Haaški sud – odraz truleži Zapada

0
haški sud

Je li Haaški sud nanio mnogo više štete nego koristi?

Dvadeset i tri godine nakon osnivanja Haaškog sudišta – ako uzmemo u obzir cijeli njegov dosadašnji rad – postavlja se pitanje je li taj sud, zapravo, nanio mnogo više štete nego koristi. U vezi s time, nameće se i pitanje nije Haaški sud zapravo samo odraz stanja na Zapadu, za koji mnogi pisci i analitičari tvrde da se nalazi u stanju propadanja, pa slijedom toga nije bio u stanju osigurati niti pravni okvir za pravno valjano djelovanje u sankcioniranju ratnih zločina na prostoru bivšeg Jugoslavije.

[ad id=”93788″]

Ova pitanja Portal HKV-a komentiraju: Josip Jović, Stipe Kutleša, Damir Pešorda, Matko Marušić, Mate Knezović i Mile Prpa.

Jović: Ludilo koje nije bez sistema

U trenutku kad je iz Haaga pušten Vojislav Šešelj pod izgovorom da boluje od teške bolesti, on je faktički bio LudostNitko apsolutno nitko, bez obzira na sve rezerve koje ima prema ovom međunarodnom sudištu, nije mogao očekivati oslobađajuću presudu po svim točkama optužnice. A posebno su šokantna obrazloženja koja smo slušali ne vjerujući vlastitim ušima, a koja proturječe mnogim ranijim presudama i svim poznatim činjenicama. Do sada se znalo govoriti kako je Vojislav Šešelj lud, no sada se pokazalo da je lud, ali na jedan sistemski način, sam Sud.oslobođen. Prvostupanjska presuda Haaškoga tribunala samo je potvrda te očito političke odluke. Sa Srbije su skinute sve neugodne obveze i odgovornosti prije njezina ulaska u EU, što je strateški interes Zapada u kojemu bi trebala participirati i Hrvatska. Ipak, nitko apsolutno nitko, bez obzira na sve rezerve koje ima prema ovom međunarodnom sudištu, nije mogao očekivati oslobađajuću presudu po svim točkama optužnice. A posebno su šokantna obrazloženja koja smo slušali ne vjerujući vlastitim ušima, a koja proturječe mnogim ranijim presudama i svim poznatim činjenicama. Do sada se znalo govoriti kako je Vojislav Šešelj lud, no sada se pokazalo da je lud, ali na jedan sistemski način, sam Sud.

Od samog početka predsjedatelj Raspravnog vijeća Jean Claud Antonetti žestoko se okomio na optužnicu pa je prijetila opasnost da same tužitelje pošalje u zatvor. Spočitnuo joj je „maksimalistički pristup“, „zamagljivanje“, „vrludanje“ i „dvosmislenosti“ uz dodatak kako je sve to skupa „za žaljenje“. Vijeće se, s izuzetkom jednoga člana, otvoreno stavilo na stranu optuženoga, djelujući upravo kao njegov kolektivni braniteljski tim, valjda zato što se ni sam s Šešelj nije ni pokušao braniti, umjesto čega je izabrao vrijeđanje Suda.

Tu i tamo, proizlazi iz presude, srbijanski dobrovoljci, koji su se nazivali Šešeljevcima, koje je on sam formirao, te neke druge paravojne jedinice možda su i počinili neke zločine, o čemu nema jasnih dokaza, ali sam Šešelj nije im bio nadređen niti je znao da će se oni dogoditi. Bilo je huškanja ali to samo po sebi nije zločin. Primjerice, Šešelj jest nekoliko dana prije pada Vukovara izjavio kako ni jedan ustaša ne smije izići živ iz tog grada, ali Sud ne nalazi „izvan svake razumne sumnje“ kako je to bilo u kontekstu ratnih sukoba s ciljem ubijanja i potjerivanja stanovništva, već tek kao podizanje ratnog morala.

Ostali dijelovi obrazloženja presude nose moguće vrlo teške političke implikacije. Na određeni način sam Sud ideju stvaranja velike Srbije ili njezina proširenja na teritorij drugih država smatra legitimnom! Tako smo čuli kako su plan i kampanja za veliku Srbiju legalni i tek politički, a ne zločinački. Četnički dobrovoljci su regrutirani radi zaštite Srba i očuvanja Jugoslavije, a ne radi masovnih napada na civile radi njihova protjerivanja, čega inače nije ni bilo, kao što nije bilo ni rušenja gradova i sela. I nisu se naoružavali samo Srbi, nego i drugi. A sve se događalo u kontekstu odcjepljenja pojedinih republika, koje su očito glavni krivci za ratna zbivanja.

U tom smislu su išle optužnice i prvostupanjska presuda generalima Gotovini Markaču, koji su za dlaku izbjegli konačnu presudu i to ne zbog pravde, nego zbog političkog utjecaja prije svega američkog. U presudi Radovanu Karadžiću nigdje se ne spominju ni Srbija ni JNA, dok je u presudi Slobodanu Praljku i ostalima, koja još čeka pravomoćnost, jasno istaknuta odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka. To znači kako su Milošević i kompanija imali otvorene ruke za agresiju, samo što su malo pretjerali.

Sve u svemu, Šešelj, skupa s njim i njegovi suborci, vojvoda Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, to je najvažnije što se da isčitati iz odluke Haaškoga suda, mogu nastaviti sa svojom kampanjom širenja Srbije na susjede ili obnavljanja Jugoslavije, a mogu računati i na stanovitu međunarodnu potporu. To je trajna karakteristika srpske politike od Garašanina, preko Vuka Karadžića, Jovana Cvijića i Jovana Skerlića do današnjih političara i političkih institucija, uključujući Pravoslavnu crkvu, Srpsku akademiju, beogradske medije i hrvatske Srbe.

Vidjeli smo kako vojni analitičar Miroslav Lazanski gorko žali što JNA nije dobro osigurala granice tzv. Republike Srpske Krajine. Šešelj, dakle, nije luđak, on je samo dio sustava, nije eksces nego pravilo. To ni jedna hrvatska politika ni jednog trenutka ne smije smetnuti s uma, što inače počesto i svako malo čini.

Stipe Kutleša: Zapad je toliko moralno, pravno i društveno urušen da nije više u stanju zaštititi samoga sebe

Kada je tzv. Haški sud prije godinu i pol dana, točnije uoči 23. godišnjice pada Vukovara, pustio iz pritvora četničkog vojvodu i ratnog zločinca Vojislava Šešelja, onda je već tada poslao jasnu poruku što misli o zločinima, o Srbiji, o bivšoj Jugoslaviji, o Hrvatskoj. A poruka je: zločini su dopušteni, možda i poželjni, samo morate imati „prave mentore“ koji će to dijalektički opravdati tako da će zločinci postati glavni heroji, sve nepravde najveće pravde, sva laž istina i sl. „Mentori“ dobro znaju što je njihov politički interes i nitko ne može spriječiti provođenje njihovih zamisli i ostvarenje njihovih interesa.

Danas kada je Šešelja taj isti tzv. Haški sud oslobodio, u prvostupanjskoj presudi, on je ujedno potvrdio ono što je već prije bilo odlučeno, a to je da će Šešelj biti proglašen nedužnim. A svi znamo, a to zna i tzv. Haški sud, da je Šešelj odgovoran za mnoštvo zločina. Nazivamo ga tzv. Haški sud jer to nije sud/sudište nego je to politička institucija koja nema nikakve veze ne samo s pravdom nego s pravnom kao pravnom znanosti. Ta je politička institucija presudu o oslobađanju Šešelja donijela ne proteklih dana (iako je ona proteklih dana formalno obznanjena) nego prije godinu i pol kada ga je pustila iz pritvora na slobodu.

U sadašnjoj situaciji kada se pregovara o ulasku Srbije u EU, proglašenje Šešelja krivim moglo bi imati posljedice i za Srbiju kao državu bez obzira na to što tzv. Haški sud ne sudi državama nego pojedincima. Oslobađajuća presuda Šešelju zapravo je presuda državi Srbiji. Opravdanje Šešeljevih zločina jest opravdanje srpskih zločina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pa nije Šešelj pao s Marsa. On je u službi srpske politike i države. To znaju i haški (ne)časni suci. Oni njegovo huškaško djelovanje, koje je odnijelo toliko ljudskih života, smatraju samo određenom bezazlenom političkom doktrinom tzv. Velike Srbije, što naravno po nauku „slobodarskog“ i „demokratskog“ Zapada, nije nikakav grijeh koji bi trebalo sankcionirati. Ma na Zapadu vlada velika sloboda mišljenja i izražavanja (sic!). Kao npr. u slučaju J. Šimunića. Taj njegov „govor mržnje“ iskazan pozdravom „Za dom spremni“, ali bez ijedne žrtve, prikazan je kao daleko veći grijeh koji zaslužuje veliku kaznu nego što su dokazani zločini V. Šešelja.

Ergo, promicanje političkih ideja koje izravno vode zločinima i genocidnim radnjama nije nikakvo kažnjivo djelo, ali zato jest kažnjiva i sama pomisao na bilo kakav govor u smislu tzv. „političke nekorektnosti“. Pozivanje na zločine (koji su se i dogodili u Šešeljevu slučaju) čini se jest “Dosljednost”Promicanje političkih ideja koje izravno vode zločinima i genocidnim radnjama nije nikakvo kažnjivo djelo, ali zato jest kažnjiva i sama pomisao na bilo kakav govor u smislu tzv. „političke nekorektnosti“. Pozivanje na zločine (koji su se i dogodili u Šešeljevu slučaju) čini se jest „politička korektnost“, ali jedan povijesni pozdrav ili osuda npr. „seksualnih siležija u Kölnu i drugim europskim gradovima nije „politički korektno“? To je ta dosljednost tzv. Haškoga suda i svih „demokratskih snaga Zapada“.„politička korektnost“, ali jedan povijesni pozdrav ili osuda npr. „seksualnih siležija u Kölnu i drugim europskim gradovima nije „politički korektno“? To je ta dosljednost tzv. Haškoga suda i svih „demokratskih snaga Zapada“.

Danas kada je Hrvatska članica EU i kada postoji makar minimalna mogućnost da Hrvatska oteža ulazak Srbije u EU zbog neispunjavanja istih uvjeta za ulazak u EU koje je imala i Hrvatska, spas Srbiji dolazi od političke organizacije nazvane tzv. Haški sud. Je li to samo odraz trulog stanja na Zapadu? Svakako i to. Zapadni je svijet zasigurno trulež u mnogim aspektima iako se ne smiju zanemariti i dobre strane „trulog“ Zapada. Propast Zapada najavljena je već prije gotovo sto godina (O. Spengler). Zapad je toliko moralno, pravno i društveno urušen da nije više u stanju zaštititi samoga sebe (treba li za to navoditi dokaze?), a kamoli dijeliti pravdu drugima, tj. osigurati pravni okvir za rješavanje pitanja ratnih zločina. On se, nažalost, sve više srozava na djelovanje bez načela.

Je li tzv. Haški sud napravio više štete nego koristi? Ovisno o tome tko to procjenjuje. Srbiji i Šešelju je napravio neizmjernu ali nepravednu korist, ali Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini veliku štetu. Ali je neizmjerna šteta napravljena samoj pravnoj znanosti. Ovako nešto skandalozno je za zapadnjačku civilizaciju. A nije to prvi put, vjerojatno ni posljednji. To je jedan od pravih zaloga propasti Zapada.

Zapravo je pravu sliku Haškoga suda najadekvatnije ocrtao sam Šešelj koji ga je na svoj divljački i primitivan način izvrijeđao ukazavši mu na to da je to sud bez časti i da je to politički sud. I to je doista prava slika toga suda. Šešelj je jasno artikulirao to što su mnogi drugi mislili i znali odavno, ali su svi bili uglavnom pristojni i „politički korektni“. Jedino je Šešelj prostački izrekao ono što je najbliža kvalifikacija toga (ne)časnoga tzv. suda. I upravo je zbog toga Šešelj nagrađen slobodom.

Suci dobro znaju da je istina što im je on govorio s prezirom i ponižavajući ih, a to je da nisu kvalificirani donositi pravne presude, ali političke jesu. I to im je glavna uloga. Takva kvalifikacija ostati će važiti čak i onda ako bi drugostupanjska presuda bila nepovoljna za Šešelja. Tzv. Haški sud već se „iskazao“ u prilično velikom broju slučajeva i pokazao se nedostojnim da valjano i profesionalno sankcionira ratne zločine na prostoru bivšeg Jugoslavije.

Dr. sc. Damir Pešorda: Haaški sud je odigrao upravo onu ulogu koja mu je bila i namijenjena

Haaški sud je odigrao upravo onu ulogu koja mu je bila i namijenjena, na žalost to nipošto nije uloga donositelja PreispitivanjePriču s Haaškim sudom treba privoditi kraju. Pri tomu je Hrvatskoj kudikamo važnije kakva će biti konačna presuda Praljku i ostalim iz BiH od presude Šešelju. A uskoro će, bojim se, doći na red i preispitivanje isplativosti članstva u Europskoj uniji. Tek u svjetlu tog razočaranja, a gotovo sam siguran da će biti razočaranje, vidjet će se koliko je promašeno bilo hrvatsko samoponižavanje u odnosu s Haaškim sudom.pravde i zadovoljštine žrtvi. Sud je, sada je to prilično bjelodano, osnovan da bude sredstvo za poslijeratne političke manipulacije u državama nastalim nakon raspada Jugoslavije. On je bio, da tako kažem, batina u europskim rukama, dok je članstvo u Europskoj uniji bila mrkva. Hrvatska je, na žalost, dvostruko nasjela: previše se bojala batine i previše je željela mrkvu.

No, i sama zamisao da će neki ad hoc međunarodni sud donijeti pravdu onima koji su bili žrtve rata naivna je. Međunarodni sudovi provode volju onih sila koje su ga osnovale, a zemlje kojima se sudi u toj su priči tek objekt, nevažno radi li se o Hrvatskoj, Srbiji ili Ruandi. S tim da se Srbija, ipak sa znatnim diplomatskim iskustvom u odnosu na Hrvatsku, u toj igri s međunarodnim centrima moći puno bolje snalazila.

Bilo kako bilo, priču s Haaškim sudom treba privoditi kraju. Pri tomu je Hrvatskoj kudikamo važnije kakva će biti konačna presuda Praljku i ostalim iz BiH od presude Šešelju. A uskoro će, bojim se, doći na red i preispitivanje isplativosti članstva u Europskoj uniji. Tek u svjetlu tog razočaranja, a gotovo sam siguran da će biti razočaranje, vidjet će se koliko je promašeno bilo hrvatsko samoponižavanje u odnosu s Haaškim sudom.

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Tvrdim da je Haški sud Vojislavom Šešeljom kaznio Srbiju

Pravo je u načelu stvoreno zbog slabih, ali to ne znači da se slabi trebaju pouzdati da će im pravo donijeti pravdu na tanjuru. Pravdu u pravu dijele ljudi, a oni nisu bolji od nas. Sjetite se, na primjer, kako i sami sudite, formalno ili neformalno.

Zato mi Hrvati ne bismo trebati cviljeti nad nepravdama koje nam se čine. Ima li i jedna povijesna nepravda koja je učinjena Hrvatima, a potom bila ispravljena za sudničkim stolom? Čak i nekoliko Hrvatskih stranaka prava nije nam donijelo prava ni pravdu.

Koliko smo dugo željeli svoju državu i na to polagali pravo, a kad smo je i SudNe treba se žestiti ni na Haaški sud niti na Srbiju. Haški sud sam sebi stvara ugled i za to mu ne trebamo mi, a politički Srbija nije naša liga. Što možete očekivati od države koja je izgubila ratove od Slovenaca, Hrvata i Kosovara, a kliče tračku „pobjede“ u liku – Vojislava Šešelja? Pustimo mi Srbiju, pustimo i Haški sud, učvrstimo mi našu državu, napravimo je jakom. Država se ne dobiva suđenjem za vlastitim kuhinjskim stolom. Država se mačem dobiva. I u miru.kako dobili? Da nakon srpskih barikada 1990. nismo stvorili vojsku, ne bi nam u stvaranju države pomogao ni Badinter ni Gencher, pa niti, oprostite, Sveti otac. Država se na bojnom polju dobiva.

Da Haški sud pošteno sudi Srbiji, sve bi europske zatvore krivcima napunio. Ne može to Haški sud učiniti! Pa im je dao tog trbušastog klauna, a oni se vesele, kliču mu… Kakvi su to ljudi koji tom jadniku kliču? Koji su njihovi politički ciljevi? Što oni mogu ostvariti?

Tvrdim da je Haški sud Vojislavom Šešeljom kaznio Srbiju.

Mislite da nije? A biste li vi sebi htjeli Vojislava Šešelja, hrvatskoga, u Hrvatskoj? Ne treba se žestiti ni na Haaški sud niti na Srbiju. Haški sud sam sebi stvara ugled i za to mu ne trebamo mi, a politički Srbija nije naša liga. Što možete očekivati od države koja je izgubila ratove od Slovenaca, Hrvata i Kosovara, a kliče tračku „pobjede“ u liku – Vojislava Šešelja? Pustimo mi Srbiju, pustimo i Haški sud, učvrstimo mi našu državu, napravimo je jakom. Država se ne dobiva suđenjem za vlastitim kuhinjskim stolom. Država se mačem dobiva. I u miru.

Potpuno je jasno kakvu politiku treba voditi prema toj i takvoj Srbiji: s najboljim željama, ali i s najtvrđim poštenim odnosom prema svim prijeporima. Cijela knjiga neriješenih pitanja preostaje, i treba je do kraja napisati i napisano provesti: Knjiga za Srbiju, , Vijenac, 11. prosinca 2014. str. 542 – 543.

U njoj nema mjesta za Vojislave Šešelje.

Mate Knezović: Haški sud je proizvod moćnih da bi pokorili slabe

Valja podsjetiti da je Kazneni sud za bivšu Jugoslaviju osnovan 25. svibnja 1993., a što znači u tijeku rata, kada se nije znao ishod rata. On je osnovan da se sudi pojedincima. Kasnije je on sebi uzeo za pravo da sudi živima i OdjeliMislim da trebamo uspostaviti posebne istražne odjele u policiji i sigurnosnim službama koji će biti zaduženi za istrage. Također treba osnovati posebno tužiteljstvo i sud koji će progoniti ratne zločince ma gdje oni bili. To Hrvatskoj nitko ne može zabraniti. Hrvatska se treba uozbiljiti, shvatiti što se događa i sama uzeti pravdu u svoje ruke. Kao narod moramo odbaciti iluzije o tome da će nam netko donijeti pravdu i istinu na pladnju. Uostalom, to dugujemo sami sebi, a ne onima kojima je Hrvatska srušila njihove vizije.mrtvima, znanima i neznanima, politikama i državama. Haški sud je proizvod moćnih da bi pokorili slabe, velikih da bi sudili malima, nepravednih da bi sudili pravednicima. On je roba s namjerno postavljenom greškom i kvazi pravda da ne bi slučajno pobijedila pravda. Svakako da bi bilo bolje da nikada nije osnovan. On je sam utvrđivao svoje proceduralne ovlasti i tumačio svoju ulogu kao mjeru “koja doprinosi ponovnom uspostavljanju i održavanju mira u bivšoj Jugoslaviji”.

Drugim riječima, njega ne zanima širi kontekst sukoba. Ne zanima ga tko je agresor a tko žrtva. Ne zanima ga pravo naroda, nego je on za uspostavljanje i održavanje mira. Mir se očito, po njegovom tumačenju, može uspostaviti samo ako su svi krivi onoliko koliko je to nužno da se uspostavi i održi mir. Ovaj sud i nije sud, nego politički bič protiv pravde. Sili ne treba pravda i međunarodno ratno ili drugo pravo.

Puno je važniji odnos Republike Hrvatske i hrvatskog naroda u cjelini prema tom “sudištu”, a još više prema sebi, činjenicama i svojoj budućnosti. Valjda smo dovoljno shvatili da nam nitko pravdu neće donijeti. Onima koji dobro znaju što se dogodilo nije u interesu nikakva pravda. Upravo suprotno. Stoga Hrvatska mora ojačati svoje institucije i uspostaviti one institucije koje će razotkrivati karakter srbijanske agresije i srpske politike.

Mislim da trebamo uspostaviti posebne istražne odjele u policiji i sigurnosnim službama koji će biti zaduženi za istrage. Također treba osnovati posebno tužiteljstvo i sud koji će progoniti ratne zločince ma gdje oni bili. To Hrvatskoj nitko ne može zabraniti. Hrvatska se treba uozbiljiti, shvatiti što se događa i sama uzeti pravdu u svoje ruke. Kao narod moramo odbaciti iluzije o tome da će nam netko donijeti pravdu i istinu na pladnju. Uostalom, to dugujemo sami sebi, a ne onima kojima je Hrvatska srušila njihove vizije.

[ad id=”93788″]

Mil Prpa: Opći osvrt na Haaški sud i njegovo djelovanje

U kontekstu nastojanja HKV-a da se istraži mišljenje o ulozi Haaškog tribunala, donosimo predavanje gospodina Mile Prpe dipl. pravnika koje je održano u organizaciji HKV-a dana 4. prosinca 2009.g. na Tribini „Zajednički zločinački pothvat“ – Što je to?, a koje predavanje je i danas aktualno donošenjem osloađajuće presude Vojislavu Šešelju)

Poštovani prijatelji istine o Domovinskom ratu! Evo, po četvrti, a nadam se i zadnji put imam tu čast da u organizaciji Hrvatskog kulturnog vijeća branim Istinu o našem Domovinskom ratu, da branim povijest koja se prevrće, pretaka, mijenja, unakazuje pred našim očima i pred očima cijelog istinoljubivog svijeta. Moj govor nosi naslov Opći osvrt na haaški sud i njegovo djelovanje. Haški sud kao međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području ex Jugoslavije kojeg je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a trenutno se nalazi u fazi traženja ili iznalaženja svoje izlazne strategije. Ako bi se ta misao pojednostavnila tada bismo kazali – nalazi se u fazi upita – kako okončati suđenja ili još jasnije – kako izići iz totalne zamuljenosti pravde koju je kao politički, sud dosad dijelio. Dijelio ju je po sustavu – „Ponesite i pravdu kad ste sudili, pravdu što je niste htjeli, a drugima je nudili.“ (Citat iz Kralja vjekova M.P.)

Hrvatska je postala članica UN-a, pa je bila i predlagateljica osnivanja Haaškog Tribunala. A taj prijedlog je proizišao iz tragedije koju smo tada doživljavali, ali je nažalost proizišao i iz hrvatskog idealističkog gledanja na tijela i politiku međunarodne zajednice – tada ni najmanje ne pomišljajući na moguće dvostruke aršine njene pravde. Taj sud nije osnovala Opća skupština UN-a, sastavljena od svih njenih članica, već njeno opertivno tijelo Vijeće sigurnosti i to s vrlo ograničenim ovlastima. Osnovan je kao ad hoc sud za područje bivše Jugoslavije i osnovan je za suđenje samo pojedincima, bez ovlasti da sudi organizacijama ili za agresiju. Kao što vidite unaprijed je programiran, ne na način da bude mehanizam pravde, mehanizam međunarodnog prava, mehanizam istinoljubivosti, već da bude mehanizam u rukama tajne politike, da bude mehanizam tzv. pacifikacije politički nepoćudnih pojedinaca, ali i pacifikacije pojedinih nepoćudnih naroda, a takav status Hrvati imaju još od vremena Bana Jelačića pa sve do danas, da i ne spominjem ono otprije.

Kod osnivanja Haaškog tribunala, ni najpronicljivije političko oko nije moglo predvidjeti u kojem će se pravcu njegov rad odvijati, da će uvesti dvostruke pravne, da ne kažem političke standarde, da će na neki način izjednačavati žrtvu i krvnika ili agresora i napadnutog. A sve samo s jednim ciljem da se nametne sam po sebi zaključak – Svi ste vi divlja balkanska plemena, i svi ste jednako krivi. Mi Hrvati nismo divlje balkansko pleme, nismo barbari jer smo imali renesansu stotinu godina prije i Francuske i Engleske, i nismo jednako krivi – jer jedni su bili agresori , a mi smo bili i još smo ostali žrtve. Na ovim prostorima barbarska je samo europska politika još od vremena Berlinskog kongresa koja je uvijek podržavala politički neprirodna i nepravedna rješenja, prvenstveno teritorijalna. I danas Balkan najviše je takav kakav jeste – upravo kao rezultat te i takve politike. Takvom početnom postavom Haaškog tribunala otvorila su se sva vrata potencijalnom utjecaju i miješanju politike u rad suda, pa i na samo suđenje.

Pojedine politike, da ne kažem pojedine države, odmah su uskočile sa svojim interesima, sa svojim tajnim službama i tome sudu dale ruho političkog sudišta na samome startu trećeg milienija, što je rezultiralo takvim postupcima i osudama od kojih se naprosto zgrozio čitavi demokratski svijet, a posebno pravna struka, na sramotu međunarodne pravde koja se inače mukotrpno već decenijama gradi, ali i na sramotu pravne struke u cjelini. No, u hrvatskom slučaju i u suđenju hrvatskim generalima i časnicima HVO-a, nije samo sud kriv, ili bolje kazano njegova expozitura Tužiteljstvo, već dobar dio krivice snosi i hrvatska politika, svih dosadašnjih hrvatskih vlasti koje su se izmijenjivale u Banskim dvorima, bez obzira kojoj političkoj stranci ili opciji pripadale.

Kao prvo, s hrvatske strane je napravljena velika, slobodno bih kazao i najveća greška što je hrvatska vlast kao sugovornika suradnje Hrvatske sa Haškim tribunalom prihvatila Tužiteljstvo tog suda, a ne sami sud. Zaredale su brojne posjete Haških tužitelja Hrvatskoj, koja ih je primala sa svim počastima kao da su ugledni svjetski državnici i bezuvjetno udovoljavala svim njihovim zahtjevima, premda je većina tih zahtjeva bila i protupravna, a da ne kažem i nemoralna, a u svakom slučaju suprotna nacionalnim interesima i interesima opstanka Hrvatske kao države.

Svojevremeno u svojoj mladosti radeći kao odvjetnik, u nekoliko navrata od strane protivne stranke u postupku, bio sam zamoljen za izravnu dostavu nekih dokumenata. Moj odgovor je uvijek bio dostava da, ali samo ako to sud službeno zatraži. Poznato mi je i kao pravniku u privredi, da nikakav dokument ili dokaz nismo dostavljali protivnoj stranci izravno već samo na pismeni zahtjev suda. Ovo je samo ilustracija hrvatskog ponašanja, jer je Hrvatska kao sudionik u postupku (ako ne i formalno, ali zacijelo suštinski) i bez najmanje je protivbe prihvaćala dostavu svih traženih dokumenata i dokaza izravno Tužiteljustvu, a koji dokazi su bili usmjereni ne samo na štetu hrvatskih haaških zatočenika već na štetu nacionalnih interesa, pa i na štetu same istine. Što je suprotno i nepoznato u bilo kojem sudskom procesu, bilo građanskopravne ili krivične naravi, pred međunarodnim sudovima. To je suprotno civilizacijskom dostignuću – pravednosti suđenja, suprotno principu kontradiktornosti.

Ovdje se mora i otvoreno kazati da je u Hrvatskoj dobrano zakazala i sama pravna struka. Osim ovih naših skupova, koji su po nekima gotovo poluilegalni, niti jedna pravna institucija koja predstavlja pravnu struku nije reagirala, poput pravnih fakulteta, odvjetničkih komora, visokih hrvatskih sudova, udruženja pravnika i sl. osim pojedinaca iz tih institucija koji nisu službeno predstavljali te institucije. Druga velika greška hrvatske vlasti je ta što nikako nije smjela prihvatiti pravnu kvalifikaciju da se radi o „Zajedničkom zločinačkom pothvatu“ (što je obuhvatilo cijeli politički i vojni vrh države s neograničenim brojem sudionika). Dosad nikada u povijesti međunarodnog prava i međunarodnog sudovanja nije postavljena teža i za neki narod opasnija pravna kvalifikacija kao ova u slučaju Hrvatske koja je vodila nametnuti oslobodilački rat, protiv brutalnog agresora.

Hrvatska ni pod koju cijenu nije smjela pristati na ovu kvalifikaciju, pa ni pod cijenu suradnje sa samim tribunalom. Istoga dana kad je ta pravna kvalifikacija službeno objelodanjena, trebalo je podignuti svu Hrvatsku na noge, i otvoreno kazati međunarodnim čimbenicima, mi smo žrtve, a ne zločinci. Gdje vam je moral? Ali poput oboljelog ljudskog tijela od leukemije, hrvatska politika izgleda boluje od sluganskog mentaliteta prema inostranom političkom faktoru, od kojeg se ni do dan danas nije izliječila. Brojne su i druge pravne greške hrvatskih vlasti, ali zbog ograničenosti vremena izlaganja neću ih spominjati, osim još jedne. Slučajno je koincindirala sjednica Vijeća sigurnosti koju je vodila Hrvatska sa Izvještajem Glavnog haaškog tužitelja, koji je tada potegnuo i pitanje topničkih dnevnika. Naši političari koji su vodili sjednicu – unaprijed su odlučili da će šutjeti.

Da se ponovno vratim na opću sliku Haškog tribunala i njegovog djelovanja. Kao izričiti dokaz da je riječ o političkom sudu jest i činjenica da Izvještaj o suradnji sa sudom Vijeću Sigurnosti ne podnosi Predsjednik tog suda već protivna stranka u postupku – Tužiteljstvo suda. (Dakle, nije riječ o suradnji sa sudom, već je riječ o suradnji sa Tužiteljstvom, dakle nije riječ o izvještaju o radu suda već je riječ o izvještaju o radu i uspjesima ili neuspjesima samog Tužiteljstva). To je ključni momenat iz kojeg su proizišli svi nesporazumi. Tužiteljstvo je gurnuto u prvi, nažalost i politički plan, a ne Tribunal kao medjunarodna institucija. Tužiteljstvo samo po sebi, koliko mi je poznato, nema ni svojstvo pravne osobe, već to svojstvo ima samo Tribunal kao cjelina. Već prvi dan vojnoredarstvene akcije Oluja, gospodin Karl Billt je otvoreno rekao našem predsjedniku Dr. Franji Tuđmanu – Bit ćete svi suđeni pred Haaškim sudom, samo zato što ste pokrenuli akciju oslobađanja zemlje vojnim putem.

Nažalost to njegovo prejudiciranje krivnje, prije samoga bilo kakvog kriminalnog djela – naišlo je na plodno tlo u radu Haaškog tribunala, a posebno Tužiteljstva. Ali zapravo indoktrinirano je u te institucije iz tajnih ili barem nejavnih političkih centara ponajprije iz Europe, ili konkretnije pojedinih njenih moćnih država. Kao što se politika pojedinih zapadnoeuropskih zemalja izravno uplitala u sami tijek ratnih operacija pomažući agresorskoj strani, a žrtvama nije dozvoljavala ni legalno naoružanje, a radilo se o cijelim narodima kao žrtvama, kao što ta politika tad nije bila na strani žrtve, jednako tako Haški tribunal, a poglavito njegovo Tužiteljstvo kao instrument te politike danas nije na strani ni prava ni pravde. Gotovo nebrojeni su dokazi koji to materijalno potkrepljuju. Konačno i slučaj nekadanje glasnogovornice tog suda gospođe Florance Hartman.

Njen slučaj je indikator, lakmus papir koji govori o tom sudištu više nego bilo kakav izvještaj podnesen Vijeću sigurnosti od strane Tužiteljstva ili Predsjednika suda.. Međunarodna politika predvođena od par europskih, politički vrlo utjecajnih država, kakav je odnos imala prema ovim prostorima tijekom ratnih operacija, takav isti odnos je nastavila i kroz Haaški tribunal. Osnovna odrednica te politike je politički nemoral, kao na primjer: Najduža opsada u povijesti svijeta nekog grada, bila je opsada grada Sarajeva koja je trajala puna 44 mjeseca. Sa svim strahotama koje su se unutar olovnog obruča događale, a koje strahote su kao tv slika svakodnevno ulazile u stotine milijuna domova diljem svijeta. Ali službena politika EU i svijeta izražavana kroz UN, u to vrijeme slavila je pedeset godina pobjede nad fašizmom, a o trenutnom dugotrajnom i brutalnom fašizmu u samom srcu Europe nisu htjeli niti čuti. Samo u Sarajevu je u to vrijeme ubijeno preko 1.500 djece.

Jednako tako višekratni dolazak vukovarskih i srebreničkih majki pred Haaški tribunal, u njemu samom nije imao nikakvog odjeka, pa se nitko od Suda nije niti udostojio da im se obrati ili da ih dostojno primi na razgovor. Ovdje je do punog izražaja došla stara misao da se politika i pravda ne nadopunjuju, već se najčešće međusobno isključuju. Ako i mogu sjesti za isti stol, nikako ne mogu jesti iz iste zdjele. Da se istim aršinom sudilo u Nurnbergu, kao što se sudi Hrvatima u Haagu, tada bi vjerojatno suđenjem bila obuhvaćena i Velika Britanija i Fracuska, a i neke druge zemlje bile bi optužene za Zajednički zločinački pothvat koji je prouzrokovao poraz Hitlerovog Trećeg Reiha i progon Njemaca na nacionalnoj i rasnoj osnovi. Ali kao što vidite Qvod licet Jovi, non licet bovi, kaže stara latinska izreka.

Suđenje je karikatura pravde, ponekad bi bila smiješna da nije tragična. Na pr. Radovan je u zatvoru u susjednoj sobi do suda i sud ne može do njega doći i dovesti ga u sudnicu, jer on ne želi doći u sudnicu i vuče za nos sav sud. To je moguće jer je ponašanje sudaca iracionalno, što se normalnim zdravim rezoniranjem ne može uopće shvatiti. U svim krivičnim postupcima svijeta optuženike, zatvorenike pred sud dovodilo se mimo njihove volje, u lisicama, ponekad i u okovima uz prethodnu fizičku obradu. Nedefiniranost cilja i načina djelovanja suda u osnivačkom dokumentu, i neuspostavom efikasnog kontrolnog mehanizma njegovog rada, ostavila je manevarskog prostora da dođe do potpunog njegovog izobličenja kako u kriterijima dijeljenja pravde, jednako tako i u mogućnosti i vanjskog i unutrašnjeg političkog utjecaja. A posebno treba spomenuti da je sud postao mehanizam brzog, ničim opravdanog, a najmanje rezultatima, učinkovitog bogaćenja gotovo svih struktura uposlenika koji rade u sudu i za sud. Princip ekonomičnosti rada suda je u cijelosti dokinut.

Svima, osim optuženicima, odgovaralo je što duže trajanje i razvlačenje pojedinih predmeta radi enormnih zarada koje su time omogućene. U svakom slučaju trebalo je pronaći i trajno pronalaziti sirovinu za obradu, a ona je najlakše pronalažena medju hrvatskim braniteljima jer je tu bilo najmanje otpora za izručenje, a Hrvatska se sama obvezala na apsolutnu kooperativnost koja počesto nema nikakve veze sa zdravim razumom, već samo odražava mentalitet sluganstva i nekritričkog prihvaćanja svega onoga što dolazi iz i od tog suda, ali nažalost i od onih političkih struktura u Europi koje nam nikada nisu bile sklone.

Gledano povijesno unatrag, u mnogim sudskim slučajevima kršena je pravda, ali u korist diktatora, autokrata, ili tuđinske kolonijalne vlasti, kao inkvizicija i slično. A nikada, baš nikada u povijesti međunarodne pravne i sudbene institucije nisu tako drastično i svjesno radile na rušenju principa pravičnosti, na zamjeni uloge žrtve i krvnika. Jedan naš znameniti znanstvenik nedavno govoreći o Haaškom sudu i njegovom radu izričito je ustvrdio da je to sramotan politički sud. Kad to ne bi bio politički sud – reče – tada bi na temelju istih pravila sudio svima u svijetu koji su počinili ratni zločin, kao što zakoni gravitacije jednako vrijede u svim mjestima na zemlji.

U povijesti sudstva i svjetske pravde kao najeklatantniji primjeri kršenja i prava (što znači i postupovnog i materijalnog), ali kršenja i pravde – bila su suđenja za vrijeme inkvizicije, potom suđenja u montiranim komunističkim političkim procesima. I za ta prva i druga suđenja povijest je davno i nedvojbeno utvrdila da se nije radilo o primjeni prava, da se nije radilo o primjeni pravde, već da je jedini i pravi zločinac u tim suđenjima bila – sama sudbena vlast. Evo, gotovo bi se moglo reći da se na samome početku dvadeset i prvog stoljća toj povijesnoj sramoti pridružilo i haaško sudovanje, izvrćući činjenice, preokrećući hipoteze, zamjenom krvnika u žrtvu i žrtve u krvnika, i to na sramotu Ujedinjenih naroda, na opću sramotu cjelokupne pravne struke u svijetu, na sramotu moralnih i filozofsko-humanističkih dostignuća ljudske civilizacije. Što će o tome suđenju kazati buduće generacije pravnika? Što bi mogle drugo kazati nego ono isto što mi danas govorimo o Inkviziciji ili o staljinističkim procesima.

Vjerujem da je ovo danas naš zadnji nastup na temu haaškog sudovanja – Zajednički zločinački poduhvat – što je to? Mislim da je ovaj skup obavio veliki posao uz činjenicu da se sve što je ovdje kazano objavljuje i u zbornicima, što znači da je trajno sačuvano, i ostavlja se u nasljeđe budućim generacijama pravnika, istraživača i povjesničara. Ako bi netko za sto ili možda za dvjesto godina istraživao rad i djelovanje Haaškog tribunala, on ni u kojem slučaju ne može mimoići pisane dokumente koje je ostavio ovaj skup, a u kojim dokumentima se posve oprečno govori i potkrepljuje suđenje Hrvatima kao braniteljima od onog iznošenja i potkrepljenja kako se to obrazlaže u istupanjima Haaškog tužiteljstva i u obrazloženjima presuda, ali i nepojmljivu blagonaklonost sudišta prema brutalnom agresoru i njegovim zlodjelima, tj. prema okrivljenicima iz redova agresora. Zato otvoreno moram kazati da se bojim za naše generale.

Međunarodna pravda je u pravilu pravo jačega. U svim svojim odnosima prema Europi, a prema Haaškom tribunalu posebno – Hrvatska je u položaju janjeta koje vuku muti vodu iako pije nizvodno od njeg. Politika moćnika nije ni pravda, nije ni moral. Ona je istina sa stotinu lica koje može izabrati prema svojoj trenutnoj želji. Od samog početka od strane europske obitelji držva, hrvatska država se doživljava kao neželjeno dijete, pa se na svakom koraku i odbacuje. Zahvaljujem se Hrvatskom kulturnom vijeću što mi je omogućilo da još jednom stanem na branik Domovinskog rata, na branik istine, pravde, čovječnosti, a protiv svih zala kojima nas se kao narod, kao nijedan narod u Europi doživljava kao neželjene u europskoj obitelji država, pa nas se treba na razne načine poniziti i „opametiti“. Samo ne znam zbog čega, a teško da znaju i oni koji nam to čine.

Davor Dijanović/HKV

facebook komentari