Heroji se ne zaboravljaju- Sjećanje na Blagu Zadru

7

Blago Zadro (Donji Mamići-Ledinac kraj Gruda, 31. ožujka 1944. – Vukovar, 16. listopada 1991.) jedan je od najvećih heroja Domovinskog rata.

Posmrtno je dobio čin general-bojnika.

Rođen u Bosni i Hercegovini, kao desetogodišnjak doselio se iz rodne Hercegovine zajedno s obitelji u Borovo Naselje, gdje je završio školu, zaposlio se u tvornici “Borovo” i osnovao obitelj. Početkom demokratskih promjena, aktivno se uključio u politički život toga kraja i postao prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se aktivno uključuje u organiziranje obrane pred nastupajućom velikosrpskom agresijom.

turbo_vodPo izbijanju krvave Bitke za Vukovar zbog svojih izuzetnih organizacijskih sposobnosti i hrabrosti preuzima zapovijedanje obranom čitavog Borova Naselja.

Iako nije bio vojno školovan, kao zapovjednik 3. bojne legendarne 204. vukovarske brigade pokazao se izvrsnim organizatorom obrane Borova Naselja. Pod njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti, koja je zbog toga i prozvana “Groblje tenkova”, zaustavljena je oklopna sila JNA i uništeno na desetke srpskih tenkova i oklopnih transportera. Bio je hrabar i odlučan, zapovjednik koji je u borbu kretao prvi, no iz jedne se nije vratio. Poginuo je 16. listopada 1991. godine blizu Trpinjske ceste, u Kupskoj ulici nedaleko od željezničke pruge, pokošen rafalom iz puškostrojnice dok je junački vodio svoje suborce u akciju.[2]

Od trojice sinova dvojica najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert (1969.) kasnije je poginuo u borbama kod Kupresa, upavši sa suborcima u tenkovsku zamku. Kasnije je kod Kupresa podignut spomenik “petorici Vukovaraca”.

Blago Zadro pokopan je na vukovarskom Novom groblju 16. listopada 1998. nakon što su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani u ljeto ’98. zajedno s 937 žrtava iz masovne grobnice na vukovarskome Novom groblju. Njegov sin Robert godinu dana poslije, identificiran je iz zajedničke grobnice u Zagrebu nakon što je godinama njegova sudbina bila nepoznata. Otac i sin Zadro počivaju na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, u Aleji hrvatskih branitelja.
Ime Blage Zadre nosi Zapovjedno stožerna škola ‘Blago Zadro’ te Osnovna škola ‘Blago Zadro’ u Borovom naselju.

Zbog svoje uloge u Domovinskom ratu, junačke pogibije i velike karizme koju je stekao još za vrijeme bitke za Vukovar, po završetku Domovinskog rata postao je jedna od najvećih i najpoštovanijih ikona hrvatskog rata za nezavisnost.

Po njemu je imenovana i jedna ulica u Grudama, Splitu i Zagrebu.


alfred_hill_mikiNa današnji su dan pri otporu velikosrpskom agresoru ubijeni general Hrvatske vojske Blago Zadro i bojnik Alfred Hill –Miki, prvi zapovjednik vojne policije u Vukovaru . Legedne hrvatskog otpora velikosrpskom nasrtaju.

Na njihove grobove vijence su položili i pred njihovim herojstvom, pred hrvatskom žrtvom poklonili su se članovi obitelji, suborci, predstavnici gradske i županijske vlasti, te izaslanik Ministarstva obrane RH.

Na grobovima legendi Hrvatske vojske, prvih među jednakima, branitelja Vukovara i Hrvatske nije se pojavio nitko od predstavnika licemjerne jugofilne politike. Nije došao Predsjednik Republike, ni predsjednik Vlade, nitko od ministara, nitko ispred hrvatskog Sabora.

Kada su prilikom otvorenja Ikea-e u Zagrebu mnogi postavljali pitanje zašto Predsjednik RH i ministri u Vladi RH sve krupne investicije, svjetske brandove, predstavništva, pa i Ikea-u, preusmjeravaju u Beograd, jedan je hrvatski intelektualac jednostavno obrazložio: “Oni rade za svoju domovinu.”

facebook komentari

  • peppermintt

    Navik on živi ki zgine pošteno, počivao u miru Božjem

    • Gabro Vuskic

      Slažem se. A može se to i drukčije reći:

      NAVIK ON ZGINE KI’ ŽIVI KO’ JANJE!

  • peppermintt

    nitko kao Shorty , http://www.youtube.com/watch?v=ydQdtdJ5WVo

    Davno je bilo, ne nebi spominjo imena,
    ko’ nas je to prodo i koja je bila cijena naših života
    što Bog je uzeo, il’ nam dao, tri mjeseca pakla,
    a onda je Vukovar pao, a i mi skupa s njim,
    al smo se predali hrabro, mjesec dana
    nakon što je umro Blago Zadro, al je ostala gorčina
    u grlu koje me žeđa, na pozive u pomoć
    dal su okretali leđa, ko’ je Ovčaru preživio,
    ne pitaj šta je prošo, u Stajićevu Nišu,
    ja sam u Mitrovicu o’šo. 4 mjeseca logora,
    za svaki sekund ožiljak, pa izišo u razmjeni
    kad je već bio ožujak, pa šta to znači
    da sam imao sreće, što sam ostao živ,
    imali tu nesreće veće, što sam vidio i čuo,
    ne to se neda zaboravit, nema doktora
    što može ove rane oporavit, kao ni moju dragu
    što bolest uzela mi, još prošle godine,
    dok moja Sara ima 3, ona me drži na životu,
    samo moja kćerka jeste i sjećanje
    na moje dečke sa Trpinjske ceste…

    Boli me sjećanje na dane slavne, dane ponosne,
    al’ borim se, i nedam se dok Dunav tiho protiče…
    I boli me istina što nema onih koje volim ja.
    Pokriva ih zastava, nek sanjaju u sjeni hrastova…

    A moja mala Sara o tom nezna ništa,
    ona zaspe sa osmjehom i sanja igrališta,
    kolače i bombone, a ne bombe i komblone,
    ko njen stari, ne vidi proklete demone.
    Ne vidi krvave rovove i popaljene krovove rodnoga grada,
    ona ne zna ništ o ovome. I bolje da ne zna,
    nek je sretno djete, samo zna da tata guta neke roza tablete
    kad ga boli glava, al ne postoji taj prozac
    ni xanax za ove košmare uvučene u mozak
    što mi nedaju uklonit barikade i klade.
    Zakopavam mrtve u prošlost, a oni ih vade,
    šta mi to rade ljudi koda nisam sav svoj,
    tresem se i drhtim, koda nisam sav svoj
    dok me kupa hladni znoj, nešto u meni kipi,
    peku me naši haški, kundak života tuče,
    zaista boli vraški. Opet sam pošo, plako,
    jer više neznam kako, borit se protiv toga
    nimalo nije lako, i koda nemam ništa drugo osim te granate,
    al neka, i to će bit dovoljno, ako se vrate…

    Boli me sjećanje na dane slavne, dane ponosne,
    al’ borim se, i nedam se dok Dunav tiho protiče…
    I boli me istina što nema onih koje volim ja.
    Pokriva ih zastava, nek sanjaju u sjeni hrastova…

    O dragi Bože, kao da nije u snu, kada koljena od krvi,
    a ja stojim baš na dnu, a oko mene poklani,
    streljani, pretučeni, unakaženi, nevini i do smrti mučeni.
    Odjednom i ja tonem u krvavom blatu,
    al mi Sara drži ruku, i viče nedam svog tatu,
    i onda nestaje sva tama, jer je anđeo nad nama,
    pa nam šalje oblak na kojem je Sarina mama,
    moja draga žena, blješti od sunčevih snopova,
    i osmjeh moje kćerke, jači od milijun topova,
    mi zagrljeni sretni, zato plačemo nas troje,
    odjednom oko nas svi moji prijatelji stoje.
    Svi još uvijek ljepi, svi mladi ko na slici,
    i svi mi u glas kažu da je došao kraj bitci.
    Da živim sad za žive, mrtvih samo da se sjećam,
    pa se izljubim sa svima i to im obećam.
    Kažu zbogom, i opet sve je isto ko i prije,
    silni Dunav, na vodotornju se zastava vije,
    ja se budim jer se Sara smije, i ručice dvije
    mene grle oko vrata, dokaz sreća u meni je…

    Boli me sjećanje na dane slavne, dane ponosne,
    al’ borim se, i nedam se dok Dunav tiho protiče…
    I boli me istina što nema onih koje volim ja.
    Pokriva ih zastava, nek sanjaju u sjeni hrastova…

  • 1diablo

    Počivao u miru Generale!

  • Neka mu je laka Hrvatska zemlja! Počivao u miru junače!

  • Herceg-Bosna

    počivali u miru heroji

  • Karanfilov

    Mata je rođen jedne nedilje,
    četrdeset neke godine,
    otac nije za njega ni znao
    s križnog puta kad se vratio.

    Živili tako skromno al’ ponosno,

    u selu malom pitomom slavonskom,
    seoske baba nisu ga volile
    kad krene šorom navuku firange.

    A ja, k’o da ga vidim još i sad,
    u kas vraća konje s pojila,
    selo priča, Matu ne briga,
    samo konje brže potjera.

    Onda je došla devedeseta,
    otac reče sad il’ nikada,
    i Mata krenu k’o iz nekog sna
    bez igdi išta al’ srca velika.

    Te su mu zime brata ubili,
    spalili selo, konje odveli,
    oca su našli nakon mjesec, dva
    slomila ga tuga velika.

    Bio sam s Matom prošle nedilje
    kod crkve poslije mise jutarnje,
    uz njega sin mu i djeca bratova,
    pa gdje si Mata, kakoje, pitam ga.

    Veli mi sve će biti k’o i ranije,
    opet će selo okitit kapije,
    sve ćemo vratit, al’ jedno nikad ne,
    uspomene što su nam nestale.