HHO-Poklič “Za dom spremni” je ekvivalentan nacističkom “Seig Heil”

    6

    HHO poručio je da već 20 godina upozorava na moralnu i političku pogubnost ustaškog pokliča “Za dom spremni”, koji je ekvivalentan nacističkom “Seig Heil”, ali to nije naišlo na odgovarajući odjek u javnosti jer njezin dobar dio godinama odobrava pozdrav koji je povijesno vezan uz ustaški pokret.

     

    Hrvatski helsinški odbor  u priopćenju upozorava da izvikivanje i isticanje totalitarnih simbola u suvremenom svijetu utemeljenom na demokratskim načelima nije samo anticivilizacijski čin, nego i sjeme mogućih novih pogubnih ideologija i pokreta, zbog čega je najveći dio europskih zemalja zabranio isticanje takvih simbola.

     

    HHO smatra da je koncentriranje medijske pažnje na nogometaša Josipa Šimunića površno jer se pozdrav “Za dom spremni” posljednjih godina čuo i na drugim utakmicama, i to uz prešutnu i odobravajući podršku dobrog dijela hrvatske javnosti.

     

    Bez obzira što poklič “Za dom spremni”, kao i ostala ustaška i komunistička ikonografija, u Hrvatskoj nisu zakonom sankcionirani, nego se različitom i neujednačenom sudskom praksom tretiraju samo kao prekršaji, HHO smatra uporabu i jednih i drugih simbola neprihvatljivom.

     

    Odbor te organizacije za ljudska prava smatra da za meritum stvari nije relevantno povijesno podrijetlo ustaškog pokliča, već ukazuje na sadašnji učinak tog pozdrava na hrvatski društveni i politički život, te na percepiranje Hrvatske i hrvatskog naroda u svijetu kroz prizmu tog pokliča.

     

    Nakon incidenta sa Šimunićem na utakmici Hrvatska – Island na javnoj sceni su se, kažu u HHO-u, javila stara apologetska tumačenja pozdrava “Za dom spremni” i to uglavnom s ciljem odvajanja tog pozdrava od njegovih fašističkih i ustaških konotacija. No, činjenica je da ga je ustaški pokret usvojio i koristio kao stranački znak prepoznavanja, te ga u NDH nametnuo državnoj administraciji i široj javnosti.

     

    “Nije bitno jesu li ustaše koristili već postojeće ili slične pozdrave, niti je važno što su i drugi pokreti koristili slične formulacije. Ovaj pozdrav povijesno je vezan uz ustaški pokret od samih njegovih početaka”, ističe HHO dodajući da ga je Pavelić koristio već 1932., a vjerojatno i ranije.

     

    Tim su pozdravom završavale i sve javne manifestacije za vrijeme ustaškog režima i bio je na svim službenim dokumentima NDH. Upravo zbog povezanosti s Pavelićevom diktaturom i negativnim iskustvom NDH, dio hrvatske emigracije pavelićevskog izvorišta napustio je taj pozdrav ranih 1950-ih kao politički kompromitantan.

     

    “U ustaškom simboličkom sustavu taj je pozdrav ekvivalentan nacističkom ‘Sieg Heil’, pa je povijesno kompromitiran”, kaže HHO dodajući da bi toga morao biti svijestan svaki hrvatski građanin i Hrvat izvan domovine.

    Izvršni odbor HHO-a vjeruje da je javnu percepciju tog pozdrava moguće promijeniti samo demokratskom raspravom, preveniranjem, a ne novim oblicima represije ili javnog linča pojedinaca iskupina.

    facebook komentari

    • Dali bi se taj isti HHO oglasio da su se isticali jugoslavenski obilježji, klicalo se Titi i KPJ-u, iđlo se u Kumrovac i u Srb veličati one koji su najviše krivi za prospast Hrvatske Države, za jade, muke, tegobe, zatvore, progone, raseljavanje Hrvata i slično.

      Pozdrav ZA DOM SPREMNI nije nikakova povijestna povezanost za ustaški pokret, jer kada se je to po prvi puta spominjalo, izrasli su više od dvadeset hrvatskih naraštaja; od njih pa do osnutka Ustaškog Pokreta 1929 godine.

      Sada se Hrvati trebaju iskreno zapitati: U ČIJOJ SLUŽBI JE HHO???

    • Dali bi se taj isti HHO oglasio da su se isticali jugoslavenski obilježji, klicalo se Titi i KPJ-u, iđlo se u Kumrovac i u Srb veličati one koji su najviše krivi za prospast Hrvatske Države, za jade, muke, tegobe, zatvore, progone, raseljavanje Hrvata i slično.

      Pozdrav ZA DOM SPREMNI nije nikakova povijestna povezanost za ustaški pokret, jer kada se je to po prvi puta spominjalo, izrasli su više od dvadeset hrvatskih naraštaja; od njih pa do osnutka Ustaškog Pokreta 1929 godine.

      Sada se Hrvati trebaju iskreno zapitati: U ČIJOJ SLUŽBI JE HHO???

    • UMIREM MIRNE SAVJESTI, KAŽE MAKS LUBURIĆ

      Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića

      Pismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23 studenoga 1967. Navesti ću
      samo neke odlomke iz tog pisma: “…Ako padnem – Rankovićevci će Te
      napsati da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili. Logično: kada
      su pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene – okrivit će
      tebe…To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im
      povjerovati. Nažalost…

      …Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s Hrvatskom?
      Za nju ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska života. Pao dakle
      danas ili sutra ili za dvadeset godina, za moju je savjest sporedno, jer
      kada se za Hrvatsku dade život, daje se ono najviše.

      …Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti. Učinio sam
      mnogo. Jednom smo razgovarali – sjećaš li se? – da bih se dao rado
      objesiti, kada bih visio među Titom i Rankovićem…Kada bih mogao
      vješati se uz Tita, ali tako, da Ranković bude među nama, ne bih mi bilo
      žao, pa makar bilo vješanje ono pravo. I tako hrvatski narod neće biti
      sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene…

      …Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao avet stojim među
      njima. Jaz je među njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je
      veliki dio moje, ali i Tvoje, povijesne misije…

      …A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta
      uspomena, mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti
      kolikogod hoće o “bratstvu i jedinstvu”! Neće ga nikada biti, jer ga
      ubija spomen na Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski
      komunisti, kao i svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su
      ovjekovječili s onim spomenikom – Jasenovac. Baš kao da su radili pod
      mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se “bratstvo i
      jedinstvo” sastojalo samo u likvidiranju svega hrvatskoga, pa i
      komunističkoga, kako su to dokazale “žrtve” Hebrang i tisuće Hrvatskih
      Partizana – pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo “bratstvo i
      jedinstvo”, mo, Otporaš). Baš taj njihov i moj Jasenovac uništava
      svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o
      kojima sam najprije sa skepsom mislio…dokazuju da sam ih razdvojio…”

      (Eto tako general DRINJANIN, Vjekoslav Maks Luburić piše, a što piše
      tako i misli, o događajima iz godine 1966. kada se je Ranković smjenio i
      1967. povodom Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika, dakle o
      događajima o kojima se još uvijek mnogi živući Hrvati mogu prisjetiti.
      To su bila burna vremena kada je KPJ sa svim svojim polittičkim aparatom
      u ime “narodne vlasti i u ime bratstva i jedinstva” nastojala što više
      ocrniti hrvatski narod, podižući taj spomenik “žrtava fašizma” u
      Jasenovcu, kako bi time, još jednom naturili hipoteku kolektivne
      odgovornosti ratnih žrtava na području Hrvatske.

      Sada je vrijeme, poslije 45. godina od ovoga pisma, da se jave oni
      kojima je do ISTINE stalo. Ja ću. prikladno mojim prilikama, iznositi
      neka pisma MAKSA LUBURIĆA. Otporaš.)

    • UMIREM MIRNE SAVJESTI, KAŽE MAKS LUBURIĆ

      Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića

      Pismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23 studenoga 1967. Navesti ću
      samo neke odlomke iz tog pisma: “…Ako padnem – Rankovićevci će Te
      napsati da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili. Logično: kada
      su pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene – okrivit će
      tebe…To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im
      povjerovati. Nažalost…

      …Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s Hrvatskom?
      Za nju ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska života. Pao dakle
      danas ili sutra ili za dvadeset godina, za moju je savjest sporedno, jer
      kada se za Hrvatsku dade život, daje se ono najviše.

      …Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti. Učinio sam
      mnogo. Jednom smo razgovarali – sjećaš li se? – da bih se dao rado
      objesiti, kada bih visio među Titom i Rankovićem…Kada bih mogao
      vješati se uz Tita, ali tako, da Ranković bude među nama, ne bih mi bilo
      žao, pa makar bilo vješanje ono pravo. I tako hrvatski narod neće biti
      sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene…

      …Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao avet stojim među
      njima. Jaz je među njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je
      veliki dio moje, ali i Tvoje, povijesne misije…

      …A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta
      uspomena, mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti
      kolikogod hoće o “bratstvu i jedinstvu”! Neće ga nikada biti, jer ga
      ubija spomen na Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski
      komunisti, kao i svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su
      ovjekovječili s onim spomenikom – Jasenovac. Baš kao da su radili pod
      mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se “bratstvo i
      jedinstvo” sastojalo samo u likvidiranju svega hrvatskoga, pa i
      komunističkoga, kako su to dokazale “žrtve” Hebrang i tisuće Hrvatskih
      Partizana – pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo “bratstvo i
      jedinstvo”, mo, Otporaš). Baš taj njihov i moj Jasenovac uništava
      svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o
      kojima sam najprije sa skepsom mislio…dokazuju da sam ih razdvojio…”

      (Eto tako general DRINJANIN, Vjekoslav Maks Luburić piše, a što piše
      tako i misli, o događajima iz godine 1966. kada se je Ranković smjenio i
      1967. povodom Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika, dakle o
      događajima o kojima se još uvijek mnogi živući Hrvati mogu prisjetiti.
      To su bila burna vremena kada je KPJ sa svim svojim polittičkim aparatom
      u ime “narodne vlasti i u ime bratstva i jedinstva” nastojala što više
      ocrniti hrvatski narod, podižući taj spomenik “žrtava fašizma” u
      Jasenovcu, kako bi time, još jednom naturili hipoteku kolektivne
      odgovornosti ratnih žrtava na području Hrvatske.

      Sada je vrijeme, poslije 45. godina od ovoga pisma, da se jave oni
      kojima je do ISTINE stalo. Ja ću. prikladno mojim prilikama, iznositi
      neka pisma MAKSA LUBURIĆA. Otporaš.)

    • Naš se hrvatski narod služi različitim lijepim pozdravima, kršćanskim i
      domoljubnim. Pozdrav Za dom spremni je jedan od ljepših pozdrava. Kao i
      drugi narodi, i mi Hrvati riječju dom izražavamo cjelokupni sadržaj
      obiteljskog života, ali i svenarodnog, domovinskog života. Biti spreman
      za dom i domovinu žrtvovati se, boriti se, pa i poginuti, to je ono što
      se ovim pozdravom izražava. Ako taj pozdrav nekome smeta, onda mu smeta
      obitelj kao takva, kao i domovina hrvatskoga naroda. Takvi bi očito
      željeli da nestane hrvatska obitelj i hrvatska domovina. No, to što neki
      politički krugovi u tom pozdravu vide prisjećanje na Nezavisnu Državu
      Hrvatsku, to je njihov problem, ali kojega bi se morali osloboditi.
      Zapravo radi se o tome da nam je komunistička ideologija nametnula da
      svu stvarnost moramo gledati s njezinih stajališta i njezinim naočalama,
      a to znači da sve ono što nije komunističko, mora nestati, jer navodno
      je zločinačko, ustaško, nazadno… To je najočitiji primjer komunističke
      indoktrinacije. Zatiranje tog pozdrava u novije se vrijeme nastoji
      provoditi i sa stajališta svjetskoga globalizma i multinacionalnih
      poduzeća i trgovina, kojima nije u interesu da postoje svjesni i
      rodoljubni narodi i da postoje obitelji, koje su štit i obrana od
      njihovih manipulacija. O kad bi svaki Hrvat i Hrvatica rado
      upotrebljavao taj pozdrav, ili barem po njegovoj poruci živio, tada bi i
      naše hrvatsko gospodarstvo procvjetalo, jer bismo kupovali i trošili
      domaće, a ne uvozne proizvode. Ovaj bi pozdrav trebali koristiti nadasve
      naši hrvatski političari, koji po svojoj političkoj dužnosti moraju
      promicati dobro hrvatskoga doma i domovine. U tom bi slučaju gledali što
      je bolje za Hrvatsku, a ne za Europsku Uniju, tada bi u dvostranim
      odnosima s recimo Srbijom i Slovenijom gledali što je bolje za Hrvatsku,
      a ne kako se njima svidjeti. Očito je da živimo u vremenu nenarodnih
      vlasti, pa se ovaj pozdrav nikako ne uklapa u tu hrvatsku jadnu
      političku klimu, pa ga se nastoji ukloniti, pozivajući se opet na
      prošlost. (Hrvatski list, 9. kolovoza 2012.)

    • Naš se hrvatski narod služi različitim lijepim pozdravima, kršćanskim i
      domoljubnim. Pozdrav Za dom spremni je jedan od ljepših pozdrava. Kao i
      drugi narodi, i mi Hrvati riječju dom izražavamo cjelokupni sadržaj
      obiteljskog života, ali i svenarodnog, domovinskog života. Biti spreman
      za dom i domovinu žrtvovati se, boriti se, pa i poginuti, to je ono što
      se ovim pozdravom izražava. Ako taj pozdrav nekome smeta, onda mu smeta
      obitelj kao takva, kao i domovina hrvatskoga naroda. Takvi bi očito
      željeli da nestane hrvatska obitelj i hrvatska domovina. No, to što neki
      politički krugovi u tom pozdravu vide prisjećanje na Nezavisnu Državu
      Hrvatsku, to je njihov problem, ali kojega bi se morali osloboditi.
      Zapravo radi se o tome da nam je komunistička ideologija nametnula da
      svu stvarnost moramo gledati s njezinih stajališta i njezinim naočalama,
      a to znači da sve ono što nije komunističko, mora nestati, jer navodno
      je zločinačko, ustaško, nazadno… To je najočitiji primjer komunističke
      indoktrinacije. Zatiranje tog pozdrava u novije se vrijeme nastoji
      provoditi i sa stajališta svjetskoga globalizma i multinacionalnih
      poduzeća i trgovina, kojima nije u interesu da postoje svjesni i
      rodoljubni narodi i da postoje obitelji, koje su štit i obrana od
      njihovih manipulacija. O kad bi svaki Hrvat i Hrvatica rado
      upotrebljavao taj pozdrav, ili barem po njegovoj poruci živio, tada bi i
      naše hrvatsko gospodarstvo procvjetalo, jer bismo kupovali i trošili
      domaće, a ne uvozne proizvode. Ovaj bi pozdrav trebali koristiti nadasve
      naši hrvatski političari, koji po svojoj političkoj dužnosti moraju
      promicati dobro hrvatskoga doma i domovine. U tom bi slučaju gledali što
      je bolje za Hrvatsku, a ne za Europsku Uniju, tada bi u dvostranim
      odnosima s recimo Srbijom i Slovenijom gledali što je bolje za Hrvatsku,
      a ne kako se njima svidjeti. Očito je da živimo u vremenu nenarodnih
      vlasti, pa se ovaj pozdrav nikako ne uklapa u tu hrvatsku jadnu
      političku klimu, pa ga se nastoji ukloniti, pozivajući se opet na
      prošlost. (Hrvatski list, 9. kolovoza 2012.)