Božić je došao i prošao, pjevali ljudi na polnoćkama iz dubine srca i iz dubine povijesti. I povijesti hrvatskoga pjesništva. U Antologiji hrvatskoga pjesništva (od davnina pa do naših dana), koju je sastavio nedavno preminuli Ante Stamać, na prvih su nekoliko stranica tri božićne pjesme za koje se ne zna kada su nastale ni tko ih je ispjevao, davno prije Šišgorića i Marulića, istim ovim jezikom hrvatskim kojim i danas dišemo. To su pjesme Va sve vrime godišća, Bog se rodi v Vitliomi i Narodil se je kralj nebeski. Datirane su pomalo neodređeno, u jesen srednjega vijeka, koji Huisinga u istoimenoj knjizi opisuje kao toliko zanimljivo da čovjek zažali što se rodio u dvadesetom stoljeću, i inače odurnom. Kada čitate stihove „Pastiri se povratiše, glasom Boga pohvališe“, zar ne prepoznajete neprekidnost hrvatske jezične povijesti, zar to nije i hrvatski moderni „standard“?

U ostale dane možete pročitati pjesmu koja je i starija od „Narodil nam se„ a njezin je naslov „Svit se konča“ (Svit se konča i slnce jur zahodi,pravda gine, ljubav shodi, tma ishodi“), što se također glatko čita, uz nešto napora za one koji ne čitaju ništa, a o rasprostranjenosti ikavice od mora preko Bosne do Drave ne znaju ništa. No ne mislim sada ulaziti u jezične vode gdje se kao diletant često utopim, nego mi je skončanje povodom za posve suvremena zbivanja i nova naoružavanja plemenitim nuklearnim glavama koja doista mogu dovesti do dana kada će sunce zahoditi i više ne će ishoditi, a glede pravde i ljubavi svit se odavno skončao. Pa ako se ovako nastavi, a nastavlja se, čak će odvratno dvadeseto stoljeće biti zapamćeno kao tiha noć prema dvadeset prvom u koje smo dobrano zagazili. Ako će imati tko pamtiti.

Proturaketni stitElem, oružjem se zvecka na sve strane, a na mnogim stranama se ne zvecka nego i ratuje, kao u Siriji koja se spominje u evanđelju što se čita na božićnim misama. Na istočnim granicama EU nalazi se natovski štit za koji su Rusi, kažu, već našli lijek u raketama koje probijaju svaki štit, istočnoeuropske zemlje prate razvoj situacije i sve se više osjećaju kao predziđe koje će pretrpjeti prvi uda, mnogoljudna Njemačka još glede vojnoga angažmana osjeća staru grižnju savjesti, ali i tu će grižnju pregristi u odsudnom času. Europa je ugrožena izvana i iznutra – iznutra od terorista islamističkih nagnuća, koji su prvi dio svoga plana već proveli zahvaljujući europskim liberalnim bezglavcima, infiltrirali se i javno i potajno, rugajući se i integraciji i asimiliaciji. Doduše, mnogi su se doista integrirali u kršćansku Europu, pa rado posjećuju adventske atrakcije i zabavljaju se ponešto jačim pirotehničkim sredstvima nalik eksplozivnim ili se voze kamionima i dijele darove na užas sigurnosnih služba koje za terorističke akcije uglavom saznaju na vrijeme – kada čuju eksploziju i vide izmrcvarena trupla na ulicama.

Vučićeva prijetnja

Četnik VučićHrvatska je za sada mirna. Stabilna, u stabilnom okružju. Nešto malo problema ima sa Srbijom kojoj su Rusi poslali pregršt migova, i nad njima je četnik Vučić u hangaru gotovo doživio orgazam, motao se oko njih sa suzama u očima i gladio ih kao mlade mačke. A onda je održao kraći govor koji budi dugo sjećanje na gazimestanske orgije. Nije izdržao, a da ne kaže za koju su svrhu nabavljeni, znači da brane nebo nebeske Srbije i da više nikada ne bude Bljeska ni Oluje. Iz toga se zanosnog govora može pročitati svašta: da su Hrvati u vrijeme Bljeska i Oluje napali Srbiju, koja se tada nije mogla obraniti jer nije imala dosta migova. Ako takvo tumačenje ne drži vodu, onda vodi prema drugome: da su Hrvati u Bljesku i Oluji napali srpske prostore koji prirodno pripadaju Srbiji („Vučić 1995. na Banovini: „Ovo je Srbija“), što znali da su napali Srbiju. To objašnjenje iz njihova bolesnog kuta već zvuči uvjerljivije.

SAO KrajinaNo treba se posvetiti razmišljanju kako bi moglo doći do toga da „nikada više ne bude Bljeska i Oluje“. Da više nikada ne bude Bljeska i Oluje, trebalo bi vratiti stanje „na ovim prostorima“ u vrijeme tzv. sao krajine (odnosno sao krajina), znači početi iznova. Kako do toga doći? Tako da se svi samoprognani Srbi vrate u Hrvatsku (plan postoji) i tu pridruže samoostalim amnestiranim srpskim teroristima, pa opet uzmu oružje i stvore saokrajine. Hrvati ko Hrvati, malo bi čekali, a onda izgubili živce i pošli na saokrajine. Eh, u tom se trenutku počinje izvoditi Vučićeva najava da „više nikada ne bude Bljeska i Oluje“, što u konačnici znači opću mobilizaciju u Srbiji i navalni rat protiv Hrvatske u svrhu spašavanja srpstva, uz veliku pomoć ruskoga naoružanja i savjetnika a možda i Moskve izravno, te uništenje hrvatske vojske koja ne će biti sposobna obraniti ni Zagreb a nekmoli izvesti Bljesak i Oluju. S južnoga krila prebacit će se preko Save i vojska „republike srpske“, itd. Rezltat: velika Srbija ali ne do granice Virovitica-Karlovac-Karlobag, nego Varaždin- Zagreb-Rijeka, i to Rijeka uvjetno – ako se tamošnje vodstvo doborovoljno ne pridruži velikoj Srbiji, kamo po mentalitetu i spada.

Oni koji misle da pretjerujem i da je takav scenarij nemoguć, ne znaju ništa ili se prave blesavima. Ili ne čitaju slične najave – umotane za sada u prozirni celofan – na neprijateljskim portalima u samoj Hrvatskoj. Namjerno kažem neprijateljskim, jer što su drugo kada očito nisu prijateljski ni prema hrvatskoj državi ni prema hrvatskom narodu, a to što ih Hrvatska tolerira i financira pa im otvara prostor za još veće drskosti – dvosjekli je mač na koji će se porezati u trenutku kada, ne daj Bože, dođe do oštre, jasne i oružane konfrontacije, u času kada postoje samo dvije strane:prijatelji i neprijatelji. Pa ako smo 1991. lutali u mraku ne znajući tko će nam sve pucati u leđa, sada ćemo imati preglednu, da ne velim transparentnu situaciju.

Devedeset pete smo rekli da se Srbija ne će oporaviti od (polu)poraza barem još dvadeset godina. Tih dvadeset godina je prošlo, u trenu. Početkom stoljeća smo govorili: Hrvatska će ući u Europsku uniju, Srbija još dugo poslije nas nema nikakvih izgleda. No, bijaše to u vrijeme kada se i Rusija tek oporavljala od šokova izazvanih raspadom SSSR-a, Europska se unija činila snažnom, sigurnom i sretnom, a Amerika i NATO činili sve suprotno onom što je trebalo: umjesto da razboritom politikom umreže Rusiju poštujući njezino makar i okrnjeno dostojanstvo, osovili su se kao nedodirljivi gospodari svijeta, a Rusiju vodali kao mladog medvjeda. Onda je medvjed narastao i stvari su se promijenile, pa sada imamo što imamo, od Ukrajine do Baltika, ali i na bliskoistočnom području.

Srbija s Rusijom i Zapadom

Nikomu nije bolje pasala takva situacija nego Srbiji. Ne prekidajući tradicionalne veze s Rusima, jačajući ih, štoviše, cimajući Moskvu da joj jeftino dostavlja oružje, Srbija je istodobno prodavala maglu Zapadu da samo ona na jugoistoku može biti branom od te iste Rusije, a za to joj treba brz ulazak u EU mimo svih kriterija i sličnih gluposti koje su morale proći zemlje poput Hrvatske koja se sva rasprostrla i ušla na koljenima. Zapadni političari, vrlo pametni kao što jesu, popušili su u panici sve što im je Srbija obećala, samo da bi se istočna granica EU pomaknula što istočnije. Lijepa je ilustracija otvaranje poglavlja o kulturi i obrazovanju, gdje o kulturi nije bilo ni riječi, a o obrazovanju se malo (kao) sporilo, pa Hrvatska (i Bugarska) malo stale na zadnje noge. Odmah su se užarili telefoni, Biden nazvao Plenkovića, Hrvatska je rekla da se radi i sitnicama koje se mogu ispraviti za koji mjesec, kadli – nije prošlo ni deset dana, a poglavlje je adventski svečano otvoreno jer je Hrvatska pristala na mali srbijanski ustupak glede udžbenika za osnovne škole, a vrtiće i srednje škole nije ni spominjala. A i to za osnovne škole je samo na papiru, kako će biti – vidjet će se, a kad znamo s kim imamo posla – teško da će se nešto od toga vidjeti. Hrvatska manjina u Srbiji je toliko dešperatna da joj i taj neznatno ustupak nešto znači, pa je sve prikazano kao veliko zadovoljstvo Hrvata u Srbiji, to jest Vojvodini.

No, podsjetio sam vas, poštovani čitatelji, da se radi o poglavlju koje ne uključuje samo obrazovanje, nego i kulturu. Zar nije Hrvatska upravo u svezi s kulturom a ne samo obrazovanjem trebala reći stop otvaranju toga poglavlja, zahtijevati (kao članica EU) da Srbija ne može ni nogom zakoračiti u Europsku uniju dok ne plati sve ono što je njezina (jer bila je to njezina) vojska razorila u Hrvatskoj, tisuće i tisuće kulturno-povijesnih spomenika, stare gradove, crkve, knjižnice itd., da dakle pokaže kulturu kajanja praćenu odgovarajućim svotama, makar je blago neprocjenjivo, i da se u tom poglavlju obveže da za tuđim kulturnim blagom više nikada ne će posezati, ni materijalnim ni nematerijalnim, da ne će više nikada svojatati hrvatsku povijest ili njezine dijelove, njezinu književnost (recimo dubrovačku hrvatsku književnost) i preko emisara rovati po najvećem hrvatskom kulturnom blagu, hrvatskom jeziku.

Eh, takvo bi se poglavlje moglo otvoriti. Ali ne, Srbiju treba primiti u EU hitno i zanemarujući sve što je činila, a ne tražeći ni da u budućnosti ne čini isto. Srbija je karta na koju igrtaju Berlin, Washington i Moskva, zlatna karta koju četnik Vučić drži u rukama, okružen očekivanim i neočekivanim mecenama, pa se Hrvatskoj može rugati do mile volje. Hrvati od karata imaju samo dva dečka i damu, ali imaju i sebe. A pokazalo se da smo najjači kada se samo u sebe možemo uzdati.

I tako, ako vam ovaj uvod u novu nije baš dobro sjeo, i premda od nove godine ne očekujem ništa dobro, ipak vam želim sretnu novu 2017. s nadom da će sveta tri kralja (Berlin, Washington, Moskva) posegnuti za tamjanom a ne oružjem. Živjeli.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari