Pratite nas

Priče

Hercegovina: Šuti zemlja, jer kad bi pričala kazivala bi krvave legende i preteške predaje

Objavljeno

na

Mnogi ratovi kročili su Hercegovom zemljom. Mnogi sinovi ugradili su svoje živote u povijest i budućnost ove grude, za opstanak svog naroda na ovim prostorima.

Nebrojene majke i danas su zavijene u crno, u znak opomene na silne žrtve uklesane u povijest ove Humske zemlje. Mnoge su bure i oluje, nevolje i nedaće, pritiskale ovu šaku crnice. Mnogi su je prisvajali, mnogi su je bez ikakvog prava svojom zemljom zvali.

Bezbrojne priče, strahote i tajne krije ona u sebi. Šuti zemlja, jer kad bi pričala kazivala bi krvave legende i preteške predaje. Teška je i krvava njena povijest! Ali ona se jošte ne da! Vjekovima ponosna stoji pod nebeskom kapom, nijemo krijući u sebi ožiljke i rane koje su joj nepravedno zadali.

U mučeničkom trudu obrađivali su zemlju naši preci. Tvrdim žuljevima milovali lozu, svojim znojem napajali smokvu, vrelim staračkim suzama šipak umivali, u ranu zoru brali duhan, u pustoj noći brojili zrna pšenice za idući dan… Ne rijetko su naši stari, sa svežnjem na ramenu, odlazili u strani, tuđi svijet. Išli su po koru kruha, išli su da bi preživjeli.

Teško je i preteško nekada bilo preživjeti na ovim prostorima, na ovoj goleti. No, naši preci se nisu dali slomiti! Ispuštajući dušu nerijetko su znali opomenuti svoje potomke kako je ova zemlja dana od Boga. Jest, škrta je njena zemlja, ali Hercegovina ima dušu! Ima nešto sveto u njenom kršu i kamenu, u svakoj njenoj stopi. Pred samu smrt su se sjećali naši preci kako im je Hercegovina predana da ju čuvaju i brane, da je vole onako kako se to činilo od stoljeća sedmog, i predavali su je u ruke svojih potomaka s istom tom oporukom.

Svima nam je dobro znano kako je ova zemlja od pamtivijeka poznata i po svome vinu. Ne bez razloga, jer kažu da je najslađe ono što nastaje iz vlastite muke i truda. A vino na ovim prostorima nastaje baš tako, iz mnogo žrtve, znoja i zalaganja.

Nije lako iz suhe i škrte zemlje dobiti kapi opojnog i slatkog vina. Po cijelu godinu strepi seljak nad svojom vinovom lozom. Boji se i kiše i suše, i vjetra i sunca, i žege i zime, boji se svega što bi moglo uništiti plodove njegovog mukotrpnog rada. Čuva hercegovački seljak svoju lozu, baš onako kako majka čuva svoje prvorođenče – hrani je suzama, miluje žuljevitim rukama, preporučuje u svojim molitvama…Dug je put od mlade loze koja se svojim sporim, čvorastim kretnjama penje ka suncu da bi se na kraju pretvorila u vino.

Dok govorimo o vinu, zapravo pričamo o žili zemlje ispod kamena, žili kucavici koja će postati vinom. No, kad loza urodi plodom, zrelim i rumenim, slatkim i bijelim, grožđem, nitko nije sretniji od njega. Ubere tada plodove svoje muke, i odmara uz pjevanje mladog vina…

Hercegova zemlja je od iskona poznata i po svojoj autentičnosti. Ne samo da se oduvijek dičila osebujnom prirodnom ljepotom, naročitim mentalitetom ljudi, zanimljivom i jedinstvenom prošlošću, nego ima i svoje vlastite narodne običaje, nošnje i napose – svoju autentičnu narodnu pjesmu – gangu. Malo koji je hercegovački dernek prošao bez glasne pjesme kršnih hercegovačkih mladića.

Malo kad se nekad išlo kući poslije mise, a da se ljudi nisu sastali pred crkvom i zagangali, zaplesali, trusu zaigrali. A tek navečer, na silu! Stisnuti uz djevojačke grudi, nakićene ružmarinom i masliđanom, uz bukaru crnog vina, komad kruha ispod sača, zalogaj domaćeg sira i pršuta, gangali su mladići od sumraka do zore. Nažalost, u današnje vrijeme ganga polako izumire, gubi se. No, još uvijek se možemo čuti kako će naši stari, pa i mladi, rado protegnuti grlo stihovima: Kiša pada, zemlja vodu pije, blago onom tko zaljubljen nije ili nekom drugom gangom.

Ljepotu naše Hercegovine osjećaju nasmijani šipci u ogradama vrtova, mladi kukuruz i žuta pšenica, vinogradi i lipe. Kako onda da je mi ne osjetimo?! Kako da ju istinski ne proživimo, a usuđujemo se nazvati je našom zemljom. To što nazivamo našim, i što se pozivamo na to da je od davnina bilo naše, ne znači drugo nego da se i u budućnosti trebamo što bolje brinuti za našu zemlju – zemlju u kojoj živimo, u kojoj su nas roditelji odgajali i u kojoj ćemo mi sutra odgajati našu djecu.

Ako želimo što svjetliju budućnost za sebe i svoje potomke, moramo se što prije osvijestiti i početi brinuti za očuvanje tradicije i običaja, jer će naša sadašnjost sutra biti povijest. Stoga moramo voditi računa o tome kakvu ćemo povijest ostaviti budućim generacijama.

Čuvajmo Hercegovinu u srcu! Neka se na našim usnama uvijek nađe ljubavi za nju – Hercegovinu nepokorenu!

Ivan Baćak

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Objavljeno

na

Objavio

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Nastavi čitati