Pratite nas

Kolumne

HASSAN HAIDAR DIAB: 10 razloga zašto je Saudijska Arabija uvela Kataru sankcije

Objavljeno

na

Kriza koja potresa Arapski poluotok i koju je izazvala Saudijska Arabija nakon posjeta američkog predsjednika Donalda Trumpa toj zemlji, nakon čega je došlo do prekida diplomatskih odnosa između Saudijske Arabije i Katara, ima vrlo duboke korijene, piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Iako Saudijska Arabija kao svoje glavne razloge za raskidanje diplomatskih veza s Katarom navodi njihovo financiranje terorizma i suradnju s najvećim neprijateljem u regiji, Iranom, postoji bar desetak razloga zašto između te dvije zemlje postoji netrpeljivost i amnozitet.

Sukobi zbog Egipta

1. Aktualni “neprijatelji” su zajedno sudjelovali u sukobima od Malija do Sirije, a njihovo bojno polje je postalo Egipat. Katar je do svrgavanja Muhameda Mursija bio financijska moć egipatskog režima i banaka u zemlji. Sukobi između Katara i Saudijske Arabije sežu još daleko u prošlost, a arapske su pobune sada u potpunosti rasvijetlile temeljne razlike između Saudijske Arabije i Katara. Otkako su na teritoriju Saudijske Arabije 1938. otkriveni prvi izvori nafte, ta zemlja želi dominirati regijom. Međutim, Katar je saudijsku dominaciju izazvao 1971. kada se izborio za nezavisnost od Velike Britanije.

Saudijsku kraljevsku obitelj iritira položaj Katara u svijetu i Saudijci misle kako ta zemlja u arapskim poslovima ima važniju ulogu nego što zaslužuje, a prijenosom vlasti na princa Tamima se nije ništa promijenilo. Katar od sredine 2013. i dalje vodi arogantnu politiku, a u ovom je trenutku za Saudijsku Arabiju izvor svih zala i logistički centar moguće pobune protiv monarhije.

2. Kako bi ostali na vlasti, kralj Salman i njegovi nasljednici će svim sredstvima pokušati uništiti Katar jer jako dobro znaju da opasnost za monarhiju dolazi upravo iz Katara čiji je emir Sheikh Tamim bin Hamad al-Thani, isto kao i njegov otac, Hamad bin Khalifa, član Muslimanskog bratstva. Saudijska kraljevska obitelj strahuje od Muslimanskog bratstva kojem je Katar postao glavno uporište, te se boje kako bi i do njih moglo stići Arapsko proljeće. Kao što je poznato, Arapsko proljeće, i u Tunisu, i u Egiptu, Libiji, pa i u Siriji, pokrenulo je upravo Muslimansko bratstvo uz medijsko i financijsko pokroviteljstvo Katara.

Za Saudijce je svakako neprihvatljivija ideologija Muslimanskog bratstva nego vehabijsko-selefijska. Muslimansko bratstvo izražava svoju interpretaciju islama kroz striktno religijski pristup socijalnim pitanjima kao što je uloga žene u društvu, i također vjeruje da islam potiče ljude da teže socijalnoj pravdi, iskorjenjivanju siromaštva i korupcije, i političkim slobodama koje garantira Islamska država. Muslimansko bratstvo nema problema s drugim sektama u islamu, pa čak niti s drugim vjerama.

S druge strane, vehabijsko-selefijski pokret, čiju ideologiju nosi Al-Qa’ida i teroristička organizacija Islamska država, propovijeda islamski monoteizam i u suštini zasniva se na redukcionističkim i izvornim idejama o islamu. I dok ljudi pod vodstvom Muslimanskog bratstva žive u slobodi i ravnopravnosti, kako muškarci tako i žene jer postoji liberalizacija unutar društva, u saudijskom društvu, u kojem vlada vehabijska ideologija, provodi se strogi šerijatski zakon i nema nikakve slobode.

Ulazak Muslimanskog bratstva u saudijsko društvo, koji teži liberalizaciji i slobodi, moglo bi biti opasno za saudijsku kraljevsku obitelj koju na vlasti i drže jedino strogi šerijatski zakoni. Toliko je saudijska kraljevska obitelj opsjednuta s Katarom i Muslimanskim bratstvom da su neki saudijski šeici otišli tako daleko da su izdali “fetvu” u kojoj tvrde kako “islam zabranjuje javne prosvjede”.

3. Saudijsku Arabiju muči i bliskost Katara s Iranom s kojim dijeli najveće plinsko nalazište na svijetu. Duboko u vodama Zaljeva između Katara i Irana leži najveće polje plina na svijetu, prostranstvo od 9700 kvadratnih kilometara, koje sadrži barem 43.000 milijardi kubnih metara plinskih rezervi. Dio koji pripada Kataru poznat je kao Sjeverno polje, dok se iranski dio prema sjeveru zove Južni Pars. Ove dvije države dijele prava na plin iz ovih zaliha i to je samo jedna od brojnih poveznica među njima.

Naime, sve do izbijanja Arapskog proljeća Katar je bio bliži Iranu, Siriji i Hezbolahu nego Saudijskoj Arabiji i zemljama Zaljevskog vijeća, a nakon toga se približio Turskoj. Takvu situaciju koriste neprijatelji Saudijske Arabije i njezinih saveznika. Katar je 2008. inzistirao da se u sporazumu o Libanonu na prijedlog Sirije jedna trećina mjesta ostavi zastupnicima Hezbolaha, što je srušilo vladu Saada Haririja, vjernog saveznika saudijske kraljevske obitelji.

4. Saudijska Arabija koja se bori s unutarnjim napetostima tražila je od Katara da ugasi postaju Al-Jazeera koju optužuje za pristranost prema Muslimanskom bratstvu. Za saudijske dužnosnike je katarska satelitska televizija “odigrala značajnu ulogu u svrgavanju lidera u Tunisu i Egiptu tijekom Arapskog proljeća”. Isto tako, saudijska kraljevska obitelj često je na meti TV postaje Al-Jazeera koja je izuzetno popularna i gledana u Saudijskoj Arabiji.

5. Saudijska Arabija i Katar još od 1992. godine imaju neriješeni teritorijalni spor.

6. Netrpeljivost između Saudijaca i Katarana je i u tome što je Katar, mala zemlja, dominantns u svemu: u sportu, tehnologiji, otvorenosti, obrazovanju… Dok Katarani žive u modernom svijetu, Saudijci zbog vjerske stege žive izolirano i primitivno.

7. Katar je jedna od gospodarski najrazvijenijih zemalja svijeta i velika zarada jedan je od problema između Saudijske Arabije i Katara. Gospodarstvo se temelji na nafti i zemnom plinu koji čine veliku većinu izvoza i preko polovice bruto društvenog proizvoda. Također, Katar ima najviši BDP po stanovniku na svijetu, on iznosi oko 100.000 dolara, dok je u Saudijskoj Arabiji zbog deficita BDP pao na 11.800 dolara.

Za razliku od Saudijske Arabije koja je još uvijek ovisna o nafti, Katar je smanjio tu ovisnost i prilagodio se vremenu kad nafta neće biti glavni izvor prihoda. Zbog toga razvija modernu visoku tehnologiju i društvo utemeljeno na znanju. Godine 2004. otvoren je Katarski znanstveni i tehnološki park s poduzećima visoke tehnologije usmjerene na znanost i istraživanje.

Katar igra, S. Arabija spava

8. Katar ne štedi na promoviranju sporta. Poznata je njihova famozna rukometna reprezentacija koja je postigla veliki uspjeh na međunarodnoj rukometnoj sceni kada su pokupovali najbolje rukometaše svijeta. Saudijsku Arabiju najviše boli što zbog vjerske stege ne može organizirati velike međunarodne sportske događaje, poput svjetskog prvenstva u nogometu. Za razliku od Saudijske Arabije Katar će 2022. organizirati Svjetsko nogometno prvenstvo zbog čega je Doha danas jedno veliko gradilište.

9. U Saudijskoj Arabiji na Katar gledaju kao bogohulnu zemlju jer je postala jedna od glavnih poveznica među kontinentima. Danas, jedna od respektabilnijih aviokompanija na svijetu je Qatar Airways koji povezuje čitav svijet, dok aviokompanija Saudijske Arabije radi isključivo za prijevoz hodočasnika u Saudijsku Arabiju.

10. Za razliku od Saudijske Arabije u koju dolaze isključivo hodočasnici, Katar je danas postao svjetska turistička atrakcija koju godišnje posjeti između 10 i 15 milijuna turista, što uvelike povećava njihove prihode.

 Hassan Haidar Diab / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

Objavljeno

na

Objavio

Teško je dokazati da Hrvatska proizvodi nemir i agresiju na susjede. Ali lako je dokazati da svi oni nastoje prisvojiti nešto od Hrvatske

To da nas u isto vrijeme pritišću i iz Slovenije i iz Srbije nije za Hrvatsku nikakva novost.

Bilo je i gorih tajminga, primjerice usred Domovinskog rata kada je trećina teritorija bila okupirana od pobunjenih Srba i postrojbi iz Srbije, a slovenski je parlament donio odluku da je cijeli Piranski zaljev njihov, piše Davor Ivanković / Večernji list

Hrvatska nije kapitulirala ni u tim uvjetima pa začuđuje što u službenoj Ljubljani i Beogradu misle da bi mogla kapitulirati danas. Slovenija Hrvatsku sada pritišće zato što ne prihvaća pravorijek međunarodne arbitraže o zaljevu, a srpski predsjednik Aleksandar Vučić traži da promijenimo tekst novog zakona o hrvatskim braniteljima u kojemu se Srbija spominje kao agresor. I Slovenija i Srbija traže da se prepustimo zaboravu.

Slovenija bi željela da zaboravimo da je izravno sudjelovala u kompromitaciji, kriminalizaciji, pravosudnoj korupciji članova međunarodnog suda u Haagu, a Vučića bi zadovoljilo kada bi Hrvatska pristala na teoriju da se zbivao građanski rat, a da su kolone tenkova iz Beograda u Vukovar prenijele tek cvijeće kojim su ih zasipali dok su polazili za Vukovar.

U pritiscima na Hrvatsku i jedni i drugi, a takvu taktiku rabe i ostali hrvatski susjedi, koriste teze koje sugeriraju da je Hrvatska “troublemaker”, da ona proizvodi nemir na inače “skladnom” jugoistoku Europe. To što Hrvatska trenutačno ima aktivirane sporove s gotovo svim svojim susjedima naravno da automatski ne znači da je ona i proizvođač nemira.

Vrlo bi teško bilo dokazati da Hrvatska provodi agresiju na Sloveniju, Srbiju, BiH, Mađarsku. Ali je lako dokazati da sve spomenute zemlje očekuju da će u njihovo vlasništvo prijeći nešto na što Hrvatska polaže pravo. Slovenija, Srbija, BiH, čak i Crna Gora od Hrvatske traže teritorijalne ustupke, a Mađarska gospodarske. I dok su hrvatske službene politike diplomatski pristojne, sve biva u redu. No kada Hrvatska javno brani svoj stav, nastaju problemi.

Tako je slovenska politika u potpunom šoku nakon što je jedan hrvatski premijer, Andrej Plenković, na godišnjem zasjedanju UN-a u New Yorku pred cijelim svijetom nastupio apsolutno suverenistički i objasnio da nije problem Hrvatska jer ne prihvaća međunarodnu arbitražu, nego je problem što je Slovenija kompromitirala instituciju međunarodnog prava te bi pristajanje na odluku takve institucije značilo da RH podupire pravosudnu korupciju i laž. Hrvatska javnost, dakle, ne mora biti zabrinuta što je premijer istupio suverenistički, ali treba biti što u svojim reakcijama predstavnici oporbe pokazuju sav jad oporbene scene.

Umjesto da zdušno podrže Plenkovićev istup u UN-u, kao što su svojedobno podupirali one Zorana Milanovića, Bernardić i Petrov pričaju kako premijer laže i mulja, a Pusićeva da je istup u UN-u skandalozan (?). A nevjerojatno je da ne reagiraju na Vučića i ne podsjete ga da nema nikakvih prava utjecati na to kakvi će se zakoni donositi u RH.

No nakon što mu je mali Riječanin Tino već održao lekciju, Vučića možda i ne bi trebalo jače doživljavati. Milorad Pupovac ima pak pravo tražiti intervencije u taj zakon, koji mu se ne sviđa i slaže se s Vučićem da bi Srbima u Hrvatskoj teško pao. No nije dovoljno jasan kad kaže da se zakonom vraća na “ratnu propagandu”.

U zakonu piše da su agresiju izvršile Srbija, Crna Gora, JNA, paravojska iz BiH, uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH zadojenih velikosrpstvom. Što je tu točno ratna propaganda? S obzirom na značajan broj Srba koji su u ratu branili Hrvatsku, bilo bi vjerojatno korektnije da zakonodavac umjesto “velikog broja” stavi “dio” ili “pobunjeni Srbi”.

Vučić već najavljuje da će na ovaj zakon, ne promijeni li se, uzvratiti jednako, što znači da će se vraćati na 1941. Od kuda je pak agresija stizala, njemu je poznato i osobno jer je dokumentirano kako po Hrvatskoj objašnjava Srbima koje su im to nove granice, ali će mu teže biti uzvratiti tezom da su Hrvati izvršili agresiju na Kruševac i da su “stvarno” bombardirali Čačak…

Slaven Letica: Vesna Pusić u koži – ili kožuhu – slovenskog premijera Mira Cerara

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati