Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Već je jednom ili više puta HDZ bio ispražnjen od ideologije i nikada to nije dobro

Objavljeno

na

Vrijeme stabilno. Navodno je i Hrvatska sada stabilna, dobila je naizgled koaliciju HDZ-HNS-a, a u stvari nije nego koaliciju HDZ-a i Varaždina, odakle dolaze poraženi varaždinski župan velikih umnih kapaciteta, to jest Štromar (Klaić ima štroman i štromer, kao nimalo laskave nazive) koji je postao potpredsjednikom Vlade i ministrom, te Blaženka Divjak, prodekanica na varaždinskom Fakultetu organizacije i informatike. Znači, HNS je dobio jedno mjesto u Vladi, budući da je gospođa Divjak nezavisna osoba s liste „narodnjaka“. Usprkos tomu mediji vrište da je HNS spasio Hrvatsku, kojoj donosi u miraz svoje vrijednosti. Koje su to vrijednosti, narodu nije priopćeno, a nije više ni važno budući da se HNS raspolovio ili potpuno rastrančirao porazom divljega dosadašnjeg predsjedništva prevođenoga pusićkama koje su udovice hrvatskih branitelja upućivale u homoseksulane prosvjede, optuživale Hrvatsku da je agresirala BiH i uopće vodile (vodili) tu parastranku u nehrvatske i protuhrvatske vode.

HDZ HNSJe li „tiha većina“ HNS-a u bližoj povijesti bila izložena zlostavljanju divljaka i sada se napokon ohrabrila, pa će narodu reći što zapravo jest, ako to narod uopće zanima. Blagonakloni analitičari podsjećaju na Savku i Hrvatsko proljeće, što bi valjda bili korijeni kojima se vraća pitomiji dio HNS-a, onaj koji je podignuo ruke za koaliciju s HDZ-om.

U svakom slučaju, HDZ i nepodivljali dio HNS-a našli su zajednički jezik, nekoliko mjeseci nakon Sarajevske deklaracije koja je također pronašla zajednički jezik. Potpisali su platformu koju sam pozorno pročitao, tako punu općih mjesta da ostavlja prostora vragu u detaljima, tako sjajno birokratski složenu da bi ju potpisao i Beljak, čime bi bio izbjegnut pad Hrvatske u induciranu komu koja po ljubitelju radiofonije nema alternative – osim što će HSS završiti u komi jer se u nevrijeme spetljao s SDP-om, kao onaj zagrebački glumac koji se 1990. upisao u partiju.

Pitomiji dio HNS-a predstavio se hrvatskoj javnosti kao liberalno krilce, neka, premda bilo što u bilo kakvom HNS-u nije do sada ni mirisalo po liberalima – njihov dosadašnji libar pun je stranica o prijeziru prema hrvatskom narodu. Na račun koalicije sa štromarima, HDZ može gazdama u Bruxellesu širokim osmijehom pokazati da je obavio zadaću, riješio se „nacionalista“ čije ruke više nije trebao (a hoće li?) i postao modernom demokršćanskom strankom bez ideologije, ili, kako je rečeno, iznad ideologije. I tu se skriva zamka. Već je jednom ili više puta HDZ bio ispražnjen od ideologije i nikada to nije dobro završilo, stranka bez ideologije je napuhnuta prazna papirnata vrećica koju djeca napušu poput balona, a onda ju udare dlanom i ona se ispuše uz neznatnu eksploziju.

Da bi sve bilo u skladu s očekivanjima (izvana) za ministra unutarnjih poslova postavljen je Božinović, savjetnik u Republičkom sekretarijatu za narodnu obranu 1987. Taj podatak je objavljen, ali nije jasno do koje je godine bio na tom mjestu, što bi narod zanimalo. Nadam se da nije bio u vrijeme kada je predano oružje teritorijalne obrane. A što je poslije služio onom nesretniku s Pantovčaka koji ga sada hvali na sva usta, e, to je nastavak priče. Tako se siva eminencija današnjega HDZ-a našla na najosjetljivijoj dužnosti u Hrvatskoj, Bog budi s nama.

Još je jedno ime izvučeno iz sivila, to jest ministar pravosuđa, jer valjda nema novih ljudi koji bi se pozabavili resorom iz kojega izvire šezdeset posto zla koje muči ovu izmučenu zemlju. Simpatični Lovro Kuščević prebačen je u upravu, premda je dobro radio i sada mora svoj projekt spajanja katastra i gruntovnice prepustiti Štromaru, koji dolazi na gotov (premda nezavršen) projekt, a ima li svoje – ne zna se. Nastradao je samo Barišić, no bilo je za očekivati da će odletjeti u prvoj rekonstrukciji, jer na koga iskeze zube crveni, toga bez pardona smjenjuju plavi. Poučak Zlatko Hasanbegović striktno se primjenjuje.

Manjine su nagrađene mjestom dopredsjednika Sabora, koje popunjava furiozni Radin, novo lice u Hrvatskom saboru. Neki tvrde da je u Saboru još od vremena Anžuvinaca, ali mislim da je ipak kraće. Postoji inicijativa da ga se, na kraju tridesetoga mandata pokopa u kripti ispod sabornice. SDP- u nije dodijeljeno ništa, jer se ničemu i ne može dati nešto, a i ne zna se komu bi jer sada postoje tri stranke od kojih ni jedna nije socijaldemokratska, naime bernardinci, mirandoline i pozitivci, s tim da su pozitivci za sada udruga Ranka Ostojića i sličnih negativaca. Glede Ostojića: presuda u slučaju protiv Bujanca ući će u anale, s naglaskom iz teksta da je uvrjedljivo zvati se Aleksandar i da se nitko više tako ne zove. Ranković nije uvrjedljivo.

Kolinda je blagoslovila hadeze-varaždinsku koaliciju i odahnula, pa se mogla posvetiti projektu triju mora koji se sviđa i Trumpu – uskoro opet dolazi u Europu, bio on u tom trenutku još predsjednik SAD ili ne bio. Preko jednoga od tih mora već se gradi most, to jest Pelješki, čime će biti dovršen projekt dvaju kopna, oba hrvatska a tako daleko. Ovaj put će most doista biti izgrađen i dosegnuta teritorijalna cjelovitost, međunarodno zajamčena još u vrijeme rata. Most je dug čak nešto manje od dva i pol kilometra, grandiozno dug most koji bi Japanci sagradili za jedno popodne.

Ohrabrena Trumpovom empatijom, Kolinda se zaputila u Karlovac gdje je proslavljena 330. godina otkako je Hrvatski sabor proglasio sv. Josipa zaštitnikom Hrvatske. Misu je vodio Bozanić, a predsjednika Sabora nije bilo. No došli su brojni Zagrepčani da izbjegnu buku istospolne parade s većinskim udjelom raznospolaca, ali liberala, poput Štromara i Pupovca. Ponavljam: istospolnost nikada nije postala dijelom hrvatske kulture. A nije u povijesti bila ni dijelom europske, ako isključimo Talijane za koje Huizinga u „Jeseni srednjeg vijeka“ kaže da su poneki imali ponešto sklonosti, no u Francusku i srednju Europu nije se naklonost proširila, osobito ne u zemlje hrvatsko-ugarske. (Usput: vrlo zanimljiva dramaturgija Dnevnika HTV – prvo ide pedeparada, a tek zatim sv. Josip.)

Školska reforma

DivjakU lipnju završava školska godina, a školska reforma počinje ili se nastavlja. S kim će i kako će Blaženka Divjak, hoće li ostati gospođe Vican i Culej, hoće li se vratiti Jokić koji čeka u zasjedi, čeka da ga predloži Milanović. Ne sumnjam da će gđa Divjak poduzeti što treba u prirodnim znanostima, rečeno starinskim rječnikom, stručnjakinja je za „elektronsko učenje“ (čitam) i matematiku, no sve je to i tako samo dio priče, i do sada neupitan jer je svima jasno da se moramo izvući iz razdoblja krede. Vrag je u drugim poglavljima, a tu su moguća samo dva smjera – solunaški ili hrvatski.

Vidim u „Vijencu“ (koji se ponešto kroatizirao) napis Ante Nazora o solunskim čitankama (2016.) Centra za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi: čitanke bi trebale „pripremati“ hrvatske nastavnike nakaznim tvrdnjama da Srbija nije izvršila agresiju na Hrvatsku, da je Vukovar doduše razoren ali nije poznato jesu li to učinili Avari ili Tatari, da bi Jugoslavija živjela vječno i u miru Božjem da neki nitkovi nisu priznali neovisnost Hrvatske i Slovenije, i tako dalje. Tu svinjariju podupire Europska unija novcem, ali se licemjerno ograđuje napomenom da sadržaj idiotskih čitanka „ne odražava stajališta EU“. To je kao da ja dajem novac pupovečkim „Novostima“, pa se ograđujem. Oni koji čekaju tramvaj, vjerojatno i ne znaju za te čitanke, ali znaju vozari iz Hrvatske koji bi rado uvalili te pogane knjige hrvatskim nastavnicima, uz to prepune faktografskih pogrješaka – djela, znači, diletantska i opaka. Čitanke, udžbenike iz povijesti, ne mogu „proizvoditi“ neuki i nepoznati amateri u hrvatskom prostoru, svaki udžbenik iz povijesti mora imati tri recenzije najuglednijih hrvatskih povjesničara da bi uopće mogao biti tiskan. Je li tako, gospođo ministrice?

Nadalje, hrvatski jezik i hrvatska književnost. Hoće li varaždinska neovisnica vratiti Povjerenstvo za normu hrvatskoga standardnog jezika? Hoće li predložiti Vladi i Saboru Zakon o hrvatskom jeziku? Hoće li okupiti najeminentnije hrvatske jezikoslovce i napraviti reda u Institutu za jezik i jezikoslovlje čijeg je vođu imenovao Jovanović, onaj isti Jovanović koji sada u oporbi pokazuje svu sirovost svoga protuhrvatstva? Hoće li lektira biti doista najbolje od najboljeg, ili će se krijumčariti neznatni ali podobni sa crvenoga spektra? Hoće li akademik Mislav Ježić opet dobiti mjesto na Filozofskom fakultetu, ili samo kapovići i pupovci?

MihalicVraćam se lektiri. Ima li u njoj mjesta za Slavka Mihalića koji je umro prije deset godina? Sedam godina poslije njegove smrti, M. Jergović proglasio je Mihalića mrtvim. Budući da sam zlopamtilo, sačuvao sam otrovne rečenice spomenutog mrtvozornika o Slavku: “ Na vrijeme je osjetio promjenu paradigme, u pravom času postao nacionalist… (uporabu instrumentala ne poznaje). Hrvatsku nezavisnu državu dočekao je službeno ugledan, i nije ga se ticalo ukidanje poezije provedeno nakon razlaza sa Srbima… Sedam godina nakon svoje (nego čije?) biološke smrti, Mihalić je zastrašujuće mrtav.“

Na nesreću mrtvozornika hrvatske kulture, baš je te godine objavljena Stamaćeva „Antologija hrvatskoga pjesništva“ s vrlo živim velikim pjesnikom Mihalićem među inima, a tiskane njegove pjesme zorno kažu zašto jugoslavenska bagra toliko mrzi i njega i slične „nacionaliste“. Evo tih pjesama , koje ne bježe u nečitku sivu zonu zakopčane introvertnosti i kule bjelokosne, nego žive s narodom i njegovom kobi. „Progonstvo Iloka“: Tko još pamti ime srpskog oficira/ koji sred Iloka reče „Hoćete li radije / ovdje izginuti? Da na vas pustimo s lanca/ bradate, s nožem među zubima? Zar ne čujete/ tenkove s druge strane mosta? Vi morate otići, mrtvi ili živi – ovdje će biti Srbija !“…. I sada idu. Dvadeset tisuća istrgnutih iz korijena. Okreću se prema Zapadu/ gdje u nebo / raste Hrvatska…. (preskačem nekoliko sjajnih strofa, do zadnje): Ipak jest i dalje Ilok: svaki prognan/ a da mnogi i sam ne zna, nosi u sebi/ jedan njegov dio, velik kao mlinski kamen /ili zrnce prašine, što stalno u njemu šumi/zove na obale Dunava,gdje će jednom grad/sastavljen od kristalnih komadića, ponovno / sjati u noć slobodnoga Srijema.“

Pavao PavlicicNe ću dalje, ali rado bih citirao pjesme „Zrakoplovi-ubojice“ i „Portret rata 1992.“ Hoće li se koja od njih naći u čitankama? I uopće, zašto se hrvatska povijest i hrvatska književnost ne bi ujedinile u jednom školskom „predmetu“, budući da ionako sedamdeset posto naše književnosti i nisu drugo do opjevana ili romansirana povijest hrvatskoga naroda.

Kuća od knjiga

Pod tim je naslovom objavljen zbornik posvećen Pavlu Pavličiću, rodom s Dunava, Vukovarcu i Zagrepčaninu, akademiku, najčitanijem hrvatskom književniku, znanstveniku koji je svoju struku znao (i zna) ispreplesti s književnim radom. Na predstavljanju u HAZU govorili su znalci o Pavličićevu „zastrašujuće opsežnom opusu“ u kojemu su i filmski scenariji, a Pavličić nije kazivao toliko o sebi koliko o, kaže, ugodnoj atmosferi u kojoj je desetljećima djelovao na Odsjeku za komparativnu književnost. I jest, ta je komparativna doista fenomen, iz njezinoga krila počam od vremena utemeljitelja Hergešića pa nadalje, hrvatska je kultura dobila lavlji dio svoje suvremenosti.

Loši dani za hrvatske književnika u Vojvodini

Naime, uglavnom mimo znanja nezainteresiranih javnih općila, u kratko vrijeme početkom lipnja umrli su hrvatski književnici Vojislav Sekelj i Petar Vojnić Purčar. Općilima su valjda bili nepoznati, kao što im je malo poznato da je Subotica bila središte hrvatstva i dijelom ostala, a u njoj se rodio i umro Sekelj, bački hrvatski pisac preveden na desetak jezika, romanopisac i pjesnik. Nešto stariji od njega Petar (Petko) Purčar osvojio je čak i tašto srce Miroslava Krleže koji mu je skidao kapu, a i u poslu sineasta bijaše Purčar sjajan.

Hrvatskom narodu u Vojvodini ostaju mlađi, kao angažirani Tomislav Žigmanov i nekolicina drugih, koji nemaju dovoljnu promociju u Hrvatskoj, ili nikakvu. Hrvati u Vojvodini moraju, a ne trebaju, imati stalnu i tvrdu pozornost matične zemlje glede prava i pravde, a ne samo književnosti. Na svinjarije tipa dijeljenja hrvatskoga naroda na Hrvate i Bunjevce mora se reagirati svom silinom. Ono što se sada događa, nije drugo do ostvarenje riječi srbijanskoga ministra iz 1939., da, naime, „kad ne možemo Bunjevce posrbiti, ajde da ih bar otuđimo od Hrvata.“ Tačno.hr.

Oskar Šarunić

Domoljubni skupovi, društva i jedinke, oduvijek su slabo praćeni svitama novinara i fotoreportera. Jedan fotograf, Oskar Šarunić, bijaše neizostavnim ne samo promatračem i slikarom, nego i sudionikom rečenih skupova, skroman čovjek koji je radio fotografije za skromne naknade skromnih hrvatskih listova i portala. Umro je početkom lipnja. Neka bude zabilježeno, makar i skromno.

Janica

KostelićNapali ju primitivci, ne fizički nego verbalno, ali odvratno, ne zbog skijanja nego nogometa. Navodno.Takvima ništa nije sveto, pa ni činjenica da je Janica, štono riječ, pronijela slavu hrvatskoga športa do nezamislivih visina, a i pridonijela poznavanju Hrvatske, u svijetu do tada uglavnom nepoznate. U obranu primitiva stali u Saboru samo baukovi s flasterima. Fizički napad na Zdravka Marića nije naišao na opće zgražanje, bilo je tu više zluradosti.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Objavljeno

na

Objavio

TU GDJE HUČE MORSKI VALI
Tu gdje huče morski vali
vodili su borbe preci,
da bi sutra svojoj djeci
u amanet more dali. (A.Š)

 

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu – Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih

mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni

počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

 

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

 

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.

Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Mile Prpa/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati