Pratite nas

Povijesnice

Hitler je stalno bio na kokainu

Objavljeno

na

Adolf Hitler je bio ovisnik o kokainu te je vodio operaciju “Barbarossa” pod utjecajem više od 80 različitih supstanci, piše povjesničar Giles Milton u svojoj novoj knjizi.

U svojoj novoj e-knjizi povjesničar Giles Milton piše o Hitlerovoj ovisnosti o “lijekovima” kao što su testosteron, razni opijati, sedativi i laksativi.

Portal historyextra.com donosi dio iz knjige “Kada je Hitler uzimao kokain”:

Dobivao je injekcije nedugo nakon doručka. Kada je Adolf Hilter završio svoju zdjelicu zobenih pahuljica i lanenog ulja, pozvao je svog osobnog doktora – Theodora Morella.

Doktor bi zasukao njegove rukave kako bi ubrizgao čudesan koktel “lijekova” od kojih se većina danas smatra opasnim i ilegalnim.

Svaki dan kroz više od devet godina, doktor Morell koristio je amfetamine i opijate u takvim količinama da je uskoro postao poznat kao “Reichov gospodar injekcija”. Neki u Hitlerovom bližem krugu sumnjali su da ga doktor pokušava ubiti.

Ali Theodor Morell bio je previše odan Hitleru da bi ga ubio. Pretili šarlatan, oštrog zadaha i groznog mirisa tijela, prvi je put upoznao Fuhrera na zabavi u Berghofu.

Hitler je dugo bio bolestan, imao je grčeve u želucu, proljev i ostale kronične bolesti koje su ga često natjerale da napusti objed kako bi izbacio višak zraka iz sebe.

hitler2Njegovo je stanje bilo potpomognuto načinom ishrane. Postao je vegetarijanac 1931. godine kada je rekao “da je isto kada jedeš šunku i ljudsko truplo”. Ubuduće je jeo velike količine mljevenog i miješanog vodenastog povrća. Doktor Morell promatrao je kako Fuhrer jede jedno takvo jelo te je nakon toga promatrao posljedice. “Zatvor i ogromna nadutost pojavljivale su se u veličinama koje sam rijetko susretao u svojoj karijeri”, napisao je Morell. Uvjerio je Hitlera kako će novi čudesni lijekovi riješiti sve njegove probleme.

Morell je propisao tip hidrolizirane Escherichia coli bakterije poznate pod imenom Mutaflor, koja je kasnije stabilizirala Fuhrerove crijevne probleme. Hitler je bio toliko zapanjen doktorovim radom da ga je pozvao da se priključi unutarnjem krugu nacističke elite. Kasnije je doktor Morell uvijek bio blizu Hitlera.

Uz svoje grčeve u želucu, Hitler je također patio od jutarnje omamljenosti. Kako bi riješio taj problem, Morell je napravio injekciju vodenaste tekućine koju je dobivao iz praška koji je bio u zlatnim paketima. Nikada nije otkrio aktivni sastojak u svom lijeku, poznat pod imenom Vitamultin, ali lijek je činio čuda u svakoj situaciji. Kroz nekoliko minuta, Hitler bi se ustao iz kreveta okrijepljen i pun energije.

SS doktor Ernst-Günther Schenck sumnjao je u Morellove čudesne lijekove te je uspio nabaviti jedan od paketa. Kada ga je testirao u laboratoriju, otkrio je da koristi metamfetamin.

Hitlera nije bilo briga što uzima dok god je djelovalo. Ubrzo je postao ovisan o Morellovim “lijekovima” te je stavio svoj život u doktorove ruke s groznim dugoročnim posljedicama. Prema doktorovom dnevniku, Hitler je koristio morfij, probiotike, sredstva za smirenje pa čak i bikovu spermu.

Najčudniji “lijek” koji je doktor Morell propisao Hitleru bio je kokain. Kokain se koristio rijetko u liječenju tijekom 1930. godine u Njemačkoj, ali u malim dozama i koncentraciji manjoj od jedan posto. Morell je počeo davati kokain Fuhreru u obliku kapi za oči. Nakon što se Hitler osjećao sve bolje i bolje nakon uzimanja “lijekova”, Morell je počeo stavljati deset puta više kokaina u kapi za oči. Tako jako koncentrirana doza često je pokretala Hitlerova psihotična ponašanja tijekom kasnijih godina rata.

Adolf Hitler je imao vrlo visoko mišljenje o kokainu. Pregledavajući medicinske dokumente koji su vidjeli svijetlo dana u SAD-u 2012. godine (uključujući izvješće od 47 stranica koje je pisao doktor Morell i ostali liječnici), Hitler je počeo žudjeti za kokainom. To je bio jasan znak da je Hitler počeo razvijati tešku ovisnost. Uz kapi za oči, počeo je šmrkati kokain kako bi “očistio sinuse i smirio grlo”.

Dobro se osjećao uzimajući kokain no njegov seksualni nagon i dalje je bio nikakav. Kako bi prevladao ovo neugodno stanje, Morell mu je počeo ubrizgavati “injekcije muškosti”. Sadržavale su ekstrakte od žlijezda prostate mladih bikova. Morell je također propisao “Testoviron”, “lijek” koji je proizlazio iz testosterona. Hitler bi uzeo “lijek” prije provođenja noći s Evom Braun.

Dugoročni učinak uzimanja “lijekova”, pogotovo amfetamina, dovodio je do kaotičnog ponašanja. To se najviše vidjelo kada su se sreli Hitler i Mussolini u sjevernoj Italiji. Nakon što je Hitler tjerao svog talijanskog prijatelja da ne promjeni stranu u ratu, postao je vrlo histeričan. Povjesničar Trećeg Reicha Richard Evans izjavio je: “Prilično smo sigurni da je Morell dao Hitleru tablete prije sastanka s Musollinijem… bio je hiperaktivan u svakom smislu, govorio je jako brzo, svađao se, itd.”

Nakon što se bližio kraj rata, Hitler je bio sve bolesniji. Ovisan o “lijekovima”, njegove su ruke bile toliko puta “probušene” da je Eva Braun optužila Morella da je psihopat. On je pretvorio Hitlera u ovisnika. Međutim, doktor je nastavio obožavati Hitlera te je ostao s njim u berlinskom bunkeru gotovo do samog kraja.

Amerikanci su zarobili doktora Morella nedugo nakon pada Trećeg Reicha te su ga ispitivali više od dvije godine. Jednom od časnika gadio se njegov nedostatak osobne higijene.

Morell nikada nije optužen za ratne zločine te je umro od moždanog udara 1948. godine, nedugo nakon izlaska iz zatvora. Ostavio je iza sebe spremljene medicinske dokumente koji su otkrivali ovisnost njegovog najdražeg pacijenta.

Ironično je da je čovjek koji je bio zadužen za Hitlerovo zdravlje vjerojatno doprinio Hitlerovom konačnom padu više od svih ostalih.

Vojna Povijest /VL

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

BRUNO BUŠIĆ: ZAŠTO SAM OTIŠAO IZ DOMOVINE

Objavljeno

na

Objavio

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA

Napustiti domovinu ili ostati, to je pitanje koje zaokuplja mnoge Hrvate. Suverena sociologija je ustanovila da svaki čovjek, svaka ljudska jedinka poprima ritam društva u kojemu je postala svjesna sama sebe. Tako je svaki čovjek dio čudesnog ritma svoga naroda, kroz taj ritam on se oslobadja straha i ostvaruje svoje ljudsko dostojanstvo.

Nu, narodi, osobito mali narodi, počesto doživljavaju tragične povijesne trenutke u kojima im se silom natura ritam drugog naroda, drugi, njima strani sustav vrijednosti i ponašanja. razumljivo je da stoga mnogi pojedinci moraju napustiti domovinu, u uzaludnoj nadi da će u drugoj slobodnijoj sredini ostvariti svoju puninu, svoje ljudsko dostojanstvo.

Kad sam se odlučio na izbjeglištvo, sve mi je to bilo jasno, ali se preda mnom uopće više i nije postavljalo pitanje ostati ili otići. Morao sam ići. naravno, ilegalno. O odlasku u emigraciju razmišljao sam još o Starog gradiški. Tada mnogo manje nego po izlasku s robije. U Staroj Gradiški bilo nas je stotinjak političkih osudjenika, i nismo se mnogo bojali zatvorske uprave, slobodnije, nebojaznije smo razgovarali unutar zatvorskih zidina nego što to razgovaraju ljudi na zagrebačkim ulicama i kavanama.

Svi ti zatvorski stražari u biti su zapravo velike kukavice. Za vrijeme upada hrvatskih gerilaca u Bugojno bili su neobično dobrohotni prema nama, pa i oni najgori, a mi nismo znali odkuda ta iznenadna promjena, te poplava dobrote, dok nismo pročitali u novinama vijest da je “hrabra” jugoslavenska vojska i policija razbila malobrojnu skupinu gerilaca. U Staroj Gradiški nas je spašavao naš veliki broj, mi nismo imali šta izgubiti.

Na “slobodi” je bilo drugačije. Ljudi se nastoj prilagoditi, zamorno je i neuzbudljivo svaki dan biti heroj. Ipak, nije teško zamijetiti da je sada solidarnost medju ljudima daleko, čak i neuporedivo veća nego prijašnjih godina. Za vrijeme prijašnjih tamnovanja i izlaska na “slobodu” hrvatski prognanici su gladovali, a što je još gore, ljudi su ih se klonuli. Sada toga više nema, a to je njabitnije. Bez medjusobne solidarnosti, nema ni zajedničke slobode.

U domovini više nisam mnogao ništa učiniti, nisam se mogao ni maknuti, a da mi Udba nije bila za petama. Pri kraju prošle godine u Dubrovniku nasred Straduna – kako kažu, najljepše ulice na svijetu – napalo me je petnaestak meni potpuno nepoznatih osoba. Oborili su me s ledja snažnim udarcem u zatiljak, a onda su me udarali nogama u glavu. Sa mnom u društvu bio je Joseph Levy, student iz Jeruzalema. Njega nisu dirali. Njemu sve to nije išlo u glavu. Poslije mi je tvrdio da ih je bilo najmanje dvadeset.

Sve su to promatrala dva milicionera, ali nisu ništa poduzimali. Mnogobrojni prolaznici su se zgražali, ali se nitko nije usudio da mi pritekne u pomoć. Podnio sam tužbu protiv dubrovačke policije, ali mi javni tužitelj nije na nju uopće odgovorio, te mi je tako bilo onemogućeno da vodim privatni sudski postupak protiv policije. naime, privatni sudski postupak se može voditi tek kad javni tužitelj odbije tužbu, a moju on nije ni odbio ni usvojio.

Nije bilo ni govora o tome da u Hrvatskoj dobijem bilo kakav posao. Dosta sam obilazio po knjižnicama i prikupljao razpoložive podatke o policijskim i političkim progonima u Hrvatskoj od godine 1945. do 1966. Namjeravam napisati knjigu o tome, svojevrsnu povijest hrvatske u tom vremenskom razdoblju. Imam dosta podataka i iz Arhiva Građanskog komiteta Saveza komunista u Zagrebu. Dok sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, dobio sam uvid u sve zapisnike gradskog komiteta od 1945-1966. (Naravno da Bruno tada kada je ovo pisao 1975. godine nije mogao iznijeti ime osobe koja mu je sve te podatke dao, ali se danas za sigurno zna da je to bio sada pok. dr. Franjo Tuđman. Mo. Otporaš.) Naravno, na svemu tome treba još mnogo raditi, upotpuniti materijalima do kojih nisam mogao doći u domovini. I to je takodjer bio jedan od važnih razloga radi kojega sam se odlučio otići u emigraciju.

Mislim da se ovdje dade mnogo toga načiniti. U emigraciji se nalazi oko jedna četvrtina (danas još više, mo.) hrvatskog nacionalnog bića, tu su i mnogi moji nekadašnji prijatelji i mnogi supatnici iz prijašnjih policijskih progona. (Svakako bi trebalo s ovim opisom Brune Bušića usporediti neke (i mnoge izvadke) iz knjige Rudolfa Arapovića “TOP SECRET – DL 2295O3 – HB PRESS . Washington, D.C. Za bolje razumijevanje ovog opisa Brune Bušića, ja ću iznijeti s korice naslovne strane samo ovaj uvod u spomenutu knjigu:

“Ova knjiga sadrži tajna izvješća suradnika, ustvari doušnika UDB-e u zemlji i inozemstvu, dojave jugoslavenskih ambasada u Beču, Buenos Airesu, Washingtonu, D.C, konzulata u Chicagu, dojave i neke elaborate savezne UDb-e u Beogradu te “operativni dnevnik za obradu” iz Dosija ličnosti (DL) 229503, što su nastali koncem šesdesetih i sedamdesetih godina minulog stoljeća. Izvješća ne “obrađuju” samo “lice” pod brojem dosjea 229503, nego, dapače, daju određeni presje događaja, osoba i organizacija toga vremena u hrvatskom pokretu otpora protiv jednog zločinačkog i terorističkog režima i njegove tvorevine, što taj materijal čini zanimljivim za širu publiku. U ovoj će knjizi, zato, “svatko” naći ponešto za sebe ili o sebi. Knjiga, ipak, najvećma govori o karakteru UDB-e i njenih suradnika (doušnika)…”
Moja opaska, Otporaš.) Bilo bi ih zaista teško sve ovdje nabrojiti. Znao sam da u emigraciji redovito izlaze hrvatska glasila: “Hrvatska Revija” i “Nova Hrvatsa”. Još dok sam bio u parizu, u tijeku 1970. i 1971., redovito sam pratio “Republiku Hrvatsku”, “Hrvatski Glas”, “Hravtsku Državu” i druga hrvatska glasila u inozemstvu i u svima njima sam nalazio vrijednih članaka, izvanrednih zapažanja.

Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus

Hrvatska je emigracija potpuno jedinstvena u jednoj stvari: hoće svoju suverenu hrvatsku državu. To je najbitnije, sve drugo je od sporednog značenja. Nijedna dosad poznata emigracija u svijetu nije mogla bez medjusobnih svadja, sumnjičenja, nepovjerenja, pa tako ne može bez toga ni hrvatska emigracija. Dovoljno je pročitati uspomene davnog ruskog prognanika Hercena. To sve spada u folklor. Ljudi u domovini nisu ništa manje frustrirani. medjutim, čim se intezivira borba za hrvatsku državnost, čim ona pokaže neke rezultate, te medjusobne emigrantske, odnosno domovinske, nesnošljivosti i sumnjičenja nestaju.

Ljudi troše svoje sposobnosti, svoj najčišći idealizam na medjusobne svadje, jer se moraju nekako osloboditi viška vlastite snage i slabosti. Razumljivo je da će i mnogi najplemenitiji ljudi biti sumnjičeni kao udbaši sve dok ne počne svakodnevna aktivna borba za hrvatsku državnost. Čim se borba za hrvatsku državnost afirmira, prestat će emigrantske svadje, a udbaške zvijeri će tek tada pokazati svoj trag. To je povijesna neminovnost.

Bilo bi zamorno, a i nepotrebno, po tko zna koji put nabrajati i raščlanjivati one prijelomne povijesne trenutke kad smo se mi Hrvati zbog vlastitih, počesto tako teško razumljivih antagonizama nalazili na suprotnim stranama istoga tragičnog razbojišta. Sva hrvatska povijest pokazuje i dokazuje da hrvatski narod nitko nije mogao potčiniti, ako on to nije sam sobom učinio. Vlastitim smo snagama umanjivali veličinu svoga nacionalnog bića i prostor svoje domovine. (Točno Bruno! Ugledajmo se na sve ono što se je reklo o onim Hrvatima koji su svoje živote dali za obranu Hrvatske Države, a njihove žrtve i živote omalovažavalo, klevetalo, ocrnjivalo do tolike mjere da i danas ima takozvanih Hrvata kojima se koža ježi čim se njihova imena, znakovlje, pozdrav i odore spomenu. Mo. Otporaš.) Tragično povijesno sjećanje trajno je bilo obnavljano u svakodnevnu zbilju.

Godina 1971. bila je u mnogočemu prijelomna. Vizija hrvatske državnosti, oslobodjena fikcija i zabluda prošlosti, poprimala je svoje konačne oblike. Iz neodgonetnutih dubina prošlosti uzdizao se ritam hrvatskog naroda sve uskladniji s njegovim povijesnim i etničkim prostorom. Hrvatski narod oslobadjao se straha i tragičnog prokletstva, koje vjerojatno nikada i nije bilo izrečeno. Prebrzo su nestali antagonizmi i padale stare opreke unutar hrvatskog nacionalnog bića, a da bi to moglo promaknuti neprijateljima hrvatske državnosti i slobode.

Bilo je dosta simbolike u pojedinim sudskim procesima koji su održani nakon Karadjordjeva. Zbog istog čina – razbijanja Jugoslavije i uspostave države Hrvatske – sudilo se meni kao prvooptuženom, koji sam godine 1957. za sva vremena bio izbačen iz svih gimnazija u Jugoslaviji, zato što sam te godine, zajedno s još desetak imotskih i širokobrijeških gimnazijalaca sudjelovao u osnivanju ilegalne antijugoslavenske, antikomunističke organizacije; sudilo se kao drugooptuženom Dragutinu Šćukancu, koji je bio predratni komunista i prvoborac; i kao trećeoptuženom dr. Franji Tudjmanu, partizanskom generalu i hrvatskom povjesniku. To zajedništvo sudbina i nastojanja htjeli su na sudu potvrditi i braniti Miroslava Krleža i generala armije Ivana Rukavina, ali im to nije bilo omogućeno. kao dokazni materijal protiv Tudjmana čitani su dugi odlomci iz “Hravtskih razgovora o slobodi”, (novina, mo.)  “Obrane”, “Republike Hrvatske”, “Hravtske revije”. Htjelo se dokazati duhovna veza izmedju emigracije i domovine.

Zapravo u tu duhovnu vezu, to zajedništvo osjećaja i nastojanja i nije trebalo dokazivati, ono je očito, jer svaki Hrvat bez obzira u kojem se dijelu svijeta nalazio, bez obzira na osobna politička naziranja, prijašnje zablude i promašaje, danas želi i hoće uspostavu svoje suverene slobodne države Hrvatske.

Kad sam stekao uvjerenje da ja osobno mogu više pripomoći tom zajedničkom nastojanju ako se pridružim iseljenom i izbjeglom dijelu hrvatskog naroda, otišaso sam iz domovine. Uvjeren sam i siguran sam: ne zauvijek!

Neka ovaj opis bude:

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA!

Prepisao Mile Boban, Otporaš za Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

16. listopada 1990. – Povratak bana Jelačića na Trg

Objavljeno

na

Objavio

U veličanstvenom ozračju na glavni zagrebački trg 16. listopada 1990. ponovno je postavljen spomenik banu Josipu Jelačiću.

Brončani kip, djelo austrijskog kipara Dominika Fernkorna, postavljen je 1866., tada okrenut sjeveru, ka Mađarskoj. Sve do 1990., otkada je okrenut ka jugu, spomenik je, baš kao i sjećanje na legendarnog bana, bio podvrgnut kontroverzama.

Kip je smetao Mađarima koje je porazio, a pod njim je prilikom posjete cara Franje Josipa zapaljena mađarska zastava.

Komunistički režim preimenovao je prostor u Trg Republike te je uklonio bana 1947. Komunisti Jelačića ipak nisu uspjeli odstraniti iz hrvatske memorije, iako je bilo zabranjeno spominjati ga.

Uoči demokratskih promjena Hrvatska socijalno liberalna stranka organizirala je 1989. potpisivanje peticije o povratku bana Jelačića na glavni trg. Iako rastavljen u dijelove, zahvaljujući muzeologu Antunu Baueru, ravnatelju Gliptoteke, kip je sačuvan, piše HRT

Restauraciju je obavila obitelj poduzetnika Željka Šelendića koji je na natječaju pobijedio jer je ponudio besplatno izvođenje svih radova. S obzirom na to da su neki dijelovi bili uništeni, Šelendići su ih iznova napravili, kao i gipsanu repliku za slučaj da se spomenik ošteti.

Nakon tri mjeseca mukotrpnog rada u smjenama, 7. listopada 1990., obnovljeni spomenik krenuo je praćen razdraganim mnoštvom iz ulice Bešići, te se preko Gračana i Ksavera vratio na Trg. Za službeno otvaranje simbolično je izabran 16. listopada, datum Jelačićeva rođenja.

Iako su u tom razdoblju hrvatski Srbi proglasili paradržavnu tvorevinu, oružjem napadali policijske stanice na Baniji te blokirali i minirali prometnice Dalmacije i Like, Zagrepčani su, iako euforični, dostojanstveno proslavili povratak omiljenog hrvatskog bana na glavni gradski trg.

Svečanost je pred više od 100 000 okupljenih otvorio gradonačelnik Boris Buzančić, a potom hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman nakon čega je počelo veliko slavlje.

facebook komentari

Nastavi čitati