Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Svi dižu optužnice protiv Hrvatske, samo Hrvatska ne diže ništa

Objavljeno

na

Hrvatska se našla na udaru velikoga broja optužnica: dižu ih bankari, diže Cerar na konju s hvataljkama hrvatskoga novca, diže nefunkcionalna BiH navodno čak 900 funkcionalnih optužnica protiv hrvatskih branitelja, sve čekajući presudu iz Haaga u žalbenom postupku kako bi s tim papirom u džepu napunila zenički zatvor Hrvatima, nadajući se naravno potvrđivanju visokih kazna hrvatskim vojnim i političkim vođama Herceg-Bosne..

I nadalje toplo, uz nešto kiše, munja i gromova. Grožđa ima u obilju, a ni ostali plodovi zemlje nisu podbacili, štoviše. Sve govori da se postojano izvlačimo iz velike krize, financije se oporavljaju, dug pada, prozvodnja ponešto raste, izvoz vrlo dobar, turizam cvate – ako se tako ne nastavi, još ćemo plakati za kroatistom Oreškovićem, ali nema razloga za zabrinutost budu li ključni ministri ostali i u novoj Vladi Andreja Plenkovića.

Istodobno, Hrvatska se našla na udaru velikoga broja optužnica: dižu ih bankari, diže Cerar na konju s hvataljkama hrvatskoga novca, diže nefunkcionalna BiH navodno čak 900 funkcionalnih optužnica protiv hrvatskih branitelja, sve čekajući presudu iz Haaga u žalbenom postupku kako bi s tim papirom u džepu napunila zenički zatvor Hrvatima, nadajući se naravno potvrđivanju visokih kazna hrvatskim vojnim i političkim vođama Herceg-Bosne. Diže optužnice Srbija po svojem perverznom zakonu koji agresoru i ratnom gubitniku daje za pravo hvatati branitelje i ratne pobjednike – kao najvidljiviji modus operandi novoga srbijanskog memoranduma kojemu je cilj ne samo izjednačiti krivnju za devedesete nego i u konačnici prikazati Srbiju i Srbe uopšte kao žrtve, čemu služi i stalna poveznica s Drugim svjetskim ratom, prikazivanje moderne hrvatske države kao ustaške, ponovno i drsko uzdizanje velikosrpskih mitova u suradnji s vaseljenskim patrijarsima koji se izravno stavljaju u funkciju protuhrvatske i protukatoličke lige, ali i u svezi s europskim političkim patuljcima, neupućenim ili tendencioznim opasnicima koji bi otrgnuću Srbije od Rusije žrtvovali i Hrvatsku, što već i rade. Medijska Europa bila je i ostala protuhrvatska, od Austrije do Engleske (koja je i nadalje punopravan član EU, barem još dvije godine), pa ako se pozorno pročita što pišu „Die Presse“, „Der Standard“ ili „Guardian“, vidi se isti rukopis ne samo srbijanski nego i onaj pete kolone u Hrvatskoj koja nesmetano djeluje i brifira europski tisak, nerijetko uz pomoć hrvatskih veleposlanika postavljenih u eri nesretnoga Milanovića i sestre Pusić Ban ki Moon (ki bi da bi).

Svi, znači, dižu optužnice protiv Hrvatske, samo Hrvatska ne diže ništa. Kako stoji proces koji se vodi protiv Stanimirovića, primjerice, ne znam. Četnik koji je u Tovarniku izvodio ranjenike iz kuća, a oni potom nestali, onaj koji je vukovarsku bolnicu proglasio zadnjim uporištem ustaša – bolnicu iz koje su ranjenici odvedeni na Ovčaru – vrlo lijepo kotira u hrvatskoj državi protiv koje bijaše dušom i tijelom. Milorad Pupovec, autor huškačke laži o prekrštavanju srpske djece, prevarant koji je nagovorio hrvatske vlasti da zamijene dvojicu Srba za dr. Šretera premda je znao da je Šreter već ubijen, Pupovec koji se godinama, ma već i desetljećima prenemaže po Hrvatskom saboru, tribinama i televizijama – umjesto da bude lustriran (u najmanju ruku) sada i nadalje ljigari, postavlja se kao bitan faktor u sastavljanju nove Vlade, kadrovira u HDZ-u s kojim bi vrlo rado sudjelovao u vlasti. Ukoliko mu to uspije, ne će biti dobro.

Suradnja HDZ-a s takvim SDSS-om čiji je osnivač i ratni zločinac Goran Hadžić nije obično političko pitanje, nego pitanje moralno, pitanje mentalnog zdravlja hrvatske nacije. Moguće „primanje“ u Vladu Milorada Pupovca kojega u Hrvatskoj preziru i Hrvati i nehrvati, jednako je kao da u hrvatsku Vladu uđu Nikolić, Vučić, Dačić i Vulin kao potpredsjednici, jer nikakve razlike nema, jer se radi o istoj družbi i istim ciljevima koji su doživjeli fijasko u devedesetima, a bude li potrebe i opet će. Sve je to ista Miloševićeva siročad koja sanja o crti Karlobag-Karlovac-Virovitica, valjda ovaj put uz veću pomoć Rusa s kojima planira dvije vojne vježbe tik uz hrvatsku granicu. ( Nezavisno od teme, ali ne posve: vjerojatno ste vidjeli teritorijalni raspored mandata na izvanrednim izborima – sve zapadno od čuvene crte Virovitica-Karlobag obojeno je na koloriranom zemljovidu crvenom bojom, sve istočno od crte plavom.)

Elem, opisano srpsko političko vodstvo, da ne kažem vojvodstvo u Hrvatskoj klasična je peta kolona koja egzistira na hrvatskoj političkoj gluposti iz koje su rođena ona zajamčena tri mjesta u Hrvatskom državnom saboru, to jest za sve manjine osam. Nema takvog slučaja u europskim zemljama, ni u ustavima ni u parlamentima. Osam zajamčenih mjesta za manjine nisu drugo do rep koji se vuče iz jugoslavenskih magla, i treba mu napokon napokon stati na rep.

Rujan je 2016. i Hrvatska se naizgled nalazi u boljoj situaciji nego prije četvrt stoljeća, u rujnu 1991. kojega se ovih dana prisjećamo na mnogim obljetnicama, stravičnoga rujna kada je započela posve otvorena i krvoloična, masovna agresija JNA, Srbije i srpskih četnika u Hrvatskoj. Danas je Hrvatska članica EU i NATO saveza, čiji Vojni odbor zasjeda u Splitu, sve to zahvaljujući tomu što je ne samo opstala nego i pobijedila u ratu, ali da se toga rujna 1991. hrvatski narod nije prisjetio svoje slavne ratničke prošlosti i već tada bitkom za Šibenik pokazao nevjerojatnu hrabrost – sve bi palo u vodu. Ovako su pala ona dva neprijateljska zrakoplova, pala je i teza „da će razum pobijediti“ premda bijaše razvidno da imamo posla s luđacima, ubojicama i gadovima, do kraja je pala je krinka „narodne armije“ koja postade neprijateljskom vojskom, kao što je uostalom bila i do tada, od Bleiburga do devedesete godine prošloga stoljeća zalog održanja zločinačke komunističke naddržave.

U Europsku uniju smo ušli kao u miru teško oštećen suvereni organizam, plaćajući ulaznicu slobodom mnogih hrvatskih generala i branitelja izručenih Haagu ili „hrvatskim sudovima“ (Norac, Glavaš, Hrastov), a neki poput Đure Brodarca nisu ni stigli pred sud jer su umrli u neljudskim uvjetima „pritvora“. Nedugo nakon što smo ušli u Obećanu zemlju, ona se pred našim očima pretvorila u niz koncentracijskih logora okruženih žilet-žicom, s tendencijom da nas ostavi izvan schengenskog kaveza i prepusti neizvjesnoj sudbini. Formalno smo i dalje u kavezu EU, ali kao kolonija koja nema previše izbora (osim parlamentarnih) pa mora pokorno slušati velike iz Bruxellesa.

HGZDo javnosti nije došla, ili nisam pratio, Deklaracija Hrvatskoga generalskog zbora pisana prije izbora, a koja počinje rečenicom: „Iskustvo nas sudionika Domovinskoga rata uči da široke avenije koje mu se nude vode narod u propast, a uska staza mudrosti vodi ga u spas.“ Nakon toga citata slijedi: umjesto da se na Tuđmanovoj ostavštini gradi budućnost, određene političke elite na ovaj ili onaj način već šesnaest godina blokiraju taj proces, te da je Hrvatska – unatoč činjenici da je članica NATO-a i Europske unije – došla u poziciju da joj se neprestano umanjuje sloboda međunarodnog djelovanja, ograniči suverenitet – prije svega monetarno-financijski, medijski, pravni i gospodarski – a iznutra naruši teritorijalni integritet, proizvodeći „nezadovoljne“ skupine svih vrsta, odnosno simulirajući oblik građanskog rata… Što žele generali? Da se odrede sve četiri razine hrvatskih nacionalnih interesa, da se kapitalizira hrvatski geostrateški položaj, da se Hrvatska ne dijeli na regije, da zaštita hrvatskoga naroda u BiH bude na prvom mjestu prioriteta vanjske politike, da se ustroji Institut za strateška istraživanja i Akademija nacionalne sigurnosti u kojima će biti stručnjaci iz svih područja znanosti, vojnog umijeća, gospodarstva, j e z i k o s l o v lj a i vjere. Navedene ustanove sjajnim sklopom riječi nazivaju – duhovno izviđanje. Točno. Bez izvidnice vojska (država) srlja u propast.

Pa dok NATO zasjeda u Splitu, dok se po bruxelleskim kuloarima govori o europskim vojnim snagama, dok se hrvatska satnija šalje u Litvu, hrvatski generali (isti oni koji su defenstrirani početkom stoljeća zbog isto tako domoljubnog pisma) zahtijevaju vlast koja će hrvatske Oružane snage doktrinarno, u što kraćem roku, pripremiti za asimetrično ratovanje, što je bez vraćanja pričuve i ročničkog sustava nemoguće. Znači, tromjesečna obuka u kampovima. Ne ostaju na ograničenom vojnom pitanju, nego traže da se pokrene intelektualni, stvaralački duh, duh koji njeguje solidarnost, a odbacuje jal, mržnju, nesuradnju i zavist. „Nove spoznaje ne stječu se umom, nego vizijama“, dodaju.

Vrlo dobro, kombinacija i isprepletanje vojne spremnosti hrvatske države i duhovne kreativnosti, intelektualizma koji nije sebi svrhom. Misleći tu prvenstveno na široko shvaćanje kulture, baštine i žive umjetnosti, duhovnu dimenziju naroda, toliko važnu i u sigurnosnom smislu.

Dobro. Pa dok generali govore o asimetriji, peta kolona se simetrično rasprostrla prvenstveno na području kulture i u vrijeme Vlade Z. Milanovića preuzela monopol nad „kulturnim životom“, ustanovama i medijima koji su već odranije bili okupirani od neprijateljske klateži. Primjere i ne treba navoditi, od kazališta i filma do televizija i školstva („revolucionarni“ uputnik tj. kurikul koji drsko krivotvori prošlost i sadašnjost), sve do jedne institucije koja je bila rubu interesa, a zadnjih dana došla u prvi plan – to jest Hrvatskoga radija, odnosno Trećeg programa, do prije neku godinu utočišta lijepih umjetnosti. I što se dogodilo? Postavili ondje stanovitu Rajku, a ona pretvorila Treći program HR-a u prvi program srpske, dotično srbijanske kulture s „Pojmovnikom postjugoslavenske književnosti„ i sličnim jugosrpskim emisijama.

Moram priznati da odavno ne slušam Treći program, ali zar je pobogu novinarima i spikerima trebalo toliko dugo da se pobune (neki jesu, tiho), i da se na Programskom vijeću HRT-a o toj sablazni govori tek sada kada je došla nova ekipa i na čelo HRT-a i Trećega programa HR-a? Ova mala (ne baš mala) ilustracija govori i viče kako se u jednom ipak intelektualnom miljeu kao što je novinarstvo, i to u javnoj ustanovi, mogu nametnuti normalnim hrvatskim novinarima ne samo staljinistička stega i cenzura nego i pretvoriti radio u propagandni stroj druge države, ne bilo koje, one koja je htjela zauvijek uništiti Hrvatsku i hrvatski narod.

Na sličan način bile su (i još su mnoge) premrežene sve kulturne ustanove, pod kapom ondašnjega vodstva Ministarstva kulture koje je svime, duhovno i novčano, upravljalo i „davalo smjernice“. Poznavajući hrvatsku glupost, kulturna peta kolona je odlaskom vlasti SDP-HNS samo malo zašutjela, nadajući se da će – kao i obično – naći pristaše i zaštitnike među „desnima“, a kada se to (za sada) nije dogodilo budući se našao ministar kulture kojemu se to ne može dogoditi, crveni mediokriteti lišeni jasala uzbunili su pola Europe i, naravno, posegnuli za objedama koje uvijek pale – o ustašizaciji, i sličnim glupostima koje gode ušima ljevičarske europske klateži, do šezdesetih odane staljinizmu. Koji je imao neke mrlje (stotine milijuna likvidiranih), ali im je imponirao, a kada su nasljednici ušli u Prag, prebacili su se sartrovci i slična žgadija na Tita i Partija, na socijalizam s ljudskim licem koji je po izvješću A. Rankovića proveo kroz kazamate tri milijuna, a pola milijuna poslao na drugi svijet.

To je taj europski celofan u koji se uvlače jugofili u današnjoj Hrvatskoj, to je duhovna podloga rečenih novina od Austrije do Engleske, to je i odgovor na prijezirni odnos prema Hrvatskoj kao članici Europske unije prema kojoj i Slovenija postavlja žicu za životinje i ljude, podjednako. Duhovno rasulo prouzročeno rečenom medijskom i „općekulturnom“ petom kolonom jest plodna podloga za općenarodno rasulo u svim područjima. Stati tomu na kraj, velika je zadaća koju je započeo Hasanbegović, a hoće li ju nastaviti on ili netko drugi, vidjet ćemo. Ako tu bude zastoja, ne piše se dobro Hrvatskoj u kojoj i nadalje sve vrvi od malih majmuna sa crvenim stražnjicama, a u budućem gradu europske kulture gradonačenik tuče žene kišobranom.

Uslagivanja

U tijeku je uslagivanje nove vlasti desnoga centra, nakon apsolutno relativne pobjede HDZ-a koji je na dobrom putu da skupi više od famoznih 76 ruku. Pregovori s Mostom idu dobro, barem se tako govori, premda ona stara mostovska nezajažljivost i nadalje tinja, a mogla bi i planuti. Sa Živim zidom je nemoguće razgovarati, posebno zato jer se u njemu odvija tragedija nalik Macbethu, uključujući Lady Macbeth – lijep primjer kako se skromni ljudi počupaju kada se radi o novcu i moći. S manjinama se razgovara, ali je potpuno nejasno zašto one idu u bloku i daju se vodati kao medvjedi od Pupovca i Vučića.

Na ljevici je dramatično nakon što Zoki drugdje traži posao, a za nasljednika predlaže Ranka Ostojića koji bi i nadalje sa svojim specijalcima provaljivao u crkve i tukao hrvatske ratne invalide. Premda je nekim izjavama sam sebi podmetnuo nogu, naizgledniji je za sada Picula koji ima potporu Bruxellesa, odakle se projektiraju vođe većih hrvatskih stranaka. Žalopojke da je ljevica na putu nestanka, na žalost nisu realne. Zabavno je najviše u HSS-u koji je naglo i naknadno shvatio da mu Beljak radi o glavi, pa se očekuje velika seljačka buna s gospođicom Petir koja treba imati ulogu Laure „U registraturi“.

Pravaške stranke su trenutačno u položaju Dinama u Lyonu (i Rijeci) no onaj tko ih otpisuje, obična je budala: čim „asimetrične ugroze“ postanu realne, i pravaši će dočekati svojih pet minuta, jer se u velikim iskušenjima Hrvati vraćaju Starčeviću. Ni Bandić nije za odbaciti, ima nešto mandata, ne baš za premijera ali ipak. Dva su dva, premda sam mu davao četiri. Ta dva mogu anulirati potrebu za Pupovčevom tricom. Nikakva hrvatsko-srpska koalicija nam nije potrebna.

Glede atmosfere u narodu, što bi Ćiro rekao u čaršiji, samo ovo: kažu mi da su ljudi odahnuli, manje su malodušni, očekuju da ne budu na prepad ovršeni, ni oni ni Hrvatska.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati