Hitrec: Osnovati povjerenstvo za suočavanje s glupošću

0

Ide proljeće, domaće kokoši su zatvorene jer se čeka da ptice migriraju. Očekujem da State Department ustanovi kako su u Hrvatskoj zatvori za kokoši prenatrpani. Ta bi se primjedba dobro uklopila u ostale sročene u okrilju Obamine ekipe, a na podlozi gnjevne hrvatske pučke braniteljice Lore, kojoj lani Sabor nije prihvatio izvješće, te se odlučila na odmazdu. Tko sve brifira američko vanjskopolitičko tijelo i je li to regulirano kakvim propisom, ne znam. Samo mogu slutiti da su u tome osim pučke Lore još i razne civilne udruge za opanjkavanje Hrvatske, pupovčani i visibabe (pa proljeće je), odnosno svi koji su već četvrt stoljeća i više traumatizirani pojavom hrvatske države.

U spomenutom SD izvješću ponavlja se naravno i žalopojka o užasnom položaju manjina (valjda jedne) u Hrvatskoj, na podlozi SNV-a, a spominju se i neke fekalije u kulturi. O sustavnom vrijeđanju hrvatske većine (u proizvodnji ne samo „Novosti“) nema ni riječi, o srpskoj proslavi ubojstava Hrvata (Srb) ni riječi, o četničkim provokacijama u Hrvatskoj ni slova. No dobro, izvješće se odnosi na 2016. U međuvremenu je srpskim „Novostima“ ukinuto financiranje, zabranjeno je četničko okupljanje u Srbu, i slično. Ha! Da je Hrvatska posve normalna država, to bi se i zbilo, ali nije. Ovdje vrijedi pravilo da se Hrvate može vrijeđati do besvijesti. Ako dođe do promjene Ustava, i to bi se pravilo moglo prometnuti u ustavnu odredbu.

Crveni šmrkavci

O navodno strašnoj situaciji u Hrvatskoj već ima elemenata i iz ove godine koja je tek u povojima. Tako izlazi za saborsku govornicu Ranko Ostojić i veli da je samo pitanje dana kada će poteći krv. U Hrvatskoj. O tome da je već potekao alkohol u krvi, ni riječi. Na problem ovisnosti ukazala je Mirela Holly, s tim da su mlađi i srednji ljevičari skloniji drogama, posebno kokainu i jugofiliji. Crveni šmrkavci očito često šmrkaju (ili što već rade) pa postaju drski ili balkanski rečeno – bezobrazni. Ne žele se obezobroziti. Nije ih uplašilo ni novo povjerenstvo za suočavanje s prošlosti jer su u njemu mnogi njihovi zatucani predstavnici koji će komunističke zločine ublažiti ili posve negirati.

Ukoliko zaključak povjerenstva glede Bleiburga i Križnih putova ne bude da se radilo i radi o najvećem genocidu nad Hrvatima u povijesti, onda je posao jalov. Ako zaključak ne bude da je komunizam komprimirano zlo, da je Tito jedan od najvećih zločinaca u dvadesetom stoljeću, da su jugoslavenski komunisti pola stoljeća sustavno terorizirali (posebno) hrvatski narod, da su to činili s enormnom većinom Srba u vojsci, policiji i tajnim službama – onda povjerenstvo ne treba ni početi raditi. Sve su to, naime, poznate i nepromjenjive povijesne činjenice. Pa ako se u povjerenstvo uguralo ljude koji činjenice ne priznaju, koji su odgojeni na krivotvorinama a i sami ih stvarali, sve to nema nikakva smisla niti je „ujednačavanje“ moguće. Takva je dosjetka samo nedostatan supstitut za istinsku i potrebnu lustraciju u opsegu koji je još moguć. Moj zaključak: to me povjerenstvo neodoljivo podsjeća na ono katoličko-pravoslavno o blaženom Alojziju Stepincu.

Pitanje arhiva, i onih u Beogradu

Na stanovit način s radom suočavajućega povjerenstva povezano je i pitanje arhiva, ali ako se i otvore svi arhivi, ako se dovuku i oni koji su sada u Beogradu (zašto su još ondje?), zločinački karakter jugokomunizma ne će naravno biti negiran, nego potvrđen. U bilo kakvom zaključku povjerenstva ne će biti navedena imena i prezimena komunističkih baraba (možda ni oberbarabe) te arhivi i podatci iz njih izvučeni mogu biti samo registar bijednika koji su desetljećima živjeli od prokazivanja i zlostavljanja hrvatskoga naroda, podosta njih i sami pripadnici toga naroda. Takav registar ipak ima smisla čak i ako su zločinci mrtvi. Kao memento. I kao povod za istraživanje o djelovanju današnjih njihovih duhovnih, ideoloških sljedbenika – istraživanju koje će pokazati kako se crveni šljam utjelovio u suvremeno hrvatsko društvo i nametnuo kao arbitar političke i etičke ispravnosti, kao stalan i uporan zastupnik teze da Hrvati ne zaslužuju svoju državu, da ne mogu svoj jezik nazivati svojim, narodnim imenom, da su ostali na razini plemena koja se nisu uspjela oblikovati u naciju, da su bili i ostali fašistoidna družba koja i danas – a to je smisao rankoostojićevih poruka – prijeti nekomu i nečemu, izaziva krvave sukobe i vraća Hrvatsku u totalitarnu, dotično ustašku prošlost.

Opisani crveni arbitri drže u ovom trenutku u rukama dobar dio pravosuđa, kulture i obrazovanja (Filozofski fakultet), dobar dio gospodarstva u koji su uložili novac iz bivših partijskih fondova, a nastoje i uspijevaju uvući regionalni kapital nastao na sličan način (Bijedić itd.), uvlače se u investicije iza kojih stoji mutna „internacionalna“ mreža i zaposjedaju u zadnje vrijeme posebno hrvatsku obalu na kojoj grade turističke utvrde koje vrlo lako mogu postati i vojne (ili su već imale tu svrhu – Kupari, itd.)

Izmiče im iz ruke “naprednjaštvo”

U etičkom području suvremenu hrvatsku državu podrivaju notornim komunističkim optužbama o kontrarevoluciji, koju nazivaju konzervativnom revolucijom i vrlo su na nju gnjevni jer vide da im izmiče iz ruke njihovo „naprednjaštvo“ iz jugoslavenskog režima, ali i novo vlasništvo nad „naprednim idejama „koje su u međuvremenu usvojili i prisvojili s nekad omrznutog im zapada, te su od progonitelja homoseksualaca postali njihovi zakleti zatočnici, postali su pristaše rodne ideologije za koju u svoje vrijeme nisu ni znali (a nisu ni mogli, uglavnom), pristaše teorije da brak nije zajednica žene i muškarca, i nastavljači svoje (još uvijek taj njihov zakon postoji) neznanstvene teorije o pobačaju i početku života.

Referendum nakon kojega je odredba o braku ušla u hrvatski Ustav, bio je njihov veliki poraz, ali zato sada pokušavaju smanjiti štetu i diverzantski napadaju Stiera zbog njegovih primjedaba europskom vijeću (na nacrt zaključaka Vijeća u svezi s prioritetima EU upućenim tijelima za ljudska prava Ujedinjenih naroda) koje nisu drugo do interpretacija ustavne odredbe o obitelji i braku, uz to sukladne mišljenjima Mađarske i Poljske, primjerice. Hrvatska Vlada mora se braniti od optužaba da je za zabranu pobačaja, premda o tome nije bilo riječi i premda pravo na pobačaj ne spada u (UN) ljudska prava. No bio je to povod da se opet jednom razmaše rasprava o pobačaju u kojoj smo čuli pregršt perverznih izjava o početku života.

Kad nastaje život

Svako zlo za nešto dobro. I ja sam tek sada saznao da je u znanosti jedini preostali spor o početku života – u kojem trenutku počinje život unutar prvih 78 sati. To nadalje znači da se nakon 78. sata bez ikakve sumnje radi o nastanku života, toga najvećeg čuda, i da u svim satima i svim tjednima i mjesecima nakon toga sata imamo živo biće, koje još djeluje ponešto neobično ali je izvan svake sumnje čovječje biće i vrlo brzo postaje i oblikom nerođeno dijete koje treba i mora imati svu moguću zaštitu kao i rođeno dijete. I mogućnost da se razvije i rodi, o čemu se već i brine prenatalna medicina.

Zastupnici pobačaja do ne znam kojega tjedna (poodmakle) trudnoće i nakon svih znanstvenih dokaza o početku života, i nadalje tvrde da se „ne zna od kojega tjedna ili mjeseca počinje život.“ Iz redova takvih idiota treba osnovati povjerenstvo za suočavanje s glupošću. (Opaska: slične budalaštine prodrle su čak i u jezikoslovnu sferu, pa u jednom inače ne tako lošem rječniku hrvatskoga jezika nailazim na objašnjenje imenice „život“, gdje se kaže da je život stanje od rođenja ili izniknuća do smrti ili uginuća biljnog ili životinjskog organizma i ljudi.) U svezi s tim , čitam intervju s novom rektoricom Sveučilišta u Rijeci (diplomirala u Beogradu, doktorirala u Zagrebu), ljubiteljicom Rade Šerbedžije, koja doslovce kaže da trenutkom začeća ne započinje život, te da pobačaj nije ubojstvo.

No, pustimo za sada Rijeku gdje već sedamdeset godina vladaju jugoslavenski komunisti i kadroviraju na svojstven im način.

Promjene na bolje

Idemo vidjeti kako stoji Hrvatska u cjelini, bez rečene enklave.

U svemu, u ovom smo trenutku suočeni sa sadašnjošću u kojoj je na vlasti (ponešto umjerena, ponešto stidljiva) opcija koja nastoji poštovati hrvatsku baštinu u svim njezinim oblicima, tvarnim i duhovnim, koja se bez panike brani od nasrtaja crvene oporbe i njezinih internacionalnih sponzora, od potvora o ustašizaciji, ali je pretjerano spora u rezanju repova koje su ostavili gušteri u institucijama, od diplomacije do kulture. U zadnjih godinu i pol Hrvatska se ipak promijenila nabolje i to treba reći, bez ironije. Ako mi dopustite autoplagijat, citirat ću samoga sebe: u opsežnoj knjizi „Hrvatska nakon dvadeset godina – kako dalje?“ (2010.) moj je tekst objavljen na uvodnom mjestu pod naslovom „Hrvatska nije položila državnu maturu“ a započinje ovako: „Suvremena hrvatska država bila je u samome početku nalik Heraklu koji se već u kolijevci morao boriti sa zmijama i uspio ih zadaviti. U prvih deset godina moderna tvorevina državotvornoga hrvatskog naroda izrasla je u čvrstu djevojčicu koju ni ratni pakao , ni dječje bolesti, ni zlostavljanje u međunarodnoj školi nisu učinili depresivnom. U hrvatskoj je školi imala odlične ocjene iz povijesti, u školi života naučila je da se mora tući za svoje dostojanstvo, a otac ju je naučio da ne smije ulaziti u tuđe automobile…U adolescentnoj dobi, međutim, Hrvatska da počela ponašati vrlo ambivalentno, družila se s ološem i postala ovisnicom, uzimala potajice iz kuće vrijedne stvari i prodavala ih da može kupiti drogu i skupe haljine, ponižavala se, zaduživala i odlazila u krevet sa strancima, a takav se način života odrazio i na njezine ocjene u školi. Do mature je nekako dospjela, ali državnu maturu nije položila.“

Od toga je teksta prošlo sedam godina. Svršetak teksta glasi: “… treba biti svjestan da danas većini nepojmljive promjene i još neprozirna kretanja mogu ne samo zauvijek spriječiti nakazne misli o jugosferi, nego i biti dobitak za hrvatsku državu. Preduvjet je da ona sama, takva kakva sada jest, nedovršena i nesavršena, učvrsti svoje noge , razbistri glavu, postane dostojna ljepota koje joj je Bog dao i uspravi pognutu kičmu, da se od drugorazredne države stvarno dovine do statusa ugledne zemlje… Pa kada bude imala trideset godina, suvremena hrvatska država bit će lijepa i samouvjerena žena i majka…“.

Možda ponešto patetičan tekst, namjerno pisan kao budnica. U međuvremenu se dogodilo mnogo toga (Josipović, Milanović) što je dvadesetgodišnjakinju zaustavilo u razvoju i gotovo joj razorilo život. No, još četiri godine nedostaje Hrvatskoj do tridesete. Ako se bude radilo pametno, dovoljno da na deponije odvezemo barem najveći dio smeća koje su nakupilo u protuhrvatskim vrećama, da spriječimo nove tendencije prema svrstavanju Hrvatske u drugorazredne europske države, da stvorimo ozračje u kojemu Hrvatska postaje dijelom uvelike izgubljenog kršćanskog identiteta Europe, da u novoj situaciji nestabilne Europske unije potražimo svoju stabilnost i samosvojnost, da stvaramo saveze – pa i vojne – s prijateljima, da neprijateljima pokažemo zube, kako se nikada više ne bi usudili stupiti nogom na hrvatsku zemlju. Da napokon položimo državnu maturu. I da budemo dostojni predaka koji su – premda u mnogim trenutcima povijesti malobrojniji no što smo mi danas – uspjeli opstati na ovoj lijepom i opasnom djeliću planeta. Unije i savezi su privremeni i promjenjivi, samo je Hrvatska vječna.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari