Pratite nas

Kolumne

Histerična kampanja Pantovčaka protiv Ivice Šole

Objavljeno

na

Kažu kako nije dobro za političare i dužnosnike da daju česte izjave. U svome novom odgovoru i/ili napadu na “katoličkog teologa Ivicu Šolu”, u Večernjaku od 6. rujna, Dejan Jović, glavni savjetnik Ive Josipovića, zapravo je iskazao svoju simpatiju za četnike

Dejana Jovića najviše smeta razotkrivanje krivotvorina u njegovoj knjizi “Jugoslavija – država koja je odumrla: Uspon, kriza i pad Kardeljeve Jugoslavije (1974-90)”. Ta “znanstvena studija” razotkrivena je kao politički pamflet. Prikriva i relativizira četničku i srbijansku agresiju na Hrvatsku i BiH. U članku iz 2011. za publikaciju Chaillot Papers, u izdanju Europskog instituta za sigurnosne studije, Jović je spomenuo “mit o Domovinskom ratu” koji je “postao jedna od glavnih prepreka stvaranju liberalnije i tolerantnije Hrvatske koja je otvorena prema svojim susjedima”. U tekstu “Reassessing Socialist Yugoslavia 1945-90: The Case of Croatia”, objavljenom iste godine, Jović je Hrvatsko proljeće nazvao manjinskom manifestacijom. Pitanje svih pitanja, zašto Dejan Jović nije savjetnik predsjednika Srbije, nego savjetnik predsjednika Hrvatske? Odgovor je dao Ivo Banac: “Kada se Dejan Jović pred stranim svijetom predstavlja kao savjetnik predsjednika Hrvatske, onda dobiva dodatni (hrvatski) legitimitet za svoje falsifikatorske djelatnosti”. Dejan Jović tvrdi da je u razdoblju od 2004. do 2006. bio posebni savjetnik Miomira Žužula i Kolinde Grabar Kitarović.

Pišući “o novim i alternativnim interpretacijama”, Dejan Jović naglašava kako su po nekima “četnici bili, naglašavalo se, prvi antifašisti Europe”. Dojam je da otvara polemiku jesu li četnici bili “prvi antifašisti u Europi”, kao da nije upitno jesu li uopće bili antifašisti. Da je tako, Dejan Jović praktično priznaje u svome najnovijem odgovoru Ivici Šoli. “Za Mihailovićev sam pokret rekao da je odmah po okupaciji Jugoslavije nastao kao jedan od dva snažna projugoslavenska pokreta otpora (uz Titov) a ne da su četnici bili antifašisti.” (str. 141) A pojmovi “pokreta otpora” i “antifašista” na ovome su prostoru izjednačeni! Šola i hrvatska Javnost jednostavno pitaju kako se klanje po hrvatskim selima može nazvati pokretom otpora? Ako su se četnici digli protiv NDH, zašto su klali hrvatske civile? Kakav je to srpski pokret otpora poklao hrvatsku sirotinju u Rami?

Sigurnosni problemi

dejan jovicTo što je obavljena sigurnosna provjera Dejana Jovića praktično ne znači ništa, jer već od 1995. provjera ne sadrži kvalifikaciju da je pozitivna ili negativna, nego je to ostavljeno interpretaciji dužnosnika ili državnog tijela koje je provjeru tražilo. Ako je operativac neke tajne službe ili drukčije institucije u samoj provjeri prezentirao jugoslavensku, pa i prosrbijansku orijentaciju Dejana Jovića, takva Ivi Josipoviću može biti prihvatljiva. Time dolazimo do činjenice da je sigurnosni problem prvenstveno sam Ivo Josipović.

Zanimljivo, pohvala Dejana Jovića Jugoslaviji od 5. travnja 2014. izbrisana je s internetskih stranica Jutarnjeg lista. Jović nas je po drugi put uvjeravao da je Jugoslavija bila najbolje rješenje za male narode. Ne prepoznaje velikosrpsko nasilje u dvije Jugoslavije. Predsjednik RH Ivo Josipović zbog te i sličnih Jovićevih izjava ne zahtijeva Jovićevu ostavku, pa mi zapravo ne znamo tko je glavni na Pantovčaku. Jugoslaviju je prvi otvoreno počeo hvaliti Dejan Jović, a Ivo Josipović slijedi takav zacrtani okvir. Možemo li očekivati tvrdnju Ive Josipovića da su četnici bili pokret otpora? Ivo Josipović kaže da se Hrvatska tijekom pregovora s EU-om pretvorila u bolju zemlju, a Dejan Jović reče “transformacija je odglumljena”. Jović dovodi svog “šefa” Josipovića u red. Protukandidat Kolinde Grabar Kitarović zapravo je njen bivši savjetnik Dejan Jović.

Tko to savjetuje predsjednika RH?

Postupak raskrinkavanja “provjerenog” Dejana Jovića pokrenuo je britanski povjesničar Marko Atilla Hoare sa sveučilišta Kingston. Prozvao je Dejana Jovića zbog njegove recenzije knjige “First Do No Harm: Humanitarian Intervention and the Destruction of Yugoslavia” Davida Gibbsa, u kojoj je negiran genocid u Srebrenici. Hoare kaže da Jović podržava ekstremno antihrvatske, antibosanske i velikosrpske teze, i da ne piše kao znanstvenik. Hoare postavlja isto pitanje kao i Ivica Šola: kako takva osoba može obnašati visoko mjesto u savjetničkom timu predsjednika RH? Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike uputio je predsjedniku RH protestno pismo. Jović, kao i u odnosu na Šolu, ulazi u igre riječi, a kada podvučemo crtu, izbjegao je potvrditi da se genocid u Srebrenici dogodio.

U spomenutoj knjizi Dejan Jović piše uglavnom o Srbiji i Sloveniji, zaobilazeći i skrivajući Hrvatsku, time i četničku pobunu u Hrvatskoj. Hoare spominje zataškavanje ratnih huškača. Dejan Jović provodi reviziju lika i djela Slobodana Miloševića, za kojega je napisao da je možda u početnoj fazi bio jugoslavenski nacionalist, ali da srpski nacionalist nije nikada bio (str. 65). Po Joviću, Jugoslaviju je razorio Edvard Kardelj, kroz decentralizaciju. Jović dodaje da je taj isti Kardelj radio na smanjivanju autonomije Kosova i autonomije Vojvodine, čemu se usprotivio Tito! Prema Joviću, Milošević je pokušao obnoviti Jugoslaviju, u smislu ranije snage i jedinstva. Iako je Milošević pokrenuo raspad Jugoslavije, Jović ga glede toga posve amnestira. Sukladno tome, Jović je optužio Tuđmana za separatizam (str. 63). Ivo Josipović mora hrvatskoj Javnosti odgovoriti na pitanje zašto je takvog Dejana Jovića doveo u Ured predsjednika RH. Tko je Ivo Josipović?

Hoare ističe da “Jovićev teorijski model ulazi u sukob sa činjenicama koje iznosi”. Dejan Jović spominje dnevnik Borisava Jovića, u kojemu piše da je Milošević planirao izbacivanje Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije (str. 482-483) i da je ta Miloševićeva nakana formalno razorila Jugoslaviju, da bi kasnije tvrdio kako je raspad Jugoslavije jako iznenadio Slobodana Miloševića i Milana Kučana (str. 491-492). Dejan Jović tvrdi da je intervencija JNA u Hrvatskoj motivirana dobrom namjerom, da se spriječi etnički konflikt u Hrvatskoj (str. 485). Tko je napao Vukovar? Dejan Jović uspoređuje Vaclava Havela i Slobodana Miloševića (str. 56), pa kaže kako je prvi vodio liberalno-demokratsku revoluciju protiv države, a drugi je vodio antibirokratsku revoluciju protiv antidržavne ideologije i anarhije. Je li moguće da Ivo Josipović nije upoznat s takvim Jovićevim konstrukcijama?

Dogodilo se da savjetnik predsjednika Hrvatske sakrije agresiju na Hrvatsku. Slavenka Drakulić pisala je o srbijanskoj agresiji na Hrvatsku i BiH kao o ratu muškaraca protiv žena. Dejan Jović prepoznao je rat komšija. “Nasilje koje je na ruševinama Jugoslavije, u bezdržavnom prostoru, nastalo u devedesetim godinama prošlog stoljeća, naime, ima isti uzrok kao i sam raspad: ono je bilo izraz slabih, neefikasnih država koje nisu bile u stanju svladati privatne vojske, privatne osvete, privatne ‘zakone’ i privatno nasilje. Ratovi koji su se vodili na tim ruševinama bili su u velikoj mjeri privatne osvete u kojima su susjedi vraćali neko imaginarno milo za drago svojim susjedima.” (str. 492-493)

Dosadno ponavljanje odurnog govora mržnje

Postoji nekoliko otrovnih rečenica, od kojih živi sva sila plagijatora i nametnika na ovome prostoru. Primjerice, Hrvati se nisu suočili sa svojom prošlošću. Hrvati su genocidna nacija. Hrvati su antisemiti. Hrvati mrze Srbe. Fašizam je zmija u hrvatskom srcu. Samo je hrvatski fašizam autohton. Hrvatski fašizam je latentan. U hrvatskom srcu prisutna je ustaška zmija. Budi se avet NDH! Hrvati su zadojeni nacionalisti, šovinisti i klerofašisti. Hrvati su narod predrasuda, nazadnog svjetonazora i niske tolerancije. Posebno je anticivilizacijska Katolička crkva. Kaptol je leglo zla. U Hrvatskoj se vodio građanski rat. Četnici su bili pokret otpora!

Dejan Jović jako pazi da se netko o njegovim krivotvorinama ne oglasi dvaput, a sebi uzima za pravo ponavljati svoje konstrukcije do besvijesti. U Hrvatskoj više autora ponavlja svoj odurni govor mržnje protiv Hrvata i Hrvatske, sve dok se laži ne uvuku narodu u mali mozak, kao pozadinska glazba, kao nešto zaključeno i neizbježno, time i prihvatljivo. Koriste iskustvo oglašavanja i reklama. Mnoge “lijeve” i “desne” intelektualce u Hrvatskoj možemo svesti na dvije-tri tvrdnje, koje izgovaraju s velikim naprezanjem vijuga. Fenomen je da skupo plaćamo “lijeve” laži o nama! Zgromljeni smo podatkom da nas takozvane nevladine udruge godišnje koštaju skoro dvije milijarde kuna. Prema mojim osobnim spoznajama i procjenama, oko milijardu naših eura odlazi na sveukupno protuhrvatsko djelovanje. Ako tome dodamo namjerno gušenje Hrvatske od njenih struktura, onda možemo reći da nas “lijevo” protuhrvatsko djelovanje godišnje košta više milijardi eura.

Prosrpski politolozi poput Dejana Jovića žele da im se intelektualno i ideološki suprotstavi neki nepismeni ili slabije obrazovani Hrvat, a ne Ivica Šola, “sveučilišni nastavnik”, koji je svoju znanstvenu poziciju stekao kroz kvalitetno obrazovanje i kvalitetno osobno usavršavanje, a ne kao protuhrvatski podobna osoba. “Teolog Ivica Šola” u svojim tekstovima nastoji uvijek biti svjež, nov i originalan, što nije lako. Mnogi ga kradu, ali ako sam Šola ponovi neku svoju raniju analizu bez kozmetičkih izmjena, onda su Dejan Jović i Ružica Cigler silno razočarani što nisu čuli nešto novo o sebi. Zar već sve nije rečeno? Ciglerica kvalificira ponovljeno pisanje Ivice Šole na istu temu kao onaniju, a zapravo imamo za sve nas sramotnu i otvorenu dnevnu onaniju protuhrvatskih struktura nad hrvatskom nacijom. Ne znaju raditi ništa drugo, pa Hrvatska šestu godinu zaredom tone u depresiju.

Granice plagiranja

Kada je nedavno Jelena Lovrić u svome relativiziranju referenduma izjavila kako ne trebamo prepustiti narodu da odlučuje baš o svemu, bio je to primjeren glanc jedne komunističke i protuhrvatske škole plagiranja. Ivica Šola je uvučen u igru da naizmjence odgovara na sinkrone napade protiv njega. Nakon Dejana Jovića, na Šolu se obrušila Ružica Cigler iz Večernjaka, s takvom žestinom koja je zaprepastila sve, vjerojatno i samog Dejana Jovića, kojemu se priklonila. Cigler je u naslovu svog teksta spomenula i onaniju, valjda birajući riječ koja iritira teologe. Sudeći po svemu tome, ona ne onanira, a opet, nikad se ne zna. Objavila je sadržaj interne komunikacije sa Šolom. To je nešto gore od onanije.

Pogledajmo čime se bave savjetnici Ive Josipovića, koje mi plaćamo. Umjesto analize situacije u svijetu, za potrebe svog poslodavca i hrvatske države, Dejan Jović pažljivo prati domaću društvenu scenu, pa uspoređuje tekstove Ivice Šole u rasponu više godina. Zar savjetnik predsjednika Hrvatske nema pametnijeg posla? Tko je Dejanu Joviću konkurencija, tko protivnik, a tko neprijatelj? Više je puta ponovio stavove zbog kojih bi Ivo Josipović trebao podnijeti ostavku na svoju funkciju. Jović to doživljava kao jasno ponavljanje svog svjetonazora, a ponavljanje stavova i ocjena kod drugih drži plagiranjem i autoplagiranjem.

“Što se mene tiče, da smo ozbiljna država, za mene bi gospodin Jović bio sigurnosni problem“, kaže nam Ivica Šola u naslovu svoje polemike iz Večernjeg lista, od subote, da bi istu rečenicu autoplagirao u samom tekstu. Dejan Jović je glavni analitičar predsjednika RH, koji zasigurno utječe na predsjednikove stavove i njegovo političko djelovanje. Da smo ozbiljna država, sigurnosni problem postao bi i Ivo Josipović – znao je sve o Dejanu Joviću kada ga je doveo u Ured predsjednika RH. Takve su deformacije moguće samo u Hrvatskoj. I ono najzanimljivije, je li Dejan Jović na poziciji najbližeg savjetnika predsjednika Hrvatske postao drukčiji, skloniji Hrvatima i Hrvatskoj, što bi bilo prirodno. Je li Hrvatima skloniji sam Ivo Josipović, nakon pet godina na čelu Hrvatske? Jesu li ih njihove funkcije pozitivno promijenile?

U odgovoru na to pitanje skriva se zastrašujuća istina o današnjem trenutku formalno samostalne Hrvatske.

Autor: Tvrtko Dolić/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati