Pratite nas

Istaknuto

Hoće li Hrvatska dočekati 23. kolovoza?

Objavljeno

na

Sredinom osamdesetih, u vrijeme kad se još naveliko klelo Onome s čijeg se puta ne će skrenuti, mada je postajalo sve jasnije da taj put vodi u provaliju, slovensku je socijalističku omladinu zapalo organizirati priredbu poznatu kao “štafeta mladosti”. Sastavnim dijelom standardne obredne opreme bio je i plakat koji je trebao pobuditi pokretački duh te višetjedne manifestacije koja se odigravala diljem bivše države. Nije sasvim poznato zašto – je l’ im ponestalo nadahnuća, ili su pomalo vragolasto željeli bocnuti starije drugove – no slovenski su omladinci odlučili plagirati jedan plakat koji je svjetsku premijeru doživio još pred pola stoljeća.

Od svekolikog socijalističkog radnog naroda isprva prihvaćen s oduševljenjem, plakat se odjednom našao u središtu skandala. Otkrilo se, naime, da je riječ o replici nacističkog plakata s dodanim tekstom “Dan Mladosti” i minimalnim doradama. Kako bilo, središnji dio plakata, kojim dominira i nacistima i komunistima tako omilio lik Svjetlonoše s bakljom u ruci, ostao je gotovo netaknut. Jedino se u njegovoj pozadini umjesto četverokrakog poganskog nazire još draži mu petokraki simbol. Tako je ovaj lucidni performans mlađahnih drugova sa sunčane strane Alpa posve osvijetlio zapanjujuću sličnost mentalnog sklopa dvaju totalitarizama-sijamskih blizanaca koja se odražava u estetskim normama na kojima počivaju umjetnost i kultura.

Braću blizance je u njihovim pregnućima vodio isti motiv, ne odveć originalan. Ono tuđe, naraštajima stvarano, u trenu je trebalo postati njihovo – i to u ime naroda! Preinačujući potezom pera, ponekad noža ili šmajsera, akumulirane rezultate dotadašnjeg tijeka gospodarske povijesti, jedni su oslobađali imovine, nerijetko i života, one pogrešne rase, a drugi one nepoćudne klase. A ta je klasa bila ona koje ja najviše stvarala, posjedovala i time upravljala – prva klasa! Najbolje su, dakle, preko noći odmijenili oni ostali – drugorazredni i trećerazredni! Konačni učinak upravljanja takvih bio je posve predvidljiv – pustoš i pustinja! Kako bi moralno opravdali svoje postupke, oba su se blizanca, jedan donekle prikriveno a drugi skroz otvoreno, pretvarala kao da nema Boga, time ni Njegovih zapovijedi. A tamo gdje nema Boga, sve je dopušteno! Pa … i da ima boga! Taj je bog svoj uzlet na zemaljsko prijestolje obilježio krvavom orgijom tijekom koje se nažderao mesa mladosti i nalokao joj se krvi pa mu se tako nezasitnom, valjda u znak sjećanja na izvojevanu pobjedu, prinosila štafeta, ironično, baš mladosti! Krijepljen iznova svježom mladošću taj bog, kako bogovima i priliči, ne umire! Samo mu prestane kucati srce! Ipak, i posustalo božje srce nastavit će živjeti u vječno pustim srcima i umovima njegovih podanika pod parolom – i poslije boga bog!

Ni Hrvate, kao ni ostale narode koji su se našli u čeličnom stisku barem jednog od blizanaca, taj zagrljaj nije usrećio, posebno ne onaj uspješnijeg, dugovječnijeg blizanca. Ipak, milošću Božjom Hrvati su dobili priliku da ih se jednom za svagda otarase – i to u paketu! Ljeti ’91 na 50. godišnjicu istovrsnih događaja blizanci su im opet radili o glavi. Hladni komunistički okvir za vruću fašističku mržnju montirale su upravo komunističke strukture koje su to tada jedine mogle učiniti. Na brižno odnjegovanu ostavštinu Titova režima  (komunistička armija JNA i višedesetljetnim radom usavršavane tajne službe) samo je nakalemljena velikosrpska ideja novog komunističkog boga, Slobodana Miloševića. Iz vojnog djelovanja JNA i srpskih snaga se, kako zaključuje Međunarodni sud pravde sa sjedištem u Haagu u slučaju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, jasno prepoznaje obrazac iz kojeg se vidi namjera stvaranja etnički homogene srpske države. Drugim riječima, komunistička organizacija, logistika i efektiva (reklo bi se danas “know-how”) potpomognuta ad hoc stvorenim fašističkim skupinama ostvaruje (anti)fašistički cilj. Ova tek prividno dvoznačna karakterizacija cilja posve je prikladna, budući su se, za njih karakterističnom prijetvornošću, komunisti prozvali antifašistima, samo kako bi se prikazali suprotnošću svom manje uspješnom, nepopularnom bratu blizancu!

Oružjem i ratnim materijalom hrvatski narod nije mogao parirati (anti)fašističkom agresoru koji je prisvojio gotovo sav zajednički stečen ratni stroj što predstavlja očit dokaz da je u toj “ravnopravnoj” zajednici sve što bi poželio zapravo bilo njegovo. U takvim okolnostima hrvatski se narod mogao obraniti samo srcem i molitvom. Srce se izrazilo u geslu “Za Dom spremni” koje je, bez obzira na inačicu i formu kojima bi se kroz povijest koristilo, uvijek odražavalo samo jedno – spremnost da se u obrani Doma ide do kraja. No, to ne bi bilo dostatno da nije bilo praćeno odgovarajućom duhovnom potporom u vidu krunice oko vrata i bezbrojnih krunica daleko od bojišta kroz koje su neumorno prolazili još brojniji prsti. Ipak, za konačnu ratnu pobjedu nad dvoglavom totalitarnom aždajom presudan će biti drugi Božji dar – pamet! Pobjedu i mir je donijela nova vojna doktrina, posve suprotna onoj komunističkoj, primijenjenoj kako u agresiji na Hrvatsku ’91, tako i u pokušaju zadržavanja zaposjednutih područja kasnije, a utemeljenoj na zločinačkoj strategiji realne prijetnje. Razumljivijim rječnikom govoreći, radilo se o neselektivnom, neki bi rekli prekomjernom, bombardiranju gradova korištenom kao mjeri odvraćanja.

Pobjednička doktrina u ratu, zapravo raskid s komunističkim misaonim sklopom, predstavljala je ujedno i putokaz za pobjedu u miru. Logično je bilo da se vladajuće doktrine stubokom promjene i u ostalim područjima društvenog djelovanja i usklade sa standardima slobodnog svijeta kojem se stremilo. Ljudi koji će to učiniti nametali su se sami po sebi – pobjednici nad (anti)fašizmom u ratu, u prirodnom zajedništvu s onima koji su stekli dragocjeno iskustvo stvaranja i življenja po pravilima slobodnog svijeta. Dobrim dijelom, radilo se o potomcima onih prvoklasnih koje je komunizam kao suvišne i nepoželjne degažirao u bijeli svijet. Ipak, dok su se vanjskog daveža Hrvati uspjeli riješiti, zastupnici doktrina poraženih u Domovinskom ratu ostali su čvrsto i duboko ukotvljeni u gotovo svim porama hrvatskog društva. Posebice to vrijedi za medijsku scenu i pravosuđe koji se nakon 3. siječnja 2000. vraćaju na početne pozicije s kraja osamdesetih i postaju udarnim maljem u ratu pobijeđenog (anti)fašizma. Kako bi veličanstvenu hrvatsku pobjedu sveli na povijesni incident, istinu, u karakterističnom im stilu, naglavce izvrću. Žrtve divljanja (anti)fašista prešućuju, a heroje-mirotvorce proglašavaju zločincima. I to ratnim – kako s nasladom naglašavaju!

Kao i u vanjskoj agresiji na Hrvatsku i ovdje se može jasno razaznati obrazac djelovanja prema kojem povampireno “trećejanuarlje” godinama šprajcuje Hrvate i otežava im probavu ne samo nedjeljnog ručka. Lutkari iz sjene, koji su stvorili okvir za (anti)fašističku laž, unutarnji su pandan vrhuški agresora na Hrvatsku, dok javnosti vidljivi izvršitelji u ulozi Šljivančanina, Mladića, arkanovaca i šešeljevaca – ili “kopaju oči” perom, što novinskim što sudskim, ili zasljepljuju kamerom. Nakon topničke pripreme medijskih proleterskih brigada presuđuju pravosudni egzekutori poispadali iz šinjela Jakova Blaževića.

Da je u pitanju dosljedna namjera, a ne nehaj, zorno pokazuju primjeri. Iako svjetski pravni autoritet, Međunarodni sud pravde u Haagu, u presudi povodom tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije i vice versa, vidi sustavnost u zločinačkim djelovanjima JNA i srpskih snaga, a s druge strane uočava tek nedjela pojedinih pripadnika hrvatskih snaga, (anti)fašističko pravosuđe Republike Hrvatske primjenjuje upravo obrnut filter. Nesmiljeno proganja po zapovjednoj odgovornosti najistaknutije zapovjednike, ključne ljude u obrani Hrvatske, dok sa strane (anti)fašističke JNA nitko nije odgovarao ni pred kojim “Regionalnim” sudom. Ne samo u Hrvatskoj, nego ni u Srbiji, a ni u BiH. Pametnome dosta, ali kako su drugi u većini, iz “demokratskih” pobuda vrijedi pokušati s još jednim primjerom.

Pri utvrđivanju redoslijeda pravosudne obrade predmeta bilo bi fer voditi se neutralnim kriterijem koji jednako poštuje žrtve nevezano kojoj strani u sukobu pripadale, recimo vremenom počinjenja zločina i brojem žrtava. Ipak, (anti)fašističke nevladine organizacije, koje u medijima nastupaju kao svojevrsna prethodnica tužiteljstva, da ne kažemo njegov nalogodavac, iz nekog razloga upadljivo inzistiraju na obradi kasnije počinjenih zločina s manjim brojem žrtava u odnosu na one ranije počinjene s većim brojem žrtava. To znači da su ipak vođeni nekim drugim kriterijima koji zadovoljenju istine i pravde pretpostavljaju posve druge ciljeve. Kako to i sami odaju, njihova je misija izgradnja bolje i zajedničke budućnosti, a nju istina i pravda, izgleda, otežavaju. Doista, bilo bi zanimljivo vidjeti koliko su prostora mediji poklonili neprocesuiranim zločinima nad Hrvatima iz ’91 u Voćinu i Baćinu (preko 40 žrtava svaki), a koliko onima iz ’95 nad Srbima u Gruborima i Varivodama (sveukupno 17 žrtava)? Kad bi žrtve bile tretirane jednakom mjerom, Voćin i Baćin bi očito imali prioritet. Međutim, žrtve u Gruborima i Varivodama na nekoj javno neobjavljenoj tečajnoj listi očito imaju veću vrijednost. Uostalom, da je do istine i pravde, zadaća najvišeg prioriteta trebala bi biti pravosudna obrada na međunarodnoj vrhovnoj sudskoj instanci utvrđenog sustavno provedenog zločina nad zločinima – planski izvršenog protjerivanja Hrvata s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države – u mozaiku kojeg su, unatoč nepojmljivoj grozoti, Baćin i Voćin tek kamenčići. Izostanak pravosudnog procesuiranja tog krunskog zločina nepravda je koja vapi u nebo, a njegovo prikrivanje selektivnim procesuiranjem pojedinačnih zločina vapi još i više.

Nikad ne ćemo saznati kolikim su pojedinačnim ljudskim patnjama i tragedijama, ponajprije preranom odlasku u vječnost onih koji su stvorili Hrvatsku, posredno ili neposredno kumovali medijski i pravosudni bastioni (anti)fašizma. U njihovim prljavim rabotama nije im manjkalo pomoći iz središta moći, u literaturi poznatog i kao Srce tame. Ono je hrvatsku pobjedu i slobodu doživjelo kao preinaku rezultata za njega pobjedonosnog Prvog svjetskog rata. Zauzvrat je Hrvatskoj “darovalo” vedete poput Paula Stubbsa, Dejana Jovića i Borisa Jokića, kako bi radili na povratku u prvobitno stanje u čemu nisu usamljeni. Jer poznato je kako među Hrvatima nikad nije nedostajalo onih koji su znali spojiti ugodno s korisnim – služiti tuđincu pritom iskazujući sav prijezir i mržnju svijeta prema vlastitom narodu! Danas se takvi, u pravilu moderni poganci, radije nazivaju građanima “ove zemlje” nego Hrvatima, a još radije antifašistima. Stoga i nije čudno što s takvim utezima obješenim oko vrata Hrvatsku polako već guta dubina. U tom potonuću ona sve više nalikuje onoj sumornoj, bezličnoj Hrvatskoj u kojoj je hrvatski jezik nazvati njegovim imenom predstavljalo junaštvo.

Lijepa Naša može isplivati iz tog vira samo ako će njome upravljati oni koji su spremni za nju se žrtvovati, ma gdje bili i gdjegod porez plaćali. No, ništa od toga ako Hrvatska konačno ne dočeka i proživi 23. kolovoza!

Ono što su slovenski omladinci pokazali neobičnim društvenim eksperimentom u smiraj eseferjota, koje desetljeće kasnije uočit će institucije Europske Unije i Vijeće Europe te iskazati potrebu za međunarodnom osudom zločina totalitarnih režima koji su obilježili XX. stoljeće uključujući i one komunističke. Posebno će naglasiti nužnost odavanja počasti i sjećanja na njihove žrtve. U tu je svrhu određen sveeuropski dan koji se obilježava 23. kolovoza na dan sklapanja pakta Molotov – Ribbentrop. Ipak, u nekim mračnim kutcima Europe, koje još nije obasjalo sunce, prave se kao da tih rezolucija i zaključaka nema.

Znakovit pokazatelj kako se službena Hrvatska odnosi prema deklariranim europskim vrijednostima i dokumentima institucija čijim je članom su nazivi ulica i trgova. Prošećemo li središtem Zagreba, uočit ćemo Trg žrtava fašizma, ali ne i odgovarajući spomen na žrtve komunizma. Uz to, rodonačelnik ovdašnje osebujne inačice komunističkog totalitarizma punih se 27 godina kočoperio trgom u središtu glavnog grada demokratske Hrvatske da bi tek sada, čini se, brojao svoje zadnje dane na toj “dužnosti”, uz plač i škrgut zuba neutješivo ožalošćenih mu mentalnih brabonjaka. Među njima posebno su aktivni oni u području kulture gdje “umjetnički” napori suvremenih jugo-šovinjara, istina, ponešto zaostaju u estetskom smislu za plakatom s početka teksta, ali odjekuju jednako tupo, … jednako muklo, … samo nešto više podmuklo.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Događaji

Ukrcajte se na ‘Vlak slobode’: ‘Sjećamo se dana kada je 100.000 ljudi na Rivi pokazalo što je hrvatsko jedinstvo’

Objavljeno

na

Objavio

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom

“Vlak slobode” Split-Knin-Split, u spomen na istoimeni vlak koji je vozio na današnji dan 1995. od Zagreba do Splita i kojim je označen završetak oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Oluje,” krenuo je u subotu sa splitskog Željezničkog kolodvora, organiziran na poticaj splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Tada se na splitskoj Rivi okupilo više od 100 tisuća građana, podsjetio je gradonačelnik Krstulović Opara.

“Mi u Splitu smo jako ponosni na taj događaj i tadašnji doček ‘Vlaka slobode’ kojim je označeno hrvatsko nacionalno jedinstvo i kraj ‘Oluje’. U povijesti Splita i Republike Hrvatske ostat će sjećanje na tadašnji upit predsjednika Tuđmana okupljenima na splitskoj  Rivi – ‘što im još može obećati’, a oni su svi jednoglasno glasno odgovorili ‘Vukovar’, ‘Vukovar’ ” , naglasio je u izjavi novinarima splitski gradonačelnik.

Direktor HŽ Putnički prrijevoz Željko Ukić, koji se pridružio današnjem “Vlaku slobode” Split-Knin-Split, izjavio je kako su Hrvatske željeznice podržale prijedlog grada Splita za obilježavanje spomena na “Vlak slobode” koji je prije 22 godine  putem od Zagreba do Splita povezao do data razdijeljenu Hrvatsku zbog velikosrpske oružane agresije.

“‘Vlak slobode’ prije 22 godine važan je i za Hrvatske željeznice jer je njime povezan Zagreb i Split,” rekao je Ukić.

U današnjem “Vlaku slobode” su brojni uzvanici među kojima i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban. Na putovanju do Knina ovaj vlak staje na mjesnim gradskim i općinskim željezničkim postajama gdje u njega ulaze gradonačelnici i načelnici mjesta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

25. kolovoza 1991. – početak bitke za Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem “JNA”, uključujući avione.

Naime tog dana “Jugoslavenska narodna armija” koja je sve vrijeme uoči napada glumila suzdržanost i neutralnost kao ” tampon zona sukobljenih strana” otvoreno se svrstala na stranu agresora u trenucima kad je bilo vidljivo da regularne hrvatske policijske snage polako preuzimaju nadmoć na terenu nad srpskim teroristima i paravojnim formacijama.

Vidjevši da bi se ratna sreća mogla okrenuti na hrvatsku stranu, “JNA” je sve svoje potencijale, naoružanje i kompletnu ratnu mašineriju stavila na raspolaganje paravojnim srpskim snagama i pridružila se u sveopćem napadu na Vukovar.

To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane “Jugoslavenske narodne armije”, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.

Bitka je završena porazom Zbora narodne garde i jedinica MUP-a, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Grad je naposljetku potpuno uništen i okupiran 18. studenoga 1991.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2.500.
Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama (ranjen u tom napadu, i on je uskoro umro).
Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.

Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu ukupan broj stradalih vojnika “JNA” i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8.000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (“JNA” priznaje dva).

Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada (tzv. famozno „prekomjerno granatiranje“), rušenje bolnice, kulturocid, logore u Srbiji i drugo još nitko nije odgovarao.

facebook komentari

Nastavi čitati