Pratite nas

Povijesnice

Hercegovački ustanak (1875-1878)

Objavljeno

na

Pobuna protiv otomanske vlasti poznata pod nazivom Hercegovački ustanak, započela je 1875. u Dračevu kraj Čapljine pod vodstvom don Ivana Musića.

Hercegovački ustanak jedan je od najvažnijih događaja u povijesti Hrvata u Bosni i Hercegovini u 19. stoljeću.

Don_Ivan_Musić_6_Pobunu su potaknuli teški uvjeti života, ali i politički i nacionalni razlozi. Povijesnu težinu ustanku daje činjenica da je inicirao otpor u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Tako su se nakon Hrvata na ustanak digli i hercegovački Srbi, a borbe su brzo zahvatile i druge krajeve.

Turska je ustanike najprije pokušala smiriti preko mirovnih posrednika, no kada u tome nije uspjela pokušala je silom, u čemu je bila samo djelomično uspješna. Zapisi govore o velikom krvoproliću i strahotama koje su počinile obje strane što je prouzročilo izbjegavanje velikog broja ljudi u Dalmaciju i na zapad.

Ustanak, koji je prouzročio Veliku istočnu krizu, a kojom je pak pokrenuto rješavanje tzv. Istočnog pitanja, nametnuo je i pitanje rješavanja statusa Bosne i Hercegovine na Berlinskom kongresu. Prije toga ruski uspjesi u ratu protiv Turske, doveli su 1878. do sklapanja Sanstefanskog mira. Tim sporazumom Rusija je od Turske iznudila autonomiju za Bosnu i Hercegovinu, s tim da je dobar dio Hercegovine prepušten Crnoj Gori.

Burne reakcije na Sanstefanski mir u onodobnoj Europi najbolje je iskoristila Austro-Ugarska diplomacija koja je uspjela nagovoriti europske države da prepuste prvenstvo rješavanja Istočnog pitanja radije njoj nego Rusiji. Uz veliku potporu njemačkog kancelara Bismarcka, Austro-Ugarska je za sebe tražila cijeli zapadni Balkan, a na Berlinskom kongresu usvojen je pomalo neočekivani engleski prijedlog da se Austro-Ugarskoj povjeri okupacija i pacifikacija cijele Bosne i Hercegovine.

U drugoj polovici 19 stoljeća Osmansko Carstvo je slabilo iznutra i gubilo teritorije u ratovima protiv Rusije, Austrije i Venecije. Područje Bosne i Hercegovine postalo je pogranična, nesigurna i najugroženija turska pokrajina. Iako se u ratu protiv Rusije i Austrije u 18. stoljeću uspjelo spasiti, a Napoleonski ratovi u pocetku 19. stoljeća spriječili rješavanje istočnog pitanja i oslobođenje Balkanskog poluotoka, Osmansko su carstvo nagrizali ustanci: Srba 1804. i 1815. godine, Grka 1821. te Rumunja i Crnogoraca. Kad se Grčka osamostalila, a Srbija 1830. dobila autonomiju Bosanski i Hercegovački pašaluci bili su jos više izolirani i okruženi gotovo sa svih strana.

Hercegovački-zbjegI dok je čitavo Osmansko Carstvo pokušavalo provoditi reforme i približiti se već uznapredovaloj Europi, bosansko, muslimansko, plemstvo se protivilo uvođenju građanskih sloboda i gubljenju dotadašnjih svojih povlastica.

Godine 1832. počeo je pokret za autonomiju Bosne u okviru Turske (radi zadržavanja povlastica), ali je njegov vođa Husein-beg Gradaščević uz pomoć hercegovačkog plemstva bio potučen. Potpuni slom konzervativnog bosanskog plemstva izveo je 1852. godine poturčeni Vlah iz Hrvatske, Omer-paša Latas.

Bio je to pravi pokolj muslimanskog plemstva sličan onom nad katoličkim, bosanskim plemstvom kod Dobora 1408. godine.

Kad je slomljeno muslimansko plemstvo, počeli su ustanci pokorenih kršćana, tzv. raje, poglavito na granici s Crnom Gorom, koja je sustavno pomagala ustanike. Ustanci su se dizali u istočnoj Hercegovini redom: 1852., 1857., 1862. i posljednji protiv turske vlasti 1875. godine.

Ustanak u Hercegovini 1875. počeli su hercegovački Hrvati, a zatim prihvatili Srbi. U sjeverozapadnoj Bosni digli su se domaći Srbi, a 1876. u rat su na ustaničkoj strani ušle Kneževina Srbija i Kneževina Crna Gora pa 1877. i Rusija kako bi spasila poraženu Srbiju. Ustankom u Bosni i Hercegovini 1875. počela je velika istočna kriza i konačno rješavanje istočnog pitanja.

Osmansko Carstvo slomilo je ustanak u Bosni i Hercegovini, ali je bilo vojnički poraženo od Rusije i moralo je pristati na mir u San Stefanu pa zatim na novi mirovni kongres u Berlinu 1878. godine. Njime su, Bosna i Hercegovina, dodijeljene kao protektorat Austro-Ugarskoj.

Zima 1874/1875., u Bosni i Hercegovini je bila posebno oštra i dugotrajna. Snijega je bilo još u travnju, stoka je u velikoj mjeri ugibala, onemogućen je prijevoz sijena, zemlja se nije mogla orati, a nova žetva je bila u pitanju. U ovakvoj situaciji, stanovništvo Bosne i Hercegovine je u potpunoj bijedi čekalo da dođu zakupci koji su bili spremni da usprkos svim problemima i silom utjeraju seljakov dug prema državi. Izjava hercegovačkih seljaka: „Dalje ovako ne može i nećemo, pa makar svi izginuli“, bila je najava skorašnjeg ustanka.

U proljeće 1875. godine po hercegovačkim selima počinju prva jasna govorkanja o pobuni, a odluka o dizanju općeg ustanka je ubrzo donesena na sastancima lokalnih srpskih i hrvatskih prvaka.

U blizini Gabele, 19. lipnja su se pod vodstvom katoličkoga svećenika Ivana Musića (rođ. u Klobuku) prvi pobunili hercegovački Hrvati.

K.Kraljević / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Objavljeno

na

Objavio

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović zbog kojeg je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović danas izviždana, tako ga je ukratko opisao prof.dr. Slaven Letica priloživši dokumentarni film Tragovi jedne vizije mons. Božo Milanović kojeg možete pogledati u naslovu.

Zaslužan je za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom.

Božo Milanović rođen je u Kringi 1890. godine u hrvatskoj seljačkoj obitelji oca Jakova i majke Ane. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu. Nakon pet razreda osnovne škole upisao je prvi razred hrvatske klasične “Carsko-kraljevske velike državne gimnazije” u Pazinu. Doktorirao je u Beču 1919. godine.

Za vrijeme talijanske fašističke uprave u Istri bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije, koja je bila proganjana ili joj je prijetila asimilacija.

Početkom 1920-ih godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika talijanizacije više puta tjelesno napadaju fašisti – još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji.

Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije.

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.

Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.(Wikipedija).

Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati  oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo neminovno učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu. Tek je to trebalo stvoriti?

Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda.

Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije gospodine Boriću? Ali drugovi iz Jugoslavije dođeše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listoapadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe. Na toj konferenciji nisu bili predstavnici ni ZAVNOHA ni AVNOJA, nego istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih djelova o kojima je bila ovdje riječ.

Među tim svećenicima monsinjor Božo Milanović najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj (Nikola Bašić)

Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. A 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

25. rujna 1991. – Embargo na uvoz oružja

Objavljeno

na

Objavio

Vijeće sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. jednoglasno je prihvatilo rezoluciju pod brojem 713 kojom se uvodi „potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji“.

Rezoluciju je činilo osam točaka koje su trebale pomoći u rješavanju jugoslavenske krize, pri čemu je naglašena potreba za mirnim rješenjem i dijalogom, iako je, naravno, zabrana državama članicama UN-a da Jugoslaviji isporučuju bilo kakvo oružje i streljivo imala najveću važnost.

Državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država James Baker na sjednici Vijeća sigurnosti istaknuo je srpsku vladu i Jugoslavensku narodnu armiju kao glavne krivce za tragične posljedice rata na području Hrvatske, ali međunarodna je zajednica rezolucijom 713 upravo napadnutoj republici najviše naštetila, piše HRT

Naime, Hrvatskoj je prije rata oduzeto gotovo sve oružje Teritorijalne obrane, dočim je JNA, koja je već u tom razdoblju otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika, odnosno velikosrpske politike, bila jedna od najbolje naoružanih europskih vojski. UN –u je potvrda ispravnosti odluke bila činjenica da je Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije, podupro donošenje  rezolucije.

Već je 1. listopada JNA iskoristila odluku o embargu i uputila ultimatum Vladi Republike Hrvatske da će napasti sve vitalne objekte ili poduzeti akciju velikih razmjera ne prekine li se oružani sukob, nakon čega su počeli granatirati Dubrovnik i zatvarati obruč oko opkoljenog Vukovara i drugih napadnutih hrvatskih gradova.

Rezolucija broj 713 bila je prva UN -ova rezolucija  donesena za rješavanje krize u Jugoslaviji, no za napadnute Hrvate bila je pogubna. Embargo na uvoz oružja imao je dalekosežne posljedice jer je, s obzirom na goleme zalihe streljiva i nemjerljivu nadmoć u naoružanju, UN praktično olakšao srpskom agresoru osvajanje novih teritorija.

Napadnuta Hrvatska, a uskoro i Bosna i Hercegovina, platile su ovu nepravednu odluku tisućama izgubljenih života.

facebook komentari

Nastavi čitati