Pratite nas

Istaknuto

HASANBEGOVIĆ ILI PUPOVAC? – „Kuda plovi hrvatski brod“?

Objavljeno

na

Osluškujući bilo svog naroda i analizirajući korake demokršćanske politike u ovim postizbornim, pobjedničkim  danima, nisam jedini koji postavlja ovo pitanje, a ono u sebi sadrži puno više od pukog  retoričkog upitnika. Hasanbegović ili Pupavac? Različiti legitimni stilovi, različitih dobronamjernih „desnih“ analitičara, neki ostrašćeni, neki racionalni i odmaknuti od svake mogućnosti ulaska u „ultranacionalizam“, svi od reda imaju isti zaključak.

Na kušnji je vjerodostojnost gospodina Andreja Plenkovića i odluka o budućoj ulozi ministra Hasanbegovića u Hrvatskoj vladi dati će konačan odgovor na neka ključna pitanja.

„Kuda plovi hrvatski brod“?

„Vjerodostojno“! Slogan HDZ-a s kojim je izborena ova povijesna pobjeda dobiva svoj puni demokratski smisao u samom stavu gospodina Plenkovića. Izborni legitimitet ima samo onaj kandidat kojemu je narod poklonio najviše povjerenja, onaj kandidat koji je relativni pobjednik izbora. Samo gospodin Plenković ima tu privilegiju konkurirati za prvog među jednakima. „Žrtva kvalitete“, žrtva jake „figure“, žrtva Karamarka nakon predzadnje relativne izborne pobjede, zapravo je pokazala sve slabosti stranke i ljudi koji su donijeli jednoglasnu odluku o odstupanju Karamarka i na drastičan način je kažnjeno odstupanje od vjerodostojnosti i elementarnog poštivanja pravila političke igre. Prekršena su demokratska načela, a Karamarkov potez „korak natrag“ svi su lakonski proglasili velikim državničkim činom razbora i skromnosti. Kasnije se pokazalo da je taj potez bio prvi korak u samouništenju peterostrukog pobjednika nad objektivno puno jačim protivnikom. Pobjednik je otišao, ali ostale su pobjede i ljudi koji su s Karamarkom gradili pobjede u nemogućim uvjetima izloženi najmonstruoznijim napadima od kada pamtimo politički parlamentarizam u Hrvatskoj.

Gospodin Plenković, racionalno i pragmatički je prepoznao ljude pobjednike i vjerodostojno u skladu sa uzusima demokracije postavio ih je na izborne liste šaljući ih na još jednu provjeru  vjerodostojnosti pred sud naroda. Nakon potpunog kraha pravaške scene u Hrvatskoj, a poglavito na zadnjim izborima, nije teško u objektivnoj analizi izborne pobjede procijeniti da su upravo ljudi koji unutar HDZ-a figurativno, u lepezi od političkog centra do desnog krila, predstavljaju hrvatsku desnicu, bili onaj ključni čimbenik  ove pobjede ili barem jednako vrijedni kao i novi jaki ekonomski tim gospodina Plenkovića. Nije teško zaključiti da samo sinergija gospodarske i svjetonazorske politike može donijeti pobjedu i bolju budućnost Hrvatskoj, jer svjetonazor od ekonomije je neodvojiv, kao što su duša i tijelo neodvojiva pretpostavka za svaku ljudsku egzistenciju. Nije teško zaključiti da su svjetonazorske kontroverze, od monstruoznih gebelsovskih napada na Željku Markić, Tomislava Kramarka i Zlatka Hasanbegovića, zapravo mobilizirali hrvatski puk koji je u svojevrsnom kolopletu bunta na bezbroj manifestacija pokazao svoje domoljublje i na svojim plećima iznjedrio svih šest pobjeda u nizu, pobjeda koje konačno garantiraju buđenje velike većine demokršćanskog korpusa hrvatskog naroda koji je u stanju pobijediti i sedmi put i potpuno promijeniti sadašnji umjetno stvoreni privid odnosa političkih snaga u Hrvatskoj. Uz vjerodostojnost i poštivanje demokratskih pravila igre, moguće je   u budućnosti iznjedriti dvotrećinsku pobjedu i izmjenama Ustava do kraja demokratizirati politički ustroj Domovine.

Gospodin Andrej Plenković, na recentnim iskustvima nedavnih nespretnih ili nesretnih odluka HDZ-a, vjerodostojno i demokratski, čvrsto drži konce u svojim rukama i jedini on ima legitimitet koji mu je dao hrvatski narod kreirati budući ustroj Vlade. Kao što tu demokratsku vjerodostojnost s punim pravom  prisvaja sebi, isto tako svoje povjerenje vjerodostojno treba pokloniti onim ljudima koje je hrvatski narod preferencijalno izabrao za pobjednike lista ili ih je s vrlo nepovoljnih mjesta na listama svojim glasovima vrlo jasno nominirao za svoje kandidate koji bi trebali obnašati najodgovornije funkcije u Plenkovićevoj Vladi.

Pupovac-ugroženMilorad Pupavac, kombinacija četnika i neojugoslavena, samoproglašeni „premijer i predsjednik“ Hrvatske, samoproglašeni vožd, arbitar i moderator hrvatsko-srpskih odnosa, lik koji jedva zastupa interese 0,5% udjela srpske manjine od ukupno minornih 4,3% te manjine u Hrvatskoj, daje si za pravo, u potpunoj suprotnosti s demokratskim pravilima kadrovirati buduću hrvatsku Vladu sistemom snishodljivih ucjena. Lavinu mržnje protiv Zlatka Hasanbegovića pokrenuo je upravo Pupavac preko svojih „Srpskih novosti“, preko morbidnog „žutog smeća“, koje je na žalost, obilato financirano iz džepova hrvatskih poreznih obveznika. „Ustaštvo“ Zlatka Hasanbegovića provaljena je floskula, njegov predani rad na otkrivanju povijesnih istina i njegov angažman na donošenju novog zakona o arhivskoj građi kako bi se olakšala dostupnost  svim jugoslavenskim arhivima bivšeg diktatorskog režima objektivna je opasnost za neojugoslavensku i velikosrpsku oligarhiju kao i za „petu kolonu“ u Hrvatskoj kojoj nesumnjivo u samom vrhu pripada i sam Pupavac.

Ima li u Pupavčevom ataku na Zlatka Hasanbegovića elemenata rasizma? Postoji li sumnja da su bezočni napadi na Zlatka Hasanbegovića motivirani njegovom islamskom vjeroispoviješću u kombinaciji s hrvatskim nacionalnim opredjeljenjem? Nije potrebno trošiti energiju i egzaktno na povijesnim primjerima dokazivati svu odioznost i velikosrpsku mržnju prema ljudima muslimanske vjeroispovijesti, već je dovoljno prošetati Srebrenicom, poprištem eruptivne velikosrpske mržnje, da bi shvatili kako ta mržnja nema svoje granice.  Zlatko Hasanbegović latentna je opasnost velikosrpskoj ideji zbog toga, što bi taj političar u datom momentu, s pozicija visokog političkog položaja u Hrvatskoj vladi mogao postati relaksirajući faktor u stvaranju novog ozračja suradnje i prijateljstva hrvatskog i bošnjačkog naroda. Ako bi se to dogodilo, a moralo bi se dogoditi, Republika srpska stvorena na zločinu i mržnji prema muslimanskom i katoličkom življu, došla bi u smrtnu opasnost i prestala bi biti most novih nestabilnosti, most koji vodi u velikosrpsku dominaciju nad ovim cijelim važnim geostrateškim „regionom“!

Ali na kraju, stvari se svode na sasvim jednostavne formule nakon složenih analiza. Da bi nekoga kojemu je hrvatski narod poklonio povjerenje na demokratskim izborima onemogućio raditi ono što najbolje zna, ono za čega je apsolutno kvalificiran i kompetentan morali bi postojat valjani, vjerodostojno i ozbiljno obrazloženi razlozi. Dakle koji su to valjani razlozi i dokazi zbog kojih Zlatko Hasanbegović ne bi moga i nadalje obnašati funkciju ministra kulture u Plenkovićevoj Vladi?

Nadalje, koji su to valjani, vjerodostojno i ozbiljno obrazloženi razlozi i dokazi zbog kojih bi Pupavac uopće participirao u hrvatskoj vladi? Pa makar i kao portir?

Zbog vjerodostojnosti budućeg predsjednika Hrvatske vlade, gospodina Andreja Plenkovića, pitanje Hasanbegović ili Pupavac, doista postaje potpuno irelevantno! Mirne savjesti to pitanje može predati u ruke hrvatskom narodu na temelju demokratskog izbornog legitimiteta! Mirne duše stvar može predati u ruke hrvatskom narodu koji nije kukavički uzmaknuo pred mrzilačkim naletom mentalno komunističkog, medijskog „vučjeg čopora“!

Vjerodostojnost ovaj put ne smije pasti na ispitu, jer probuđeni domoljubni i demokršćanski korpus imati će vrlo brzo novi ispit na dolazećim lokalnim izborima, na kojima ova pobjeda Andreja Plenkovića, iznjedrena jednom mudrom taktikom, mora doživjeti novu potvrdu strategije stvorene na sinergiji svjetonazorske i gospodarske politike, na dobrobit našoj dragoj Domovini.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Događaji

Ukrcajte se na ‘Vlak slobode’: ‘Sjećamo se dana kada je 100.000 ljudi na Rivi pokazalo što je hrvatsko jedinstvo’

Objavljeno

na

Objavio

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom

“Vlak slobode” Split-Knin-Split, u spomen na istoimeni vlak koji je vozio na današnji dan 1995. od Zagreba do Splita i kojim je označen završetak oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Oluje,” krenuo je u subotu sa splitskog Željezničkog kolodvora, organiziran na poticaj splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Tada se na splitskoj Rivi okupilo više od 100 tisuća građana, podsjetio je gradonačelnik Krstulović Opara.

“Mi u Splitu smo jako ponosni na taj događaj i tadašnji doček ‘Vlaka slobode’ kojim je označeno hrvatsko nacionalno jedinstvo i kraj ‘Oluje’. U povijesti Splita i Republike Hrvatske ostat će sjećanje na tadašnji upit predsjednika Tuđmana okupljenima na splitskoj  Rivi – ‘što im još može obećati’, a oni su svi jednoglasno glasno odgovorili ‘Vukovar’, ‘Vukovar’ ” , naglasio je u izjavi novinarima splitski gradonačelnik.

Direktor HŽ Putnički prrijevoz Željko Ukić, koji se pridružio današnjem “Vlaku slobode” Split-Knin-Split, izjavio je kako su Hrvatske željeznice podržale prijedlog grada Splita za obilježavanje spomena na “Vlak slobode” koji je prije 22 godine  putem od Zagreba do Splita povezao do data razdijeljenu Hrvatsku zbog velikosrpske oružane agresije.

“‘Vlak slobode’ prije 22 godine važan je i za Hrvatske željeznice jer je njime povezan Zagreb i Split,” rekao je Ukić.

U današnjem “Vlaku slobode” su brojni uzvanici među kojima i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban. Na putovanju do Knina ovaj vlak staje na mjesnim gradskim i općinskim željezničkim postajama gdje u njega ulaze gradonačelnici i načelnici mjesta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

25. kolovoza 1991. – početak bitke za Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem “JNA”, uključujući avione.

Naime tog dana “Jugoslavenska narodna armija” koja je sve vrijeme uoči napada glumila suzdržanost i neutralnost kao ” tampon zona sukobljenih strana” otvoreno se svrstala na stranu agresora u trenucima kad je bilo vidljivo da regularne hrvatske policijske snage polako preuzimaju nadmoć na terenu nad srpskim teroristima i paravojnim formacijama.

Vidjevši da bi se ratna sreća mogla okrenuti na hrvatsku stranu, “JNA” je sve svoje potencijale, naoružanje i kompletnu ratnu mašineriju stavila na raspolaganje paravojnim srpskim snagama i pridružila se u sveopćem napadu na Vukovar.

To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane “Jugoslavenske narodne armije”, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.

Bitka je završena porazom Zbora narodne garde i jedinica MUP-a, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Grad je naposljetku potpuno uništen i okupiran 18. studenoga 1991.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2.500.
Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama (ranjen u tom napadu, i on je uskoro umro).
Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.

Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu ukupan broj stradalih vojnika “JNA” i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8.000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (“JNA” priznaje dva).

Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada (tzv. famozno „prekomjerno granatiranje“), rušenje bolnice, kulturocid, logore u Srbiji i drugo još nitko nije odgovarao.

facebook komentari

Nastavi čitati