Pratite nas

Kolumne

Hoće li nas Udba opet nadigrati?

Objavljeno

na

Dakle, 20. listopada Beograd slavi oslobođenje. Od koga? Koga su partizani pobijedili krajem 1944, osim dakako Nijemaca? Četnike, četničkog vojvode Tomislava Nikolića koji ponosno dočekuje predstavnika osloboditelja Putina!

putin beograd

Iako bi trebalo nešto reći o Putinovom dolasku u Srbiju, jer Bush u Zagrebu prije par godina i Putin u Srbiji danas, to sugerira da je Jalta ipak saživjela na ovim prostorima. Trebalo bi zapravo nešto progovoriti o nepismenim hrvatskim izvještajima iz Beograda koji toliko vole Beograd i regiju da nisu znali napraviti odmak čak ni u tom trenutku. Dakle, hrvatski mediji su bili toliko ukočeni i drveni da nisu spomenuli najbizarniji trenutak cijele predstave! Dakle, 20. listopada Beograd slavi oslobođenje. Od koga? Koga su partizani pobijedili krajem 1944, osim dakako Nijemaca? Četnike, četničkog vojvode Tomislava Nikolića koji ponosno dočekuje predstavnika osloboditelja Putina! I to sve sa pljeskom gleda izaslanstvo hrvatskih antifašista! Zar to nije bizarno? I da nitko živ ne vidi taj sarkazam povijesti i da nitko živ jedne riječi o tome ne progovara nego svi bleje u Putinov auto, pa je li blindiran pa nije blindiran, pa deset naleta zrakoplova, pa petnaest naleta zrakoplova na vojnoj paradi, sve nevažno, sve tako tupo, usukano, nepismeno, a sve tobože onako CCN-ovski! Jer, jedno zapaža novinar iz Norveške, a drugo bi trebao vidjeti novinar iz Hrvatske, jer se ne obraćaju istoj publici, niti istoj memoriji! Naši su novinari djelovali kao da su dio zajedničkog rusko-srbijanskog štaba! Znate zašto? Zato jer nemaju mentora koji bi ih učio povijesti i hrvatskom pogledu! Nema mentora, jer su im mentori uglavnom likovi što su stasali na hrvatskoj šutnji, a pozicije su dobili nakon pada hrvatskog proljeća. Što da ih oni nauče osim toga da smiju primijetiti samo blindirani auto i da prebroje zrakoplove na vojnoj paradi? Hrvatski mediji i hrvatski novinari….

No, danas je novi dan i danas nam stižu novi događaji, za hrvatske prilike zacijelo povijesni!

Današnji početak suđenja čelnicima Udbe u Njemačkoj mogao bi za razvoj hrvatske države biti novi početak, dan kada je faktički otvoren proces lustracije, u svakom slučaju ovo je na tu temu bitka svih bitaka i zacijelo posljednja ozbiljna prilika da Hrvatska rasčisti sa udbaškim dijelom svoje prošlosti. Naime, prilično je vjerojatno da ako suđenje Perkoviću ne otvori sve tamne strane udbaške povijesti, da to više nikad nitko neće imati političke snage napraviti. Uostalom ovaj posao se ni fizički ne odrađuje u Hrvatskoj, jer ona danas za to nema snage, nego u Njemačkoj, što je sramota svoje vrste i najbolja ilustracija o stvarnoj moći Udbe danas u Hrvatskoj! Mediji koji su na usluzi odvjetniku Nobilu i optuženom Perkoviću, vješto u prvi plan stavljaju dvije teme i dvije teze. Ponovo nas naime, danima bombardiraju o tome da je Perković još 1986. uspostavio prve kontakte sa Tuđmanom i uostalom baš mu je on i nabavio putovnicu pa se hoće reći ”ako mu je Tuđman sve oprostio zašto sad vi davite”! Druga teza ističe da su tobože bitke Udbe i emigracije bile ravnopravne bitke na život i smrt i jednih i drugih, a umjesto da se krene u rekonstrukciju udbaške mreže i svih struktura koje su je podržavale, sugerira se da je to zapravo nevažno i da je u konačnici sve vodio Tito. To znamo! No, ono što ne znamo, ne žele nam za sada niti reći. Primjerice, SDP uporno odbija čak i glede ovog suđenja predati dokumentaciju koju o toj i tim temama oni imaju, što je samo po sebi skandal prve vrste. Osim toga SDP i Milanović moraju već jednom rasčistiti, baštine li oni KPH ili ne? Ako oni s tom poviješću nemaju ništa ostaje nejasno zbog čega uopće odlučuju o arhivi svoje prošlosti na koju se kao ne naslanjaju? Ako pak odbijaju, kao što odbijaju dati arhivu iz te mračne prošlosti, to je jasan znak da baštine KPH do zadnjeg zareza?

f4aa44e1088c2cf0b760af14bd6090bf
Naime, suđenje Udbi u Njemačkoj, po logici optužnice bi moralo na svijetlo dana izbaciti kompletnu političku strukturu koja je stajala iza njihovih poslova. Tim prije što se u optužnici govori o zločinačkoj organizaciji! U toj rekonstrukciji koja bi morala pokazati kako je nastajala pojedina odluka o pojedinim likvidacijama, do toga tko je sve i kako morao dati zeleno svijetlo da se nekome sjekirom razbije lubanja, mi bi moralo doći do pune istine. Ta brutalna, ali neupitna istina, bi pak silinom svojih na sudu dokazanih činjenica trebala otvoriti lustraciju kao proces. U političkom i stranačkom smislu ta rekonstrukcija bi mogla bit iznimno neugodna za SDP jer se iz do sada škrtih informacija ipak razaznaje da je pri Centralnom komitetu SKH postojalo političko tijelo koje je svaki put kod likvidacija bilo konzultirano i koje je de facto davalo dopuštenja da se zamahne sjekirom po nečijoj lubanji. Dakle, iz do sada pripuštenih informacija, evidentno je da je prijedloge za likvidaciju davala savezna Udba. Ona je pak morala dobiti Titovu političku suglasnost u prvom redu, ali i suglasnost republičkih partijskih rukovodstava. Do Titove smrti suglasnost je za likvidacije Hrvata, davao izvršni komitet CKSKH kojem je na čelu bio od 1972. pa sve do Titove smrti, dakle do godine 1980., nitko drugi negoli Ivica Račan. Čovjek kojeg ljevica slavi kao lučonošu demokracije u Hrvata! Nakon Titove smrti suglasnost su morala davati predsjedništva CK pojedinih republika iz kojih je likvidirani emigrant dolazio. Do toga je došlo stoga, jer nakon Titove smrti jačaju ovlasti republika. Moglo bi se reći da je Tito bio centralna figura kod ovih kao i kod svih drugih političkih odluka, a povijest sugerira da je nakon njegove smrti uz Udbu i KOS odluke o likvidacijama hrvatskih emigranata donosio CK SKH. Naime,, kako je najveći broj ubijenih emigranata bio hrvatske nacionalnosti, CKSKH je od svih republičkih komiteta bio najčešće konzultiran na tu temu. To su relacije koje se pokazuju na temelju do sada dostupnih informacija, a prava rekonstrukcija bi detaljno i jasno pokazala sve detalje te zločinačke mreže. Krene li suđenje u tom smjeru mi ćemo morati doznati tko je uz Ivicu Račana činio Izvršni komitet CKSKH, a stenogrami sjednica tog tijela, jasno bi pokazali tko je što na tim sjednicama govorio. Rekonstrukcija udbaške mreže bi pokazala i njezinu beogradsku dimenziju i tako bi se detaljno otvorilo puno naličje jedne eminentne zločinačke organizacije kakva je očito bila komunistička partija.

Pitanje je do kuda će suđenje u tom smislu otići, no za sada je poznato da je Udba likvidirala vani 67 hrvatskih političkih emigranata! Mi bi dakle mogli doznati primjerice i to tko su dakle ljudi u Hrvatskoj, koji su primjerice podigli ruku da se likvidira Bruno Bušić! Da li se doista radilo samo o izvršnom komitetu CKSKH ili i o još nekim tijelima i još nekim osobama, to je za očekivati da nam otkrije samo suđenje. Otvaranje tog neopisivo neugodnog dijela prošlosti hrvatske komunističke partije, po logici stvari bi moralo dovesti i do novog pisanja povijesti jer je evidentno da je dobar dio onoga što je kod nas predavano u školama i ono što je predstavljalo etabliranu povijesnu istinu, bila gola laž. Rekonstrukcija bi isto tako trebala po logici stari otvoriti nužni proces lustracije jer nakon svih informacija koje se objave na suđenju valjda je jasno da ništa ne može nakon tog suđenja ostati isto. Da bi saznali što manje, da bi se o svemu u predsjedničkoj utrci što manje razglabalo, pobrinuli su se hrvatski mediji koji su u neobično skromnom broju akreditirani za to suđenje. Od 350 novinara i medijskih kuća, manje je od deset posto hrvatskih! Imate samo jednom pravo pogađati tko je ”odradio” i taj posao! Kako vidimo, bez lustracije ova zemlja nema nikakve šanse!

Tihomir Dujmović/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati