Pratite nas

Kolumne

Hoće li 25 godina nakon što je to učinio Svijet Hrvatsku konačno priznati i Hrvati?

Objavljeno

na

Kome u prirodi više odgovara transparentnost? Grabežljivcu ili lovini? Vuku ili zecu? Zdrav razum kaže onom jačem! On progoni plijen, a ovaj ga nastoji zavarati prikrivajući vlastite namjere i tako ga navesti na krivi trag samo kako bi spasio živu glavu. U tom smislu poučan je primjer ptice Dodo koja se mogla pohvaliti visokom transparentnošću. Da, … mogla!

Nije bitno drukčije ni u međunarodnim odnosima, bilo političkim, bilo ekonomskim. I tu postoje veliki, dakle jači, i oni drugi – mali. Velikima je stalo da mali budu transparentni kako bi lakše upravljali njihovim ponašanjem. Naravno, u svom interesu a ne njihovom. Odatle u Hrvatskoj sva ta mantra o “svetoj” transparentnosti koja će plijen navodno spasiti od sebe sama, a koju je “vuk” posijao samo kako bi se s lovinom lakše obračunao. Jedna od vučjih zamki tog profila je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa dužnosnika, parasudbeno tijelo sastavljeno od bezbojnih službenika, mahom likova kao oživjelih iz nekog starog sovjetskog filma kojim se ismijava rastuća birokratizacija društva. Ovo tijelo formalno ne predstavlja sudbenu vlast ali njegove presude imaju efektivnu moć, kad zatreba i veću od onih sudskih. Naime, moralni učinak presude, potenciran medijskim bubnjanjem, daleko nadmašuje onaj materijalni koji je nebitan pa može i posve izostati. Nakon što je iz političkog života već izbacio jednog uljeza koji je previše obećavao, Dalijin prijeki sud ovih se dana okomljuje na predsjednicu Republike problematizirajući njezin nedavni posjet Americi. Te se nije javila kome ide, te nije rekla tko ju je zvao, te nije prijavila s kim će se sve sastati i o čemu će tamo razgovarati, te se ne zna je l’ privatno ili službeno…i onda se, da stvar bude gora, vratila dva dana kasnije, a da ni to nije pitala smije li!

Naravno, teško je od robotiziranog birokratskog aparata očekivati promjenu ponašanja u promijenjenim okolnostima, jer bi to prema definiciji značilo da isti posjeduje inteligenciju. Međutim, ta je skalamerija svjesno dizajnirana upravo tako da bude otporna na svaki njezin oblik, kako bi što učinkovitije udovoljavala parcijalnim interesima i štetila općima, posebice nacionalnima. U trenutcima kad se svijet nalazi u stanju velikih previranja za koja se bolje čim prije pripremiti, Predsjednica je odgovorno krenula ususret promjenama ne čekajući da one njezinu zemlju zateknu nespremnu. Pojasnila je da se sastala s ljudima koji još nisu stupili na dužnosti, ali i drugima koji će moći utjecati na novi smjer američke politike, pa se samim time s njima i nije mogla službeno sastati.

S druge strane, sastanak sa službenim predstavnicima administracije na odlasku nije imao nikakva smisla zbog najavljenog zaokreta u politici novog američkog predsjednika, Trumpa. Dojam o izvanrednoj situaciji samo je još pojačalo zaprepašćujuće saznanje da je Predsjednica morala obaviti i poslove u djelokrugu veleposlanika. Njega, naime, tamo nije zatekla, budući je u vrijeme prijenosa vlasti odlučio koristiti godišnji odmor. Gospodin Paro je “ispario” iz Amerike čim su “njegovi” na tamošnjim izborima izgubili (doista, čudnovato poimanje diplomatske službe!), ponijevši se poput Jadranke Kosor nakon poraza na izborima za predsjednika HDZ-a već u prvom krugu. Predsjednica je izrazila veliko nezadovoljstvo stanjem u hrvatskoj diplomaciji navodeći kako pojedinci ne samo da ne štite interese hrvatske države, već su uključeni u aktivnosti usmjerene protiv Hrvatske. Pritom je još, kako bi ilustrirala stanje svijesti u tim krugovima, spomenula i predstavnika Hrvatske u Beogradu koji je na Dan Oluje uputio dopis tražeći instrukcije treba li spustiti hrvatsku zastavu na pola koplja.

Hrvatski dužnosnici, a rade protiv Hrvatske? Nije li se to nekad zvalo nacionalna veleizdaja i u svako je doba i u svakoj kulturi bilo najoštrije kažnjavano? Međutim, postoji li uopće u današnjoj Hrvatskoj neko tijelo kojem je zadaća baviti se otkrivanjem procesuiranjem takvih pojava? Ili su možda svi društveni i institucionalni mehanizmi koji bi se njima trebali baviti (pravosudni, sigurnosno-obavještajni i medijski) na istom poslu kao i takvi veleposlanici? Zašto bi inače ova skandalozna priča iz prvoklasnog izvora bila posve prešućena, a pod svjetlima reflektora se našla istražna faza “suđenja” Predsjednici?

U cijeloj priči, pomalo (ne)očekivano, podršku Kolindi Grabar Kitarović dao je Žarko Puhovski kazavši kako “nas” ona sramoti (Kako podršku? Pa ako “njih” sramoti, mora da je na pravom putu). Može li se uopće dobiti veći kompliment od čovjeka koji je život posvetio sramoćenju Hrvatske i tužakanju Hrvata, pa sad zaposjevši medijski prostor kao aga minderluk, poučava Hrvate da se moraju sramiti onoga čime se svaki normalan narod ponosi, ali i obrnuto – ponositi se onim što ga tako transparentno uništava? Slični komplimenti Kolindi Grabar Kitarović pršte sa svih strana – od udarnih kolumnjara srednjostrujaških medija i stranačkih aparatčika u usponu do dežurnih forumskih trolova i komentatora ispod elektronskih izdanja tekstova  – prave male vojske sa zadatkom nalik onome kakvog su imali vlaški martolozi (paravojne postrojbe u službi Turaka) za osmanlijskog porobljavanja Hrvata i otimanja njihove zemlje. Vulgarni vokabular balkanske krčme koji pritom koriste, svečano inauguriran javnom objavom plana “Barbika”, polako postaje konvencionalan, a javnost na njega naviknuta.

Dolaskom Predsjednice na vlast mediji i ispitivači javnog mnijenja, ta važna kockica u eutanaziranju Hrvata kroz promjenu narodne svijesti, mijenjaju metodologiju prikaza popularnosti političara. U vrijeme njezina prethodnika ispitivao se i, što je još važnije, u medijima prikazivao doživljaj svakog viđenijeg političara ponaosob pozitivnim, odnosno negativnim. Tako se Josipović nije spuštao ispod 80% pozitive, kratkotrajna instant zvjezdica Mirela Holy ispod 60%, a Vesna “šrafinciger” Pusić ispod 50%, … Danas se u medijima prikazuje samo odgovor na pitanje tko je najpopularniji političar gdje ispitanik može izabrati samo jednog kandidata. U novije vrijeme, kako bi Predsjednicu što više ponizili na rang listu stavljaju i pojam “Nitko”, negaciju koja u tom kontekstu i nema nekog smisla, jer čak i kad bi “Nitko” bio najzastupljeniji odgovor, netko bi, a ne “Nitko”, još uvijek bio najpopularniji političar. Iza ovog se lako može iščitati jedna posebno perfidna namjera. Naime, s obzirom da “istraživanja” pokazuju kako se Predsjednica i “Nitko” izmjenjuju na drugom i trećem mjestu liste popularnosti (stalno su tu negdje), time se javnosti, a i Predsjednici samoj, suptilno poručuje kako je ona zapravo Nitko (i Ništa). Nastavi li se ovako, Predsjednici neminovno slijedi streloviti “uspon” na onoj drugoj ljestvici – ljestvici najnepopularnijih političara. Od toga ju zasad štiti još samo jedan čovjek – čovjek koji se povukao iz politike, a još uvijek predvodi tu listu.

U vrijeme vladavine Predsjedničinog prethodnika Josipovića još nije bio instaliran Dalijin prijeki sud, ali se isto putovalo u Ameriku. Službeno, protokolarno, u nimalo turbulentnim vremenima. Doduše, ni tada se do zadnjeg nije znalo s kim će se sve tadašnji predsjednik sastati, ali to onda i nije bilo toliko važno. Praćen i mažen dindrlicama iz elektronskih medija i tiskanih im pobratima Josipović se nije morao brinuti oko toga u kakvom će svijetlu njegov posjet biti prikazan, čak ni na sam “Dan D” – dan prijema u Kuću cvij…, pardon, Bijelu kuću. Naime, prije toga se, više onako iz dokolice, spekuliralo hoće li Josipovića primiti predsjednik Obama što bi, objektivno, trebalo predstavljati važno mjerilo ocjene uspješnosti posjeta (jer čemu ići u Rim a ne vidjeti papu i ne sastati se sa sebi, barem formalno, ravnim?). Na kraju se politički vrhunac Josipovićevog posjeta prometnuo u polusatno protokolarno ćaskanje s potpredsjednikom Bidenom u predsoblju Bijele kuće. A gdje je za to vrijeme bio predsjednik Obama?  Prema javno dostupnom rasporedu on je tada imao redoviti “briefing” u sobi preko puta. Poruka da jasnija ne može biti, no iz nekog je razloga promakla svim izvjestiteljima u Josipovićevoj pratnji – od Branke Slavice do poslovično oštroumne Ivane Petrović. Ili jednostavno nisu smatrali potrebnim s tim zamarati svoju publiku. Ipak, urednica vanjske politike na Novoj TV, inače dobra znanica Regionalnog tajkuna Emila Tedeschija, počinje iskazivati svu raskoš svog talenta tek dolaskom predsjednice Grabar Kitarović.

Počelo je već za prijenosa Predsjedničine inauguracije kad u nastupnoj pjesmi “Dej mi Bože joči sokolove” ova prekapacitirana novinarka nije prepoznala ni poruku, ni emociju pa je taj, kako se izrazila, “glazbeni broj”, iskoristila kao priliku da prebaci program na razgovor s gostima u studiju. Nedugo potom iskazala se drskim miniranjem Predsjedničine inicijative “Baltik-Jadran” kao i pratećeg približavanja Hrvatske svom prirodnom kulturnom, gospodarskom i civilizacijskom okolišu – Višegradskoj skupini (što ujedno predstavlja i najučinkovitiji lijek protiv kuge našeg doba – Regije s velikim “R”). Kršenje dogovora, ali i elementarnog bontona, “mudrica” je lakonski opravdavala pokušajem pedagoškog djelovanja na neiskusnog Predsjedničinog savjetnika, ali i neupitnim pravom javnosti na informaciju (“javnost mora znati” – ta himna svetoj transparentnosti, ali i univerzalna izlika da se može raditi sve što se želi, naravno onome kome se to smije). No, nagradu za novinarku godine ipak je nekako trebalo zaslužiti. Kriterije za to ionako nameće cehovsko udruženje pod vodstvom Saše Lekovića i ostalih šarafa poispadalih iz stare komunističke krntije, a u tom društvu, dobro je znano, cvijeta tisuću cvjetova,… ali svi na isto mirišu. Stoga je posve prirodno što se hajci na Predsjednicu pridružio i sam Leković, i to zato jer se po povratku iz Amerike usudila dati svoje viđenje u razgovoru s profesionalnim novinarom, a ne nekim “TV dobermanom” utreniranim da lavežom, režanjem i zavijanjem poruku iskrivi i(li) utiša.

I dok se Predsjednica, prepoznajući kritičnost situacije, ne ustručava poduzimati nekonvencionalne, ali praktične i pragmatične diplomatske korake u interesu svog naroda, njezin je prethodnik poput kakve ukiseljene bljedunjave gljive klobuka posuta crvenim zvjezdicama glavninu vremena provodio beruć’ ljubičice bijele po tratinama Pantovčaka. Podsjetimo i kako se dotični kvalificirao za tu službu, između ostalog, i kao dostavljač spisa na ruke srpskom veleposlaniku, i to materije vezane uz temu hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, da bi se potom svim silama upirao tu tužbu povući. Štoviše, u samom je procesu višekratno citiran kao autoritet na kojeg se pozivala srpska strana izlažući svoju argumentaciju. I kakve je onda veleposlanike mogao postaviti takav čovjek, nego one modelirane na svoju sliku i priliku?

Sukob interesa? Ma, dajte, najte! I vrapci na grani već znaju kako se u Hrvatskoj sukob interesa smije utvrditi samo kod onoga koji radi u njezinom interesu i na korist hrvatskog naroda. Onome koji radi protiv Hrvatske, a u korist neke druge države, sukob se tolerira upravo kao svjedoku pokajniku nedjelo. Ovdje su nadležna državna tijela u sukobu interesa s interesima same države i naroda. Drukčije rečeno, “vuk” s početka teksta svoj je plijen uspio učiniti ogoljenim do kože – transparentnim kao janje pred klanje.

Dosadašnja praksa pokazuje da čim netko kaže “car je gol”, kao što je to ovih dana učinila Predsjednica, ili pak spomene pravi lijek za tu pošast (riječ na “L”), odmah postane ustaša i(li) neka inačica lopova (plagijator, primatelj mita, u potencijalnom sukobu interesa, netransparentan, špijunčina, …). Pritom meta obavezno ostane kao glineni golub na vjetrometini, usamljena kao glavni protagonist vica kojeg je Goran Granić ispripovijedao kad su Budiši pripravljali smještaj u trajnoj karanteni. Mlađeg je Granića tada Budiša podsjetio na onog vozača koji, kad čuje na radiju poziv na oprez jer jedan vozač vozi u suprotnom (nedopuštenom) smjeru, zaključuje – što jedan, ma stotine!

Prekjučer Budiša, jučer Karamarko, danas predsjednica Grabar Kitarović, sutra u žrvanj tog nemilosrdnog “kup-sistema” može ući svatko tko pokazuje neke znakove neposluha. Uostalom, nije li u onodobnoj općoj nestašici ustaša to uspio postati i jedan Stipe Šuvar?

Još 3. siječnja 2000. Hrvatska se mentalno, ne i formalno pravno, vratila u stanje prije priznanja, preciznije u stanje prije 30. svibnja 1990 – u Šuvarovo doba. Priznanje drugih još uvijek vrijedi, no sad je opet moraju priznati i sami Hrvati. Ma koliko izgledalo jednostavno, to Hrvati ipak ne će moći sami.

Pogledamo li bližu prošlost, sve vuče na jedan zaključak – ništa bez Amerike! Od 1991. i “zelenog svjetla” za oružano pacificiranje Hrvatske državnog tajnika Bakera, preko “žutog svjetla” za Oluju 1995, do restauracije vladavine bandi ideologa razvaline onog zlokobnog 3.siječnja 2000. otkad opet “imaju Hrvatsku”. I to baš u onom smislu kojeg je ta krupna divljač sitnog zuba, baš kao i “stoku sitnog zuba”, podvaljivala Tuđmanu! Ne treba zaboraviti ni kako se pod pokroviteljstvom Amerike usput divljački nasrnulo i na Hrvate u BiH – što tenkovima na financijski sustav, što ne manje nasilnim prepadom na političke institucije. Ipak, Hrvatska bi politički i institucionalno ostala tavoriti duboko u balkanskom kotlu (u kojem se još uvijek jednom nogom pirja) da nije bilo prijema u NATO i ulaska u EU upravo voljom Amerike. I to unatoč prijekim pogledima, čak i otvorenoj opstrukciji orkestriranoj s Pantovčaka. Na sreću ili nažalost Amerika je jedini veliki “vuk” koji se prema Hrvatima znao ponijeti i kao stari dobroćudni pas. Stoga, sad kad se Amerika polako budi iz noćne more i vraća korijenima, nije li vrijeme da i Hrvatska samoporicanje zamijeni samopoštovanjem? Upravo onako kao zlatnih devedesetih! Ali ovaj put bez iluzija o zajedništvu s onima koji prema Hrvatskoj i Hrvatima (na gdje bili) gaje samo jednu emociju – prijezir!

Grgur S.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Ivana Maletić, uzorna Hrvatica, uzorna Europljanka

Objavljeno

na

Objavio

Dok se Hrvatska mučila u pristupnom procesu za EU, iz Bruxellesa je stigao Antidiskriminacijski zakon na usvajanje i mi – kimnuli glavom.

Za razliku od nas, većina ozbiljnih zemalja “stare Europe” s dugom demokratskom tradicijom odbila ga je donijeti. To sigurno nisu zemlje koje diskriminiraju svoje građane.

Tako je, primjerice, Njemačka jednostavno rekla da je zakon suvišan jer su antidiskriminacijske norme već ugrađene u njihov Ustav, kao i u hrvatski. Čemu gomilati isto? S druge strane, agresivne manjinske skupine i gotovo svi mediji i relevantni političari lagali su tada i prijetili narodu kako je usvajanje toga zakona uvjet pristupanja Europskoj uniji, istoj onoj čije su glavne članice odbile taj bruxelleski uradak!?

Premijer prevario birače

Ovih dana događa nam se slična situacija s još jednim bruxelleskim “diktatom”, koji je podvala sa svrhom nametanja (manjinske) LGBT ideologije kroz zakone, pod krinkom sprječavanja nasilja nad ženama, ideologije koja se zove rodna teorija.

Radi se o Istanbulskoj konvenciji. HDZ i Plenković, koji je u izbornoj kampanji obećao da se protivi “nametanju bile kakve ideologije, pa i rodne”, došavši na vlast najavljuje da će RH ratificirati Istanbulsku konvenciju, koja jasno promiče baš rodnu ideologiju.

Ovo iznevjereno obećanje i prijevaru birača argumentirao je, za pravnika, diletantskom dezinformacijom kako je rodna ravnopravnost u našem Ustavu, iako se pojam rod u Ustavu nigdje ne spominje, već spol (npr. čl. 14.). A upravo je relativiziranje biološkog spola duša rodne teorije.

Prema ovoj teoriji naš je spolni identitet sociokulturalni konstrukt, biologija tu nije presudna pa, ako biološku djevojčicu odgajamo kao dječaka, kažu, ona će postati dječak, i obrnuto.

Rodna ideologija je neka vrsta gnoze, u smislu mržnje prema biološkom, tjelesnom, kako je upozorio, ne neki katolik, već, među inim, francuski filozof i libertinac, antiteist (!) Onfray. On posprdno transseksualni lobi koji stoji iza ove ideologije naziva “novim puritancima”, jer “relativiziranje spola (biološka datost), a veličanje roda (kulturološka datost), ekvivalentno je anđeoskoj antropologiji koja se razvijala već od samih početaka kršćanstva pod utjecajem gnoze kao – hereza”.

U Onfrayevu ciničnom paradoksu sadržana je sva istina. Rodna teorija je bojovna pseudoznanost bez uporišta u empirijskoj stvarnosti.

Na sreću, HDZ ima ozbiljnih i hrabrih političar(a)ki u Europarlamentu. Dakako, tu ne mislim na Dubravku Šuicu, djevojački Karaplenković, već na, osim Ivice Tolića, drugu HDZ-ovu europarlamentarku Ivanu Maletić. Maletić je jasno rekla da je bolje da Hrvatska ne ratificira Istanbulsku konvenciju, da je ona protiv.

Gospođa Maletić, kao i Njemačka nekoć, jasno argumentira da mi imamo sasvim dobre zakone protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, samo se ne provode, ili ne dovoljno dobro i odlučno.

Umjesto da sami, za to nam ne treba Bruxelles, provodimo vlastite zakone i snažno zaštitimo žene i sve žrtve nasilja te dodatno uložimo napore u borbi za jednakopravnost spolova, mi idemo usvajati kukavičje LGBT jaje iz Bruxellesa koje u članku 3. odvaja spol od roda, pa Ivica, ako želi, može postati Marica, i obrnuto, te ići na ženski WC.

Prostor za perverznjake

Posljedice usvajanja ove konvencije za naš pravni i odgojno-obrazovni sustav su katastrofalne, jer se unošenjem nepotvrđenih teza ove pseudoznanosti u nastavne kurikule ozbiljno narušavaju prava roditelja da svoju djecu odgajaju, kako im naš Ustav jamči, sukladno svom svjetonazoru, u kojem moj sin i moja kćerka nisu tek sociokulturalni konstrukti, već, počevši od svog života u majčinoj utrobi, biologija ih oblikuje kao muško i žensko. Oni kao dječak i djevojčica nisu nikakav “socijalni konstrukt”, kao što to nisu ni kromosomi, ni hormoni, ni… Ako se pak Ivica osjeća kao Marica, to je neki drugi problem…

Tako, uvođenjem pojma roda i u naš pravni sustav, bit ću politički nekorektan jer mi to nalaže savjest, otvara se prostor raznim perverznjacima da promiču legalno vlastite perverzije na račun poreznih obveznika i HZZO-a.

Premda Maletić neki zamjeraju što je u Europarlamentu bila suzdržana pri izglasavanju ove Konvencije, suzdržanost je ovdje znak otvorenosti – za dijalog, protiv podvala. Isto je učinio i šef Plenkovićevih pučana Weber, jer odbijanjem rodne ideologije koju promiče Konvencija, ne znači da se Konvencija kao takva odbija, već, prije svega, oni elementi kojima su plemeniti ciljevi trojanski konj za ozakonjenje orvelovštine.

Zahvaljujući Plenkoviću, očito je pobijedio bruxelleski ideološki kolonijalizam i pseudoznanost koju većini nameće agresivna LGBT manjina. Maletić je svoje utemeljene argumente rekla.

Kao uzorna Hrvatica, i kao takva ništa manje uzorna Europljanka, pri čemu je prvo mjera drugoga, jer zastupa ovaj narod, a ne opskurne ideološke LGBT lobije koji se skrivaju iza borbe protiv nasilja prema ženama. U tom smislu baš Istanbulska konvencija promiče nasilje, nasilje manjine nad većinom orvelovštinom umotanom u znanost.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Izaći iz Europske unije? Zašto ne!

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati