Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Razaranje hrvatske kulture je priprema za buduću agresiju

Objavljeno

na

Nakon što je dulje vrijeme povraćao po Hrvatskoj i Hrvatima, Frljić je shvatio da postoje još neke katoličke zemlje u kojima ipak (kao oaza) postoji poneko kazalište, odnosno kazališna uprava, gdje bi mogao povraćati…

Malo ledeno doba je, čini se, završilo. Stradale su voćke i loza. Kako gdje. A čija loza nije stradala u Hrvatskoj u svim stoljećima, a posebno dvadesetom, čija se obiteljska loza nije smrznula, osušila, propala toliko da je preživio samo neki čudom sačuvani, vitalni izdanak pa posadio novu lozu, koju će također sustići povijest.

I bez afere Agrokor koja se navodno hladi, prošasti su dani bili zanimljivi. Predstavljena je nacionalna strategija sigurnosti koja jest na prvi pogled sveobuhvatna, ali sigurno nije zaokružila sigurnosni sustav. Evo zašto: u njoj nema ni riječi o djelovanju pete kolone, djelovanju koje je i sada vidljivo iz aviona (kojih doduše imamo malo), a ne treba biti velik strateg pa se domisliti kako bi se ista ta peta kolona ponašala u ratnim uvjetima. Znači, u tom bi smislu nacionalna strategija trebala djelovati preventivno pa i sada – u miru ili relativnom miru – učiniti sve da budu na vrijeme razbijeni stožeri petokolonaša koji nesmetano rade i stvaraju „dodanu vrijednost“ za moguće buduće ugroze, to jest pred očima hrvatske javnosti grade podle mostobrane. Prvenstveno na poljima, rijekama, potocima i u močvarama kulture, pod budnim i izdašnim okom hrvatskih političara koji nikada nisu razmjeli da je razaranje hrvatske kulture priprema za buduću agresiju. Pod budnim okom ljudi koji se hvataju za pivsku bocu čim čuju riječ kultura. A ako i sami slučajno opaze da se u tom polju nešto događa, odmahuju rukom i opet stavljaju nesretnu kulturu na zadnje mjesto interesa, nepovijesnom i nesavjesnom dotično nesvjesnom mrenom koja im priječi shvatiti da ni njih ne bi bilo, da nas ne bi bilo, kad ne bi postojala hrvatska kultura i hrvatsk jezik osobito, te bismo se pridružili narodima koji su nestali.

FrljićDa ne idem predaleko u povijest – a i zašto bih kada je sadašnjost toliko bogata ponudama – jedan od mostobrana je svakako komunistički režim koji vlada Rijekom, projugoslavenski svakako, crveno gnijezdo koje je privatiziralo HNK u Rijeci i ne tako davno dalo utočište stvoru po imenu Oliver. Taj je dodatno privatizirao već privatizirano kazalište predstavama koje s teatrom i s umjetnošću uopće nemaju baš nikakve veze, pa čak ni s političkom provokacijom, nego su sumanuti plod teško oštećenoga bića koje bolesnim dahom zagađuje sve što mu se nalazi u blizini. Da takav trči gradskim ulicama i u bezumnom kriku izvikuje uvrede i bjesomučne prostote ili ih čini na očigled, policija bi vjerojatno intervenirala i pozvala stručnu pomoć. No, kada se isto ili slično radi i teatru, onda je to valjda umjetnost, a u umjetnost se ne intervenira…

Onda se Oliver maknuo, a riječki HNK ostao uglavnom isti. Nakon što je dulje vrijeme povraćao po Hrvatskoj i Hrvatima, Frljić je shvatio da postoje još neke katoličke zemlje u kojima ipak (kao oaza) postoji poneko kazalište, odnosno kazališna uprava, gdje bi mogao povraćati – te se tako našao u Poljskoj i režirao svoje svinjarije sve dok se poljska kultura nije pobunila, bogme i stale pljuštati tužbe. Oliver se uplašio i dotrčao natrag u Hrvatsku, jedinu zemlju na svijetu po kojoj se može hračkati bez ikakva zazora. Iz riječke obersnelovske autonomne krajine, iz hrvatskoga grada kojim od sredine prošloga stoljeća vlada nasilna nehrvatska klatež, Frljićeva predstava je (valjda „Galebom“) otplovila do Splita da malo zagadi i Dujmov grad. Našla se u programu Marulićevih dana, zahvaljujući simpatizeru Igoru Ružiću kojega je za izbornika izabrao simpatizer Golovko, čiji bi hintergrund također trebalo pročešljati.

ViolićIgor Ružić je uzgojen u Zarezovoj ergeli kojom je ravnala gospođa Zlatar Violić. U doba njezina ministarskog mandata proviđenog čašicom i lijevom ručicom (lijeva ruka, desni džep) koji je sada dospio i do sudskih klupa, frljićevski nastrojeni Igor bio je član kulturnog vijeća Ministarstva kulture – za dramsku umjetnost, ako se ne varam. Tu nije bilo puno posla, znalo se komu davati novac, kao i u drugim vijećima (za književnost), pa je Igoru ostalo vremena za pisanje. Za Zarez, naravno, za Prosvjetu dakako, za srbijansku Scenu, njegove su se umotvorine pojavljivale u srbijanskom festivalskom biltenu „Bez prevoda“ (Užice) gdje je na skrovit način propagiran zajednički jezik naroda i narodnosti. I takav svat sada postaje izbornikom suvremene hrvatske dramske reprezentacije, koja nosi Marulićevo ime, sveto ime hrvatske književnosti. Ministarstvo kulture sadašnje garniture bilo je protiv (treba priznati) „Našeg nasilja i vašeg nasilja“ na Marulićevim danima, ali je „ostalo u manjini“. Tko je bila ta „većina“, treba vidjeti i objaviti imenom i prezimenom, kako bi Splićani znali s kim imaju posla. A Golovka treba suspendirati potezom gole olovke.

I još nešto: dok ovo pišem (nedjelja je) ne znam kako će završiti opći bunt protiv skaredne predstave koja je izazvala i reakciju Crkve, naravno da jest, samo znam da ne smijemo prepustiti pravašima da sami prosvjeduju nego se cijeli Split mora dignuti na noge, usprkos najavama da će Orepićeva policija braniti i obraniti „Naše nasilje i vaše nasilje“, makar i nasilno.Tako će hrvatska policija umjesto da brani hrvatsku kulturu braniti zadnji protuhrvatski šljam.

Isto tako, budući da dani brzo prolaze i nije baš tako daleko do Srba, ne smijemo prepustiti pravašima i udrugama žena iz Domovinskoga rata, da sami dolaze u Srb i prosvjeduju protiv sramotne pupovačke lakrdije i derneka na obilježavanju dana kada su još nepodijeljeni (na četnike i partizane) Srbi poubijali Hrvate, pa i cijele obitelji poput Ivezića. To jest, nikakvu proslavu u Srbu hrvatska vlast ne smije dopustiti , nikada više. Upozoravam na vrijeme.

Beogradska politička agentura u Zagrebu

Pupovac HRTTu dolazimo do još jednoga stožera pete kolone, pupovečkih jurišnika pupčano povezanih s Beogradom, s tiskovinama koje nisu nikakve Novosti jer smo ih viđali i u povijesti. (Usput, rječnik Novosti je preuzet od mafijaškog slenga, što znači da se ubrzano pretvara u kriminalnu družbu.) Pupovec je dugogodišnjim manipulacijama, trgovinama i ucjenama opstojao i opstaje u hrvatskoj državi, uvijek nošen na rukama lijevih, ali i desnih koji njega i njegove drže u talonu, za svaki slučaj, to jest ako koalicije postanu krhke pa u Saboru zatrebaju tri ruke. Do hrvatske javnosti, putem „velikih medija“ ne dolaze ili rijetko dolaze glasovi iz srpske manjine koja tvrdi da Pupovac drži manjinski dio njihove manjine i da se većinski dio manjine ni u čemu ne slaže s Manipulatorom.

Iz Nacionalnog vijeća Srba u Republici Hrvatskoj kažu da priznaju i poštuju Hrvatsku kao svoju domovinu, da poštuju institucije i događaje koje te institucije organiziraju. Što nas dovodi do Jasenovca. Spomenuto vijeće pridružilo se službenoj državnoj komemoraciji, a Pupovac je išao u solo proboj, to jest ne baš solo jer je uspio izmanipulirati veleposlanike nekih utjecajnih država, pa i američku veleposlanicu koja se ne snalazi u Zagrebu. Činjenica da veleposlanici (nekih) država „ne poštuju hrvatske državne institucije i događaje koje te institucije organiziraju“, trebala bi našoj diplomaciji biti povod za burno reagiranje. Oni su, naime strani veleposlanici, ambasadori u zemlji koja ima svoju Vladu, pa trebaju stupati u koloni te Vlade, a ne u povorci samozvanca. Jesu li akreditirani u RH ili u SNV?

S druge strane Save, u Donjoj Gradini, nastupao je istodobno sastav tri tenora (tri terora) Vučić, Dodik i Irinej, a rekli su otprilike da je ubijeno otprilike milijun ljudi,da je ogromna većina Hrvata podržavala ustaške zločine, a ta se većina povampirila pa danas prevladava ustaška ideologija. Irinej je naravno optužio Crkvu u Hrvata, a Vučić ponovio pomalo zagonetnu prijetnju da se Bljesak i Oluja ne će ponoviti. I ondje je bila američka veleposlanica u BiH, izgubljena u prijevodu. Čula je vjerojatno i Dodikovu izjavu da BiH ne može zaštititi Srbe. Znači, srpska i srbijanska promidžba rade od o-24 sata, preskačući elegantno svoj genocid devedesetih nad Hrvatima u Hrvatskoj i Hrvatima i muslimanima u BiH, kao i obje Jugoslavije u dvadesetom stoljeću kada su kundakom i nožem vladali u de facto velikoj Srbiji, ubijali od Senja do Slavonije.

JasenovacIma li (u nas politizirani, jokićevski) Marš za znanost veze s Jasenovcem? Naravno da ima. Oni koji iz svega glasa zazivaju znanost, u prvim su redovima negatora potrebe znanstvenih istraživanja o Jasenovcu te čine sve da do istraživanja ne dođe, boje se da će znanost otkriti svu istinu o trostruko tragičnom trostrukom logoru. Čine to uspješno, kao što uspješno zaustavljaju svaki pokušaj da se istraže grobišta hrvatskih vojnika, civila, muškaraca, žene i djece u Hrvatskoj iz 1945. (i nadalje), pa ne surađuju ni kada Slovenija pokaže dobru volju da na svom području iskopa istinu.

Rečeni „zatočnici“ povijesne znanosti odnosno zatočenici jugoslavenske historiografije premrežili su hrvatske institucije i usprkos gnjevu naroda ne dopuštaju da kosturi dobiju ime i prezime, svugdje, pa i u Jasenovcu. A bez te istine je i svaka komemoracija u Jasenovcu upitna i nejasna, osim valjda veleposlanicima koji sve znaju. Ili njihovi domaći savjetnici koji skaču od prepasti kada im se pokuša objasniti da postoje indicije (i te kakve) o Jasenovcu kao postaji marševa smrti tj. križnih putova. Ti savjetnici ne žele marš znanosti, oni znanosti kažu „Marš“.

Noć knjige

Idemo na lakše teme. Noć knjige pala je u dane prije trostrukog gore spomenutog komemoriranja. Našao sam se u Senju, bez kojega bi hrvatska kultura, osobito hrvatska književnost bile znatno siromašnije, kao i bez Požege na sjeveru. Gotovo da nema zgrade u starom Senju bez ploče koja govori tko je tu rođen, tko živio i stvarao. A živjeli su i neki stranci, barem neko vrijeme, primjerice književnik Kurt Held (pseudonim) koji je pobjegao iz nacističke Njemačke te se dosta dugo zadržao u Senju. Toliko dugo da ga dobro upozna, a zatim preko svojega romana za djecu i mladež „Crvenokosa Zora“ upozna brojnu čitateljsku publiku sa starim i slavnim hrvatskim gradom.

Roman je napisao početkom Drugoga svjetskog rata u Švicarskoj, a poslije rata je knjiga imala trideset izdanja samo u Njemačkoj. Prevedena je bila na nekoliko jezika, pa i na srpski, samo ne na hrvatski. Vjerovali ili ne. Snimljena je i serija koja postade vrlo popularnom i ostade do danas, na njemačkom govornom području. Televizijska nizanka snimana je u njemačko-jugoslavenskoj (srbijanskoj) koprodukciji 1979., a ne sjećam se da je prikazivana na zagrebačkoj Televiziji. Snimljen je i film, kažu slabiji od serije, i nije sniman u Senju kao što je snimana tv-serija u kojoj su u ne baš sporednim ulogama igrala i senjska djeca, sada zreli ljudi (neke od njih sam upoznao).

Enigma. „Crvenokosa Zora“ (odnosno Riđokosa Zora kako ju nazivaju u Senju) koja u Njemačkoj ima sličan status kao u nas Lovrakov „Vlak u snijegu“, bila je donedavno potpuno nepoznata našoj publici. Šteta, jer je riječ o doduše opsežnom (350 stranica), ali zamamnom romanu za mlade, u kojemu osim družine siromašne djece glavnu ulogu ima upravo grad Senj i život u njemu svršetkom tridesetih godina prošloga stoljeća, slikovito mjesto sa svojim spomenicima sačuvanim stoljećima, sve dok grad nisu razorili „saveznici“ u Drugom svjetskom ratu i nikada se više nije posve oporavio – ruševine palača preko puta katedrale strše navečer prema tamnom nebu.

No, 21. travnja ove godine na velikoj senjskoj placi oživljene su tridesete godine, na zgradi u kojoj je sada knjižnica osvanuo je opet natpis „Hotel Zagreb“ i pred njim markantni portir, znameniti Ringelnatz, senjska su djeca odigrala ulomak u kojemu Zora i njezina družba plaše pijanog žandara, te napokon promovirano hrvatsko izdanje „Crvenokose Zore“ u prijevodu Tamare Farkaš i Roberta Katalinića (uredila Ana Prpić Rogić), zajedničkim naporom Gradske knjižnice Senj, Matice hrvatske ogrank Senj i doista originalnog Kluba maturanata senjske gimnazije, čije se pjevanje širilo do oronulog Ožegovićianuma na drugoj strani trga. Doista sjajna Noć knjige u kojoj je iz noći nepoznavanja toga djela (ni ja nisam znao, priznajem) knjiga izvučena na svjetlost dana . Štoviše, Senju će pripomoći i u turističkom smislu, budući da se stranci sve više raspituju gdje je taj grad na moru u kojemu se odigrava radnja romana i televizijske serije koja je dio njihova djetinjstva i mladosti.

A stjecajem prilika, slučajnosti, nekoliko tjedana prije izvedena je premijera „Riđokose Zore“ u zagrebačkoj „Trešnji“. Slučilo se da je Rene Medvešek u Beču pronašao dramatizaciju romana, pa privučen imenom djevojčice otkrio da se radi o Senju, te se zatim priča počela vrtjeti i otkrivati što je davno trebalo otkriti. Ne želim sugerirati zaključak. Samo pripomenuti da je priča o gladnoj i siromašnoj djeci u nekim hrvatskim krajevima i danas aktualna, na našu sramotu. Kakva bila da bila ta naša jedina Hrvatska jednostavno si ne može dopustiti da u njoj žive gladna djeca. Ni jedno dijete ne smije biti gladno, a ako takvo postoji (a postoji i postoje u velikom broju) posljedica je naše žalosne neorganiziranosti i birokratske lijenosti, nepostojanja elementarne solidarnosti. Pa kako se bliže lokalni izbori i političari lupaju o svojim programima, ja ni u jednom govoru ne vidim prvu rečenicu koju trebaju izgovoriti: „ Ako pobijedim na izborima, ni jedno dijete ne će biti gladno.“ Toliko.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati