Pratite nas

Kolumne

HDZ pod legitimitetom Andreja Plenkovića

Objavljeno

na

Nakon izgubljene arbitraže s MOL-om, pokrenutog postupka Povjerenstva o odlučivanju sukoba interesa protiv potpredsjednice Vlade RH Martine Dalić radi potencijalnog sukoba interesa u slučaju INA, donošenja odluke od strane Mandatno – imunitetnog povjerenstva radi privatne tužbe Tomislava Karamarka naspram Bože Petrova i Mire Bulja za klevetu, napada HDZ-a na Povjerenstvo o odlučivanju sukoba interesa Monty Python”s Flying Circus hrvatske političke elite preselio se u Hrvatski sabor iz kojeg je iznesen saborski zastupnik Živog Zida Ivan Pernar uz pomoć zaštitara što je bilo točka na “i” ovotjednog zasjedanja.

Kako ne bi ispalo sve tako crno ovog tjedna mogli smo nešto i naučiti, te proširiti vokabular. Tijekom kampanje i formiranja Vlade RH kao ključni termin koristio se hodogram tj. u skladu sa hodogramom dok se prilikom rasprave u Hrvatskom saboru ovog tjedna otišlo korak dalje pa se javnosti objasnio termin legitimitet iako vladajuće i opoziciju promatramo tijekom tri mjeseca zasjedanja nakon što su predstavnici Živog Zida predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića etiketirali briselskim projektom.

Sve kraći fitilj Andreja Plenkovića prouzrokovan strujnim udarom između HDZ-a i MOST-a baziran na prodaji HEP-a izbacio je iz takta sve nervoznijeg predsjednika Vlade RH kojem je medeni mjesec sa novogodišnjim blagdanima završio, te se istresao na zastupnicima Živog Zida kao da je stručnjak strojnog žbukanja iako oni posjeduju Pernara, Sinčića i Bunjca u vlastitim redovima.

U jednom od dosad agresivnijih Plenkovićevih nastupa predsjednik Vlade RH replicirao im je na etiketu briselskog projekta objasnivši im termin legitimiteta na vlastitom primjeru.

Za argumente je upotrijebio steknuti legitimitet za Hrvatski sabor, dva puta za Europski parlament, mandat u mirovanju na Črnomercu, legitimitet mandatara koji je formirao Vladu RH i pobjedu na unutarstranačkim izborima za predsjednika HDZ-a, te postavio upit kako se uopće usuđuju prozivati ga za legitimitet i nazivati ga briselskim projektom?

Pritom je Andrej Plenković zaboravio dok je napao mladog Bunjca kako je on sam osporio legitimitet Tomislavu Karamarku na Izbornom saboru HDZ-a kojeg je Tomislav Karamarko stekao sa pet pobjeda u nizu tijekom četiri godine nakon što je preuzeo devastiranu stranku na koljenima, a potvrdio isti taj legitimitet sa 91.000 glasova prema načelu “1 član – 1 glas”.

Tada Andrej Plenković nije poštivao legitimitet, već je legitimno izabranog predsjednika pozvao da odstupi nakon što je započela MOST-ova operacija svrgavanja Tomislava Karamarka koja je završila pučem unutar stranke radi afere konzultantica.

Da ne govorim da nije bio počišćen nakon Izbornog sabora HDZ-a 2012. godine iako je bio kandidat za zamjenika predsjednice HDZ-a Jadranki Kosor, već mu je Tomislav Karamarko dao priliku i stavio ga na listu za Europski parlament na kojem ga je pomela Ruža Tomašić oba puta.

Prezentirati legitimitet predsjednika Vlade RH uz potporu MOST-a koji od samog početka nije dozvolio Tomislavu Karamarku mjesto predsjednika Vlade RH za razliku od Andreja Plenkovića  kojeg su doveli na tron uz pomoć unutarnjih pučista može prezentirati svatko od nas, a pritom zanemarimo da o našem legitimitetu mogu odlučiti članovi Predsjedništva HDZ-a kao i izaslanici sa Izbornog sabora HDZ-a koji su birali predsjedništvo HDZ-a koje nije kreirao Andrej Plenković. Toliko o legitimitetu!

U okršaju sa Živim zidom mogli smo zamijetiti i prijetnje kako će se Andrej Plenković osobno potruditi da ih ne bude više u tolikom broju u Hrvatskom saboru. Da bi u tome uspio za pretpostaviti je kako mora odblokirati Hrvatsku s obzirom na brojku od 330.000 ovršenih hrvatskih građana pa smisao Živog Zida neće imati temelje, a sve ostalo djeluje poput metode zastrašivanja.

Osim što je diplomatska mirnoća zamijenjena agresivnom debatom do izražaja dolazi u prvi plan taština gdje se može zamijetiti ja, pa ja i opet ja što smo mogli vidjeti na primjeru bivše premijerke Jadranke Kosor kojoj su puna usta njezinih dečki kojima je 2011. godine omogućila legitimitet saborskih zastupnika koji Andrej Plenković spominje kao argument.

Iz konteksta možemo zaključiti kako je nervoza Andreja Plenkovića opravdana što pokazuje i pritisak glavnog tajnika HDZ-a i potpredsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića na rad Povjerenstva o odlučivanju sukoba interesa, a ujedno potvrđuje da Gordan Jandroković govori što premijer misli.

S druge strane Andrej Plenković zaboravlja da Gordan Jandroković nije vjerodostojna osoba za vršenje pritiska na Povjerenstvo o odlučivanju sukoba interesa budući da je od strane istog tijela bio kažnjavan kada je svoj udio u privatnom poduzeću od oko 55% prenio na svoga oca, a prema zakonu upravljačka prava se ne smiju prenositi na rodbinsku povezanu osobu.

Prijetiti Povjerenstvu o sprečavanju sukobu interesa sužavanjem ovlasti kroz izmjene Zakona dokaz je poljuljanog legitimiteta Plenkovićeva HDZ-a suženim manevarskim prostorom u slučaju Martine Dalić.

Na kraju ako uzmemo u obzir sve parametre koji utječu na legitimitet Andreja Plenkovića nakon što je medeni mjesec za njegovu Vladu završio na badnju noć i izjavu Davora Ivo Stiera koji konstatira kako se prisegom Donalda Trumpa iz početka miješaju sve karte, a mogli smo primijetiti jučer i prvu izjavu Tomislava Karamarka nakon njegova odlaska u lipnju 2016. godine u sklopu demantija Ivana Pernara koji ga je prozvao za niz neutemeljenih konstrukcija mišljenja sam kako bi uskoro mogli vidjeti koliko je vjerodostojan legitimitet kojim se predsjednik Vlade RH “okitio”, a hoće li biti riječ o Šeksovom ili briselskom projektu koji bi mogao uskrsnuti uoči Uskrsa ostaje nam tek za vidjeti.

Sanjin Baković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati