Pratite nas

Razgovor

HASANBEGOVIĆ: Riječ je o stanovitom pamfletu, nazvao bih ga neojugoslavenskim pamfletom

Objavljeno

na

“Ako se misli poput onoga što je insinuirao g. Hasanbegović da smo mi politički idioti korišteni u projektu nekog geopolitičkog maga koji će ovdje napraviti neku buduću Jugoslaviju – ja vam ne mogu pomoći, vi živite u tim iluzijama, moje su namjere čiste, plemenite”, poručio je Drago Pilsel jedan od potpisnika deklaracije o zajedničkom jeziku.

“Nisam koristio taj pojam, ali sadržajno ga možda ne bih ni odbacio”, odgovorio mu je Zlatko Hasanbegović.

“Ovdje treba jasno reći, ovdje nisu iznesena nikakva altruistička načela, ovo nije pamflet protiv segregacije ili različitih zloporaba, jer bih ga ja prvi potpisao, u tom slučaju. Ovdje se radi o ambicioznom teorijskom predlošku kojim se izrijekom niječe koncept hrvatske jezične samobitnosti i hrvatskoga standardnoga jezika koji je standardni jezik sam po sebi i nije varijanta bilo kojeg drugog standardnog jezika što izrijekom piše u ovoj deklaraciji”, upozorio je Hasanbegović u emisiji Hrvatskoj radija.

Urednik i voditelj emisije Mislav Togonal u uvodom dijelu podsjetio je da je prije pola stoljeća u Zagrebu potpisana Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. Bio je to krik hrvatskih intelektualaca, hrvatskih jezikoslovaca, protiv nasilne srbizacije, protiv jezičnog unitarizma u bivšoj Jugoslaviji.

Deklaraciju je potpisao i Miroslav Krleža, a potpisnici su proglašeni hrvatskim nacionalistima i progonjeni. No, njihova ideja nije nestala. Danas, 50 godina kasnije, Hrvatska je neovisna i suverena država, hrvatski standardni jezik je službeni i ravnopravni jezik Europske unije. U četvrtak je u Sarajevu potpisana jedna deklaracija koja tvrdi drugačije. Deklaracija o zajedničkom jeziku koja je nastala kao rezultat regionalnog projekta ‘Jezici i nacionalizam’.

Ona ističe kako se u ‘regiji’ govori jednim policentričnim jezikom, i da uporaba četiri naziva hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski ne znači da su to četiri različita jezika. Jedni su dokument nazvali provokacijom, nastavkom velikosrpske memoranduma SANU, drugi tvrde kako ovaj projekt sprječava razdvajanje različitih nacionalnosti u školama, prije svega u BiH i doprinosi smanjivanju netrpeljivosti među narodima.

Povodom toga u emisiju Poligraf na Hrvatskom radiju pozvani su povjesničar Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture, Drago Pilsel, urednik portala Autograf, potpisnik deklaracije o zajedničkom jeziku i Marko Alerić, profesor s odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Voditelj je napomenuo da je u emisiju zvao redom potpisnike deklaracije, ali od svih je pristao doći samo Pilsel. Upitan zašto ju je potpisao, Pilsel odgovara da je pročitao knjigu Snježane Kordić Jezik i nacionalizam, objavljenu 2010., i tvrdi da je tada puno toga bolje razumio nego što je naslućivao.

Navodi da ga smeta maltetiranje djece u BiH, da primjećuje kako djecu na području Vukovara smetaju odvojene škole, mišljenja je da je loše segregirati djecu na temelju jezika. Ističe da je odrastao u policentričnom jeziku kao što je španjolski, a često ide u Beograd. Na početku se začudio kako to razumije Srbe kada je počeo dolaziti u Srbiju.

Deklaraciju je potpisao, kaže, zbog solidarnosti prema mladim ljudima koji su predmet segregacije i nekakve političke mržnje, koja se događa zbog zlouporabe jezika. Dodaje da glumimo da se ne razumijemo, da su potrošeni silni novci na Haaškome sudu na prijevode hrvatskoga, srpskoga i bošnjačkoga.

Napominje da svoj jezik zove hrvatskime, da ga voli, a Deklaracija je njihov pokušaj da budu dobrohotni prema jeziku i da učine nešto dobro, a to je priznati pravo svake osobe da svoj jezik naziva kako ga osjeća.
No, Pilsel tvrdi da je to jedan jezik, kao onaj što ga govore Nijemci, Austrijanci, 60 posto Švicaraca, dio Belgijaca.

“U početku nisam želio pretjerano komentirati ovu deklaraciju”, naglasio je Zlatko Hasanbegović. “Poslužio sam se jednom dosjetkom koja mi je prva pala na pamet da je riječ o vukovskom vapaju jugoslavenskih nacionalista za izgubljenom domajom. No kada sam podrobno proučio sadržaj Deklaracije, kada sam vidio potpisnike, shvatio sam da nije riječ o bezazlenoj izjavi već ju vidim kada se maknu svi ovi argumenti koje je iznio g. Pilsel koji su neka vrsta dodatnoga obrazloženja kako je ipak riječ o stanovitom pamfletu, nazvao bih ga neojugoslavenskim pamfletom. Platformom koja propalo jugoslavenstvo kao državni koncept i državnu ideologiju smješta na izvorno područje, gdje je nastalo na područje filologije i kulturne ideologije.

Ovo trebamo gledati u širem političkom i geopolitičkom kontekstu. Ova Deklaracija nije nastala u zrakopraznom prostoru i drago mi je da je ovdje spomenuta gospođa Snježana Kordić. Ova Deklaracija počiva na njezinom traktatu Jezik i nacionalizam, koji je teorijska podloga ne samo za nijekanje koncepta hrvatske jezične samobitnosti, već za stvaranje jedne šire teorijske podloge novoga koncepta jugoslavenskoga kulturnoga jedinstva koje sada treba biti neka vrsta podloge za rješavanja nedovršenih političko-nacionalnih procesa na prostoru bivše jugoslavenske države, prostorima koji su ostali izvan EU. Mislim u prvom redu na BiH, Crnu Goru.

Hrvatska jezična situacija je kolateralni cilj iz vizure hrvatske jezične samobitnosti, iz vizure Hrvatske države, članice EU, ovo je ubod komarca. Glavna meta ove Deklaracije su nedovršeni procesi jezične i nacionalne identifikacije Bošnjaka i Crnogoraca. Ovdje se želi potkopati početak procesa bošnjačke i crnogorske jezične i nacionalne samobitnosti.

Ono što je ovdje ključno, među potpisnicima ove Deklaracije, bez obzira što je ona predstavljena u Sarajevu, što je na moju žalost bio i gospodin Balša Brković, književnik i sin od jednog od prvoboraca crnogorske nacionalne samobitnosti, gospodina Jevrema Brkovića. Među potpisnicima nema niti jedne relevantne osobe koja je sudjelovala ili sudjeluje u procesu crnogorske i bošnjačke jezične emancipacije. Riječ je uglavnom o književnicima, javnim radnicima, aktivistima, poput Dejana Jovića, Snježane Banović, Ante Tomića i još stotina drugih”, ističe Hasanbegović.

Upitan o tvrdnji potpisnika deklaracije koji tvrde da ona teži prihvaćanju drugih naroda i da iritira nacionaliste svih boja profesor Alerić kaže da je teza pogrješna.

“Svaki narod ima pravo svoj jezik zvati svojim imenom. Time da mi prihvaćamo ono što je cilj ove deklaracije da se jezici na neki način ujedine, odnosno, tako sam shvatio, da Hrvati prihvate dio srpskog, Bošnjaci dio hrvatskog, dio srpskog, ne bi se učinilo ništa u ovom smislu borbe protiv, ono što je rekao gospodin Pilsel – segregacije, ili nekakvog omalovažavanja djece koja npr. idu u hrvatske ili srpske škole, nego potpuno suprotno.

Činjenica koja tome ide u prilog najbolje bismo mogli objasniti time da ako se želi izbjeći segregaciju, svi bismo na svijetu trebali upotrebljavati jedan jezik i da bismo time utjecali na to da se postigne bratstvo, suradnja i nekakav trajniji mir. To naravno ne dolazi u obzir. Moramo biti svjesni toga da je jezik ono što nas na neki način najbolje prezentira i upravo poštovanjem drugog jezika, prihvaćanjem da drugi narod ima svoj jezik, da se taj jezik više ili manje razlikuje od našeg, koji mi govorimo, ali učenjem tog jezika mi ćemo najbolje pokazati poštovanje upravo prema tom narodu.

Iznimno poštujem sve strance, osobito, diplomate koji dolaze u Hrvatsku i osjećaju potrebu da bez obzira na kratko vrijeme koje ovdje borave imaju potrebu i želju naučiti upravo hrvatski jezik i pokazati nam time svoje poštovanje. Možda ovi potpisnici deklaracije ne razumiju bit o kojoj je govorio gospodin Hasanbegović i možda misle da bi se time mogao riješiti problem kada bi se stvorio jedan jedinstveni jezik, međutim nas Hrvate to vrijeđa. Mi ne želimo upotrebljavati drugi jezik, nego upravo svoj jezik, koji je normiran, propisan i već je u uporabi više od 120-130 godina. Mislim da povijest ima vrlo važnu ulogu.

Činjenica je da smo oko 1900. godine dobili temeljne normativne priručnike zahvaljujući kojima mi danas možemo upotrebljavati hrvatski standardni jezik koji je naš drugi komunikacijski sustav u odnosu na onaj materinski u užem smislu koji predstavlja neke mjesne govore”, podsjeća Alerić.

Slaže se da bi ovo moglo biti po vukovskom načelo, na tragu i novosadskog dogovora, protiv kojega se pobunio Miroslav Krleža i ostali potpisnici Deklaracije. “I Bečki književni dogovor također je imao taj cilj. To nas Hrvate boli i na neki način nas vrijeđa jer se sjećamo što se propagiralo sve ovo vrijeme”. Ne sumnja da se netko može od toga odmaknuti, ali “mi koji se bavimo jezikom znamo da je teza bila – svi štokavci su zapravo Srbi i mora postojati jedan jedinstveni jezik. I onda se to opravdavalo činjenicom da mi kao upotrebljavamo isti jezik. Situacija u BiH je možda malo drugačija.

Možda je taj problem najviše problem BiH. BiH čine tri konstitutivna naroda. Trebaju li oni stvoriti jedan svoj zajednički standardni jezik ili će svaki od tih naroda upotrebljavati svaki svoj – to ne znam i to je pitanje koje se tiče isključivo BiH. U Švicarskoj je riješeno na način da za tri naroda, odnosno četiri, postoji četiri standardna jezika, koja se ravnopravno upotrebljavaju. Ono što sam siguran i mogu potvrditi kao jezičar je da rješavanje nacionalnih problema jezikom – to nikako ne dolazi u obzir.

Čitao sam u ovom pamfletu, deklaraciji, da je cilj možda stvoriti i neke škole koje bi bile izdvojene iz nacionalnog korpusa i u kojima bi se onda poučavao taj jezik koji bi bio mješavina svega. To bi značilo izdvajanje osobe iz njezinog nacionalnog bića. Kao da stvarate nekakav novi narod. Ovdje jest problem što svaki jezik služi svome narodu. Mi se najbolje možemo izraziti hrvatskim jezikom, Srbi srpskim. Kada se stvara novi jezik postavlja se pitanje – za koji je narod taj jezik? To je onda novi narod. Asocijacije su, barem u mojem slučaju, negativne”, ističe Alerić.

Reagirao je Pilsel tvrdnjom da se čitajući Alerićev razgovor za Večernji list on osjetio uvrijeđenim, dodajući ako može razumijeti da Alerić zastupa hrvatski jezik jer je čitav svoj život posvetio poučavanju i izučavanju hrvatskog jezika ne može razumijeti da Alerić govori u ime svih Hrvata i da govori u ime hrvatstva. Citiravši odlomke iz razgovora i Alerićevu ocjenu da je deklaracija novi pokušaj buđenja ideje jugoslavenstva, Pilsel to odbacuje.

Dodaje da se njegovi tekstovi u Srbiji objavljuju na hrvatskome, a on na svom portalu objavljuje na srpskome tvrdeći da se međusobno potpuno razumiju. “Naučio sam tih 20-30 važnih riječi koje su različite u našim jezicima, u našim varijantama jezika”, kaže Pilsel.
“Od 1991. godine naovamo dogodila se jedna nasilna politika prema jeziku, mi smo mnogi reagirali protiv toga”. Citiravši ponovno prof. Alerića gdje kaže da se standardni jezici i oblikuju zato da bi bili normirani i da bi se što manje mijenjali, Pilsel je napravio usporedbu s engleskim jezikom i da engleski prihvaća sve moguće novosti.

Alerić se pozvao na ono što je Goethe rekao o njemačkom: “svi govorimo njemačkim jezikom, ali ne možemo o njemačkom jeziku govoriti svi”. Ističe da gospodin Pilsel ovdje pristupa ne poznajući činjenice i da ovakvih pokušaja ujednačavanja jezika bilo je više.

“Bili smo oko 1830-ih godina zaluđeni tom ilirskom idejom stvaranja zajedničkog jezika. Poslije je bila ta ideja jugoslavenstva koja je utjecala na to da svi mi upotrebljavamo vrlo sličan jezik. Ne sporim da su hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski vrlo slični jezici.

Znamo da su naši profesori Silić i Pranjković autori crnogorske gramatike i crnogorskog pravopisa. Hrvati su na neki način odgovorni za oblikovanje crnogorskog jezika, i to smatram vrlo pozitivnim. Nije sporno da su jezici vrlo slični i da se sa Srbima, Crnogorcima ili Bošnjacima razumijemo, već je sporno da se pokušava u 21. stoljeću oblikovati jezična politika na način da se u hrvatski standardni jezik ili u srpski standardni jezik uzimaju elementi onog drugog i da se to opravdava činjenicom da će onda biti manje nacionalizama (u negativnom smislu) i da će postojati nekakva tolerancija među tim narodima”, upozorava Alerić.

“Dakle, hrvatski standardni jezik je oblikovan, on jest takav kakav jest, on ima svoju jezičnu politiku ali ta jezična politika se svodi isključivo na jedno od osnovnih načela standardnog jezika, a to je gipka postojanost ili elastična stabilnost, odnosno minimalne promjene u standardnom jeziku, jer je on već oblikovan.

To što se tiče engleskog jezika, g. Pilsel je rekao, ja znam mnoge Engleze, koji mi kažu da upravo ta činjenica, oni se bore protiv toga, smeta im i da im se kvari jezik na neki način. Činjenica, što mi mislimo da je Englezima vrlo stalo, zbog toga što svi govore engleski jezik i što je engleski jezik “lingua franca” odnosno drugi, zajednički jezik, oni kažu da to najviše šteti upravo engleskom jeziku”, podsjeća Alerić.

Voditelj se vratio na regionalna pitanja, podsjećajući da je dr. Hasanbegović spomenuo Crnu Goru, “rekli ste da je to u stvari jedan od ključnih ciljeva ove deklaracije, u političkom smislu, u Crnoj Gori, znamo da postoji taj sukob između “Bjelaša” koji su prosrpski orijentirani i “Zelenaša” koji su za neovisnost i suverenitet Crne Gore, sad dolazi do normiranja jezika, evo čuli smo da su i hrvatski znanstvenici u tome surađivali, poput prof. Silića, koliko je to u političkom smislu neugodno za one koji vide Crnu Goru kao produženu ruku Srbije, a onda i produženu ruku Rusije?

U političkom smislu gledano, nedavno je bio veliki skandal s otkrivenim pokušajem državnog udara upravo na dan parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, stranci su pisali o tome, govorili su o ruskim obavještajnim službama, srpskim. Što se tu događa?”

“Ovo se ne može gledati kao nijedan dokument ili bilo koja deklaracija izvan specifičnoga povijesnog i političkoga konteksta, ipak, da slušateljima ne bi ostalo nejasno, dakle motivi za ovu deklaraciju među onima koji su je osmislili, ipak nisu altruistički u smislu motiva o kojima je govorio g. Pilsel, protiv segregacije i slično, napose u BiH što bi prvi prihvatio, jer kada pozorno iščitamo Deklaraciju ovdje se jasno iznose teorijska stajališta koja su u izravnoj suprotnosti sa konceptom hrvatske jezične samobitnosti i hrvatskoga jezika kao posebnoga standardnog jezika.

Dakle g. Pilsel je spomenuo, a i ovdje se to može nazrijeti kroz ovu deklaraciju takozvano “nasilje i nasilno razdvajanje” koje se dogodilo 1991. Valja jasno reći nikakvog nasilja i nasilnog razdvajanja nije bilo.

Zatečeni koncept hrvatske jezične samobitnosti postignut i u razdoblju SR Hrvatske i mračnim, olovnim 1980-im godinama je samo produbljen, i dobio je svoje konačno uozbiljenje oko jasnog isticanja da je jedini naziv za jezik kojim govore Hrvati – hrvatski jezik. Ova deklaracija ide ispod zatečenoga jezičnog standarda hrvatske jezične samobitnosti u razdoblju komunističke Jugoslavije. Ovdje se jasno govori da je riječ o zajedničkom standardnom jeziku tzv. policentričnog tipa, a hrvatski standardni jezik pa time i svi ostali se svode na varijante.

Koncept varijanata je koncept jugoslavenskog jezičnog unitarizma, to je koncept jezika JNA i ideal sastavljača i većine potpisnika ovoga pamfleta, je da ono što se postiglo u JNA vezano uz jezik, sada postane standard i nekakva kulturna podloga jezične politike u svim državama koje su nastale na području bivše Jugoslavije izuzev Slovenije, Makedonije, Kosova.

I kao što je primijetio g. Pilsel, da kolega Alerić ili ja ne možemo govoriti u ime hrvatskoga naroda, g. Pilsel ne može govoriti u ime svih potpisnika kojih ima više od 2.000. Kada malo bolje pogledamo tko su ti ljudi, među njima ima mnogo onih koji smatraju da je jugoslavenska država i jugoslavenstvo državni, nacionalni i kulturni normativ, a da je ovo postjugoslavensko stanje, kako ga oni nazivaju, jedna vrsta povijesnoga ekscesa.

Ako smo izgubili jugoslavensku državnu paradigmu obnovimo jugoslavensku kulturnu paradigmu, krenimo u kulturnu i političku akciju, pa ćemo ako budu povoljne međunarodne okolnosti kroz određeno razdoblje ponovno obnoviti izgubljeni jugoslavenski državni ideal. To je jedina i ona se može braniti i elaborirati satima pomnom raščlambom javnog političkog, društvenog djelovanja pojedinih potpisnika. S druge strane ovdje ne treba zanemariti stanovite vanjske pokrovitelje ovoga projekta, to su određene njemačke zaklade”, upozorio je Hasanbegović.

“Zaklada Allianz i podsjetite me g. Pilsel još jedna, koje su financijeri i mi sve ovo trebamo promatrati u kontekstu jednog zrakopraznog prostora koji je nastupio nakon prestanka procesa priključivanja zemalja EU ovdje je stvorena jedna praznina koju čine BiH, Srbija i Crna Gora. Sada se javljaju zamisli o stvaranju jedne mini-EU na Balkanu, naravno sa žarišnom točkom u Beogradu.

Ovo gledam kao stvaranje jedne kulturne, jezične paradigme za integraciju tog prostora. G. Vučić je u Berlinu prije nekog vremena jasno rekao da sve nas, a tu nije mislio na Hrvatsku, spaja isti jezik, on ga naravno vidi kao srpski i svi oni koji bi doveli to u pitanje sa zanovijetanjima poput Crnogoraca ili Bošnjaka, njima treba izbiti argumente i zapravo ova deklaracija daje teorijsku podlogu za taj proces.

Da je ovo ostalo na razini altruizma, pozivanja na prestanke segregacije itd. ja bih to prihvatio. Ovo je konkretna teorijska podloga koja izravno niječe koncept na kojem uopće počiva zamisao i stvarnost o hrvatskoj jezičnoj samobitnosti. G. Pilsel ovdje nije živio 1980-ih godina, dakle mi smo mlađi, tada smo se školovali.

Ono što on smatra nepotrebnim prevođenjem, bila je norma novinska i kulturna u javnom životu SR Hrvatske. Dakle, ne postoji nijedna hrvatska novina u razdoblju komunističke Jugoslavije u kojoj se srpski sugovornik, srpski autor nije prevodio na hrvatski jezik, dakle u Vjesniku i Večernjem listu 1980-ih godina ili bilo kojim hrvatskim novinama je nemoguće bilo pronaći članak u kojem se govornika nije prevodilo na hrvatski jezik”, podsjetio je Hasanbegović.

Pilsel je na to dobacio da zahvaljuje “g. Hasanbegoviću, osobito se zahvaljujem predsjednici Grabar-Kitarović na reklami…”

Alerić se nadovezao “G. Pilsel ne zna o čemu se radi. To se znalo da će imati takvu reakciju, jer time što vi dirate hrvatski jezik i što ga na neki način dovodite u pitanje, ne vi konkretno nego ova deklaracija, to mora izazvati reakciju, jer se zapravo dira u temelj nacionalnog bića.”

Uslijedila su pitanja i emotivni komentari slušatelja koji su mahom branili hrvatski jezik.

Na komentare je reagirao Pilsel rekavši da on nije sponzoriran i da je nezavisan, te ih pozvao da pročitaju tekst deklaracije tvrdeći da tu nema nikakve želje za omalovažavanjem ni Hrvata ni hrvatske države, ni hrvatskog jezika. “Ako se misli poput onoga što je insinuirao g. Hasanbegović da smo mi politički idioti korišteni u projektu nekog geopolitičkog maga koji će ovdje napraviti neku buduću Jugoslaviju – ja vam ne mogu pomoći, vi živite u tim iluzijama, moje su namjere čiste, plemenite”, zaključio je Pilsel.

“Nisam koristio taj pojam, ali sadržajno ga možda ne bih ni odbacio”, odgovorio mu je Hasanbegović, te dodao “Ovdje treba jasno reći, ovdje nisu iznesena nikakva altruistička načela, ovo nije pamflet protiv segregacije ili različitih zloporaba, jer bih ga ja prvi potpisao, u tom slučaju.

Ovdje se radi o ambicioznom teorijskom predlošku kojim se izrijekom niječe koncept hrvatske jezične samobitnosti i hrvatskoga standardnoga jezika koji je standardni jezik sam po sebi i nije varijanta bilo kojeg drugog standardnog jezika što izrijekom piše u ovoj deklaraciji”, upozorio je Hasanbegović.

Alerić je zaključno ocijenio da je moguće da je ovaj pamflet i kukavičje jaje, da se tu nešto krije što ne možemo na prvi pogled prepoznati, “ali u svakom slučaju moramo štititi hrvatski standardni jezik i hrvatski jezik općenito kao dio svog nacionalnog identiteta.

Čitao sam mnoge reakcije, nije neobično da sada postoje rekacije, jer time što se dovodi u pitanje, na bilo koji način, izravno ili neizravno, postojanje hrvatskog standardnog jezika, što nam se na neki način najavljuje opet miješanje sa srpskim, i nekim drugim, time se nas Hrvate vrijeđa i na neki način nam se najavljuje, što je vrlo pogubno, možda neka nova asocijacija protiv koje smo svakako.”

‘ANTIDEKLARACIJA’ – Otvoreno pismo autorima i potpisnicima Deklaracije o zajedničkom jeziku

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Hasanbegović: Hrvatska država je sama po sebi negacija Jugoslavije, moramo je rasteretiti zloduha prošlosti

Objavljeno

na

Objavio

Hasanbegović: Hrvatska država je sama po sebi negacija Jugoslavije, moramo je rasteretiti zloduha prošlosti

Zlatko Hasanbegović, povjesničar i politički tajnik stranke Neovisni za Hrvatsku, gostovao je prije nekoliko dana u emisiji Gradska posla na Hrvatskom radiju.

Neka od postavljenih pitanja bila su i zašto je podršku Milanu Bandiću uvjetovao preimenovanjem Trga maršala Tita, što zamjera gradonačelnikovom vraćanju biste Ivi Loli Ribaru i na čemu još namjerava inzistirati u Gradskoj skupštini, prenosi narod.hr

Prošlo je skoro 100 dana od osnivanja Gradske skupštine kako ste zadovoljni, upitao je voditelj Ivan Hlupić.

“Zadovoljan sam i u političkom smislu jer smo se kao mlada stranka Neovisni za Hrvatsku uspjeli afirmirati upravo na prostoru lokalne politike u Gradu Zagrebu. Imamo pet zastupnika u skupštini Grada Zagreba i u ovom trenutku činimo skupštinsku većinu zajedno s Hrvatskom demokratskom zajednicom i strankom gospodina Milana Bandića. Imamo potpredsjednika Skupštine i sukladno našem udjelu u skupštinskoj većini imamo i mjesta u svim skupštinskim odborima.”, rekao je Zlatko Hasanbegović.

Na pitanje je li promjena naziva Trga maršala Tita bila najvažnija točka njegova programa, Hasanbegović je odgovorio:

“Ona je važna točka našega političkoga programa kojeg smo jasno artikulirali prekidom s jugoslavenskom komunističkom prošlošću i nasljeđem. To nije najvažnije suvremeno, nacionalno pitanje, ali to je bio naš jasno istaknuti zahtjev uoči početka pregovora. Neki su to nazivali ultimatum, to nije bio ultimatum, to je bio politički zahtjev kojega je gospodin Milan Bandić mogao prihvatiti ili ne.”

Ono što vam se u ovoj Gradskoj skupštini unazad tri mjeseca nekoliko puta prigovaralo iz oporbenih redova jest da se uopće ne bavite lokalnim temama, rekao je voditelj.

“To je neutemeljen prigovor. Stekao se potpuno površan dojam kod onih koji ne prate rad skupštine a posebice skupštinskih Odbora koje prethode zasjedanju Gradske skupštine kada smo sukladno i našem programskom sporazumu u suradnji ali i našem javno objavljenom programu za Grad Zagreb djelovali.

Upravo zahvaljujući našoj inicijativi, nekoliko važnih pitanja je skinuto s dnevnog reda, poput problematičnog aneksa ugovora o nogometnom kampu na Sveticama ili onog o spalionici koje je nekome možda promaklo, jednom zauvijek skinuto s dnevnog reda. Riječ je o tome da je i našom intervencijom uklanjanje otpada putem te spalionice, zauvijek uklonjeno.

U eter je puštena snimka gradonačelnika Zagreba Milana Bandića gdje se obraća Hasanbegoviću: “Ivo Lola Ribar je kao sekretar skoja od 41.- 45. zaslužan što je Hrvatska došla na stranu pobjedničke, antifašističke koalicije. To bi gospodin Hasanbegović trebao znati kao i svi ostali. Ja sam ponosan na to i kao gradonačelnik Grada Zagreba. Ja sam antifašist, univerzalni, a ne samo Hrvatski jer je to pitanje slobode.”, rekao je Bandić obrativši se Hasanbegoviću s napomenom kako će citirati Bibliju: “Mržnja ubija i razara, oprost je smiraj duše, a zaborav je gubljenje identiteta (…) Kad god nejde zapošljavanje, nejdu prioriteti mi se vraćamo u povijest. Imate Tita koji je kontroverzna povijesna ličnost, heroja i zločinca. To je istina. Ljevičari neće nikad te zločine priznati, a Ustaše neće nikad priznati ovaj antifašistički karakter.”, rekao je Bandić prije mjesec dana.

“Ovo su više puta ponovljene dosjetke gospodina Bandića, posebice je komično kada nastupa kao tumač povijesti kompliciranih povijesnih procesa a da o tome ne zna ništa ili se sjeća s nekog od kurseva sa ONO i DSZ koje je pohađao.

Mogu se složiti s njime da kada čovjek nema rješenja za sadašnjost vraća se u prošlost što upravo čini g. Bandić vraćanjem biste Ive Lole Ribara i najavom vraćanja bista takozvanih sedam sekretara SKOJ-a koji ne da nemaju nikakve veze s ratnim antifašizmom već su kao takvi zapravo simboli najgore boljševičke tradicije koja je potpuno nespojiva sa svim vrijednostima na kojima počiva ne samo moderna Hrvatska, već i Europa i svijet.”, objasnio je Hasanbegović.

Zastupnik stranke Naprijed Hrvatska je također održao jednu presicu uoči postavljanja biste Ive Lole Ribara i optužio vas da blokirate određene prijedloge koje je uputio u skupštinsku proceduru, a tiče se imenovanja ili preimenovanja ulice te je rekao da Hasanbegović ugrožava antifašizam. Ugrožavate li vi antifašizam g. Hasanbegoviću?, upitao je voditelj.

“Naravno da ne ugrožavam, ja ugrožavam jugoslavensku komunističku baštinu, a to ću nastaviti činiti i dalje. Gospodin Renato Petek uopće ne poznaje proceduru. Skupštinskom odboru kojem predsjedam dnevno dolazi na desetine različitih prijedloga i jasno je da se ne mogu sva pitanja naći na dnevnom redu ali učinit ću iznimku i inicijativa g. Peteka će se naći na dnevnom redu.

Dokle god Neovisni za Hrvatsku čine skupštinsku većinu, simboli propale Jugoslavenske prošlosti se neće vraćati u Grad Zagreb. Ako smo vrhovni simbol te propale baštine – Trg maršala Tita promijenili, apsurdno je očekivati da ćemo sada afirmirati drugorazredne ili trećerazredne izdanke te propale baštine.”, odgovorio je Hasanbegović.

Gradonačelnik to radi, rekao je voditelj.

“Radi u konkretnom slučaju. To je čin uzurpacije vlasti. Pokrenut ćemo odgovarajuću proceduru. Javnost treba biti upoznata o tome kako je došlo do premještanja toga spomen obilježja u Hrvatski povijesni muzej odgovarajućom procedurom 1996. godine. To nije bio čin nasilja, već komunalne odluke tadašnjega nadležnog gradskog ureda uz suglasnost gradskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Ta bista je deponirana u Hrvatski povijesni muzej i tamo joj je mjesto.”, rekao je Hasanbegović.

“Neki prigovaraju zašto se uopće time bavim. Pa zato što postoji Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova. To je statutarna zadaća toga skupštinskoga Odbora. To nisu beznačajna pitanja. Pitanja imena ulica i trgova u svim gradovima na svijetu su važna, identitetska i vrijednosna pitanja.”, objasnio je Zlatko Hasanbegović.

Ulica Janko Bobetko

Hasanbegović je spomenuo kako je na prošloj sjednici skupštinskoga Odbora donesena odluka da će ulica u novom naselju Podbrežje nositi ime Janko Bobetko što je, kako je rekao, opet izazvalo potpuno neutemeljene prigovore.

“Raspravljati o tome treba li imati jedan od ratnih generala Hrvatske vojske i ratnih načelnika glavnog stožera HV-a ulicu ili ne u Zagrebu je potpuno apsurdno. Takva pitanja se ne mogu postavljati niti jednoj normalnoj sređenoj zemlji koja drži do svojeg dostojanstva i nacionalnog ponosa.”, jasan je bio Hasanbegović.

Na zadnjoj sjednici neočekivano ste govorili o rodu, rekao je voditelj i pustio snimku tog govora: “Dok ovdje sjede zastupnici Neovisni za Hrvatsku, sve dok čine skupštinsku većinu, ideološka kolonizacija takozvane rodne ideologije neće proći u bilo kojem obliku. Dakle, poštovana gospođo Borić, ili osobo Borić, kako god vam drago, drugarice i drugovi, no pasaran.”, rekao je Hasanbegović na sjednici.

“Toj temi uopće nije mjesto u gradskoj skupštini, ali je mi nismo nametnuli. Mi smo jasno ukazali da je potpuno neprihvatljivo da se elementi te kvazi ideologije provlače kroz strateške dokumente Grada Zagreba gdje im nije mjesto. Gradonačelnik je to prihvatio, podnio je amandman, ti sadržaji su uklonjeni.”, rekao je Hasanbegović.

Gospođa Borić je rekla da je to civilizacijsko dostignuće. Zbog čega vi smatrate da nije?

“To nije civilizacijsko dostignuće, to je jedna vrsta ideološke intervencije, zapravo manipulacije pojmom roda, o tome se u Europi i svijetu vode različite rasprave, sukobi. Iz tog razloga nije jasno hoće li se famozna Istanbulska deklaracija uopće naći na dnevnom redu, tj., njezina ratifikacija u Hrvatskom saboru.”, rekao je Hasanbegović.

Slušatelji koji su se javili u emisiju o povijesnim pitanjima izjasnili su se kao nebitnima, ‘bitno je da nama bude bolje’ rekao je jedan slušatelj.

“Ja se potpuno slažem sa sugrađanima. Ja ne razumijem zašto se uopće stvorila kontroverza oko promjene Trga maršala Tita ako je to nevažno.” kazao je Hasanbegović.

Zašto ste se time bavili, upitao je voditelj.

“Zato što su to važna pitanja. Narodi, društva nisu slučajno zajednice potrošača i poreznih obveznika već počivaju na temeljnim vrijednostima i na određenom nacionalnom, društvenom suglasju. Zapravo i ovo društvo počiva na određenim vrijednostima. One se trebaju zrcaliti između ostalog i u imenima ulica i trgova.

To vam je isto kao da je netko rekao 90-ih godina ma koga briga je li Jugoslavija ili Hrvatska, važno je da dobro živim. Ljudi imaju svoja uvjerenja i ova država počiva na određenim vrednotama. To nisu najvažnija pitanja, to su važna pitanja.”, rekao je Hasanbegović.

Kakvi smo onda bili 27 godina kada smo morali čekati 2017. godinu?

“Nažalost to govori o utjecaju tih jugoslavenskih komunističkih struktura. Utjecaju koji nažalost iz više ili manje poznatih razloga nije demontiran iz našega vremena. Zadaća našega naraštaja je to učiniti i konačno rasteretiti Hrvatsku državu i Grad Zagreb zloduha prošlosti.”, odgovorio je Hasanbegović.

O ‘Lex šerifu’ Hasanbegović je rekao: “Nažalost to je nešto što je najavljeno i što će imati katastrofalne posljedice i pretvoriti već sada gradonačelničke figure koje imaju jednu nesrazmjernu moć u odnosu na Gradsku skupštinu u lokalne faraone. Mi se tome protivimo. Bit ćemo protiv toga, ali o tome će odlučiti saborska većina.”

Jedan slušatelj upitao je Hasanbegovića ima li on ili njegova obitelj kakve traume iz Jugoslavije kada se toliko posvetio stvarima poput uklanjanja jugoslavenskih simbola.

“Ne, nemam nikakve posebne traume. Naravno, moja obitelj, kao gotovo svaka hrvatska obitelj nosi određene traume ovoga ili onoga razdoblja. Ovdje se radi o jasnom vrijednosnom stavu. Sve vrijednosti, jugoslavenske komunističke baštine su u suprotnosti s temeljima na kojima počiva moderna Hrvatska država.

Demokratski poredak koji nam je omogućio da ovako razgovaramo je u savršenoj suprotnosti s komunističkom diktaturom koja je ovdje vladala do 1990. godine. Hrvatska država je sama po sebi negacija svake Jugoslavije i to je moj jasan stav. O pitanju tko je od kud, ja sam rođeni Zagrepčanin.

Gospođa (koja se javila u eter) inzistira na tome da je rođena Zagrepčanka a s druge strane smatra da Trg Republike Hrvatske, današnji Trg bana Jelačića treba nositi ime Republike Hrvatske, to je potpuno apsurdno. Zna se o kojoj je republici bilo riječ, o Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, a ne Hrvatskoj državi.

Javio se i slušatelj koji je upitao što bi bilo kada bi za nekoliko godina postalo upitno ime zračne luke Franjo Tuđman.

Hasanbegović je odgovorio: “Franjo Tuđman je utemeljitelj moderne države Hrvatske. Zračne luke diljem svijeta se nazivaju po državnicima utemeljiteljima i ne vidim u čemu je ovdje problem. Onog trenutka kada bi bilo promijenjeno ime toj zračnoj luci, to bi značilo da više ne postoji Hrvatska država. Ljudi imaju različite uspomene i prepustimo to uspomenama, a maknimo iz javnog prostora.”

Voditelj je upitao Hasanbegovića je li kuna nacionalna vrijednost i što kaže na najavu uvođenja eura?

“Pa naravno, to je službena valuta. To su monetarno politička pitanja, nisam siguran da će to biti tako brzo. Hrvatska je članica EU pa će dijeliti sudbinu toga projekta.”, rekao je Hasanbegović, prenosi narod.hr

Hasanbegović: Podizanje biste je uzurpatorski i nasilnički potez Bandića (VIDEO)

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Bernardić lupeta gluposti – S njim bi hrvatsko gospodarstvo bilo na koljenima!

Objavljeno

na

Objavio

Davor Božinović: Bernardić lupeta gluposti – S njim bi hrvatsko gospodarstvo bilo na koljenima!

O pretresima u slučaju Agrokor u Dnevniku Nove TV govorio je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović koji se u Dubrovniku nalazi na Interpolovoj konferenciji.

Znate li gdje su Todorići?

Ne znam gdje su Todorići i to nije posao ministra unutarnjih poslova. Dakle, ono što smo danas mogli čuti od odvjetnika, to je da će svi biti dostupni pravosudnim tijelima.

Jeste li s njima u kontaktu, jer postoje informacije da je Todorić već javio da on u ovim trenucima neće biti u Hrvatskoj?

Kako mislite? Nije mi jasno uopće vaše pitanje. Kako bismo mi mogli biti u kontaktu s gospodinom Todorićem ili bilo kim od…

Imate li te informacije koje govore da je on već javio da neće biti u Hrvatskoj? Znate li bar to?

Kome javio? Pa to nije, policija sigurno nema o tome nikakvih saznanja zbog toga što cijeli posao, sve djelatnosti vezane za ovu istragu koordinira Državno odvjetništvo. Policija, samostalni sektor za financijske poslove u ministarstvu financija. Dakle, to je jedna koordinirana akcija koja je počela jutros u šest sati, s pretragama. Dakle, nema nikakvih saznanja te vrste.

Niste se raspitali ništa o toj akcije ni o slučaju?

Dobio sam informaciju o toj akciji jutros u šest sati, nazvao me Glavni ravnatelj koji mi je kazao da je počela akcija na temelju naloga suca istrage Županijskog suda u Zagrebu.

Što očekujete, hoće li gospodin Todorić sam doći u Hrvatsku ili će biti potreban europski uhidbeni nalog?

Pa evo, ponavljam, kao što je bilo rečeno danas, čuli smo da će se odazvati institucijama, dakle pravosudnim tijelima, tako da o tome ne bih spekulirao. Vidjet ćemo što će donijeti dani.

Što ako gospodin Todorić zatraži negdje politički azil s obzirom da su njegovi odvjetnici danas vrlo jasno rekli da se radi o političkom progonu?

Kakvom političkom progonu? To je teza koju apsolutno odbacujem zbog toga što, recite mi kad se govori, koliko sam vidio, iz priopćenja Državnog odvjetništva o pronevjerama u financijskom poslovanju, o greškama u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, krivotvorenju isprava – što je tu politika?

Oporba vas optužuje da ste se nagodili s Todorićem, neki čak kažu da je i sve dogovoreno da on izbjegne ovo što se danas dogodilo, da pobjegne iz Hrvatske?

To su potpune gluposti od čelnika naše oporbe koji su u stanju upropastiti svoju stranku. Hvala Bogu da nisu na vlasti. Pitanje je što bi tek bilo od hrvatske ekonomije da gospoda kao što su Bernardić ili neki drugi čelnik oporbenih stranaka u ovim vrlo ozbiljnim trenucima vode državu.

Je li otvaranje istrage i uhićenja koja su se danas dogodila? Jesu li ona razlog da saborsko istažno povjerenstvo prestane s radom?

Imate zakon o istražnim povjerenstvima, i to je sad stvar tumačenja saborskih odbora za zakonodavstvo, ne znam koga još. Međutim, ono što je bitno, HDZ u Vladi Andreja Plenkovića apsolutno odgovara da se sve istraži vezano za Agrokor. Kako je cijela ta priča nastala…

Pa i politička odgovornost?

Pa i politička odgovornost. Čega se mi imamo bojati kad je u pitanju Agrokor?Ovo je Vlada koja je spasila hrvatsko gospodarstvo u trenutku kad je prijetilo da skoro 30.000 ljudi koji su zaposleni u Agrokoru ostanu bez posla. Da ne kažem brojne dobavljače, OPG-ove.

Jasno, to smo već čuli…

Ali, čujte, to je poanta. To je poanta, jer da hrvatska Vlada nije koherentno sustavno pristupila ovom problemu, mi bismo danas bili na koljenima i žalosno je da to hrvatska oporba ne razumije.

U redu, ali opet imamo problem koji je već bio. To je uzdrmanost Vlade. Ministar Marić – vjerujete li Vi njemu i dalje da zaista nije znao da se ovako nešto događa u Agrokoru gdje je i sam radio. Vjerujete li mu?

Ja mu vjerujem. A prvo, ovo nije nikakav politički potres. Vlada je stabilna…

Bio je zbog Agrokora već.

Čujte, država je stabilna, gospodarstvo je 11 tromjesečja u rastu. Dakle, svi su naši ekonomski pokazatelji dobri. Politička je situacija stabilna. Sigurnosna situacija, evo svjedočimo i konferenciji Interpola, stabilna je. Dakle, mi uvijek težimo većem i višem. Međutim, nekakve teze da se nešto izvanredno događa ne stoje. Hrvatska Vlada spasila je hrvatsko gospodarstvo i to je nešto što polako svakome dobronamjernom postaje jasno, a vremenom će postati i našim oporbenim protivnicima.

facebook komentari

Nastavi čitati