Pratite nas

Kolumne

Hoće li Kolinda Grabar Kitarović povesti naciju stazama ponosa?

Objavljeno

na

Od Kolinde Grabar Kitarović umorna i ponižena nacija očekuje rezultate proporcionalno dubini nezadovoljstva i frustracija. Puno. Velike stvari počinju malim koracima sa golemim simboličkm značenjem. Sitnice će spasiti Hrvatsku.

Sve do onoga trenutka do kada državni dužnosnici, političari i hrvatski mediji budu osvrćući se na pojedinačne ili sve žrtve srpske agresije na Hrvatsku, obavezno tražili reciprocitet u hrvatskim zločinima, sve dok se bude veličala sloboda Ante Gotovine i Mladena Markača uz napomenu kako „je bilo zločina koje treba procesuirati”, sve dok uz neimenovanih stotine djece žrtava srpske agresije na Hrvatsku bude istaknut lik male Aleksandre Zec kao jedinstvenoga simbola stradanja, Hrvatska neće biti slobodna zemlja, niti će njeno društvo biti slobodno društvo. A država neće biti – suverena hrvatska.

kolinda portretSve dok nasljednci hrvatskih komunista budu imali neupitno pravo na senzibilitet prema ustaškim žrtvama, ili Milorad Pupovac sa svojim istomišljenicima također, istovremeno arbitrarno osporavajući senzibilitet prema komunističkim i velikosrpskim žrtvama milijunima hrvatskih ljudi, duboko u samome srcu hrvatskoga društva tinjat će vatra gnjeva, duboki osjećaj nepravde, i, što je najtragičnije nakon tolikih žrtava – otpor prema takvoj hrvatskoj državi! Promjena takvoga stanja prvorazredna je zadaća nove hrvatske predsjednice, Kolinde Grabar Kitarović. Čvrsto sam siguran kako osporavani medijskom i politčkom kampanjom bez presedana, hrvatski brantelji u Savskoj prvenstveno zbog toga prosvjeduju, čvrsto bih želio vjerovati da je poruka nove hrvatske Predsjednice, kako nitko Domovinski rat više neće nazivati građanskim ratom, sinoć u braniteljskom šatoru, upravo odgovor na taj duboki društveni poremećaj.

Daleko je ova beskrupulozna falsifikatorska tendencija aktulanoga poretka na vlasti čiji je vrh bio Ivo Jospović a desna ruka Vesna Pusić, od suočavanja sa zlom koje je netko počinio u „hrvatsko ime”, daleko je to od otpora glorifikaciji vlastite povijesti i identiteta, još je dalje od otpora za opravdanjem bilo kojega pojedinačnoga zla i zločina. To je osmišljena zločesta politika.

Nacionalna politika se ne može voditi na apstrahiranju pojedinačnih slučajeva, niti se zaključci, kako politički tako i društveni uopće, mogu izvoditi na izoliranim premisama, makar kako snažne i uvjerljive bile. Jednostavno, nisu ni valjani ni opravdani. U političkom smislu su pogubni, a u Hrvatskoj koja je i danas okovana čeličnim stiskom neistine o svojoj neposrednoj i onoj daljoj povijesti, takav je pristup izravni poziv na destabilizaciju društva i njegovih elementarnih vrednota. Iako je gotovo bezobrazno u ovakvoj egzistencijalnoj krizi ljudi i cijele zemlje govoriti o prvenstvenoj motivaciji otporom pogaženoj časti i ponosu, ja sam sguran da je to ključni razlog motivacije hrvatskoga naroda za izlazak na izbore i podršku Kolindi Grabar Kitarović. To, a ne neimaština.

Ako su u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, istaknute dvije djevojčice, dvije žrtve, onda je to poruka o simbolima, režimima i različitim vremenima koji su ih učinili žrtvama. Ana Frank i Aleksandra Zec. S obzirom da su muzeji po definiciji ozbiljne stvari, s obzirom da ih vode ljudi sa dubokom senzibilnošću za kroniku jednoga vremena, bar je to civilizacijski standard, sa najčešće vrlo širokim poznavanjem povijesti, kulture, umjetnosti, identiteta i prije svega simbola određenoga vremena i događaja, nije moguće uzeti kao polazište razmišljanja kako je slučajno da su te dvije djevojčice, u danom trenutku, u realnome vremenu i prostoru u hrvatskom društvu – simbolički postav i pouka suvremenicima, još i više budućim generacijama.

Slučajni prolaznik, Kinez,Brazilac, Amerikanac, koji ne zna o Aleksandri Zec ništa, ali očekivano zbog svjetske simbolike zna dovoljno o Ani Frank pomisliti će vođen racionalnim ljudskim prosuđivanjem da su obje djevojčice, ako su već jedna uz drugu – žrtve nacističkoga terora i zločina, terora države nad nedužnim ljudima zbog njihove rasne ili nacionalne pripadnosti.

Može li takav posjetitelj hrvatskoga muzeja ne pomisliti kako je u vremenu stradanja malene Aleksandre Zec u njenome okruženju vladao nacistički poredak, totalitarni režim sa zločinom u svojoj programskoj i formalnoj osnovi? Ne bi smio. Ili, bio bi – glup.

A u pozadini tragedije Aleksandre Zec jednostavno nije bilo ni totalitarnoga režima, ni rasističkih zakona, ni zločinačkoga poretka, koliko se god trudila gospođa Vesna Pusić upravo takvom prikazati nakon izbornoga poraza njenoga alter ega Josipovća, noviju hrvatsku povijest i to sa mjesta ministrice vanjskih poslova države. Samo, to posjetitelju hrvatskoga muzeja iz čisto praktičnih razloga nitko neće moći objasniti. Niti će bilo kakvo naknadno objašnjenje bitno promijeniti prvi zaključak, realno i vizualno utemeljen na strašnim činjenicama. Uvijek je neukusno, pa i morbidno polemizirati o pojedinačnim žrtvama i sudbinama, jer je i ljudsko i filozofsko polazište općeprihvaćeno da je svaka žrtva sama po sebi svemir ljudske boli i pouke. Ali, ako se već netko odlučio uz neupitni simbol Ane Frank postaviti konkretnu žrtvu, konkretno ime i konkretnu bol, nije li legitimno upitati u Hrvatskoj, zašto baš i po kojemu kriteriju – Aleksandra Zec? Nije li simbol nužno utemeljen na determiniranome društvenome poretku, značaju, događajima koji čine pravilo, prepoznatljivost jednoga vremena? Je li stradanje Aleksandre Zec izraz takve društvene determiniranosti i tadašnjih vrednota hrvatskoga društva? Nije li simbolizam toga vremena prepoznatljiv i univerzalno vidljiv na suzama raščupane djevojčice Željke u vukovarskoj koloni ubijenim Gradom, koja je nekoliko sekundi prije vječnosti, svojim djetinjim očima gledala brutalno ubojstvo par metara dalje, trajno umirući sa nesretnikom koga su ubili „osloboditelji”? Tu fotografiju je vidio cijeli civilizirani svijet.

Zašto hrvatska država organizira, financira, te promovira trajno – posve lažnu simboliku i falsificirane činjenice o hrvatskome narodu, koje ni laički, ni znanstveno ali ni umjetnički u najslobodnijoj apstrakciji nemaju uporišta, zašto financira Dejana Jovića ili Olivera Frljića koji svakodnevno u svome društvenome i javnome poslanju falsificiraju samu esenciju hrvatskoga nacionalnoga identiteta.?

Zašto u večeri trijumfalnoga dolaska hrvatskih generala nakon istinski pravedne prije svega, a onda i pravne presude, sa samoga Trga, iz raspjevane mase stotina tisuća ljudi, pripadnici raznih udruga gotovo plačnim glasom viču u eter srbijanskih medija – kako se neće na „ovome stati” i obećaju svečano kako će učiniti sve da se – kazne zločinci! Koji zločinci? Zašto i tko je legitimirao recimo Eugena Jakovčića ili Zorana Pusića da obećavaju „kažnjavanje zločinaca”, otvoreno izričući tako sumnju u političku narav hrvatske države, temeljnu zrelost hrvatske civilizacije i, pogotovo, prema medijima i institucijama srbijanske države i društva – koja i koje je bilo nositelj svakoga zla, kako „našega” tako i „njihovoga” u ratu za hrvatsku nezavisnost? Tko je dao državnički legitimitet predsjedniku Josipoviću da odlikuje toga istoga Jakovčića najvišim državnim odlikovanjem? Smije li Kolinda Grabar Kitarović zanemariti takvu zloupotrebu hrvatske države i nacionalnoga dostojanstva na koncu, smije li – ne poništiti to podmuklo odlikovanje i to na javnoj sceni? Bilo bi normalno od nje to očekivati kao simboličan čin, odnosno putokaz u kojem će vrjednosnom, moralnom i društvenome pravcu usmjeriti putanju hrvatskoga naroda. I snažnu simboličnu poruku naciji kako se jedinstvo na koje s državnički poziva ne može graditi na – neistinama.

Zašto bi jedan Eugen Jakovčić i Documenta imali nekakav civilizacijski mandat za istraživanje ratnih događaja i njihovo vrednovanje, ako taj isti čovjek u višekratnim istupima u tv emisijama imenom i prezimenom navodi desetine stradalih Srba na okupiranim teritorijima ili na crti bojišnice, a na pozive sugovornika nije u stanju nakon deset godina istraživanja navesti ni jednu jedinu žrtvu sa hrvatske strane?!

Može li hrvatski politički, državni i konačno društveni establishment jednostavno uzeti kao temelj pristupu svim događajima u razdoblju 1991. do 1998. godine, agresiju Srbije na Republiku Hrvatsku i hrvatski narod, kao uzrok svih zala i svih žrtava koje su se dogodile u tome razdoblju? Morao bi. Jednako kako se sva stradanja u Drugome svjetskome ratu, kao i sva zla koja su tada počinjena sa bilo koje strane, danas uvjetuju univerzalnim zlom nacizma i fašizma, te japanskoga imperijalizma, bez obzira radilo se o strahovitim patnjama njemačkoga naroda u Dresdenu ili japanskoga naroda u Hiroshimi i Nagasakiju. Zašto jedna pravila vrijede za gotovo cijeli civilizirani svijet, a druga za hrvatski narod i posebno – hrvatsku državu? Je li nama netko nameće takva pravila i standarde ili je to prije svega izraz duboke podijeljenosti hrvatskoga društva i nacije oko temeljnih vrednota? I jedno i drugo.

Jednako onako i onoliko koliko je jasno kako ni jedan jedini hrvatski Srbin nije stradao u Hrvatskoj zbog svoje nacionalnosti do 1990. godine, niti nakon 1998. godine. Zašto je netko stradao zbog svoje srpske nacionalnosti u tome razdoblju, bilo bi i pošteno i konzistentno analizirati i reći. A treba li to reći nekome zdravoga razuma i minimalnoga poštenja? Izgleda da treba!

Navodno inzistirajući na „čistoći” svoga društva, u konačnici svoga naroda, već sustavno umrežena industrija „intelektualaca”, „boraca za ljudska prava”, aktivista svih vrsta i predznaka, zapravo nastavljaju svjesno i nasilno, pritiskati svijest i samo društveno biće hrvatskoga naroda i svakoga čovjeka, njegovim nekakvim povijesnim krimenom, prvenstveno prema Srbima.

Milijuni hrvatskih građana, u ogromnoj većini hrvatskoga naroda i danas, dvadeset i tri godine nakon proglašenja hrvatske samostalnosti i nakon obrane hrvatske slobode, imaju dvije povijesti. Jednu, najčešće onu autentičnu i živu iz svojih obitelji i drugu, onu službenu koja se izučava u hrvatskom obrazovnom sustavu. Uz to postoji i treća, povijest hrvatskih Srba, u čitavome nizu presudnih nacionalnih događaja u hrvatskoj povijesti, posve suprotna prvoj, a djelomično drugoj.

Je li hrvatski narod slobodan, ako se u njegovoj zemlji, u njegovome društvu i to službenom politikom njegove nacionalne države afirmira i veliča komunistički poredak pod imenom antifašizam, sa stotinama tisuća dokazivih zlodjela i zloćudnosti po filozofskoj biti, ako se sami upit nad tu zloćudnu simboliku kvalificira fašistoidnim i zločinačkim?

Niti je slobodan niti suveren, niti je aktualna država – njegova istinska država. Sve dok u Hrvatskoj bude moguće veličati jedno zlo, relativizirati drugo zlo, isticati zločinačke simbole kao poželjne društvene vrednote, postojati će poziv za veličanjem i promoviranjem svakoga zla. Zlo je kao metastaza, kasno je kada se dijagnosticira, a posve ju je nemoguće usporiti ako se ne ubije primarni tumor.

Zašto onda toliko dugo treba za jasno profiliranje autentične nacionalne politike i postoji li politički potencijal u Hrvatskoj za nju? Jednostavno, trebao se kao i u svim povjesnim prekretnicama pojaviti autentični nacionalni – lider. Je li to Kolinda Grabar Kitarović?

Marko Ljubić/Dnevno.hr

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati