Pratite nas

HDZ mora obraniti Hrvatsku od političke, kulturne i duhovne agresije – ili nestati!

Objavljeno

na

S obzirom da su izgledi na političkoj sceni takvi da će i na sljedećim euro parlamentarnim, predsjedničkim i vrlo vjerojatno parlamentarnim izborima Hrvatska imati isključivi izbor između grupe oko SDP-a i grupe oko HDZ-a, čini mi se važnim pogledati, ne aktualne ankete, istraživanja javnosti, kojima ionako ozbiljni ljudi jako malo vjeruju, vidjevši i znajući karakter medija koji ga promoviraju, ali i nakaradne društvene standarde koji su u podlozi praktično čitavoga poretka nego ključna pitanja o kojima će se razgovarati, voditi kampanja i nuditi rješenja, jer će se isključivo na tome i na onome što neće biti rečeno, moći raspoznati – tko što nudi Hrvatskoj.I, važnije, tko je od čega brani i bar privremeno može obraniti?

Uz to, u svijesti ljudi, hrvatskih birača, svakako će za izlazak na izbore i opredjeljivanje biti značajan faktor i iskustvo kako s jednom političkom grupom, tako i s drugom.

O kojim se temama u Hrvatskoj danas može razgovarati?

Koja se pitanja postavljaju i nameću kao presudna?

O kojim se pitanjima šuti, ili neće razgovarati i jesu li i koliko bitna za hrvatsko društvo?

Ja ću se ovdje posvetiti pitanjima o kojima se neće razgovarati, koja su godinama snažnom propagandom izgurana na spektar tzv. krajnje desnice, označena kužnim i doslovno otrovnim za hrvatsko društvo, prije svega za poredak koji počiva na sintagmi „građanske Hrvatske“, odnosno na „građankama i građanima“, s radikalnim odmakom od nacionalne Hrvatske i Hrvatske kao nacionalne države.

Inzistirati danas na građanskoj Hrvatskoj kao negaciji nacionalne Hrvatske, u posvemašnjem naslijeđu komunističke baštine, koja je radikalna negacija svega građanskoga u socijalnome i kulturološkome smislu – obična je podvala, kojom, kao alatkom suvremenih imperijalnih politika današnjega svijeta, mašu, s jedne strane sluge tih centara, s druge strane, neprijatelji hrvatske državnosti i njenih povijesnih vrednota. Ako bi ovaj i ovakav HDZ nametnuo tako radikalna pitanja, vrlo je vjerojatno da bi i u svojoj strukturi doživio snažne i potencijalno pogubne potrese.

Prvo, bježeći od pozicije „krajnje desnice“, iako se radilo o posve nesvjetonazorskim nacionalnim temama, koje su kreatori javnoga i političkoga poretka još od vremena rata praktično označili kao profašističku ili, u Hrvatskoj, proustašku poziciju, s pitanjima i temama o agresiji na Hrvatsku, odnosu prema hrvatskim Srbima, Srbiji, pitanjima komunističkoga poretka i posljedica II svjetskog rata u Hrvatskoj, pitanjima i temama lustracije, kažnjavanja komunističkih zločina i konačno, pitanjima državne politike prema BiH, točnije Hrvatima u BiH, HDZ je svoju političku, a time i izbornu bazu sveo na nužnost političkoga takmičenja na neokomunističkome i liberalno kapitalističkom terenu, koji svojim vrlo organiziranim sustavom utjecaja, ali i naslijeđem praktično u potpunosti kontrolira grupa oko SDP-a.

Uz to, HDZ je što neznanjem, što stvaranjem alibija tijekom procesa pristupanja EU pod izravnim utjecajem ucjena djela nacionalnih politika iz Europe, doslovno pristao na to da hrvatska vanjska politika bude – politika EU-a.

Koja? Kakva?

Nitko to ne zna, niti zapravo takva politika postoji.

To je kao i u čitavome nizu standarda EU na koje se pozivaju anacionalni i antinacionalni centri utjecaja u Hrvatskoj, a prije svega kompletna politika SDP-a i HNS-a, posve nedefiniran, nejasan i neodređen pojam i sadržaj, koji, s jedne strane omogućuje blokadu svih inicijativa nastalih na istinskim nacionalnim interesima hrvatskoga naroda, s druge strane, nametanje i razvoj politika posve suprotnih svakom zdravom razumu i aktualnim i povijesnim interesima nacije.

Konačno, zbog nepostojanja ni minimuma temeljnih vanjskopolitičkih ciljeva i standarda EU-a, koji će uvijek biti eksluziva nacionalnih država, nepostojanje jasne nacionalne vanjske politike Hrvatske zapravo nositeljima državnih funkcija u Hrvatskoj omogućuje ogroman prostor za posve svojevoljno i arbitrarno stvaranje saveza, definiranje ciljeva i vođenja politika koje, kao u slučaju današnje vlasti jesu izravno suprotne svakome stvarnome interesu hrvatskoga naroda.

Zašto je HDZ dopustio takvo sužavanje političkoga prostora, kada je posve jasno da na tome djelu terena, na tome prostoru, unaprijed u natjecanju za vlast, gubi praktično pola biračkoga nacionalnoga tijela?    

Više je temeljnih razloga za to, nećemo ih ovdje analizirati, tome ćemo posvetiti više pozornosti u jednoj tome posvećenoj analizi, ali navesti ćemo samo neke:

Prvo, još tijekom stvaranja države i prije svega obrane zemlje od srpske vojne i međunarodne, prije svega britansko-francuske (za vrijeme Mitterranda) političke agresije, tadašnje državno vodstvo moralo je koliko je god moglo suziti prostor izrazito neprijateljskim utjecajima, pa se po svaku cijenu izbjegavalo otvarati teme i pitanja koja bi mogla poslužiti kao alibi istima.

Drugo, sama struktura tadašnjega političkoga pokreta HDZ-a bila je takva, nastala na prvo, antivelikosrpskome udaru na Hrvatsku, drugo, nužnosti izbjegavanja svake šanse za razbuktavanje unutarnacionalnih sukoba pa i samoga rata, i, stvaranju arhitekture samostalne i međunarodno priznate države, koja se nije mogla posvetiti uređivanju optimalnih društvenih odnosa i vrednota zbog agresije i takve konstelacije međunarodnih utjecaja, onemogućavala je trajno i strateško definiranje poželjnih nacionalnih interesa i ciljeva.

Treće, vrlo je izgledno da ni sam predsjednik Tuđman ne bi dio otvorenih pitanja, prije svega ona nastala na odnosu prema hrvatskoj neposrednoj povijesti, komunističkom poretku i njegovom naslijeđu, htio ni želio rješavati bez ikakve zadrške, naprosto zato što je i njega taj sustav definirao u nekim osobnim, znanstvenim i političkim kvalifikacijama.

U okviru takvih političkih odnosa, sa zastrašujućim naslijeđem rata, komunističkoga poretka, u materijalnom, a daleko sudbonosnije u duhovnom smislu, posve je realno to što je stanje hrvatskoga društva, politike i nacije danas ovakvo kakve jeste.

Što bi danas značilo u stvarnosti HDZ-evo pozivanje i „vraćanje“ Tuđmanovome naslijeđu?

Svakako ne propustima koji su, kako smo rekli jednim djelom bili nametnuti i nastali nužnim izborom između dva zla.

Isključivo i jedino, redefiniciji još uvijek ratne države, nastale cijelom infrastrukturom i načinom djelovanja u funkciji neposredne obrane zemlje, ali i njenim vrijednosnim standardima na kojima funkcionira, drugim riječima – stvaranju nove hrvatske Republike!

HDZ jedino tako može, radeći potpuni zaokret od naslijeđene Tuđmanove države, zapravo, postati dio njegove državotvorne politike.

Nelogično!?

Nikako!

Naime, kao svaki državnik, mudar stvaralac i nositelj velikih, nacionalno sudbonosnih ideja, Tuđman je bio svjestan da je svaki cilj mjerljiv realnim vremenom i jako ovisi o njemu.

Bio je svjestan da vrijeme stvaranja hrvatske države nije neograničeno, da njen status u međunarodnome poretku u tome vremenu ne može optimalno definirati i uređivati, te da je najvažnije postaviti državne okvire, nametnuti ih kao nepromjenjive i kao međunarodnu činjenicu, kako bi se generacijama ostavila mogućnost uređivanja „interijera“ i „fasade“, što je očekivano trebalo biti pitanje izbora hrvatskome narodu nakon uspostave države i obrane zemlje.

Kako to današnji HDZ može ostvariti, i, može li, ima li snage i potencijala ovaj i ovakav HDZ to postići?

Naizgled – nema.

Današnji HDZ „igra“ političku utakmicu na tuđem terenu, nemaju čak ni njegovi navijači pristupa stadionu djelom zbog zabrane, a djelom zbog razočaranja propustima HDZ-a, kreirana su posebna pravila, sudci su specijalno delegirani bez ikakva njegovoga utjecaja, čak i prava na pritužbu, a jedno od najneugodnijih pravila je što ne smije prijeći na protivničku stranu terena.

A, kako bi pobijedio, mora dati gol. Nije se, kao i u svakoj utakmici, dovoljno obraniti, mora se dati gol.

Kako?

HDZ danas mora prije svega od Tuđmana slijediti praktičnu politiku.

Vrijeme je iznimno slično vremenu s početka devedesetih godina. Tada su Srbija i Srbi na hrvatsko tijelo i duh nasrnuli uz ogromnu potporu prije svega britanskih kreatora međunarodnoga poretka, danas je jednako snažna agresija, bez tenkova, topova i zrakoplova, ali sa svim ostalim silnicama, na sami duh i vrednote hrvatskoga naroda.

Tada je ugroza tijela naroda silno jačala nacionalni duh, proporcionalno brutalnosti materijalnoga razaranja i uništavanja, danas uništavanje nacionalnoga duha silno egzistencijalno osiromašuje Hrvatsku.

Uz neprekinutu potporu posve istih međunarodnih centara, koji se nameću javno kao isključivi uzori, današnja vlast, sami vrh države, nezabilježeno u novijoj povijesti demokratskih zemalja, doslovno uništava i razgrađuje samu bit, esenciju, srce hrvatskoga nacionalnoga identiteta.

Tada su postojali desecima godina razvijani, osmišljavani i strukturirani antihrvatski nositelji, snažna peta kolona u samome srcu hrvatskoga naroda. Morali su barem javno mirovati, šutjeti i skloniti se od očiju javnosti, stvarajući pozicije za neko novo i pogodnije vrijeme, danas ta peta kolona, taj antihrvatski sustav vrednota i njihovi nositelji potpuno kontroliraju hrvatsku Državu i sve njene najvažnije poluge, koristeći je posve javno, nasilno i brutalno protiv samoga hrvatskoga naroda.

Uz neprekinutu potporu posve istih međunarodnih centara, koji se nameću javno kao isključivi uzori, današnja vlast, sami vrh države, nezabilježeno u novijoj povijesti demokratskih zemalja, doslovno uništava i razgrađuje samu bit, esenciju, srce hrvatskoga nacionalnoga identiteta.

A zbog čitavoga niza mogućnosti i posvemašnje kontrole prije svega javnoga poretka zemlje, daleko je teže suprotstaviti se, ovaj puta daleko opasnijem istinskom neprijatelju.

HDZ danas mora, prije svega spasiti hrvatski narod od javnoga poniženja.

To mu mora biti ključni politički i promotivni cilj.

Naime, ovaj HDZ nema samostalno snage, ali ni koalicijskoga potencijala, promovirati kao svoje programske ciljeve potpunu rekonstrukciju države, svođenje države na održivo funkcioniranje u okviru postojećih gospodarskih pretpostavki, nema snage niti obračunati se sa zastrašujućim komunističkim naslijeđem, jer ga je ono snažno inficiralo po svim dubinama, niti ima snage postići dovoljnu većinu u Saboru za izradu novoga Ustava Republike, koji bi bio osnova takvoga, željenoga i razvojnoga poretka za nesputani razvoj hrvatskih nacionalnih potencijala.

Bez toga nije uopće, van obične podvale, moguće govoriti niti o razvoju bilo kakvih građanskih vrednota, jer u razorenoj nacionalnoj strukturi, ne postoje ni elementarne pretpostavke za razvoj građanske kulture.

 

Hrvatski narod honorirao bi i obećanje da neće biti lošije, honorirao bi i samu nadu da ga se više neće ponižavati ni nacionalno, ni svjetonazorski, da se njegove svetinje kao što je Katolička crkva, više neće javno s najviših državnih pozicija obasipati uvredama i otvorenom mržnjom.

Inzistirati danas na građanskoj Hrvatskoj kao negaciji nacionalne Hrvatske, u posvemašnjem naslijeđu komunističke baštine, koja je radikalna negacija svega građanskoga u socijalnome i kulturološkome smislu – obična je podvala, kojom, kao alatkom suvremenih imperijalnih politika današnjega svijeta, mašu, s jedne strane sluge tih centara, s druge strane, neprijatelji hrvatske državnosti i njenih povijesnih vrednota.

Ako bi ovaj i ovakav HDZ nametnuo tako radikalna pitanja, vrlo je vjerojatno da bi i u svojoj strukturi doživio snažne i potencijalno pogubne potrese.

Da ne govorim o koalicijskome potencijalu, bez kojega ne može, usprkos zastrašujućim „rezultatima“ rada današnjega državnoga vrha, i otvorenome poniženju hrvatskoga naroda gotovo svakodnevno, kako u egzistencijalnome, još i više u duhovnome smislu, niti spriječiti zastrašujući trend urušavanja zemlje.

Jednostavno, hrvatski narod bi honorirao i obećanje da neće biti lošije, honorirao bi i samu nadu da ga se više neće ponižavati ni nacionalno, ni svjetonazorski, da se njegove svetinje kao što je Katolička crkva, više neće javno s najviših državnih pozicija obasipati uvredama i otvorenom mržnjom.

Drugim riječima, ovo što se danas događa nužno je zaustaviti i to je ogromna odgovornost HDZ-a, koji usprkos nevjerojatnom teretu grešaka, većih i manjih, nekih usporedivih sa izdajama zemlje, u svijesti hrvatskoga čovjeka ipak svojom simbolikom nosi ogromnu razliku u odnosu prema SDP-u i HNS-u.

HDZ je stvorio sa svojim narodom hrvatsku državu, današnji državni vrh je povijesno, praktično, politički, i u tadašnjim, ali i u posve promijenjenim političkim okolnostima, bio i ostao – protiv nje kao države hrvatskoga naroda.

Pogrješno bi bilo reći da su oni protiv države, dapače.

Te strukture naviknute su na moć i kontrolu nad državom, bez nje ne mogu funkcionirati i opstajati. Jedini je, i to ogroman, problem taj što državu koju žele i vode danas, oni vide kao alatku za davno započeto uništavanje hrvatskoga naroda, a ne mehanizam za osiguranje njegove slobode i dostojanstva u okviru slobodnih nacija svijeta.

Današnji HDZ, ako istinski misli i namjerava vratiti se „Tuđmanu“, koga isključivo treba gledati kao simbol hrvatske nacionalne državnosti, mora naći načina promovirati i spriječiti daljnje uništavanje Hrvatske. Mora naciji obraniti minimum dostojanstva.

To je jedini način i šansa, ne samo HDZ-u, ali prije svega njemu, za potpunu rekonstrukciju stranke, za dobivanje vremena za stvaranje nove državotvorne politike, koja bi imala izgleda izvesti Hrvatsku na put zbog kojega se i bori za stvaranje vlastite države.

U takvim okolnostima, HDZ ne smije stvoriti niti jednoga neprijatelja među suparnicima na hrvatskoj nacionalnoj baštini, ni jednoga, ne smije srušiti most ni prema jednoj političkoj inicijativi koja ni ne mora biti prohrvatska, ali neka bar nije antihrvatska, jer jedino u takvim okolnostima može doći u poziciju onemogućiti današnji državni vrh za završetak povijesnoga – nedjela!

Marko Ljubić/politika+

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

21. rujna 1991. – “Obadva! Oba su pala!” – riječi koje su obilježile Domovinski rat

Objavljeno

na

Objavio

‘Obadva, obadva, oba su pala!’

Kada se Filip Gaćina 21. rujna 1991. godine glasno zaderao ‘Obadva! Oba su pala’, nije ni slutio koliki će odjek njegov glas ostaviti u glavama brojnih Hrvata, kojima se nakon toga vratila nada da se mogu oduprijeti srpskoj agresiji.

Mnogi ni ne znaju da je Zečevo, malo mjesto između Rogoznice i Vodica, poprište jedne od najpoznatijih scena iz Domovinskog rata.

Naime, upravo je tamo 21. rujna 1991. godine, u trenucima kad se činilo da se Hrvatska neće moći oduprijeti srpskoj agresiji, Filip Gaćina povikao “Obadva, obadva! Oba su pala!”

Rušenje srpskih ratnih aviona kamerom je zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, a snimka je postala moralna vodilja za brojne hrvatske dragovoljce i vojnike.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju, te predstavlja svojevrsnu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvjek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda, a snimka je jedan od najvažnijih prizora iz tih vremena, koji zorno svjedoče o hrabrosti hrvatskih branitelja.

Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine. poginuo u miru prilikom razminiravanja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiravanje “Mungos”.

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Ne dozvolimo da se izruguju na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje!

Objavljeno

na

Jednodnevna manifestacija s nazivom Europska noć kazališta ove će se godine, osim u Hrvatskoj, održati i u desetak drugih država.

U tome, na prvi pogled,  nema ništa sporno, osim što je planirano da se u mnogim gradovima i mjestima Hrvatske čitav dan kazališne predstave održavaju 18. studenoga, dakle na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, simbola obrane naše Domovine.

Dakle, dok će se mnogi prisjećati najtežih dana tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, obilaziti grobove, paliti svijeće i odavati počast nevino stradalim Hrvatima, u većini kazališnih i inih dvorana ljudi će se zabavljati uz neke od kazališnih predstava, među kojima će kao i svake godine biti i onih čiji su autori srbijanski pisci. Na taj dan, kako je predviđeno, mnoge dvorane se neće moći ni iznajmiti za eventualne svečane akademije posvećene Vukovaru i Škabrnji, jer su već rezervirane za – tzv. Noć kazališta.

Odaziv za ovu manifestaciju je već sada iznimno dobar, a čitav program trebao bi biti poznat početkom listopada. Tako bi se vrlo lako moglo dogoditi da toga dana na tv-programima i drugim „velikim“ medijima (s obzirom i na to kakve sve tamo urednike imaju) da mnogobrojne predstave dobiju više prostora nego još jedna tužna obljetnica u Hrvata, o kojoj se i inače piše i govori samo 18., 19. i 20. studenoga!

Srbija i Crna Gora, kako smo saznali, neće odustati od Noći kazališta 18.studenog, već su navodno dale naputak svima kojih se to tiče da toga dana igraju samo „vedre i smiješne“ predstave, jer „kad je bal nek je bal“!

Četnička rock grupa „Riblja čorba“ 18. studenoga u Ljubljani (Slovenija) priprema veliki koncert u čast i slavu „oslobođenja Vukovara“, odnosno 40. obljetnice njihova rada.

Stoga, Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.), traži od Narodnog sveučilišta Dubrava, organizatora ove manifestacije, a poglavito od Ministarstva kulture (pokrovitelja) i Ministarstva hrvatskih branitelja, te od svih Udruga proisteklih iz Domovinskog rata, kao i vlasnika dvorana, da ne dozvole da se na Dane sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje  održi ova manifestacija, tim prije što ima i drugih dana kada se to može ostvariti.

Međunarodna zajednica nije ništa uradila da se zaustavi krvoproliće u Vukovaru i Škabrnji,  pa odakle onda nama „pravo“ da baš na dane najveće tuge i ponosa organiziramo „dane veselja“, kako su si to oni zamislili?

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati