Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Ako nema dovoljno domaćih mrzitelja, uvozit ćemo strane

Objavljeno

na

Navodno najtoplije ljeto na Sredozemlju u zadnjih 1500 godina (valjda otkad su počela mjerenja), što povezujem s povijesti Hrvata koji su dva stoljeća poslije pali na bizantski trik i doselili se na jug, a tako im je bilo lijepo i prohladno u današnjoj južnoj Poljskoj i Češkoj.

Nitko im nije rekao da će daleki potomci biti nošeni toplinskim valovima i da do toga prekrasnoga plavog mora mnogi ne će ni doći od silnih stranih turista. Pa i u međuvremenu, ne zaboravimo, Hrvatska je bila tranzitna turistička zemlja – u doba Petra Svačića a i nešto prije i poslije, gomile hodočasnika i križara prolazile su ovim krajevima s plemenitom namjerom da dođu do Jeruzalema, ali su usput krajnje neplemenito pljačkali sve što su stigli, o naknadnom razaranju Zadra da ne govorimo – najvažniji grad u hrvatskoj povijesti još su jednom razorili „saveznici“ četrdesetih godina prošloga stoljeća, o čemu je iscrpno pisano po prvi put u zborniku Hrvatskoga kulturnog vijeća (usporedba „razaranja“ Knina devedesetih i stvarnog uništenja Zadra četrdesetih, u svezi s haaškim suđenjem za tzv. prekomjerno granatiranje).

Nazor

Žalibože, naši zbornici nisu došli do širokoga kruga čitatelja, ali jest nedavni feljton u dnevnim novinama iz kojega sam saznao što nisam znao, da je naime dobrodušni čiča Vladimir Nazor održao ondje nakon „oslobođenja“ bijesan govor na ruševinama, s porukom da treba razoriti i ono što nije uspjelo „saveznicima“, pa sagraditi novi i ljepši, socijalistički valjda Zadar. S tim u svezi, ako je navod iz feljtona točan, a jest, treba ozbiljno priupitati kako to da se najveća hrvatska državna nagrada za kulturu i danas zove po Vladimiru Nazoru, shodno nazorima koje je obznanio u Zadru. Nimalo različitim od preporuka uglednih Rimljana, pristaša razaranja Kartage (no oni su imali razloga za taj zahtjev).

Otišao sam malo predaleko u povijest, pa se vraćam zbilji ovoga paklenskoj ljeta: požari, potresi, nevremena, pijavice, partijaneri, pijanice, buka, gužve, tuča, suša, tučnjave, ubojstva, prometne nesreće, stradavanja neopreznih u japankama na planinama. Hrvatska puna života i ponekih smrti, jako zanimljivih televizijskih priloga s uvijek istih naplatnih mjesta (koliko dugo čekate?) , izvješća o tome „koliko se dnevno ostvari noćenja“ (i to se čulo), o tome koliko se čeka na blagajnama Plitvičkih jezera jer ih ima (blagajna) kao i prije dvadeset godina. I o tome da je Dubrovnik začepljen (doslovce) jer ugostitelji ne samo što masno naplaćuju nego i u odvode puštaju masti. Pa ipak je, kažu u izvješćima, Dubrovnik i dalje top destinacija. Oduvijek je to i bio, i prije igara prijestolja, bio je top destinacija i u ratu kada su ga srpsko-crnogorski razbojnici i armija gađali topovima. Glede žive umjetnosti – ona je postala žrtvom novih razbojnika sa zvučnicima koji proizvode tenkovsku buku, pa je na Dubrovačkim ljetnim igrama bilo kakva predstava na otvorenom postala nemogućom, te je čarolija nestala. Još prigušen, ali sve snažniji pokret otpora protiv bučnoga turizma, može se nazrijeti.

U međuvremenu, od zadnjega javljanja, analizirali su se dojmovi s velikih proslava, u Kninu, Slunju, Sinju i drugdje, s naglaskom na hapšenja (ne uhićenja) hrvatskih branitelja i potomaka u Kninu, sedmorice veličanstvenih koji su dobri i pouzdani u ratu, ali ih u miru hrvatska policija (to jest dubinski dio državne vlasti) privodi u postaje i makar verbalno zlostavlja i novčano ili zatvorski kažnjava zbog verbalih delikata, kojih navodno nema osim kada sive vlasti kažu da ih ima. Knin se nastavio u Slunju, gdje je i opet bilo verbalnih delikata kojih u zakonu nema osim kada pupovci vele da ih ima. No Pupovca ne zanima toliko verbalni delikt, on je puno širi, njega muči što je nešto plaćeno iz državnoga proračuna jer je njemu na srcu jedino i samo hrvatska država i njezin interes, vrti svaku kunu prije nego ju potroši, što je vrlo lijepo i pohvalno. Ako će se koja kuna potrošiti na proslavu Oluje, toliko će kuna nedostojati njegovim novostnim tiskovinama, ali i ostalim podmetanjima Hrvatskoj za račun Beograda. On je, naime, na vlasti ili barem u vlasti, njegovi su Srbi po ministarstvima i dok (navodno ili ne) njegove ruke u Saboru odlučuju o krhkoj stabilnosti, dotle će raditi što hoće.

Glede uhićenja branitelja: samo je stameni biskup Košić dignuo glas i jasno rekao o čemu se tu radi, i o kome se radi, ostali su šutjeli ili potiho rogoborili. Valjda misle da se Crkva ne treba miješati u politiku, premda ovaj slučaj s doista hrvatskom politikom nema nikakve veze, nego s onom koju smo srušili devedesete, dakle represivnom komunističkom i jugoslavenskom. I tu je odgovor na sva pitanja, pa i na stalne potmule napade na Katoličku crkvu, Crkvu u Hrvata, na sveprisutne i nanovo potezane porive za ukidanjem ili promjenama ugovora s Vatikanom, drske uvrede upućene vjernicima i medijsko izopćenje onih – pa i poznatih sportaša – koji se ne libe priznati da su vjernici.

Ako nema dovoljno domaćih mrzitelja, uvozit ćemo strane, kao što smo uvezli stanovitoga Paula Stubbsa koji bolesnom nadbiskupu zagrebačkom, kardinalu Bozaniću, poručuje „Die you evil S of a B“. Taj je Stubbs bio (navodno se povukao) savjetnik Ekonomskog instituta, ali i više od toga, član Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. U Hrvatskoj! Sada će postati perjanicom raznih „društvenih“ instituta i udruga koje misle, govore i pišu isto, možda manje vulgarno, ali svakako uporno, i ne radi se tu o vjeri ili nevjeri, o vjernicima i ateistima, nego o rovarenju protiv hrvatskoga, katoličkog naroda koji nikako da se osvijesti, modernizira, odbaci svoje običaje, jezik i vjeru. O tome se radi. I to se uvozi… A bez Boga se ne može, ne mogu ni ateisti. Eto lijepe ilustracije: paradni ruski veleposlanik Azimov, relikt iz doba SSSR-a, kaže da je Putin dar Božji. Baš tim riječima. Pa kako je to nepostojeći Bog darovao Rusiji … itd, da vas ne zamaram. (Najnovije ankete iz Rusije kažu da je od Putina još veći dar Božji bio Staljin, prvi na listi velikih.)

Petar Perica

Inače, nemam ništa osobno protiv ateista i napola ateista, pa ni protiv frtalj ateista, ali imam protiv vojujućih nevjernika koji križarski (ha) rat protiv hrvatstva zamataju u protuvjerske haljine, ne bi li ispali lukavi. Njihovi medijski prilježnici nešto su oprezniji, osim pojedinih kolumnista koje više nitko ne čita jer su pročitani, a u dane velikih vjerskih blagdana i sami postaju vrlo pobožni kako bi nešto ušičarili, povisili nakladu itd., recimo za Veliku Gospu koju promiču i prodaju kao prodavači na štandovima, priznajući tako neizravno da protiv ne samo marijanske nego i općenito vjerske orijentacije hrvatskoga naroda u stvari ne postižu nikakve rezultate, pa hajde da se prilagodimo, da barem nešto na tome zaradimo, kad već kršćanski zli kurvini sinovi beskrupulozno traju i truju mladež koja hoda od Solina do Sinja i na drugim cestama, prema Aljmašu recimo. I pjevaju mladi „Rajsku djevu“ Petra Perice strijeljanog 1944. na Daksi, zajedno s velikim brojem dubrovačkih intelektualaca.

Možda bi Perica bio blaže kažnjen da Rajska Djeva nema nastavak, to jest kraljica Hrvata, što je komunističku bandu užasno nerviralo pa su autora poslali nevidljivom Bogu, za njih neshvatljivom jer nadnaravno ne priznaju i ne poznaju, a njihovi sadašnji potomci ne priznaju ni naravno a nekmoli nadnaravno – mislim, naravno, na rodnu ideologiju. Tako daleko nije otišao, niti je mogao, ni njihov bog Karl Marx, prvorazredni šovinist i rasist na čijim su se djelima školovala dva naraštaja, a svakako i onih 120.000 udbaša (podatak dao Hebrang) što danas čine vezivno tkivo duboke države koja nesmetano i radosno živi u tijelu demokratske samostalne hrvatske države, kao trakavica.

Nevidljivi Bog, da. Ali ima i vidljivih, jedan od njih je svakako mladi, bucmasti sjevernokorejski vođa kojega njegov narod, jer mora tako, preštimava kao hodajuće božanstvo. Malo, debelo božanstvo upravo dovodi svijet do ruba i ponešto preko ruba nuklearnoga rata, poslije kojega će oni koji prežive imati klimatske promjene prema kojima su ove aktualne priče za malu djecu. Težište se ovih dana prebacuje na Daleki istok, Bliski ostaje u drugom planu, a tzv. Balkan u petom. Što je Banjaluka prema Guamu, što Dodikove prijetnje da će i Hrvati imati Oluju, što Izetbegovićevo petljanje po Pelješkom mostu, koje dobiva sve veće dimenzije, što muslimansko guranje Hrvata u propast, srbijansko svojatanje ada ili sv. Ilija na Žumberku? Ovim će se dijelom svijeta baviti trećerazredni američki i europski političari s petorazrednim znanjem o povijesti i sadašnjosti, uostalom kao i do sada.

Hrvoje Hitrec/HKV

P. S. (Čujem da je moje pitanje gdje je Pariz, izazvalo ponešto nedoumice i sumnje u moju i inače skromnu zemljopisnu naobrazbu. Riječ je bila o postavljanju novih veleposlanika te su umjesto zemalja navođeni glavni gradovi država, a Pariz nije spomenut – dugogodišnje sjedište ambasadora Ive Goldsteina s bistom zločinca Tita na stolu ili iza leđa. Ovih je dana tajna objašnjena – veleposlanici su „usuglašavani“ u dvije runde, a Pariz je došao na red tek u drugoj, pa je tako polovicom kolovoza ljubitelj Tita ipak odletio iz Pariza, a instaliran je Filip Vučak, nadam se s posve drukčijim sklonostima. Vrijeme u kojemu su postavljani tipovi kao Ivo, doista je na mnoge načine izgubljeno vrijeme za Hrvatsku i to se vidi na svim područjima: ciljano su bili u doba raznih nenarodnih predsjednika i nenarodnih izvršnih vlasti imenovani u delikatne države oni koji će Hrvatskoj odmagati kada god mogu, opanjkavati ju i svađati sa zemljama u kojima prebivaju.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati