Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Osnovati povjerenstvo za suočavanje s glupošću

Objavljeno

na

Ide proljeće, domaće kokoši su zatvorene jer se čeka da ptice migriraju. Očekujem da State Department ustanovi kako su u Hrvatskoj zatvori za kokoši prenatrpani. Ta bi se primjedba dobro uklopila u ostale sročene u okrilju Obamine ekipe, a na podlozi gnjevne hrvatske pučke braniteljice Lore, kojoj lani Sabor nije prihvatio izvješće, te se odlučila na odmazdu. Tko sve brifira američko vanjskopolitičko tijelo i je li to regulirano kakvim propisom, ne znam. Samo mogu slutiti da su u tome osim pučke Lore još i razne civilne udruge za opanjkavanje Hrvatske, pupovčani i visibabe (pa proljeće je), odnosno svi koji su već četvrt stoljeća i više traumatizirani pojavom hrvatske države.

U spomenutom SD izvješću ponavlja se naravno i žalopojka o užasnom položaju manjina (valjda jedne) u Hrvatskoj, na podlozi SNV-a, a spominju se i neke fekalije u kulturi. O sustavnom vrijeđanju hrvatske većine (u proizvodnji ne samo „Novosti“) nema ni riječi, o srpskoj proslavi ubojstava Hrvata (Srb) ni riječi, o četničkim provokacijama u Hrvatskoj ni slova. No dobro, izvješće se odnosi na 2016. U međuvremenu je srpskim „Novostima“ ukinuto financiranje, zabranjeno je četničko okupljanje u Srbu, i slično. Ha! Da je Hrvatska posve normalna država, to bi se i zbilo, ali nije. Ovdje vrijedi pravilo da se Hrvate može vrijeđati do besvijesti. Ako dođe do promjene Ustava, i to bi se pravilo moglo prometnuti u ustavnu odredbu.

Crveni šmrkavci

O navodno strašnoj situaciji u Hrvatskoj već ima elemenata i iz ove godine koja je tek u povojima. Tako izlazi za saborsku govornicu Ranko Ostojić i veli da je samo pitanje dana kada će poteći krv. U Hrvatskoj. O tome da je već potekao alkohol u krvi, ni riječi. Na problem ovisnosti ukazala je Mirela Holly, s tim da su mlađi i srednji ljevičari skloniji drogama, posebno kokainu i jugofiliji. Crveni šmrkavci očito često šmrkaju (ili što već rade) pa postaju drski ili balkanski rečeno – bezobrazni. Ne žele se obezobroziti. Nije ih uplašilo ni novo povjerenstvo za suočavanje s prošlosti jer su u njemu mnogi njihovi zatucani predstavnici koji će komunističke zločine ublažiti ili posve negirati.

Ukoliko zaključak povjerenstva glede Bleiburga i Križnih putova ne bude da se radilo i radi o najvećem genocidu nad Hrvatima u povijesti, onda je posao jalov. Ako zaključak ne bude da je komunizam komprimirano zlo, da je Tito jedan od najvećih zločinaca u dvadesetom stoljeću, da su jugoslavenski komunisti pola stoljeća sustavno terorizirali (posebno) hrvatski narod, da su to činili s enormnom većinom Srba u vojsci, policiji i tajnim službama – onda povjerenstvo ne treba ni početi raditi. Sve su to, naime, poznate i nepromjenjive povijesne činjenice. Pa ako se u povjerenstvo uguralo ljude koji činjenice ne priznaju, koji su odgojeni na krivotvorinama a i sami ih stvarali, sve to nema nikakva smisla niti je „ujednačavanje“ moguće. Takva je dosjetka samo nedostatan supstitut za istinsku i potrebnu lustraciju u opsegu koji je još moguć. Moj zaključak: to me povjerenstvo neodoljivo podsjeća na ono katoličko-pravoslavno o blaženom Alojziju Stepincu.

Pitanje arhiva, i onih u Beogradu

Na stanovit način s radom suočavajućega povjerenstva povezano je i pitanje arhiva, ali ako se i otvore svi arhivi, ako se dovuku i oni koji su sada u Beogradu (zašto su još ondje?), zločinački karakter jugokomunizma ne će naravno biti negiran, nego potvrđen. U bilo kakvom zaključku povjerenstva ne će biti navedena imena i prezimena komunističkih baraba (možda ni oberbarabe) te arhivi i podatci iz njih izvučeni mogu biti samo registar bijednika koji su desetljećima živjeli od prokazivanja i zlostavljanja hrvatskoga naroda, podosta njih i sami pripadnici toga naroda. Takav registar ipak ima smisla čak i ako su zločinci mrtvi. Kao memento. I kao povod za istraživanje o djelovanju današnjih njihovih duhovnih, ideoloških sljedbenika – istraživanju koje će pokazati kako se crveni šljam utjelovio u suvremeno hrvatsko društvo i nametnuo kao arbitar političke i etičke ispravnosti, kao stalan i uporan zastupnik teze da Hrvati ne zaslužuju svoju državu, da ne mogu svoj jezik nazivati svojim, narodnim imenom, da su ostali na razini plemena koja se nisu uspjela oblikovati u naciju, da su bili i ostali fašistoidna družba koja i danas – a to je smisao rankoostojićevih poruka – prijeti nekomu i nečemu, izaziva krvave sukobe i vraća Hrvatsku u totalitarnu, dotično ustašku prošlost.

Opisani crveni arbitri drže u ovom trenutku u rukama dobar dio pravosuđa, kulture i obrazovanja (Filozofski fakultet), dobar dio gospodarstva u koji su uložili novac iz bivših partijskih fondova, a nastoje i uspijevaju uvući regionalni kapital nastao na sličan način (Bijedić itd.), uvlače se u investicije iza kojih stoji mutna „internacionalna“ mreža i zaposjedaju u zadnje vrijeme posebno hrvatsku obalu na kojoj grade turističke utvrde koje vrlo lako mogu postati i vojne (ili su već imale tu svrhu – Kupari, itd.)

Izmiče im iz ruke “naprednjaštvo”

U etičkom području suvremenu hrvatsku državu podrivaju notornim komunističkim optužbama o kontrarevoluciji, koju nazivaju konzervativnom revolucijom i vrlo su na nju gnjevni jer vide da im izmiče iz ruke njihovo „naprednjaštvo“ iz jugoslavenskog režima, ali i novo vlasništvo nad „naprednim idejama „koje su u međuvremenu usvojili i prisvojili s nekad omrznutog im zapada, te su od progonitelja homoseksualaca postali njihovi zakleti zatočnici, postali su pristaše rodne ideologije za koju u svoje vrijeme nisu ni znali (a nisu ni mogli, uglavnom), pristaše teorije da brak nije zajednica žene i muškarca, i nastavljači svoje (još uvijek taj njihov zakon postoji) neznanstvene teorije o pobačaju i početku života.

Referendum nakon kojega je odredba o braku ušla u hrvatski Ustav, bio je njihov veliki poraz, ali zato sada pokušavaju smanjiti štetu i diverzantski napadaju Stiera zbog njegovih primjedaba europskom vijeću (na nacrt zaključaka Vijeća u svezi s prioritetima EU upućenim tijelima za ljudska prava Ujedinjenih naroda) koje nisu drugo do interpretacija ustavne odredbe o obitelji i braku, uz to sukladne mišljenjima Mađarske i Poljske, primjerice. Hrvatska Vlada mora se braniti od optužaba da je za zabranu pobačaja, premda o tome nije bilo riječi i premda pravo na pobačaj ne spada u (UN) ljudska prava. No bio je to povod da se opet jednom razmaše rasprava o pobačaju u kojoj smo čuli pregršt perverznih izjava o početku života.

Kad nastaje život

Svako zlo za nešto dobro. I ja sam tek sada saznao da je u znanosti jedini preostali spor o početku života – u kojem trenutku počinje život unutar prvih 78 sati. To nadalje znači da se nakon 78. sata bez ikakve sumnje radi o nastanku života, toga najvećeg čuda, i da u svim satima i svim tjednima i mjesecima nakon toga sata imamo živo biće, koje još djeluje ponešto neobično ali je izvan svake sumnje čovječje biće i vrlo brzo postaje i oblikom nerođeno dijete koje treba i mora imati svu moguću zaštitu kao i rođeno dijete. I mogućnost da se razvije i rodi, o čemu se već i brine prenatalna medicina.

Zastupnici pobačaja do ne znam kojega tjedna (poodmakle) trudnoće i nakon svih znanstvenih dokaza o početku života, i nadalje tvrde da se „ne zna od kojega tjedna ili mjeseca počinje život.“ Iz redova takvih idiota treba osnovati povjerenstvo za suočavanje s glupošću. (Opaska: slične budalaštine prodrle su čak i u jezikoslovnu sferu, pa u jednom inače ne tako lošem rječniku hrvatskoga jezika nailazim na objašnjenje imenice „život“, gdje se kaže da je život stanje od rođenja ili izniknuća do smrti ili uginuća biljnog ili životinjskog organizma i ljudi.) U svezi s tim , čitam intervju s novom rektoricom Sveučilišta u Rijeci (diplomirala u Beogradu, doktorirala u Zagrebu), ljubiteljicom Rade Šerbedžije, koja doslovce kaže da trenutkom začeća ne započinje život, te da pobačaj nije ubojstvo.

No, pustimo za sada Rijeku gdje već sedamdeset godina vladaju jugoslavenski komunisti i kadroviraju na svojstven im način.

Promjene na bolje

Idemo vidjeti kako stoji Hrvatska u cjelini, bez rečene enklave.

U svemu, u ovom smo trenutku suočeni sa sadašnjošću u kojoj je na vlasti (ponešto umjerena, ponešto stidljiva) opcija koja nastoji poštovati hrvatsku baštinu u svim njezinim oblicima, tvarnim i duhovnim, koja se bez panike brani od nasrtaja crvene oporbe i njezinih internacionalnih sponzora, od potvora o ustašizaciji, ali je pretjerano spora u rezanju repova koje su ostavili gušteri u institucijama, od diplomacije do kulture. U zadnjih godinu i pol Hrvatska se ipak promijenila nabolje i to treba reći, bez ironije. Ako mi dopustite autoplagijat, citirat ću samoga sebe: u opsežnoj knjizi „Hrvatska nakon dvadeset godina – kako dalje?“ (2010.) moj je tekst objavljen na uvodnom mjestu pod naslovom „Hrvatska nije položila državnu maturu“ a započinje ovako: „Suvremena hrvatska država bila je u samome početku nalik Heraklu koji se već u kolijevci morao boriti sa zmijama i uspio ih zadaviti. U prvih deset godina moderna tvorevina državotvornoga hrvatskog naroda izrasla je u čvrstu djevojčicu koju ni ratni pakao , ni dječje bolesti, ni zlostavljanje u međunarodnoj školi nisu učinili depresivnom. U hrvatskoj je školi imala odlične ocjene iz povijesti, u školi života naučila je da se mora tući za svoje dostojanstvo, a otac ju je naučio da ne smije ulaziti u tuđe automobile…U adolescentnoj dobi, međutim, Hrvatska da počela ponašati vrlo ambivalentno, družila se s ološem i postala ovisnicom, uzimala potajice iz kuće vrijedne stvari i prodavala ih da može kupiti drogu i skupe haljine, ponižavala se, zaduživala i odlazila u krevet sa strancima, a takav se način života odrazio i na njezine ocjene u školi. Do mature je nekako dospjela, ali državnu maturu nije položila.“

Od toga je teksta prošlo sedam godina. Svršetak teksta glasi: “… treba biti svjestan da danas većini nepojmljive promjene i još neprozirna kretanja mogu ne samo zauvijek spriječiti nakazne misli o jugosferi, nego i biti dobitak za hrvatsku državu. Preduvjet je da ona sama, takva kakva sada jest, nedovršena i nesavršena, učvrsti svoje noge , razbistri glavu, postane dostojna ljepota koje joj je Bog dao i uspravi pognutu kičmu, da se od drugorazredne države stvarno dovine do statusa ugledne zemlje… Pa kada bude imala trideset godina, suvremena hrvatska država bit će lijepa i samouvjerena žena i majka…“.

Možda ponešto patetičan tekst, namjerno pisan kao budnica. U međuvremenu se dogodilo mnogo toga (Josipović, Milanović) što je dvadesetgodišnjakinju zaustavilo u razvoju i gotovo joj razorilo život. No, još četiri godine nedostaje Hrvatskoj do tridesete. Ako se bude radilo pametno, dovoljno da na deponije odvezemo barem najveći dio smeća koje su nakupilo u protuhrvatskim vrećama, da spriječimo nove tendencije prema svrstavanju Hrvatske u drugorazredne europske države, da stvorimo ozračje u kojemu Hrvatska postaje dijelom uvelike izgubljenog kršćanskog identiteta Europe, da u novoj situaciji nestabilne Europske unije potražimo svoju stabilnost i samosvojnost, da stvaramo saveze – pa i vojne – s prijateljima, da neprijateljima pokažemo zube, kako se nikada više ne bi usudili stupiti nogom na hrvatsku zemlju. Da napokon položimo državnu maturu. I da budemo dostojni predaka koji su – premda u mnogim trenutcima povijesti malobrojniji no što smo mi danas – uspjeli opstati na ovoj lijepom i opasnom djeliću planeta. Unije i savezi su privremeni i promjenjivi, samo je Hrvatska vječna.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati