Hamlet ne bi imao problema da nije danski kraljević. Ni Bojan da nije Glavašević.

2

Hamlet ne bi imao problema da nije danski kraljević. Ni Bojan da nije Glavašević. Doduše, ni posla u Ministarstvu branitelja, i tu ime dobija prezime, što tragično predodređuje, baš kao zvati se Capuleti u Veroni.
Zato ima nešto duboko amoralno u stavu Bojana Glavaševića: taj Bane, fini sin koji pjeva Kumbaya kad god treba javno biti tatin sin, privatno se pravi blesav ne dajući do znanja da je svjestan povlastice da je upravo to, tatin sin. Kad je riječ o njegovom poslu, Bojan sebi prešućuje da je Glavašević i misli da radi u Ministarstvu branitelja jer je Bojan, tak pametan mladi čovjek, baš tak kak stotine tisuća iz zemlje otišlih, jer njihovoga oca nije ubio multikulturalizam, a srećom, ni metak iz nečije ili ničije puške. On dakle misli da ima zaposlenje jer je Bojan, a ne Glavašević. No javno Bojan odjednom postaje svjestan svoga prezimena, investira ga bezostatno u svoj PR i stravično perfidno pritom igra na kartu Glavaševića: govori u ime žrtve, kapitalizira je, od nje živi! Tu – sasvim nereflektiran – Glavašević ponovo susreće Bojana: da, on živi od toga što je Glavašević, pobogu zato i je dobio posao, i to su te povlastice o kojima govorite kad o braniteljima govorimo, jedino, iako on nije kao i oni, šator-branitelji, on je šatro-branitelj: on jest Glavašević, ali ne Siniša, nego Bojan, Bojan koji nikada nikome ovako bezbojan ne bi bio zanimljiv, da nije Glavašević, jer je danas biti Glavašević in, jedino ako si kao branitelj out. I to je nutarnje proturječje životne situacije Bojana Glavaševića: on ne bi bio kao branitelji, ali njihove privilegije bi.
Kakav čovjek! Za razliku od ostatka Hrvatske ja nisam poznavao njegova oca, ali sam za razliku od ostatka Hrvatske uvjeren da bi Siniša Bojana prekorio, a možda i prezreo, onoga dana kad bi na račun njegove žrtve Glavašević u ruke uzeo radnu knjižicu. Zamislimo na tren da Siniša nije poginuo, da je izgubio u ratu “samo” nogu, ne i život: što bi u eter rekao Siniša Glavašević na dan Bojanovog zaposlenja u Ministarstvu branitelja? “Za to sam se borio.”? To bi rekao?
Sve ostalo je kod Bojana super: Kumbaya do dugo u noć.
Jedino, neobično je da tako pametan mladi čovjek u naponu životne snage baš ništa drugo ne zna raditi nego biti o trošku države. Jasno, to se kao pitanje nikako ne može pojaviti na perceptivnim obzoru onih koji i sami rade kod medijskih vlasnika koji bi, da je ovo pravna država a ne Kroatistan u kojem Freikorps moderiraju javnu diskusiju, bili odavno po zatvorima, ne pitajući se pritom, baš kao ni Glavašević, tko me plaća i zašto. Ali – to je Hrvatska! 72% vas ne pita se o tome kako to da živite na račun 28% njih koji rade, pa što bi se to pitao Glavašević? Ili branitelji.
Zato je Bojan Glavašević istinski heroj današnje Hrvatske, kao što je Siniša bio ondašnje. Jer pitanje više nije što ja mogu učiniti za Hrvatsku, nego što ona može učiniti za mene.
Može ti dati posao. Važno je samo nemati tatu. I biti monstruozno ciničan da svakoga jutra kad ulaziš u zgradu s latiničnom tablom Ministarstvo branitelja toga budeš svjestan, pa ipak uđeš. I onda raspravljaš o ćirilici. Široko, humanistički, kao Salieri svima praštajući, mada ničim ovlašten, jer Sinišina žrtva nije Bojanova. Živjeti od nje i na njen račun, tamo gdje Siniša sasvim sigurno ne bi radio da je preživio, skaredno je. U stvari, kad bi Bojan Glavašević bio prema sebi elementarno pošten, s braniteljima pred ministarstvom ne bi imao problema, osim što bi mu netko od njih mogao predbaciti da on ima privilegiju za koji se oni bore. Iako su se oni borili, a on nije. Za Hrvatsku. Za kakvu se nisu borili.
Uh, kakva zemlja.
Baš mi je drago da sam u Berlinu. A nisam u Weimarskoj republici.
Nažalost, zrakoplov može biti vremeplov, pa se već u četvrtak vraćam. Back to the future.
izvor:Facebok Romano Bolković

facebook komentari

  • peppermintt

    auuuu junački opra Romano Bojana :)) svaka čast

  • peppermintt

    “Zato je Bojan Glavašević istinski heroj današnje Hrvatske, kao što je
    Siniša bio ondašnje. Jer pitanje više nije što ja mogu učiniti za
    Hrvatsku, nego što ona može učiniti za mene.

    Može ti dati posao. Važno je samo nemati tatu. I biti monstruozno
    ciničan da svakoga jutra kad ulaziš u zgradu s latiničnom tablom
    Ministarstvo branitelja toga budeš svjestan, pa ipak uđeš. I onda
    raspravljaš o ćirilici. Široko, humanistički, kao Salieri svima
    praštajući, mada ničim ovlašten, jer Sinišina žrtva nije Bojanova.”