom podmetanju. Nisam ovu opasku uvrstio u tekst o petoj koloni, valjda sam zaboravio.

Pobačaj

Da sve više ginekologa i kirurga odbija i pomisao na pobačaj, da im se probudila savjest, poznato je. Da im državna vlast SDP-ove koalicije prijeti izravno i neizravno, poznato je. Uključio se i novi ministar zdravstva Varga koji samo što nije eksplodirao od taštine i ambicija, a pobačaj naziva „medicinskim zahvatom”. Kad se već ide u izmjene kaznenoga zakona, trebalo bi termin ubojstvo zamijeniti nekim prihvatljivijim. Recimo – zahvatom. Obrazloženje suda: „Optuženi je izvršio zahvat pištoljem nad pokojnim B. B. što je kod oštećenoga izazvalo smrtne posljedice.”

Vrlo sam siguran u ono što govorim već desetljećima: pobačaj izveden nasilno, usmrćivanje ljudskoga bića, bit će u budućnosti izjednačeno s čedomorstvom i ubojstvom općenito, te na isti način kažnjavano. A o sadašnjoj „praksi” ljudi će čitati u jezivim feljtonima, s nevjericom i osjećajem srama što pripadaju istoj vrsti.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

facebook komentari

  • dobra ova

    Obrazloženje suda: „Optuženi je izvršio zahvat pištoljem nad pokojnim B. B. što je kod oštećenoga izazvalo smrtne posljedice.”

  • Alan B’Stard

    ‘Regionalno orjunasko ljigarenje.’ Bravo Hrvoje. Nema se sta dodati. Odlican pregled

  • EMINƎM

    Petokolonaš