Hitrec: Svi dižu optužnice protiv Hrvatske, samo Hrvatska ne diže ništa

0

Hrvatska se našla na udaru velikoga broja optužnica: dižu ih bankari, diže Cerar na konju s hvataljkama hrvatskoga novca, diže nefunkcionalna BiH navodno čak 900 funkcionalnih optužnica protiv hrvatskih branitelja, sve čekajući presudu iz Haaga u žalbenom postupku kako bi s tim papirom u džepu napunila zenički zatvor Hrvatima, nadajući se naravno potvrđivanju visokih kazna hrvatskim vojnim i političkim vođama Herceg-Bosne..

I nadalje toplo, uz nešto kiše, munja i gromova. Grožđa ima u obilju, a ni ostali plodovi zemlje nisu podbacili, štoviše. Sve govori da se postojano izvlačimo iz velike krize, financije se oporavljaju, dug pada, prozvodnja ponešto raste, izvoz vrlo dobar, turizam cvate – ako se tako ne nastavi, još ćemo plakati za kroatistom Oreškovićem, ali nema razloga za zabrinutost budu li ključni ministri ostali i u novoj Vladi Andreja Plenkovića.

Istodobno, Hrvatska se našla na udaru velikoga broja optužnica: dižu ih bankari, diže Cerar na konju s hvataljkama hrvatskoga novca, diže nefunkcionalna BiH navodno čak 900 funkcionalnih optužnica protiv hrvatskih branitelja, sve čekajući presudu iz Haaga u žalbenom postupku kako bi s tim papirom u džepu napunila zenički zatvor Hrvatima, nadajući se naravno potvrđivanju visokih kazna hrvatskim vojnim i političkim vođama Herceg-Bosne. Diže optužnice Srbija po svojem perverznom zakonu koji agresoru i ratnom gubitniku daje za pravo hvatati branitelje i ratne pobjednike – kao najvidljiviji modus operandi novoga srbijanskog memoranduma kojemu je cilj ne samo izjednačiti krivnju za devedesete nego i u konačnici prikazati Srbiju i Srbe uopšte kao žrtve, čemu služi i stalna poveznica s Drugim svjetskim ratom, prikazivanje moderne hrvatske države kao ustaške, ponovno i drsko uzdizanje velikosrpskih mitova u suradnji s vaseljenskim patrijarsima koji se izravno stavljaju u funkciju protuhrvatske i protukatoličke lige, ali i u svezi s europskim političkim patuljcima, neupućenim ili tendencioznim opasnicima koji bi otrgnuću Srbije od Rusije žrtvovali i Hrvatsku, što već i rade. Medijska Europa bila je i ostala protuhrvatska, od Austrije do Engleske (koja je i nadalje punopravan član EU, barem još dvije godine), pa ako se pozorno pročita što pišu „Die Presse“, „Der Standard“ ili „Guardian“, vidi se isti rukopis ne samo srbijanski nego i onaj pete kolone u Hrvatskoj koja nesmetano djeluje i brifira europski tisak, nerijetko uz pomoć hrvatskih veleposlanika postavljenih u eri nesretnoga Milanovića i sestre Pusić Ban ki Moon (ki bi da bi).

Svi, znači, dižu optužnice protiv Hrvatske, samo Hrvatska ne diže ništa. Kako stoji proces koji se vodi protiv Stanimirovića, primjerice, ne znam. Četnik koji je u Tovarniku izvodio ranjenike iz kuća, a oni potom nestali, onaj koji je vukovarsku bolnicu proglasio zadnjim uporištem ustaša – bolnicu iz koje su ranjenici odvedeni na Ovčaru – vrlo lijepo kotira u hrvatskoj državi protiv koje bijaše dušom i tijelom. Milorad Pupovec, autor huškačke laži o prekrštavanju srpske djece, prevarant koji je nagovorio hrvatske vlasti da zamijene dvojicu Srba za dr. Šretera premda je znao da je Šreter već ubijen, Pupovec koji se godinama, ma već i desetljećima prenemaže po Hrvatskom saboru, tribinama i televizijama – umjesto da bude lustriran (u najmanju ruku) sada i nadalje ljigari, postavlja se kao bitan faktor u sastavljanju nove Vlade, kadrovira u HDZ-u s kojim bi vrlo rado sudjelovao u vlasti. Ukoliko mu to uspije, ne će biti dobro.

Suradnja HDZ-a s takvim SDSS-om čiji je osnivač i ratni zločinac Goran Hadžić nije obično političko pitanje, nego pitanje moralno, pitanje mentalnog zdravlja hrvatske nacije. Moguće „primanje“ u Vladu Milorada Pupovca kojega u Hrvatskoj preziru i Hrvati i nehrvati, jednako je kao da u hrvatsku Vladu uđu Nikolić, Vučić, Dačić i Vulin kao potpredsjednici, jer nikakve razlike nema, jer se radi o istoj družbi i istim ciljevima koji su doživjeli fijasko u devedesetima, a bude li potrebe i opet će. Sve je to ista Miloševićeva siročad koja sanja o crti Karlobag-Karlovac-Virovitica, valjda ovaj put uz veću pomoć Rusa s kojima planira dvije vojne vježbe tik uz hrvatsku granicu. ( Nezavisno od teme, ali ne posve: vjerojatno ste vidjeli teritorijalni raspored mandata na izvanrednim izborima – sve zapadno od čuvene crte Virovitica-Karlobag obojeno je na koloriranom zemljovidu crvenom bojom, sve istočno od crte plavom.)

Elem, opisano srpsko političko vodstvo, da ne kažem vojvodstvo u Hrvatskoj klasična je peta kolona koja egzistira na hrvatskoj političkoj gluposti iz koje su rođena ona zajamčena tri mjesta u Hrvatskom državnom saboru, to jest za sve manjine osam. Nema takvog slučaja u europskim zemljama, ni u ustavima ni u parlamentima. Osam zajamčenih mjesta za manjine nisu drugo do rep koji se vuče iz jugoslavenskih magla, i treba mu napokon napokon stati na rep.

Rujan je 2016. i Hrvatska se naizgled nalazi u boljoj situaciji nego prije četvrt stoljeća, u rujnu 1991. kojega se ovih dana prisjećamo na mnogim obljetnicama, stravičnoga rujna kada je započela posve otvorena i krvoloična, masovna agresija JNA, Srbije i srpskih četnika u Hrvatskoj. Danas je Hrvatska članica EU i NATO saveza, čiji Vojni odbor zasjeda u Splitu, sve to zahvaljujući tomu što je ne samo opstala nego i pobijedila u ratu, ali da se toga rujna 1991. hrvatski narod nije prisjetio svoje slavne ratničke prošlosti i već tada bitkom za Šibenik pokazao nevjerojatnu hrabrost – sve bi palo u vodu. Ovako su pala ona dva neprijateljska zrakoplova, pala je i teza „da će razum pobijediti“ premda bijaše razvidno da imamo posla s luđacima, ubojicama i gadovima, do kraja je pala je krinka „narodne armije“ koja postade neprijateljskom vojskom, kao što je uostalom bila i do tada, od Bleiburga do devedesete godine prošloga stoljeća zalog održanja zločinačke komunističke naddržave.

U Europsku uniju smo ušli kao u miru teško oštećen suvereni organizam, plaćajući ulaznicu slobodom mnogih hrvatskih generala i branitelja izručenih Haagu ili „hrvatskim sudovima“ (Norac, Glavaš, Hrastov), a neki poput Đure Brodarca nisu ni stigli pred sud jer su umrli u neljudskim uvjetima „pritvora“. Nedugo nakon što smo ušli u Obećanu zemlju, ona se pred našim očima pretvorila u niz koncentracijskih logora okruženih žilet-žicom, s tendencijom da nas ostavi izvan schengenskog kaveza i prepusti neizvjesnoj sudbini. Formalno smo i dalje u kavezu EU, ali kao kolonija koja nema previše izbora (osim parlamentarnih) pa mora pokorno slušati velike iz Bruxellesa.

HGZDo javnosti nije došla, ili nisam pratio, Deklaracija Hrvatskoga generalskog zbora pisana prije izbora, a koja počinje rečenicom: „Iskustvo nas sudionika Domovinskoga rata uči da široke avenije koje mu se nude vode narod u propast, a uska staza mudrosti vodi ga u spas.“ Nakon toga citata slijedi: umjesto da se na Tuđmanovoj ostavštini gradi budućnost, određene političke elite na ovaj ili onaj način već šesnaest godina blokiraju taj proces, te da je Hrvatska – unatoč činjenici da je članica NATO-a i Europske unije – došla u poziciju da joj se neprestano umanjuje sloboda međunarodnog djelovanja, ograniči suverenitet – prije svega monetarno-financijski, medijski, pravni i gospodarski – a iznutra naruši teritorijalni integritet, proizvodeći „nezadovoljne“ skupine svih vrsta, odnosno simulirajući oblik građanskog rata… Što žele generali? Da se odrede sve četiri razine hrvatskih nacionalnih interesa, da se kapitalizira hrvatski geostrateški položaj, da se Hrvatska ne dijeli na regije, da zaštita hrvatskoga naroda u BiH bude na prvom mjestu prioriteta vanjske politike, da se ustroji Institut za strateška istraživanja i Akademija nacionalne sigurnosti u kojima će biti stručnjaci iz svih područja znanosti, vojnog umijeća, gospodarstva, j e z i k o s l o v lj a i vjere. Navedene ustanove sjajnim sklopom riječi nazivaju – duhovno izviđanje. Točno. Bez izvidnice vojska (država) srlja u propast.

Pa dok NATO zasjeda u Splitu, dok se po bruxelleskim kuloarima govori o europskim vojnim snagama, dok se hrvatska satnija šalje u Litvu, hrvatski generali (isti oni koji su defenstrirani početkom stoljeća zbog isto tako domoljubnog pisma) zahtijevaju vlast koja će hrvatske Oružane snage doktrinarno, u što kraćem roku, pripremiti za asimetrično ratovanje, što je bez vraćanja pričuve i ročničkog sustava nemoguće. Znači, tromjesečna obuka u kampovima. Ne ostaju na ograničenom vojnom pitanju, nego traže da se pokrene intelektualni, stvaralački duh, duh koji njeguje solidarnost, a odbacuje jal, mržnju, nesuradnju i zavist. „Nove spoznaje ne stječu se umom, nego vizijama“, dodaju.

Vrlo dobro, kombinacija i isprepletanje vojne spremnosti hrvatske države i duhovne kreativnosti, intelektualizma koji nije sebi svrhom. Misleći tu prvenstveno na široko shvaćanje kulture, baštine i žive umjetnosti, duhovnu dimenziju naroda, toliko važnu i u sigurnosnom smislu.

Dobro. Pa dok generali govore o asimetriji, peta kolona se simetrično rasprostrla prvenstveno na području kulture i u vrijeme Vlade Z. Milanovića preuzela monopol nad „kulturnim životom“, ustanovama i medijima koji su već odranije bili okupirani od neprijateljske klateži. Primjere i ne treba navoditi, od kazališta i filma do televizija i školstva („revolucionarni“ uputnik tj. kurikul koji drsko krivotvori prošlost i sadašnjost), sve do jedne institucije koja je bila rubu interesa, a zadnjih dana došla u prvi plan – to jest Hrvatskoga radija, odnosno Trećeg programa, do prije neku godinu utočišta lijepih umjetnosti. I što se dogodilo? Postavili ondje stanovitu Rajku, a ona pretvorila Treći program HR-a u prvi program srpske, dotično srbijanske kulture s „Pojmovnikom postjugoslavenske književnosti„ i sličnim jugosrpskim emisijama.

Moram priznati da odavno ne slušam Treći program, ali zar je pobogu novinarima i spikerima trebalo toliko dugo da se pobune (neki jesu, tiho), i da se na Programskom vijeću HRT-a o toj sablazni govori tek sada kada je došla nova ekipa i na čelo HRT-a i Trećega programa HR-a? Ova mala (ne baš mala) ilustracija govori i viče kako se u jednom ipak intelektualnom miljeu kao što je novinarstvo, i to u javnoj ustanovi, mogu nametnuti normalnim hrvatskim novinarima ne samo staljinistička stega i cenzura nego i pretvoriti radio u propagandni stroj druge države, ne bilo koje, one koja je htjela zauvijek uništiti Hrvatsku i hrvatski narod.

Na sličan način bile su (i još su mnoge) premrežene sve kulturne ustanove, pod kapom ondašnjega vodstva Ministarstva kulture koje je svime, duhovno i novčano, upravljalo i „davalo smjernice“. Poznavajući hrvatsku glupost, kulturna peta kolona je odlaskom vlasti SDP-HNS samo malo zašutjela, nadajući se da će – kao i obično – naći pristaše i zaštitnike među „desnima“, a kada se to (za sada) nije dogodilo budući se našao ministar kulture kojemu se to ne može dogoditi, crveni mediokriteti lišeni jasala uzbunili su pola Europe i, naravno, posegnuli za objedama koje uvijek pale – o ustašizaciji, i sličnim glupostima koje gode ušima ljevičarske europske klateži, do šezdesetih odane staljinizmu. Koji je imao neke mrlje (stotine milijuna likvidiranih), ali im je imponirao, a kada su nasljednici ušli u Prag, prebacili su se sartrovci i slična žgadija na Tita i Partija, na socijalizam s ljudskim licem koji je po izvješću A. Rankovića proveo kroz kazamate tri milijuna, a pola milijuna poslao na drugi svijet.

To je taj europski celofan u koji se uvlače jugofili u današnjoj Hrvatskoj, to je duhovna podloga rečenih novina od Austrije do Engleske, to je i odgovor na prijezirni odnos prema Hrvatskoj kao članici Europske unije prema kojoj i Slovenija postavlja žicu za životinje i ljude, podjednako. Duhovno rasulo prouzročeno rečenom medijskom i „općekulturnom“ petom kolonom jest plodna podloga za općenarodno rasulo u svim područjima. Stati tomu na kraj, velika je zadaća koju je započeo Hasanbegović, a hoće li ju nastaviti on ili netko drugi, vidjet ćemo. Ako tu bude zastoja, ne piše se dobro Hrvatskoj u kojoj i nadalje sve vrvi od malih majmuna sa crvenim stražnjicama, a u budućem gradu europske kulture gradonačenik tuče žene kišobranom.

Uslagivanja

U tijeku je uslagivanje nove vlasti desnoga centra, nakon apsolutno relativne pobjede HDZ-a koji je na dobrom putu da skupi više od famoznih 76 ruku. Pregovori s Mostom idu dobro, barem se tako govori, premda ona stara mostovska nezajažljivost i nadalje tinja, a mogla bi i planuti. Sa Živim zidom je nemoguće razgovarati, posebno zato jer se u njemu odvija tragedija nalik Macbethu, uključujući Lady Macbeth – lijep primjer kako se skromni ljudi počupaju kada se radi o novcu i moći. S manjinama se razgovara, ali je potpuno nejasno zašto one idu u bloku i daju se vodati kao medvjedi od Pupovca i Vučića.

Na ljevici je dramatično nakon što Zoki drugdje traži posao, a za nasljednika predlaže Ranka Ostojića koji bi i nadalje sa svojim specijalcima provaljivao u crkve i tukao hrvatske ratne invalide. Premda je nekim izjavama sam sebi podmetnuo nogu, naizgledniji je za sada Picula koji ima potporu Bruxellesa, odakle se projektiraju vođe većih hrvatskih stranaka. Žalopojke da je ljevica na putu nestanka, na žalost nisu realne. Zabavno je najviše u HSS-u koji je naglo i naknadno shvatio da mu Beljak radi o glavi, pa se očekuje velika seljačka buna s gospođicom Petir koja treba imati ulogu Laure „U registraturi“.

Pravaške stranke su trenutačno u položaju Dinama u Lyonu (i Rijeci) no onaj tko ih otpisuje, obična je budala: čim „asimetrične ugroze“ postanu realne, i pravaši će dočekati svojih pet minuta, jer se u velikim iskušenjima Hrvati vraćaju Starčeviću. Ni Bandić nije za odbaciti, ima nešto mandata, ne baš za premijera ali ipak. Dva su dva, premda sam mu davao četiri. Ta dva mogu anulirati potrebu za Pupovčevom tricom. Nikakva hrvatsko-srpska koalicija nam nije potrebna.

Glede atmosfere u narodu, što bi Ćiro rekao u čaršiji, samo ovo: kažu mi da su ljudi odahnuli, manje su malodušni, očekuju da ne budu na prepad ovršeni, ni oni ni Hrvatska.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

facebook komentari