HAZU je predaleko od toga da reagira na primitivizam jugonostalgičara

10

Zamislite npr.: da je Stipe Mesić napisao knjigu o tome kako je rušio (navodno) Jugu, koliko bi se akademika, na čelu sa Silobrčićem i Rudanom, našlo na tom predstavljanju.

Večernjak ima dvije sjajne novinarke koje imaju misiju omekšati i relaksirati nas tvrde ognjištare. Naime, i light ognjištari su bolji od onih sasvim tvrdih, zatucanih koji broje na prste koliko ima Srba u Vukovaru ili Hrvata u Sarajevu. U nedjeljnom broju od 27. travnja 2014.g., Ivanka Toma i Silvana Perica predstavljaju nam lik i djelo Peđe Grbina i Emira Hadžihafizbegovića, najvišeg političara i najtraženijeg glumca na “našim prostorima” što god to značilo! Ivanka Toma je pragmatična.
Nedavno joj je na glavu pala ljupka ideja. Vrijeme je da Milanović i Karamarko popiju kavicu, kaže Toma. Ideja kao ideja nije sasvim loša. Ali tko će platiti? Obzirom na presudu Županijskog suda u Zagrebu, HDZ danas sigurno teško može skupiti za kavu.

HAZUDa je Ivankina ideja odlična dokazuje i naš Predsjednik. I on traži konsenzus oko bitnih stvari u državi. Sjećam se kako je svojedobno i Karamarko bio tražio konsenzus oko gradnje Pelješkog mosta. To su bili dani hrvatskog humora! Na Karamarkovo traženje ljevičari su se lovili za trbuh od smijeha. Sada, kad su se karte okrenule, Ivanka i Predsjednik bi ipak kafenisali s Karamarkom. Sve je to na tragu Nikice Valentića i Davora Butkovića kao i njihovog sna o velikoj koaliciji (nesposobnih koji bi onda vječno vladali). Ma to je stvarno jednostavno, a genijalno! Zbližiti dvije vodeće stranke u Hrvatskoj oko nekih vrućih krumpira, onda ih možda čak i ujedinimo tako da napokon dobijemo jednu stranku. Tako ćemo napokon opet imati: jedan narod, jedan pravopis, jednu stranku i jednu granicu – onu prema Mađarskoj. Onda ćemo napokon opet dobiti jednu stabilnu vladu koja će vladati zemljom bar narednih 45 godina. Tko će onda razj …. tu privlačnu ideju da svi vladaju (gotovo bez opozicije kao i demokracijama) ako ne Karamarko. Nikome od tih vrlih političkih vizionara nije jasno zašto je on protiv.

Vratimo se mi Peđi i njegovim nepročešljanim mislima. Na pitanje Ivanke je li naš politički dvometraš vjeruje u bilo što, npr: Boga, zvijezde, horoskope, Peđa partijski iskreno odgovara: “Ne skrivam se i jasno kažem da sam ateist. Potpuni bezbožac.” Mišljenja sam kako je baš Pedja trebao 27. travnja o.g., otići u Rim. Josipović je samo agnostik pa postoji opasnost da ga masa od milijun zatucanih klerikalaca preobrati, zaredi i smjesti u samostan sv. Jerolima. Što ćemo onda? Njega, po ideološkom profilu, može na mjestu Predsjednika RH zamijeniti Stipe Mesić, ali on ne svira tako lijepo klavir. Zato Pedju treba svakako poslati u Rim na proglašenje svetima dvojice papa Ivana XXIII i Ivana Pavla II. Osim što bi kao dvometraš bio uočljiv, on bi i dostojno predstavio onih oko 7% hrvatskih bezbožnika koji su na vlast izabrani glasovima 93% hrvatskih vjernika. Ili kako je to lijepo sročio Vuk Karadžić: “Brat je mio koje vjere bio, po mogućnosti da je Srbin!”

Zanimljiv je razgovor vodila Silvana Perica sa Emirom Hadžihafizbegovićem (nadalje samo Emirom) o aktualnoj političkoj situaciji u BiH. On je nekim svojim ranijim istupima pokazao izuzetne simpatije prema Hrvatima. To je i očekivano obzirom da je dobio hrvatsko državljanstvo, igrao u 12 hrvatskih filmova, dobio četiri nacionalne nagrade u okviru hrvatskog glumišta, a i sad nas svakodnevno oduševljava reklamnim spotovima na svim hrvatskim televizijama. Emir voli Hrvatsku kao što ju vole Oliver Frljić, Zoran Pusić, Savo Štrbac, Vesna Teršelić, Rade Šerbedžija itd. Svi oni imaju hrvatsko državljanstvo koje su valjda dobili zbog svoje osebujne, ali fanatične ljubavi prema Hrvatskoj. Zato me začudilo pomalo drsko pitanje naše Silve Emiru: “Jeste li vi jugonostalgičar?” Naravno, Emir to sigurno nije! On se samo ljut jer živi u “zombi ambijentu”, neprirodnom ambijentu koji je srušio sistem vrijednosti u privredi, zdravstvu, kulturi i sportu.

Skoro da bih se s njim složio, ali Silva je nastavila s pitanjima: “Zašto je onda problem da Hrvati u BiH dobiju svoj entitet?” Odgovor glumca s “naših prostora” je ujedno i paradigma njegovih političkih stavova:

emir_hadzihafizbegovic

“Ja se već pet godina ne bavim politikom.” “Ali član ste Stranke demokratske akcije?” neda se Silva. Ali ni Emir se ne da pa odgovori: “Član sam stranke, ali apstiniram… Tu i tamo popijem kafu sa Bakirom Izetbegovićem.” Misli Emir kako je priča o trećem entitetu izlišna i nepotrebna obzirom da unutar ovakove Federacije Bošnjaci i Hrvati mogu sjajno surađivati. Emir ipak smatra kako bi trebalo mijenjati ustav Federacije kako bi se “relaksirao” položaj Hrvata u tom entitetu. Alal’ ti vera, Emire! Svaka ti je na mjestu! Ne znam samo kako relaksirati onog jedinog Hrvata koji je zaposlen u desetak sarajevskih javnih ustanova? Kako relaksirati Bandića koji je ostao bez titule počasnog građanina Sarajeva jer se zalagao za treći entitet u BiH? A Emir, koji je protiv trećeg entiteta u BiH dobiva odmah hrvatsko državljanstvo. Sad je ponosni hrvatski državljanin na “ovim prostorima”.

Anraham Lincoln je rekao: “Bolje je šutjeti i biti smatran budalom nego progovoriti i odagnati svaku sumnju!”

Dana 24. travnja o.g., nazočio sam prezentaciji nove knjige akademika Pečarića “Hrvatski genocid: napravili zečeve od Srba”. Predstavljanju knjige u dvorani Udruge specijalne policije nazočio je veliki broj onih koji se nisu preplašili već samog naslova akademikove knjige. Naime, dio naslova nije proustaška provokacija, kako bi to mogli pomisliti Zoran Pusić i Vesna Teršelić, nego doslovni citat blagopočivajućeg Slobodana Miloševića izrečen na sjednici Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije 14. 08. 1995.g., nakon operacije Oluja.

Meni je upalo u oči kako na prezentaciju knjige akademika Pečarića nije došao nijedan član HAZU, nijedan od akademika, čak ni oni koji se prikazuju kao osobe koje misle slično kao akademik Pečarić. Zamislite npr.: da je Stipe Mesić napisao knjigu o tome kako je rušio (navodno) Jugu, koliko bi se akademika, na čelu sa Silobrčićem i Rudanom, našlo na tom predstavljanju. Svojedobno je Stipe, kao renomirani gospodarstveni stručnjak, održao svoje legendarno predavanje pred prepunom dvoranom HAZU o putevima izlaska Hrvatske iz gospodarskih problema. Svi nazočni akademici su otvorenih usta slušali Stipino predavanje, sigurno zbog novih pogleda, a nikako zbog ideološkog istomišljeništva ili ne-daj-Bože poltronstva. Očekivali su možda da ih Stipe nauči ponekom gospodarskom triku, kao recimo kako pozajmiti lovu od Slovenca, kojeg prije toga odlikuješ najvišim hrvatskim odlikovanjima, za kupnju stana na elitnoj lokaciji u Zagrebu. Znam neke prijatelje koji bi također, da su bili na Stipinoj poziciji, odlikovali Slovenca i za znatno manji iznos pozajmice.

Uglavnom Pečarićevim kolegama akademicima-zečevima ni traga ni glasa. Međutim, zato je predsjednik JAZU, oprostite HAZU, dao mega intervju novinarima Večernjeg lista. Kusić je uredno nabrojao što je sve lani naša draga Akademija imala na meniju. Kaže da su održali 399 događanja, 114 znanstvenih skupova, 95 predavanja, 74 predstavljanja knjiga … (među kojima se nikako ne može naći knjiga s tako kompromitirajućim sadržajem kao ova akademika Pečarića). Ostao sam tronut kvantitetom djelovanja naše Akademije. Je li itko ikada primijetio da se HAZU odredio i o jednom gorućem problemu Lijepe naše? Je li se HAZU oglasila o ogromnom broju nezaposlenih, o referendumima koji niču kao izraz narodnog nezadovoljstva politikom ove zemlje, o proglašavanju fašistima onih koji su branili Vukovar?

Nije li netko iz HAZU trebao reagirati na sramotni stav Branimira Pofuka: “eto i onda, u vrijeme uspona nacizma, taj se pokret hranio nezadovoljstvom veterana iz Prvog svjetskog rata, eto i ovaj uzlet hrvatskog nacizma hrani se nezadovoljstvom veterana Domovinskog rata.” HAZU je očito predaleko od toga da reagira na primitivizam svakog jugonostalgičara. U pravu su da je to ispod nivoa jedne nacionalne Akademije.

Ipak, kad takva elitna institucija preferira Mesićeve nepročešljane misli o ekonomiji u odnosu na faktografski vrijednu knjigu svog kolege akademika Pečarića, onda pokazuje sav svoj smisao za humor. Ostaje nam, na žalost, SANU koja iz Francuske 2 u Begradu redovito reagira i utječe na kreiranje mišljenja i stavova o svim srpskim problemima. Njima sigurno ne bi bilo ispod časti reagirati na nekog svog Pofuka kad bi srpske branitelje nazvao nacistima. Možda je naš problem u tome što je najveći dio naših akademika izabran u tu časnu instituciju još davno, davno, još u doba Juge. A tko te primi u “kuću besmrtnih” taj te zaduži do smrti! Možda otuda i takva skromnost i nezainteresiranost naših akademika za probleme Hrvatske, a možda pritajena tuga za prošlim vremenima.

Abraham Lincoln je rekao: “Skromnost bi morala biti vrlina onih koji nemaju drugih vrlina.”

Aleksandar Vučić, novi srpski premijer, bivši je šešeljevac, brzo uči i dlaku mijenja. Da li i ćud, to ćemo tek vidjeti! U trosatnom ekspozeu u beogradskoj Skupštini izrekao je zanimljive poruke. Od 19 ministara, samo je sedam iz njegove vladajuće Napredne stranke. Usporedite to s HDZ-om i SDP-om! Mirovine neće dirati, ali je rekao slijedeće: “Već sutra se možete pozdraviti sa svojim službenim automobilima. Imate velike plate, pa ili si kupite aute ili se vozite svojima.” Neću dalje nabrajati Vučićeve najavljene poteze jer svaka usporedba s našom situacijom je na našu štetu. Bože, čak nas i Srbi šiju! Sreća da imamo bar Cibonu i Cedevitu!

Javljaju mi ognjištari kako je jučer Ante Tomić viđen na granici sa Slovenijom. Znancu je rekao kako ide u Rim na proglašenje svetima dvojice papa. Još mu se potužio kako je morao kupiti vinjete za Sloveniju i Austriju. Zatim se pozdravio sa znancem i ušao u autobus za Rim.

Ugledavši se na štedljivu Srbiju, i hrvatska je vlada odlučila podzemnu željeznicu u Zagrebu, zbog uštede, izgraditi nad zemljom.

Zvonimir Hodak

facebook komentari

  • HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (8)

    KRIV SAM

    Donosim ovdje vrlo zanimljiv opis iz Časopisa OTPOR, Glasilo HNO, od ožujka 1979 god. Nadati se je da će se autor javiti…

    U
    potražnji za nekim zapisima i dokumentima, pronašao sam ovaj članak u
    Časopisu OTPOR za ožujak 1979. Članak je sam po sebi zanimljiv, tim više
    što ga je potpisao jedan “Razočarani” Delivuk. Na ovim stranicama
    portala se kadkada pokaže komentator Delivuk. Da li komentator “Delivuk”
    sa stranica portala javno ima išta zajedničkoga sa piscem dolje
    opisanog članka, ne znam. Možda je puka slučajnost. To nam može
    objasniti samo jedan ili drugi Delivuk. Članak počima sa:

    K R I V S A M

    KRIV
    SAM čto sam rodjen kao Hrvat. KRIV SAM što sam rodjen uoči Drugog
    svjetskog rata. KRIV SAM što sam pošao u pučku školu odmah nakon drugog
    svjetskog rata. KRIV SAM što sam naučio čitati i pisati. KRIV SAM što
    sam mog pok djeda Gabre otvorio škrnju u kojoj su bile pohranjene knjige
    hrvatskog značenja. KRIV SAM Što sam te zanimljive knjige Čitao. KRIV
    SAM što sam slijepo slušao moje roditelje te tako postao praktičan
    katolik i kršćanin. KRIV SAM što sam zapamtio i loše i dobre stvari o
    patnjama mog hrvatskog naroda o kojima su mi roditelji uvijek pričali.
    KRIV SAM što sam se oduševio odvažnim i hrabrim sinovima Hrvatske koji
    su se nesebično žrtvovali da bi im djedovina sretna bila. KRIV SAM što
    sam zavolio te iznimne sinove hrvatske preko kojih sam se zaljubio u
    Hrvatsku.

    KRIV SAM čto sam u početku mog mladenačkog života
    prkosio vladi i zakonu koji su se nametnuli mom dragom hrvatskom narodu
    bez njegove volje. KRIV SAM što sam u tom prkosu napustio moj dragi
    narod hrvatski i tim činom počinio izdajstvo. KRIV SAM što sam opet u
    mladenačkoj dobi – u emigraciji – stupio u redove onih odvažnih Hrvata
    koji su htijeli povratiti čast, pravo i slobodu svom napuštenom narodu
    hrvatskom. KRIV SAM što sam tako bio svjestan moje zadaće unutar
    organiziranih Hrvata, da sam uvijek htio sve svoje žrtvovati za ti svetu
    zadaću, pa čak i život. KRIV SAM Što nikada nisam htio udovoljiti mojim
    posve prirodnim porivima (kao što to mnogi danas neodgovorne čine a
    zadaća i sastanci za Hrvatsku baš ih i ne briga), nego sam uvijek mislio
    kako biti što točniji u zadaći hrvatstva kao organizirani Hrvat.

    KRIV
    SAM Što je sudbina htjela da se jedna mlada djvojka Francuskinja uda za
    mene. KRIV SAM takodjer što mojoj djeci – koja su po svim Božijim i
    ljudskim zakonima rodjena – neposvećujeme dovoljno očinske pažnje na
    koja oni imaju puno pravo. KRIV SAM što u mojem rodoljublju za Hrvatsku
    često ne mogu razumijeti one moje prijatelje i Hrvate koji ne osjećaju i
    ne žrtvuju za Hrvatsku koliko ja. KRIV SAM što sam spreman za Hrvatsku
    učiniti sve pa i moj vlasiti život dati. KRIV SAM što sam spreman rušiti
    tamnicu Hrvata – Jugoslaviju.

    KRIV SAM što je mojim rodoljubnim
    postupkom zabranjeno mojoj djeci otići u onu zemlju gdje im je otac
    rodjen te upoznati baku, djeda, i ostalu svojtu i kamenjar po kojem je
    njihov otac naučio hodati i blago čuvao. KRIV SAM što moja djeca neće
    osjećati niti voljeti Hrvatsku o kojoj njihov otac i u snu toliko misli.
    KRIV SAM što poslije mene i u mojoj obitelji hrvatstvo prestaje
    postojati; jer mi je nasljedstvo rodjeno u tudjini. KRIV SAM što znam
    voljeti sve što je hrvatsko. KRIV SAM što ne znam mrziti. KRIV ću biti
    takodjer kada čvrsto odlučim prijeći onim osobama i Hrvatima koje se
    isprazno zovu Hrvatima, a za djedovinu Hrvatsku ne mare ama baš ništa.
    Za to bi bilo bolje da se uopće nisam rodio; jer moj život i tako nije
    pridonio mnogo zajednici Hrvatstva. Trebao sam se roditi u ona vremena
    kada su glave i život bili mnogo jeftiniji od ružnoga dolara.

    RAZOČARANI DELIVUK

    ivana.josipović 18.01.2010 00:16 h

    Puno
    je nedužnih domoljuba proglašeno krivima na raznim montiranim sudskim
    procesima, povijest se ipak izgleda ponavlja, kada ništa nismo naučili,
    onda nam to i treba..

    Otporaš: 18.01.2010 22:48 h

    26 puta
    KRIV SAM. Kakva očajnička pripovijest! Po opisu pisac je prošao kroz
    nešto očajno. Je li to život i sudbina emigrantskog čovjeka, teško je
    reći. Svakako reći 26 puta u jednom kratkom opisu da je jedino on KRIV,
    nije mala stvar. Ovaj opis je za jednu ozbiljnu analizu. Možda je ovaj
    “Razočarani Delivuk” nešto svojski povezan sa slijedećim opisom kojeg za
    ovu prigodu donosim iz portala jutarnji list za čitatelje našeg portala
    javno.

    ZLOČIN I LJUBAV U NDH

    Pero Zlatar: Našao sam se sa stotinama ljudi da bi napisao roman o Paveliću.

  • HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (8)

    KRIV SAM

    Donosim ovdje vrlo zanimljiv opis iz Časopisa OTPOR, Glasilo HNO, od ožujka 1979 god. Nadati se je da će se autor javiti…

    U
    potražnji za nekim zapisima i dokumentima, pronašao sam ovaj članak u
    Časopisu OTPOR za ožujak 1979. Članak je sam po sebi zanimljiv, tim više
    što ga je potpisao jedan “Razočarani” Delivuk. Na ovim stranicama
    portala se kadkada pokaže komentator Delivuk. Da li komentator “Delivuk”
    sa stranica portala javno ima išta zajedničkoga sa piscem dolje
    opisanog članka, ne znam. Možda je puka slučajnost. To nam može
    objasniti samo jedan ili drugi Delivuk. Članak počima sa:

    K R I V S A M

    KRIV
    SAM čto sam rodjen kao Hrvat. KRIV SAM što sam rodjen uoči Drugog
    svjetskog rata. KRIV SAM što sam pošao u pučku školu odmah nakon drugog
    svjetskog rata. KRIV SAM što sam naučio čitati i pisati. KRIV SAM što
    sam mog pok djeda Gabre otvorio škrnju u kojoj su bile pohranjene knjige
    hrvatskog značenja. KRIV SAM Što sam te zanimljive knjige Čitao. KRIV
    SAM što sam slijepo slušao moje roditelje te tako postao praktičan
    katolik i kršćanin. KRIV SAM što sam zapamtio i loše i dobre stvari o
    patnjama mog hrvatskog naroda o kojima su mi roditelji uvijek pričali.
    KRIV SAM što sam se oduševio odvažnim i hrabrim sinovima Hrvatske koji
    su se nesebično žrtvovali da bi im djedovina sretna bila. KRIV SAM što
    sam zavolio te iznimne sinove hrvatske preko kojih sam se zaljubio u
    Hrvatsku.

    KRIV SAM čto sam u početku mog mladenačkog života
    prkosio vladi i zakonu koji su se nametnuli mom dragom hrvatskom narodu
    bez njegove volje. KRIV SAM što sam u tom prkosu napustio moj dragi
    narod hrvatski i tim činom počinio izdajstvo. KRIV SAM što sam opet u
    mladenačkoj dobi – u emigraciji – stupio u redove onih odvažnih Hrvata
    koji su htijeli povratiti čast, pravo i slobodu svom napuštenom narodu
    hrvatskom. KRIV SAM što sam tako bio svjestan moje zadaće unutar
    organiziranih Hrvata, da sam uvijek htio sve svoje žrtvovati za ti svetu
    zadaću, pa čak i život. KRIV SAM Što nikada nisam htio udovoljiti mojim
    posve prirodnim porivima (kao što to mnogi danas neodgovorne čine a
    zadaća i sastanci za Hrvatsku baš ih i ne briga), nego sam uvijek mislio
    kako biti što točniji u zadaći hrvatstva kao organizirani Hrvat.

    KRIV
    SAM Što je sudbina htjela da se jedna mlada djvojka Francuskinja uda za
    mene. KRIV SAM takodjer što mojoj djeci – koja su po svim Božijim i
    ljudskim zakonima rodjena – neposvećujeme dovoljno očinske pažnje na
    koja oni imaju puno pravo. KRIV SAM što u mojem rodoljublju za Hrvatsku
    često ne mogu razumijeti one moje prijatelje i Hrvate koji ne osjećaju i
    ne žrtvuju za Hrvatsku koliko ja. KRIV SAM što sam spreman za Hrvatsku
    učiniti sve pa i moj vlasiti život dati. KRIV SAM što sam spreman rušiti
    tamnicu Hrvata – Jugoslaviju.

    KRIV SAM što je mojim rodoljubnim
    postupkom zabranjeno mojoj djeci otići u onu zemlju gdje im je otac
    rodjen te upoznati baku, djeda, i ostalu svojtu i kamenjar po kojem je
    njihov otac naučio hodati i blago čuvao. KRIV SAM što moja djeca neće
    osjećati niti voljeti Hrvatsku o kojoj njihov otac i u snu toliko misli.
    KRIV SAM što poslije mene i u mojoj obitelji hrvatstvo prestaje
    postojati; jer mi je nasljedstvo rodjeno u tudjini. KRIV SAM što znam
    voljeti sve što je hrvatsko. KRIV SAM što ne znam mrziti. KRIV ću biti
    takodjer kada čvrsto odlučim prijeći onim osobama i Hrvatima koje se
    isprazno zovu Hrvatima, a za djedovinu Hrvatsku ne mare ama baš ništa.
    Za to bi bilo bolje da se uopće nisam rodio; jer moj život i tako nije
    pridonio mnogo zajednici Hrvatstva. Trebao sam se roditi u ona vremena
    kada su glave i život bili mnogo jeftiniji od ružnoga dolara.

    RAZOČARANI DELIVUK

    ivana.josipović 18.01.2010 00:16 h

    Puno
    je nedužnih domoljuba proglašeno krivima na raznim montiranim sudskim
    procesima, povijest se ipak izgleda ponavlja, kada ništa nismo naučili,
    onda nam to i treba..

    Otporaš: 18.01.2010 22:48 h

    26 puta
    KRIV SAM. Kakva očajnička pripovijest! Po opisu pisac je prošao kroz
    nešto očajno. Je li to život i sudbina emigrantskog čovjeka, teško je
    reći. Svakako reći 26 puta u jednom kratkom opisu da je jedino on KRIV,
    nije mala stvar. Ovaj opis je za jednu ozbiljnu analizu. Možda je ovaj
    “Razočarani Delivuk” nešto svojski povezan sa slijedećim opisom kojeg za
    ovu prigodu donosim iz portala jutarnji list za čitatelje našeg portala
    javno.

    ZLOČIN I LJUBAV U NDH

    Pero Zlatar: Našao sam se sa stotinama ljudi da bi napisao roman o Paveliću.

  • peppermintt

    Hodak je kralj 🙂

    • Je bogme! Vrstan! .. a taman krajičkom oka gledam tv i opazih da se prikazuje onaj knjaz i šnjin Hadžihafizbegović the Emir… u Sarajevu jedu masnih ćevapa

      • peppermintt

        jel onaj Antiša :)))

        • Ma da, onaj glupi Ante što mu ciglu podvale preko i-beja

  • peppermintt

    Hodak je kralj 🙂

    • Je bogme! Vrstan! .. a taman krajičkom oka gledam tv i opazih da se prikazuje onaj knjaz i šnjin Hadžihafizbegović the Emir… u Sarajevu jedu masnih ćevapa

      • peppermintt

        jel onaj Antiša :)))

        • Ma da, onaj glupi Ante što mu ciglu podvale preko i-beja