Hoće li 25 godina nakon što je to učinio Svijet Hrvatsku konačno priznati i Hrvati?

0

Kome u prirodi više odgovara transparentnost? Grabežljivcu ili lovini? Vuku ili zecu? Zdrav razum kaže onom jačem! On progoni plijen, a ovaj ga nastoji zavarati prikrivajući vlastite namjere i tako ga navesti na krivi trag samo kako bi spasio živu glavu. U tom smislu poučan je primjer ptice Dodo koja se mogla pohvaliti visokom transparentnošću. Da, … mogla!

Nije bitno drukčije ni u međunarodnim odnosima, bilo političkim, bilo ekonomskim. I tu postoje veliki, dakle jači, i oni drugi – mali. Velikima je stalo da mali budu transparentni kako bi lakše upravljali njihovim ponašanjem. Naravno, u svom interesu a ne njihovom. Odatle u Hrvatskoj sva ta mantra o “svetoj” transparentnosti koja će plijen navodno spasiti od sebe sama, a koju je “vuk” posijao samo kako bi se s lovinom lakše obračunao. Jedna od vučjih zamki tog profila je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa dužnosnika, parasudbeno tijelo sastavljeno od bezbojnih službenika, mahom likova kao oživjelih iz nekog starog sovjetskog filma kojim se ismijava rastuća birokratizacija društva. Ovo tijelo formalno ne predstavlja sudbenu vlast ali njegove presude imaju efektivnu moć, kad zatreba i veću od onih sudskih. Naime, moralni učinak presude, potenciran medijskim bubnjanjem, daleko nadmašuje onaj materijalni koji je nebitan pa može i posve izostati. Nakon što je iz političkog života već izbacio jednog uljeza koji je previše obećavao, Dalijin prijeki sud ovih se dana okomljuje na predsjednicu Republike problematizirajući njezin nedavni posjet Americi. Te se nije javila kome ide, te nije rekla tko ju je zvao, te nije prijavila s kim će se sve sastati i o čemu će tamo razgovarati, te se ne zna je l’ privatno ili službeno…i onda se, da stvar bude gora, vratila dva dana kasnije, a da ni to nije pitala smije li!

Naravno, teško je od robotiziranog birokratskog aparata očekivati promjenu ponašanja u promijenjenim okolnostima, jer bi to prema definiciji značilo da isti posjeduje inteligenciju. Međutim, ta je skalamerija svjesno dizajnirana upravo tako da bude otporna na svaki njezin oblik, kako bi što učinkovitije udovoljavala parcijalnim interesima i štetila općima, posebice nacionalnima. U trenutcima kad se svijet nalazi u stanju velikih previranja za koja se bolje čim prije pripremiti, Predsjednica je odgovorno krenula ususret promjenama ne čekajući da one njezinu zemlju zateknu nespremnu. Pojasnila je da se sastala s ljudima koji još nisu stupili na dužnosti, ali i drugima koji će moći utjecati na novi smjer američke politike, pa se samim time s njima i nije mogla službeno sastati.

S druge strane, sastanak sa službenim predstavnicima administracije na odlasku nije imao nikakva smisla zbog najavljenog zaokreta u politici novog američkog predsjednika, Trumpa. Dojam o izvanrednoj situaciji samo je još pojačalo zaprepašćujuće saznanje da je Predsjednica morala obaviti i poslove u djelokrugu veleposlanika. Njega, naime, tamo nije zatekla, budući je u vrijeme prijenosa vlasti odlučio koristiti godišnji odmor. Gospodin Paro je “ispario” iz Amerike čim su “njegovi” na tamošnjim izborima izgubili (doista, čudnovato poimanje diplomatske službe!), ponijevši se poput Jadranke Kosor nakon poraza na izborima za predsjednika HDZ-a već u prvom krugu. Predsjednica je izrazila veliko nezadovoljstvo stanjem u hrvatskoj diplomaciji navodeći kako pojedinci ne samo da ne štite interese hrvatske države, već su uključeni u aktivnosti usmjerene protiv Hrvatske. Pritom je još, kako bi ilustrirala stanje svijesti u tim krugovima, spomenula i predstavnika Hrvatske u Beogradu koji je na Dan Oluje uputio dopis tražeći instrukcije treba li spustiti hrvatsku zastavu na pola koplja.

Hrvatski dužnosnici, a rade protiv Hrvatske? Nije li se to nekad zvalo nacionalna veleizdaja i u svako je doba i u svakoj kulturi bilo najoštrije kažnjavano? Međutim, postoji li uopće u današnjoj Hrvatskoj neko tijelo kojem je zadaća baviti se otkrivanjem procesuiranjem takvih pojava? Ili su možda svi društveni i institucionalni mehanizmi koji bi se njima trebali baviti (pravosudni, sigurnosno-obavještajni i medijski) na istom poslu kao i takvi veleposlanici? Zašto bi inače ova skandalozna priča iz prvoklasnog izvora bila posve prešućena, a pod svjetlima reflektora se našla istražna faza “suđenja” Predsjednici?

U cijeloj priči, pomalo (ne)očekivano, podršku Kolindi Grabar Kitarović dao je Žarko Puhovski kazavši kako “nas” ona sramoti (Kako podršku? Pa ako “njih” sramoti, mora da je na pravom putu). Može li se uopće dobiti veći kompliment od čovjeka koji je život posvetio sramoćenju Hrvatske i tužakanju Hrvata, pa sad zaposjevši medijski prostor kao aga minderluk, poučava Hrvate da se moraju sramiti onoga čime se svaki normalan narod ponosi, ali i obrnuto – ponositi se onim što ga tako transparentno uništava? Slični komplimenti Kolindi Grabar Kitarović pršte sa svih strana – od udarnih kolumnjara srednjostrujaških medija i stranačkih aparatčika u usponu do dežurnih forumskih trolova i komentatora ispod elektronskih izdanja tekstova  – prave male vojske sa zadatkom nalik onome kakvog su imali vlaški martolozi (paravojne postrojbe u službi Turaka) za osmanlijskog porobljavanja Hrvata i otimanja njihove zemlje. Vulgarni vokabular balkanske krčme koji pritom koriste, svečano inauguriran javnom objavom plana “Barbika”, polako postaje konvencionalan, a javnost na njega naviknuta.

Dolaskom Predsjednice na vlast mediji i ispitivači javnog mnijenja, ta važna kockica u eutanaziranju Hrvata kroz promjenu narodne svijesti, mijenjaju metodologiju prikaza popularnosti političara. U vrijeme njezina prethodnika ispitivao se i, što je još važnije, u medijima prikazivao doživljaj svakog viđenijeg političara ponaosob pozitivnim, odnosno negativnim. Tako se Josipović nije spuštao ispod 80% pozitive, kratkotrajna instant zvjezdica Mirela Holy ispod 60%, a Vesna “šrafinciger” Pusić ispod 50%, … Danas se u medijima prikazuje samo odgovor na pitanje tko je najpopularniji političar gdje ispitanik može izabrati samo jednog kandidata. U novije vrijeme, kako bi Predsjednicu što više ponizili na rang listu stavljaju i pojam “Nitko”, negaciju koja u tom kontekstu i nema nekog smisla, jer čak i kad bi “Nitko” bio najzastupljeniji odgovor, netko bi, a ne “Nitko”, još uvijek bio najpopularniji političar. Iza ovog se lako može iščitati jedna posebno perfidna namjera. Naime, s obzirom da “istraživanja” pokazuju kako se Predsjednica i “Nitko” izmjenjuju na drugom i trećem mjestu liste popularnosti (stalno su tu negdje), time se javnosti, a i Predsjednici samoj, suptilno poručuje kako je ona zapravo Nitko (i Ništa). Nastavi li se ovako, Predsjednici neminovno slijedi streloviti “uspon” na onoj drugoj ljestvici – ljestvici najnepopularnijih političara. Od toga ju zasad štiti još samo jedan čovjek – čovjek koji se povukao iz politike, a još uvijek predvodi tu listu.

U vrijeme vladavine Predsjedničinog prethodnika Josipovića još nije bio instaliran Dalijin prijeki sud, ali se isto putovalo u Ameriku. Službeno, protokolarno, u nimalo turbulentnim vremenima. Doduše, ni tada se do zadnjeg nije znalo s kim će se sve tadašnji predsjednik sastati, ali to onda i nije bilo toliko važno. Praćen i mažen dindrlicama iz elektronskih medija i tiskanih im pobratima Josipović se nije morao brinuti oko toga u kakvom će svijetlu njegov posjet biti prikazan, čak ni na sam “Dan D” – dan prijema u Kuću cvij…, pardon, Bijelu kuću. Naime, prije toga se, više onako iz dokolice, spekuliralo hoće li Josipovića primiti predsjednik Obama što bi, objektivno, trebalo predstavljati važno mjerilo ocjene uspješnosti posjeta (jer čemu ići u Rim a ne vidjeti papu i ne sastati se sa sebi, barem formalno, ravnim?). Na kraju se politički vrhunac Josipovićevog posjeta prometnuo u polusatno protokolarno ćaskanje s potpredsjednikom Bidenom u predsoblju Bijele kuće. A gdje je za to vrijeme bio predsjednik Obama?  Prema javno dostupnom rasporedu on je tada imao redoviti “briefing” u sobi preko puta. Poruka da jasnija ne može biti, no iz nekog je razloga promakla svim izvjestiteljima u Josipovićevoj pratnji – od Branke Slavice do poslovično oštroumne Ivane Petrović. Ili jednostavno nisu smatrali potrebnim s tim zamarati svoju publiku. Ipak, urednica vanjske politike na Novoj TV, inače dobra znanica Regionalnog tajkuna Emila Tedeschija, počinje iskazivati svu raskoš svog talenta tek dolaskom predsjednice Grabar Kitarović.

Počelo je već za prijenosa Predsjedničine inauguracije kad u nastupnoj pjesmi “Dej mi Bože joči sokolove” ova prekapacitirana novinarka nije prepoznala ni poruku, ni emociju pa je taj, kako se izrazila, “glazbeni broj”, iskoristila kao priliku da prebaci program na razgovor s gostima u studiju. Nedugo potom iskazala se drskim miniranjem Predsjedničine inicijative “Baltik-Jadran” kao i pratećeg približavanja Hrvatske svom prirodnom kulturnom, gospodarskom i civilizacijskom okolišu – Višegradskoj skupini (što ujedno predstavlja i najučinkovitiji lijek protiv kuge našeg doba – Regije s velikim “R”). Kršenje dogovora, ali i elementarnog bontona, “mudrica” je lakonski opravdavala pokušajem pedagoškog djelovanja na neiskusnog Predsjedničinog savjetnika, ali i neupitnim pravom javnosti na informaciju (“javnost mora znati” – ta himna svetoj transparentnosti, ali i univerzalna izlika da se može raditi sve što se želi, naravno onome kome se to smije). No, nagradu za novinarku godine ipak je nekako trebalo zaslužiti. Kriterije za to ionako nameće cehovsko udruženje pod vodstvom Saše Lekovića i ostalih šarafa poispadalih iz stare komunističke krntije, a u tom društvu, dobro je znano, cvijeta tisuću cvjetova,… ali svi na isto mirišu. Stoga je posve prirodno što se hajci na Predsjednicu pridružio i sam Leković, i to zato jer se po povratku iz Amerike usudila dati svoje viđenje u razgovoru s profesionalnim novinarom, a ne nekim “TV dobermanom” utreniranim da lavežom, režanjem i zavijanjem poruku iskrivi i(li) utiša.

I dok se Predsjednica, prepoznajući kritičnost situacije, ne ustručava poduzimati nekonvencionalne, ali praktične i pragmatične diplomatske korake u interesu svog naroda, njezin je prethodnik poput kakve ukiseljene bljedunjave gljive klobuka posuta crvenim zvjezdicama glavninu vremena provodio beruć’ ljubičice bijele po tratinama Pantovčaka. Podsjetimo i kako se dotični kvalificirao za tu službu, između ostalog, i kao dostavljač spisa na ruke srpskom veleposlaniku, i to materije vezane uz temu hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, da bi se potom svim silama upirao tu tužbu povući. Štoviše, u samom je procesu višekratno citiran kao autoritet na kojeg se pozivala srpska strana izlažući svoju argumentaciju. I kakve je onda veleposlanike mogao postaviti takav čovjek, nego one modelirane na svoju sliku i priliku?

Sukob interesa? Ma, dajte, najte! I vrapci na grani već znaju kako se u Hrvatskoj sukob interesa smije utvrditi samo kod onoga koji radi u njezinom interesu i na korist hrvatskog naroda. Onome koji radi protiv Hrvatske, a u korist neke druge države, sukob se tolerira upravo kao svjedoku pokajniku nedjelo. Ovdje su nadležna državna tijela u sukobu interesa s interesima same države i naroda. Drukčije rečeno, “vuk” s početka teksta svoj je plijen uspio učiniti ogoljenim do kože – transparentnim kao janje pred klanje.

Dosadašnja praksa pokazuje da čim netko kaže “car je gol”, kao što je to ovih dana učinila Predsjednica, ili pak spomene pravi lijek za tu pošast (riječ na “L”), odmah postane ustaša i(li) neka inačica lopova (plagijator, primatelj mita, u potencijalnom sukobu interesa, netransparentan, špijunčina, …). Pritom meta obavezno ostane kao glineni golub na vjetrometini, usamljena kao glavni protagonist vica kojeg je Goran Granić ispripovijedao kad su Budiši pripravljali smještaj u trajnoj karanteni. Mlađeg je Granića tada Budiša podsjetio na onog vozača koji, kad čuje na radiju poziv na oprez jer jedan vozač vozi u suprotnom (nedopuštenom) smjeru, zaključuje – što jedan, ma stotine!

Prekjučer Budiša, jučer Karamarko, danas predsjednica Grabar Kitarović, sutra u žrvanj tog nemilosrdnog “kup-sistema” može ući svatko tko pokazuje neke znakove neposluha. Uostalom, nije li u onodobnoj općoj nestašici ustaša to uspio postati i jedan Stipe Šuvar?

Još 3. siječnja 2000. Hrvatska se mentalno, ne i formalno pravno, vratila u stanje prije priznanja, preciznije u stanje prije 30. svibnja 1990 – u Šuvarovo doba. Priznanje drugih još uvijek vrijedi, no sad je opet moraju priznati i sami Hrvati. Ma koliko izgledalo jednostavno, to Hrvati ipak ne će moći sami.

Pogledamo li bližu prošlost, sve vuče na jedan zaključak – ništa bez Amerike! Od 1991. i “zelenog svjetla” za oružano pacificiranje Hrvatske državnog tajnika Bakera, preko “žutog svjetla” za Oluju 1995, do restauracije vladavine bandi ideologa razvaline onog zlokobnog 3.siječnja 2000. otkad opet “imaju Hrvatsku”. I to baš u onom smislu kojeg je ta krupna divljač sitnog zuba, baš kao i “stoku sitnog zuba”, podvaljivala Tuđmanu! Ne treba zaboraviti ni kako se pod pokroviteljstvom Amerike usput divljački nasrnulo i na Hrvate u BiH – što tenkovima na financijski sustav, što ne manje nasilnim prepadom na političke institucije. Ipak, Hrvatska bi politički i institucionalno ostala tavoriti duboko u balkanskom kotlu (u kojem se još uvijek jednom nogom pirja) da nije bilo prijema u NATO i ulaska u EU upravo voljom Amerike. I to unatoč prijekim pogledima, čak i otvorenoj opstrukciji orkestriranoj s Pantovčaka. Na sreću ili nažalost Amerika je jedini veliki “vuk” koji se prema Hrvatima znao ponijeti i kao stari dobroćudni pas. Stoga, sad kad se Amerika polako budi iz noćne more i vraća korijenima, nije li vrijeme da i Hrvatska samoporicanje zamijeni samopoštovanjem? Upravo onako kao zlatnih devedesetih! Ali ovaj put bez iluzija o zajedništvu s onima koji prema Hrvatskoj i Hrvatima (na gdje bili) gaje samo jednu emociju – prijezir!

Grgur S.

facebook komentari