Pratite nas

Kolumne

HITREC: Sretna nova 2017., s nadom će Berlin, Washington i Moskva posegnutu za tamjanom, a ne oružjem

Objavljeno

na

Božić je došao i prošao, pjevali ljudi na polnoćkama iz dubine srca i iz dubine povijesti. I povijesti hrvatskoga pjesništva. U Antologiji hrvatskoga pjesništva (od davnina pa do naših dana), koju je sastavio nedavno preminuli Ante Stamać, na prvih su nekoliko stranica tri božićne pjesme za koje se ne zna kada su nastale ni tko ih je ispjevao, davno prije Šišgorića i Marulića, istim ovim jezikom hrvatskim kojim i danas dišemo. To su pjesme Va sve vrime godišća, Bog se rodi v Vitliomi i Narodil se je kralj nebeski. Datirane su pomalo neodređeno, u jesen srednjega vijeka, koji Huisinga u istoimenoj knjizi opisuje kao toliko zanimljivo da čovjek zažali što se rodio u dvadesetom stoljeću, i inače odurnom. Kada čitate stihove „Pastiri se povratiše, glasom Boga pohvališe“, zar ne prepoznajete neprekidnost hrvatske jezične povijesti, zar to nije i hrvatski moderni „standard“?

U ostale dane možete pročitati pjesmu koja je i starija od „Narodil nam se„ a njezin je naslov „Svit se konča“ (Svit se konča i slnce jur zahodi,pravda gine, ljubav shodi, tma ishodi“), što se također glatko čita, uz nešto napora za one koji ne čitaju ništa, a o rasprostranjenosti ikavice od mora preko Bosne do Drave ne znaju ništa. No ne mislim sada ulaziti u jezične vode gdje se kao diletant često utopim, nego mi je skončanje povodom za posve suvremena zbivanja i nova naoružavanja plemenitim nuklearnim glavama koja doista mogu dovesti do dana kada će sunce zahoditi i više ne će ishoditi, a glede pravde i ljubavi svit se odavno skončao. Pa ako se ovako nastavi, a nastavlja se, čak će odvratno dvadeseto stoljeće biti zapamćeno kao tiha noć prema dvadeset prvom u koje smo dobrano zagazili. Ako će imati tko pamtiti.

Proturaketni stitElem, oružjem se zvecka na sve strane, a na mnogim stranama se ne zvecka nego i ratuje, kao u Siriji koja se spominje u evanđelju što se čita na božićnim misama. Na istočnim granicama EU nalazi se natovski štit za koji su Rusi, kažu, već našli lijek u raketama koje probijaju svaki štit, istočnoeuropske zemlje prate razvoj situacije i sve se više osjećaju kao predziđe koje će pretrpjeti prvi uda, mnogoljudna Njemačka još glede vojnoga angažmana osjeća staru grižnju savjesti, ali i tu će grižnju pregristi u odsudnom času. Europa je ugrožena izvana i iznutra – iznutra od terorista islamističkih nagnuća, koji su prvi dio svoga plana već proveli zahvaljujući europskim liberalnim bezglavcima, infiltrirali se i javno i potajno, rugajući se i integraciji i asimiliaciji. Doduše, mnogi su se doista integrirali u kršćansku Europu, pa rado posjećuju adventske atrakcije i zabavljaju se ponešto jačim pirotehničkim sredstvima nalik eksplozivnim ili se voze kamionima i dijele darove na užas sigurnosnih služba koje za terorističke akcije uglavom saznaju na vrijeme – kada čuju eksploziju i vide izmrcvarena trupla na ulicama.

Vučićeva prijetnja

Četnik VučićHrvatska je za sada mirna. Stabilna, u stabilnom okružju. Nešto malo problema ima sa Srbijom kojoj su Rusi poslali pregršt migova, i nad njima je četnik Vučić u hangaru gotovo doživio orgazam, motao se oko njih sa suzama u očima i gladio ih kao mlade mačke. A onda je održao kraći govor koji budi dugo sjećanje na gazimestanske orgije. Nije izdržao, a da ne kaže za koju su svrhu nabavljeni, znači da brane nebo nebeske Srbije i da više nikada ne bude Bljeska ni Oluje. Iz toga se zanosnog govora može pročitati svašta: da su Hrvati u vrijeme Bljeska i Oluje napali Srbiju, koja se tada nije mogla obraniti jer nije imala dosta migova. Ako takvo tumačenje ne drži vodu, onda vodi prema drugome: da su Hrvati u Bljesku i Oluji napali srpske prostore koji prirodno pripadaju Srbiji („Vučić 1995. na Banovini: „Ovo je Srbija“), što znali da su napali Srbiju. To objašnjenje iz njihova bolesnog kuta već zvuči uvjerljivije.

SAO KrajinaNo treba se posvetiti razmišljanju kako bi moglo doći do toga da „nikada više ne bude Bljeska i Oluje“. Da više nikada ne bude Bljeska i Oluje, trebalo bi vratiti stanje „na ovim prostorima“ u vrijeme tzv. sao krajine (odnosno sao krajina), znači početi iznova. Kako do toga doći? Tako da se svi samoprognani Srbi vrate u Hrvatsku (plan postoji) i tu pridruže samoostalim amnestiranim srpskim teroristima, pa opet uzmu oružje i stvore saokrajine. Hrvati ko Hrvati, malo bi čekali, a onda izgubili živce i pošli na saokrajine. Eh, u tom se trenutku počinje izvoditi Vučićeva najava da „više nikada ne bude Bljeska i Oluje“, što u konačnici znači opću mobilizaciju u Srbiji i navalni rat protiv Hrvatske u svrhu spašavanja srpstva, uz veliku pomoć ruskoga naoružanja i savjetnika a možda i Moskve izravno, te uništenje hrvatske vojske koja ne će biti sposobna obraniti ni Zagreb a nekmoli izvesti Bljesak i Oluju. S južnoga krila prebacit će se preko Save i vojska „republike srpske“, itd. Rezltat: velika Srbija ali ne do granice Virovitica-Karlovac-Karlobag, nego Varaždin- Zagreb-Rijeka, i to Rijeka uvjetno – ako se tamošnje vodstvo doborovoljno ne pridruži velikoj Srbiji, kamo po mentalitetu i spada.

Oni koji misle da pretjerujem i da je takav scenarij nemoguć, ne znaju ništa ili se prave blesavima. Ili ne čitaju slične najave – umotane za sada u prozirni celofan – na neprijateljskim portalima u samoj Hrvatskoj. Namjerno kažem neprijateljskim, jer što su drugo kada očito nisu prijateljski ni prema hrvatskoj državi ni prema hrvatskom narodu, a to što ih Hrvatska tolerira i financira pa im otvara prostor za još veće drskosti – dvosjekli je mač na koji će se porezati u trenutku kada, ne daj Bože, dođe do oštre, jasne i oružane konfrontacije, u času kada postoje samo dvije strane:prijatelji i neprijatelji. Pa ako smo 1991. lutali u mraku ne znajući tko će nam sve pucati u leđa, sada ćemo imati preglednu, da ne velim transparentnu situaciju.

Devedeset pete smo rekli da se Srbija ne će oporaviti od (polu)poraza barem još dvadeset godina. Tih dvadeset godina je prošlo, u trenu. Početkom stoljeća smo govorili: Hrvatska će ući u Europsku uniju, Srbija još dugo poslije nas nema nikakvih izgleda. No, bijaše to u vrijeme kada se i Rusija tek oporavljala od šokova izazvanih raspadom SSSR-a, Europska se unija činila snažnom, sigurnom i sretnom, a Amerika i NATO činili sve suprotno onom što je trebalo: umjesto da razboritom politikom umreže Rusiju poštujući njezino makar i okrnjeno dostojanstvo, osovili su se kao nedodirljivi gospodari svijeta, a Rusiju vodali kao mladog medvjeda. Onda je medvjed narastao i stvari su se promijenile, pa sada imamo što imamo, od Ukrajine do Baltika, ali i na bliskoistočnom području.

Srbija s Rusijom i Zapadom

Nikomu nije bolje pasala takva situacija nego Srbiji. Ne prekidajući tradicionalne veze s Rusima, jačajući ih, štoviše, cimajući Moskvu da joj jeftino dostavlja oružje, Srbija je istodobno prodavala maglu Zapadu da samo ona na jugoistoku može biti branom od te iste Rusije, a za to joj treba brz ulazak u EU mimo svih kriterija i sličnih gluposti koje su morale proći zemlje poput Hrvatske koja se sva rasprostrla i ušla na koljenima. Zapadni političari, vrlo pametni kao što jesu, popušili su u panici sve što im je Srbija obećala, samo da bi se istočna granica EU pomaknula što istočnije. Lijepa je ilustracija otvaranje poglavlja o kulturi i obrazovanju, gdje o kulturi nije bilo ni riječi, a o obrazovanju se malo (kao) sporilo, pa Hrvatska (i Bugarska) malo stale na zadnje noge. Odmah su se užarili telefoni, Biden nazvao Plenkovića, Hrvatska je rekla da se radi i sitnicama koje se mogu ispraviti za koji mjesec, kadli – nije prošlo ni deset dana, a poglavlje je adventski svečano otvoreno jer je Hrvatska pristala na mali srbijanski ustupak glede udžbenika za osnovne škole, a vrtiće i srednje škole nije ni spominjala. A i to za osnovne škole je samo na papiru, kako će biti – vidjet će se, a kad znamo s kim imamo posla – teško da će se nešto od toga vidjeti. Hrvatska manjina u Srbiji je toliko dešperatna da joj i taj neznatno ustupak nešto znači, pa je sve prikazano kao veliko zadovoljstvo Hrvata u Srbiji, to jest Vojvodini.

No, podsjetio sam vas, poštovani čitatelji, da se radi o poglavlju koje ne uključuje samo obrazovanje, nego i kulturu. Zar nije Hrvatska upravo u svezi s kulturom a ne samo obrazovanjem trebala reći stop otvaranju toga poglavlja, zahtijevati (kao članica EU) da Srbija ne može ni nogom zakoračiti u Europsku uniju dok ne plati sve ono što je njezina (jer bila je to njezina) vojska razorila u Hrvatskoj, tisuće i tisuće kulturno-povijesnih spomenika, stare gradove, crkve, knjižnice itd., da dakle pokaže kulturu kajanja praćenu odgovarajućim svotama, makar je blago neprocjenjivo, i da se u tom poglavlju obveže da za tuđim kulturnim blagom više nikada ne će posezati, ni materijalnim ni nematerijalnim, da ne će više nikada svojatati hrvatsku povijest ili njezine dijelove, njezinu književnost (recimo dubrovačku hrvatsku književnost) i preko emisara rovati po najvećem hrvatskom kulturnom blagu, hrvatskom jeziku.

Eh, takvo bi se poglavlje moglo otvoriti. Ali ne, Srbiju treba primiti u EU hitno i zanemarujući sve što je činila, a ne tražeći ni da u budućnosti ne čini isto. Srbija je karta na koju igrtaju Berlin, Washington i Moskva, zlatna karta koju četnik Vučić drži u rukama, okružen očekivanim i neočekivanim mecenama, pa se Hrvatskoj može rugati do mile volje. Hrvati od karata imaju samo dva dečka i damu, ali imaju i sebe. A pokazalo se da smo najjači kada se samo u sebe možemo uzdati.

I tako, ako vam ovaj uvod u novu nije baš dobro sjeo, i premda od nove godine ne očekujem ništa dobro, ipak vam želim sretnu novu 2017. s nadom da će sveta tri kralja (Berlin, Washington, Moskva) posegnuti za tamjanom a ne oružjem. Živjeli.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati