Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Pupovčev “bilten” je zlusutan napad na hrvatski narod u cjelini

Objavljeno

na

Situacija u Hrvatskoj više nije zimogrozna, nije čak ni jako grozna, raste proizvodnja, raste izvoz, rastu cijene, raste prvo proljetno cvijeće, rastu zazubice onih koji prema Hrvatskoj i dalje imaju teritorijalne aspiracije, rastu pupovačke bulletinske drskosti u potpunom skladu s četničkom beogradskom politikom, raste zabrinutost u svezi Europe s četiri brzine i jednom putnom, petom, kojom Hrvatska u skoroj budućnosti može otputovati ondje gdje je bila ako ne bude pametna, odlučna i dobro naoružana, ako se napokon oslobodi jugoslavenskoga smeća u pravosuđu, diplomaciji i kojegdje drugdje, primjerice u kulturi koja je genetski modificirana u olovnom dobu komunizma pa je takva rasla na kulturnim poljima i nastavila rasti do dana današnjeg, nadvisujući i zagađujući baštinske usjeve, skrivajući plodove originalno hrvatske (književnost) i ne dopuštajući da izrastu autohtoni plodovi (film, s nekim iznimkama).

Projugoslavenski kulturni djelatnici imaju i dalje premoć, pa i utjecaj na zbunjene političare koji u Hrvatskom saboru minutom šutnje odaju počast jugoslavenskom provokatoru Matvejeviću, ali nisu to učinili kada je ne tako davno umro Slobodan Novak. Da ne govorim o tome kako je na vječni put ispraćen Ranko Marinković u doba divljanja crvenih početkom stoljeća, opijenih povratkom na vlast.

Budimir LončarNo, da se vratim na početak prošloga tjedna kada su moji prijatelji Bugari slavili svoj dan u Dvercima, a šarmantna veleposlanica Tanja Dimitrova ponovila neke općepoznate ali mnogima općenepoznate stvari o bugarskoj povijesti, recimo da je Sofija drugi po redu najstariji grad u Europi. Primanje u ugodnoj atmosferi kao i obično, s ponekom neugodnom osobom kao što je mumificirani Budimir Lončar koji se po tko zna kojim protokolima pojavljuje na ama baš svim sličnim događajima, a posebno kulturnim. I to je slika današnje zbunjene Hrvatske, koja među „uglednike“ svrstava i one koji su u najtežim godinama radili protiv nje, uspjeli inscenirati embargo na uvoz oružja nakon što je Račan predao oružje teritorijalne obrane jugoslavenskoj armiji, pa su prvi hrvatski dragovoljci imali lovačko oružje i streljiva za jedan dan. Takav Lončar prodaje lonce hibridnoga jugoslavenstva i danas, ako ne izravno, onda putem svojih diplomata koji i nadalje drže ključna „hrvatska“ veleposlanstva po svijetu, a nikako da ih se makne, premda i predsjednica države oko te blasfemije već pomalo gubi živce.

O Kolindi Grabar Kitarović želim reći nekoliko riječi, jer je udbaško-orjunaška besmrtna mreža očito uzela predsjednicu „u postupak“ i pokušava ju na svaki način demonizirati u javnosti, u čemu i naručene ankete imaju ulogu. Mi koji to vidimo i znamo metode, moramo predsjednicu uzeti u zaštitu, jer je sve što joj se prigovara i što joj se podmeće, samo priprema topovske paljbe za doduše daleke, ali ne predaleke predsjedničke izbore i snove o nekim novim mesićima i josipovićima koji bi vratili stvari na svoje mjesto, u mračnih desetljeće i pol početka stoljeća. Činjenica je da Kolinda do sada nije napravila ni jedan ozbiljni gaf, da nije postala fikus na Pantovčaku nego koristi sve ovlasti koje ima, a među njima je i skladno funkcioniranje države, kao i vrhovništvo nad hrvatskim oružanim snagama – u čemu nije diletantica nego naprotiv. Razumije sve opasnosti koje se nadvijaju nad Hrvatsku. Njezine su procjene o mogućim prijetnjama iz okružja posve točne i izrečene na vrijeme, a vrijeme ih samo potvrđuje. Njezino rezolutno odbijanje optužaba da u Hrvatskoj vrije neki fašizam ili slično zlo, djeluje ljekovito u histeriji koju su izazvali neprijatelji hrvatske države. Njezini zadnji govori u Pakracu, Vukovaru i Požegi trn su u oku renesansi četništva i orjune u Hrvatskoj – suptilno je Pakracu povezala četnike koji su ubijali u srpskoj agresiji devedestih sa zvjerstvima četnika u Hrvatskoj u vrijeme Drugoga svjetskog rata, u Vukovaru je zatražila da se napokon procesuiraju zvijeri koje još slobodno šeću gradom, zločinci koje Vukovarci znaju imenom i prezimenom, u Požegi je dala krila hrvatskoj mladosti koja želi nastaviti tradiciju tijumfalne Hrvatske vojske, za razliku od njezinih prethodnika koji su tu fascinantnu vojsku pokušali i gotovo uspjeli uništiti.

Takva Kolinda GK našla se, prirodom stvari, na uvodnim stranicama Pupovčeva bulletina pod naslovom „Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2016.“ Bulletin (baš tako, ne bilten, da se Vlasi ne dosjete), vrlo je zanimljivo štivo, pisano prilično korektnim hrvatskim jezikom, osim što ne poznaje hrvatske nazive za mjesece u godini, užasnih dvanaest mjeseci od januara do decembra kada su U-groženi pupovčani doživljavali neopisive grozote, a posebno Pupovac koji se predstavlja kao djevičanski nevino maslinovo ulje s pripadajućom grančicom, ter se snebiva kada na njegove provokacije netko i odgovori. U bulletinu bulazni o ugroženosti, a u svezi s Kolindom spominje svoje pismo predsjednici, na koje je dobio „iznenađujući odgovor“ – da, naime sam sa svojom klateži najviše pridonosi ionako nepopularnoj slici svoje družbe jer iritira i vrijeđa hrvatski narod. Opazio je Pupovec s isto tako velikim iznenađenjem, da je SOA razumjela kako jača velikosrpski i četnički ekstremizam. Pa ni Vlada nije bez grijeha, revizionistička je i izjednačava „socijalističku“ (komunizma nije bilo) Jugoslaviju i NDH, ni Milanovićeva nije bila bolje jer je njezin predsjednik nazvao Srbiju šakom jada, Hrvatski sabor je na istoj pruzi budući da je opet pristao biti pokroviteljem nad Bleiburgom, a u njemu sjede… dalje se nabraja tko sve sjedi.

Ja sam za tu umotvorinu Pupovca i njegovih doglavnika čuo, kao i drugi, ali me tekst nije zanimao budući da imam pametnija posla. No upozorili su me da se u „historijskom revizionizmu“ odnosno histerijskom opširnom tekstu spominje i Hrvatsko kulturno vijeće, pa i Hrvatsko slovo, čak i mene osobno, pa i HNIP čiji sam također član, a u bullitenu se to novinarsko društvo naziva nacionalističkim udruženjem. Pa sam preko volje ipak pročitao, da vidim u kakvom sam društvu, vidio koji se sve portali spominju, koje televizije od Osijeka preko Vinkovaca do Jadrana, ali je i HRT okrznut I tako dalje.

Osobnih imena i prezimena ima zasigurno oko pedeset, što podsjeća na popis u progonu hrvatskih proljećara, a nađe se i poneki biskup. Njima nasuprot su imena i prezimena jadnih progonjenih ljudi, poput Šerbedžije, Frljića, Pusića i sličnih. Zanimljivo štivo, rekoh, pa sam tako našao i Čedomira Višnjića koji je valjda opet trebao biti arbitar elegancije u Ministarstvu kulture kao nekada pod Biškupićem, ali je to onemogućio Ivica Panžda Orkan koji o Čedomiru znade više od mene, pa je crno na bijelo izrekao spoznaju o Višnjiću, dobivenu od zarobljenog terorista Papića iz Donjih Dubrava.

Nisam već dugo bio u kontaktu s Orkanom, ali ću biti uskoro, da saznam kako je to terorist Papić želio govoriti baš o Višnjiću, zašto mu je taj bio toliko važan. Istoga Višnjića su crveni probali progurati u upravni odbor Nazorovog instituta za proučavanje Domovinskoga rata (!), ali se dogodilo nešto zagonetno – Čedomir je hitno povučen. Odabrao je krivi institut, valjda su ondje o njemu nešto znali što ja ne znam. Nisam već dugo bio u kontaktu s Nazorom, ali ću uskoro biti. Ta mračna priča se napokon mora obznaniti hrvatskoj javnosti u cijelosti, posebno zato jer je Višnjić godinama drmao Ministarstvom kulture gdje su mu bili prepušteni hrvatski književnici i recentna hrvatska književnost, pa je mogao dijeliti novac svojim simpatizerima, a odbijati one kao što sam ja (roman „Kolarovi“). A ja sam ne samo solidan pisac nego i jedan od deset ljudi koji su prekinuli hrvatsku šutnju u veljači 1989., bez čega ne bi bilo pokreta koji je doveo do stvaranja samostalne hrvatske države, u kojoj je petnaest godina poslije neki velikosrpski provokator (u najmanju ruku) meni uskratio hrvatski javni novac. Jesam zlopamtilo, ma naravno, a čim napišem scenarij na kojemu radim, posvetit ću se kompletiranju priče o Višnjiću, na koju me je neoprezno opet podsjetio upravo Pupovčev memorandum. I zato, velim, nađe se tu interesantnih podataka, kao što je i onaj u obranu petnaest minuta masakra u Dvoru.

Scenarij o kojemu govorim , pišem na podlozi sjajne knjige Vilima Karlovića „Preživio sam Vukovar i Ovčaru.“ Pa kada je predsjednica u Vukovaru govorila da nema filma o Vukovaru, eto taj bi mogao biti snimljen, potresan do neizdrživosti. Hoće li biti? Eh, to je već druga priča, odnosno ista, stara.

Memorandum A glede protuhrvatskog pamlfeta „Historijski revizionizam…“ još ovo: pamflet je izvan svake sumnje razrada srbijanskoga Memoranduma 2, usmjerena na destablizaciju hrvatske države i hrvatske vlasti, pisan ne toliko zbog hrvatske javnosti koja takve bljezgarije s prijezirom odbacuje – kao i onaj dio srpske manjine koji Pupovca ne može smisliti – nego kao opanačko opanjkavanje Hrvatske u Europi i preko bare. Pa kada još malo natoči pučka Lora, kada raspire projugoslavenski mediji – eto oštrih opomena iz raznih središta moći, eto povika da su manjine u Hrvatskoj ugrožene. Ako ta središta moći iz opreza ipak prvo upitaju hrvatske veleposlanike je li u Hrvatskoj zbilja tako strašno, oni vjerojatno vele: „Ma još je i gore!“ Što na to kažu moji prijatelji Bugari, primjerice. Pitam ih jesu li ugroženi, a oni mi kažu da ih ne zafrkavam.

No, svi koji imaju dugo sjećanje trebali bi upozoriti i mladež koja se rodila poslije Domovinskoga rata i starež koja je pomalo dementna, da stvaranje popisa kao što je ovaj Pupovčev nije bezazleno. Popise su (to jest spiskove) radili komunisti prije ulaska u gradove i sela 1945. i ponegdje godinu prije, a tada su već u njihovim krvoločnim redovima bili i četnici na vrijeme preodjeveni u partizane, radili su spiskove i 1970. i 1971., stvarali popise i 1990., pa i koju godinu prije, a znamo kako je na temelju „spiskova“ završavalo i kako bi i devedesetih završilo da hrvatski branitelji nisu pokazali, citiram, otpornu snagu hrvatskoga naroda. Pupovčev popis „komiteta pedesetorice“ iz 2016. je zlosutan napad na hrvatski narod u cjelini, kao što kronično čine i njegove „Novosti“ kojima u najmanju ruku treba uskratiti financiranje hrvatskim novcem, a DORH (kakav jest da jest) treba pročešljati Pupovčeve poslove. Takav DORH-ov bulletin uz asistenciju državne revizije, pokazat će vjerojatno o čemu se tu sve radi, pa donijeti i „spisak“ beogradskih i moskovskih sponzora. Jer pupovečka drskost i nepatvorena mržnja nisu bez geostrateške podloge. Nemojmo se zavaravati: planovi postoje, čeka se samo trenutak velike nestabilnosti pa možda i rasapa EU, računa se na trumpovsku (za sada) nevoljkost da se upušta u europsku starinu, a posebno ne u jugoistočna pitanja. Neuspjeli državni udar u Crnoj Gori bio je tek jedva izbjegnuti početak sastavljanja jugoslavenskoga kostura i vraćanja drugoga oka u glavi, za početak.

A glede fašizma: taj je pojam kao uvrjeda toliko potrošen da je postao ispraznim. Dok ovo pišem, slušam kako Erdogan Nizozemce naziva fašistima i nacistima. Zbilja nisko, premda se Nizozemcima može štošta pripisati, primjerice nečinjenje u doba srpskog i srbijanskog fašističkog zločinačkog divljanja u Podrinju (Srebrenica), koje također ima poveznicu sa Drugim svjetskim ratom. Oni koji su se doista opirali i oprli srpskoj agresiji (i u nekom dijelovima BiH poslije muslimanskoj), godinama čame u istoj Nizozemskoj. Hrvati. A sada oba „većinska“ naroda pišu još i nove optužnice, zajedno, bratski, za Kupres. A Kupres je drugi hrvatski Velebit.

Deklaracija

DeklaracijaJedan od popisa koje sam preskočio, jest onaj o „licima“ koji su sudjelovali u oblikovanju „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika“ 1967. Jutarnji list je u nedjelju na nekoliko stranica objavio tekst o deklaraciji i sudionicima, iz pera meni slabo poznatog povjesničara Wollfyja Krasića, a ponavlja sve one verzije i diverzije koje su mi iz prve ruke poznate, a jugoslavenskim obavještajnim službama bijahu uglavnom nepoznate, premda su slutile koja „lica“ stoje iza zamisli o skandaloznoj izjavi uperenoj protiv jezičnog bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda. Štoviše, i sama ta „lica“ se nakon mnogih desetljeća nisu mogla uvijek složiti o tijeku zbivanja i sudionika. Velim, ništa novo, ali korisno za mlađe, i ne bih se osvrtao da u okvir napisa nije izvučena drska laž o Daliboru Brozoviću kao suradniku Udbe (to jest SDS-a). Nadnaslov: Tuđmanov vjerni suradnik kodnog imena „Forum“, naslov: „Dalibor Brozović je dostavljao najintimnije podatke o intelektualcima.“ Namjera je, naravno, ponoviti tezu o udbaškoj provenijenciji HDZ-a, no podmetanje je izvedeno dozlaboga primitivno.

BrozovićMožete li zamisliti da je jezikoslovac velikoga formata poput Brozovića sastavio sljedeći tekst za tadanju Službu državne sigurnosti: „Ova trojica (Jonke, Frangeš, Brandt, op.) su najzaslužniji za nastanak Deklaracije. Njihovo držanje pred partijom, smatram da je školski primjer Jonkea, koji, toboš, nije učestvovao u komisiji za donošenje Deklaracije…“ Brozović naravno nikada ne bi napisao „toboš“, a ne bi mu se vjerojatno omaknuo ni glagol „učestvovati“, niti bi riječ „partija“ neoprezno napisao malim slovom. Sintaksa također pokazuje da je riječ o bezočnoj krivotvorini. I tako je cijeli inače koristan jutarnji prilog o Deklaraciji, zagađen tendencioznom podmetanjem i blaćenjem uspomene na čovjeka koji je bio najčvršći oslonac dr. Franje Tuđmana u najsloženijim danima rađanja hrvatskoga preporoda.

Kada se otvore svi arhivi, sve će biti razvidno. No, u svezi s Brozovićem još nešto: postoji mnoštvo njegovih zapisa i neobjavljenih napisa, nacrta i inih tekstova, koje bi trebalo srediti i predati Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Ili treba još dugo čekati. Pa tek je neki dan predana Akademiji ostavština Tresića Pavičića koji je kao narodni zastupnik putovao preko oceana u posjet hrvatskim iseljenicima, a podignuo sebi i književni spomenik opsežnim epom „Gvozdansko“, koji kao da ne postoji u kolektivnom sjećanju, kao što je donedavno i sama legendarna utvrda Gvozdansko bila nepoznat pojam, a postala prisnijim zahvaljujući naporima i knjizi Damira Borovčaka.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko dovodi Ruse u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Tko dovodi Ruse u BiH?

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist  pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada

Nedavno je u sklopu sve agresivnije politike bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića prema hrvatskom narodu u BiH, ali i Republici Hrvatskoj jedan bošnjački aktivist američkom časopisu “Foreign Affairs” prodao, u sklopu sad već jasno prepoznatljive islamističke politike nepriznavanja Hrvata i Srba u BiH staru priču o hrvatskoj i srpskoj odgovornosti za nevolje koje su tu zemlju pogodile tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Odbijajući prihvatiti tadašnje međunarodne planove o unutarnjem ustrojstvu zemlje Alija Izetbegović je odveo zemlju u ratni kaos, koji je na kraju završio etničkim čišćenjem Hrvata iz područja pod muslimanskom i srpskom vlašću, a za diplomatskim stolom i praktično srpsko-bošnjačkom podjelom zemlje na dva entiteta.

Aktualna priča odjevena je u novo ruho o navodno zajedničkoj hrvatskoj i srpskoj  operaciji pozicioniranja ruskih interesa u BiH kako bi se danas iz te zemlje širio kaos na Europsku uniju i druge dijelove zapadnoga svijeta.

Ključni igrači u tom navodnom Putinovu pothvati su hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nasuprot njima bošnjački aktivist sugerira kako bošnjačka strana eto  brani interese NATO saveza i Europske unije.  Ključni argument za takvu tezu  navodno su dugotrajna savezništva i veze Dodika i Čovića te HDZ-a i SNSD-a

Sličan, ako ne i istovjetan model raspodjele krivnje na srpsku i hrvatsku stranu izrastao je i tijekom rata u BiH, a kao glavni argumenat slovila je danas već raskrinkana lažna optužba Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH u Karađorđevu. Nema dvojbe kako je ratna propagandna umotvorina tada omogućila bošnjačkoj Armiji BiH da potpuno očisti starosjedilačko stanovništvo, odnosno katoličke Hrvate iz središnje Bosne kako bi taj komad zemlje pretvorili u poligon za kasnije džihadističke operacije protiv Zapada.

Naime u sastavu Armije BiH posebno su krvoločni bili pripadnici odreda El Mudžahid, koji su počinili niz ratnih zločina s ritualnim smaknućima, a koja su kasnije poput dekapitacija prakticirali pripadnici ISIL-a na području Iraka i Sirije. Bošnjački analitičar Dževad Galijašević tvrdi kako su, između ostaloga čak šesterica napadača na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. u New Yorku bili pripadnici odreda El Mudžahid ili su pak nakon rata uvježbavani u kampovima na području BiH, odakle su bošnjačke snage etnički počistile Hrvate.

Čak i pojedini mediji iz BiH navode Izvješće  zajedničke Komisije američkoga Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napadaja o tomu kako su vlasnici bosanskohercegovačkih putovnica Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napadaja, bili pripadnici odreda El Mudžahid.

Kasnije je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi kao pripadnik odreda El Mudžahid sudjelovao u ratu u BiH, a kao napadači, utvrđeno je da su sudjelovali i Zijad Jarahašević, Halid šeik Muhamed i Remzi Bin Elsibiha, koji su također imali izravne ili neizravne veze s BiH. S druge pak strane, kako bi teritorijalno učvrstio islamistički poligon u središnjoj Bosni Alija Izetbegović je tijekom rata Srebrenicu prepustio na milost i nemilost Srbima, a s tog područja 7.500 pripadnika Armije BiH prebacio u središnju Bosnu, kako bi je očistio od Hrvata.

U sadašnju pak kampanju protiv Hrvata, a riječ o pokušaju da se hrvatskom narodu u BiH ospori pravo da kao konstitutivni narod sam bira vlastite političke predstavnike, Bakir Izetbegović je uključio predstavnice srebreničkih ratnih žrtava, poput udruge  Majke Srebrenice, ali i sam vrh Islamske zajednice na čelu s reisom Huseinom Kavazovićem.

Oni, unatoč brojnim islamističkim kampovima uz granicu s Republikom Hrvatskom, na području od Tuzle do Kladuše, jurišaju na hrvatske dužnosnike koji činjenično upozoravaju na moguće terorističke prijetnje iz susjedstva. Kako je pak Dragan Čović, jedini od tri člana Predsjedništva BiH predan politici euroatlantskih integracija, on zbog svog zauzimanja postaje glavna meta islamističkih ekstremista, koje u političkom smislu predstavlja Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA.

Uostalom, prema tvrdnjama oporbenoga bošnjačkog političara Fahrudina Radončića, iza svojedobnoga ubojstva federalnoga ministra policije, Hrvata Joze Leutara, stajao je upravo Bakir Izetbegović!

Kako, prema pisanju medija, u Izetbegovićevu specijalnom ratu protiv hrvatskoga naroda sudjeluje i bosanskohercegovačka Obavještakno-sigurnosna agencija – OSA ključni predstavnici hrvatskoga naroda u BiH trebali bi biti posebno oprezni kako im se ne bi opet ponovio slučaj Leutar, a time propalo i njihovo zauzimanje za promjenu nametnutoga izbornoga zakona.

Tezu na početku spomenutoga bošnjačkog (islamističkog?) aktivista o združenom pothvatu Hrvata i Srba da u BiH dovedu Ruse jednostavno otklanjaju aktualne činjenice o političkoj povezanosti, s jedne strane srpskoga vodstva s Moskvom, a s druge bošnjačkoga s Turskom. Dok je rusko gospodarstvo,a onda i politički paternalizam duboko ušao Republiku Srpsku, bošnjačka je politika Alijin “amanetom” neraskidivo povezana s Erdoganovom Turskom.

Te dvije države – Rusija i Turska – u mnogočemu zajednički nastupaju protiv Zapada, a Turska je sklapanjem ugovora o kupnji ruskoga raketnog sustava S-400 praktično odbacila savezništvo sa SAD-om, dok istodobno verbalno-diplomatski ratuje s Njemačkom i Europskom unijom.

Koliko se Erdoganova Turska okrenula Putinovoj Rusiji i koliko su daleko u područje potpunoga nepovjerenja otišli sadašnji tursko-američki odnosi pokazuje i raščlamba turskoga provladinog lista “Sabah“ koji konstatira završetak jedne epohe i predviđa kaos u svim državama koje se nalaze na trasi “Puta svile”, koji zahvaća i balkansko područje s BiH.

Tako saveznici iz Sirije postaju i saveznici u BiH, koja tek u tom sklopu postaje poligon za vođenje budućih operacija protiv Zapada, a kad su u pitanju one islamističkoga karaktera, nije pretjerana tvrdnja kako upravo bošnjački prostor u Federaciji postaje glavni poligon. Nu da bi on mogao biti i funkcionalan potreban mu je otvoreni izlazak na more s jedne strane te na sjeveru luka na rijeci Savi oko koje su već načičkani islamistički kampovi.

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist samo pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada.

Ivan Svićušić

Miroslav Tuđman: Ulazak BiH u EU se ne može i neće dogoditi ako Hrvati ne dobiju punu ravnopravnost u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati