Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Presuda šestorci na dan kad je Jugoslavija slavila svoj rođendan

Objavljeno

na

Datumi, važni, povijesni, zbrkani, vidljivi, nevidljivi i oni cinični. Kako od povijesnih načiniti nevidljive, vidimo svake godine na sve državne praznike, s tim što je ovogodišnji 8. listopada barem na Trgu sv. Marka u Zagrebu obilježen kostimiranom priredbom uz taktove „Ere s onoga svijeta“ i „Zrinjskog“, pa su se čak čuli zborni i zboristički usklici „Za dom“ u opernom pjevu, što po IDS-u donosi godinu dana zatvora, jer je polovica od Za dom spremni, za koji se predlažu dvije godine tamnice.

No, u mnogim dijelovima Hrvatske nije se vidjelo ni čulo ni to – od Samobora do Hrvatske Kostajnice gdje sam bio na kestenijadi, vidjeh svega desetak ili nešto više hrvatskih zastava, zadnju nedaleko od crkve u Kostajnici koju su srpski teroristi sravnili sa zemljom u rujnu 1991.

Sada se opet uzdiže, nanovo sagrađena i izvana vrlo lijepa, iznutra još skromna.

Dane neovisnosti4

Pokraj nje pravoslavna crkva koju Hrvati nisu srušili u Oluji, nego naprotiv stoji i danas, omanja, ali uredno održavana. Eto, a kesteni iliti kostanji nešto su tanji nego inače, utvrda Zrinskih na desnoj obali Une i dalje je u sastavu RH, premda je „Sarajevo“ već i tu prije nekoliko godina (ili kada) nešto gruntalo oko promjene granice, a i nadalje drži ovaj „slučaj“ u talonu za neka bezgranična ucjenjivanja Hrvatske oko granica, mostova i sličnih podmetanja, u simbiozi s ostalim hrvatskim susjedima i komšijama. Do lijeve obale Une dopire popodne glasno pojanje s minareta na desnom brdu, a dok sjedim i kostajničkoj kavani mobitel mi signalizira da se nalazim u BiH.

Da se vratim datumima: za mene je i dalje Dan nezavisnosti 25. lipnja, a 8. listopada samo poruka da je moratorij (lat. morari znači oklijevati) završen, bučno gurnut u finale procedure raketiranjem Banskih dvora, to jest može se u humorističnom stilu reći da je Hrvatska prekinula s Jugoslavijom u lipnju, a Šeks u listopadu. Nije važno, glavno je da smo to učinili, to jest važno je i te kako budući da su Beograd i JNA na svojim idiotskim sudovima tvrdili kako su hrvatski branitelji sve do 8. listopada bili izvan zakona, odnosno da podliježu progonu u ime SFRJ i njezine armije.

Presuda šestorci na dan kad je Jugoslavija slavila svoj rođendan

HaagS tim u svezi, ali i u svezi s datumima: ili nisam dobro pročitao ili jesam. a nisam očima vjerovao, da će Žalbeni sud u Haagu donijeti presude hrvatskim vojnim i političkim zapovjednicima Herceg-Bosne 29. studenoga ove godine. Znači, na dan kojim je (u međuvremenu krepana) Jugoslavija slavila svoj rođendan, revolucionarno komunističko kopile nastalo četdeset treće u gradu što ga je podignuo Hrvoje Vukčić Hrvatinić, to jest u Jajcu. Eh, na to sam mislio spominjući cinične datume, jer ovaj što ga je izabrao nelegalni haaški sud nije ništa drugo nego odurni sarkazam i kazašnjela odmazda „velikih sila“ (posebno europskih) za nepotrebno i štetno raspuknuće jugoslavenske tvorevine, staroj Europi i velikom svijetu tako srcu prirasle da je samopriznanje Hrvatske popratila većim zgražanjem nego težnje Katalonije, s tim da većina tadanjih europskih političara sredinom 1991. još nije točno znala gdje se nalazi ta Hrvatska te ju tražili na karti Afrike.

Uoči 8. listopada, Dana kestena, hrvatski je premijer pohodio Vatikan i papu Franju, te su razgovarali i o kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca. Što su zaključili, ne zna se, navodno je proglašenje Stepinca svetim na pragu, ali se od reportera čulo i to da će papa o svojoj odluci obavijestiti Srpsku pravoslavnu crkvu. Još jedna informacija koja hrvatskom narodu diže kosu na glavi, budući da drži kako je papino povjerenstvo za suočavanje s prošlošću kontaminirano uključivanjem Irineja i sličnih koji hrvatsku prošlost, ali i sadašnjost vide isključivo kao sablazan, to jest svaku hrvatsku državu drže nakaznom, pa kako ne bi i modernu Republiku Hrvatsku koju de facto nikada nisu priznali, a da bi ju priznali trebala bi se odreći Slavonije, Like i Dalmacije.

Irinejev govor pun mračnih prijetnji i zazivanja osvete

IrinejNedavni govor Irineja usred Hrvatske pun je mračnih prijetnja i potmulog zazivanja osvete, a tomu je govoru u našim medijima dana mnogo manja pozornost od Vulinova komedijašenja s građanskim ratom. Elem, opisanim irinejima papa će poslati svoj zaključak o Stepincu, kakav bio da bio, što je nedostojno poglavara univerzalne rimske Crkve, budući da s onima koji su odigrali prljavu ulogu u agresiji na Hrvatsku, zemlju potpuno i posebno katoličku, pontifeks maksimus ne bi trebao imati ni minimalne kontakte sve dok se ne pokaju, a pokajati se ne žele nego naprotiv snuju nove nepodopštine. A ako papa ima ambicije prevladavanja staroga raskola, a ima, treba potražiti druge sugovornike, druge adrese. U međuvremenu neke novine samo što se nisu raspale od sreće što je novi vlasnik manastira Krka rođen u Zadru, „Dalmatinac“, te se pofukovski ljigavo raspisuju o dragom i miru privrženom Nikodimu ili kako se već zove, premda taj – ako u tomu i ima nešto istine – već i zbog hijerarhijskog ustroja SPC-a ne može izaći iz Irinejeva skuta odnosno srbijanske državne Crkve koja ne samo što slijedi nego mnogokad predvodi bolesnu politiku koja je strašnim slovima upisana u povijest hrvatske patografije.

Nakon Hrvatske po kojoj se šeće kao po vlastitoj zemlji, kao i četnici Vulin, Vučić, Dačić i ostali, Irinej se požurio u Beograd da vjenča srbijanskoga prijestolonasljednika (?) Filipa Karađorđevića, šaljući još jednu poruku o nostalgiji za (prvom) Jugoslavijom u kojoj su karađorđevići zlostavljali Hrvate i ubijali hrvatske narodne zastupnike, to jest za svakom Jugoslavijom.

Dotle iz same Hrvatske naši dragi idioti nemaju drugoga posla nego vrištati o nacionalizmu koji ide pod ruku s tzv. konzervativnom revolucijom, a i u europskim se relacijama makar i slabašni znak nacionalnoga osjećaja doživljava kao restauracija zlih namjera. Poistovjećivanje nacionalizma sa šovinizmom, ksenofobijom i sličnim fobijama drsko je podmetanje kojim se zaluđuje neuki puk koji je u desetljećima i stoljećima hrvatskih nevolja uvjeravan i napokon uvjeren da je izražavanje nacionalnoga osjećaja grijeh, crimen, s opasnim pa i kobnim posljedicama – a to uvjerenje prenio je i u ovo doba suverene (?) hrvatske države. A kako i ne bi, kada ga s novinskih stranica bombardiraju kvaziintelektualci lijevoga i anacionalnog spektra, čiji vlasnici dijele iste fobije. Pa i u desnom centru, čak i desnije od desnoga, ni jedan se intelektualac ne će usuditi reći za sebe da je hrvatski nacionalist, jer iz iskustva znade da će mu škoditi karijeri i da će se naći na margini, koja god opcija bila na vlasti.

Nacionalizam

Zadnji (ipak ne i jedini) književnik od formata koji se usudio bio je A.G. Matoš. Izvan Hrvatske usudio se o AGMnacionalnom osjećaju (a nacionalizam jest osjećaj, pozitivni osjećaj ) reći nešto jedan židovski pisac, i to, vjerovali ili ne, Ephraim Kischon. Na koricama nove knjige Marije Peakić Mikuljan otisnuta je ova Kischonova misao (za koju nisam znao): „Ja sam presretan što napokon, nakon 2000 godina, mogu iživjeti svoju prejaku nacionalnu svijest, pa makar moje vatreno domoljublje i iritiralo ponekog ljepoduha. Žalim ljude koji ne poznaju te osjećaje.“ Tako Kischon, inače sjajan humorist, svojedobno vrlo prevođen i čitan u Hrvatskoj.

Henri Pirenne, pisac izvrsne „Povijesti Europe“, tvrdi: „Nema jačega osjećaja od nacionalnog“. Možda pomalo pretjerano jer čovjek kao jedinka ima i snažnije osjećaje, kao što je ljubav, ljubomora i slične takoreći privatne strasti, ali usporedbe nisu dobre ni dobrodošle. Nacionalizam, tj. nacionalni osjećaj prvenstveno ima obrambeni karakter i brana je svakom pokušaju inih čimbenika da mu oduzmu makar i dio kulturnoga identiteta, a kada je nasilje praćeno i gospodarskim, financijskim pa i policijskim, na kraju i vojnim sredstvima, zadaća je naroda da se najodlučnije suprotstavi: pa ako mu je nacionalni osjećaj slabašan, izgubit će i ono što je imao, ako je snažan, pobijedit će. Kao Hrvatska u nedavnoj povijesti, kada je i spletom povoljnih okolnosti zbacila komunistički i srpski jaram 25. lipnja 1991. na temelju božićnog Ustava 1990. i potom referenduma, s tankom podlogom u članku o samoodređenju komunističkog jugoslavenskog Ustava, koji bi ostao mrtvim slovom na papiru (kao što je i bio) da nismo učinili što jesmo i pod paljbom migova poantirali u listopadu 1991. Od mudrovanja nikakve koristi, pa evo čitam pametne napise ima li Katalonija ili nema pravo na samoodređenje. Ma ima, naravno. Glavno je da razlaz bude miran, kao rastava Češke i Slovačke.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati