Hoće li suđenje u Münchenu otkriti i imena suradnika Udbe u iseljeništvu?

0

Odgovornost nije samo za ubojstva u emigraciji nego i za katastrofalan unutarnji razdor u RH od Oluje 1995. do danas

Prekjučer je u Njemačkoj počelo suđenje visokim dužnosnicima Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, koje bi na kraju moglo imati dalekosežne i pozitivne učinke za trenutno jako ugrožen opstanak samostalne hrvatske države, njezin unutrašnji demokratski razvoj i prijeko potrebno gospodarsko ozdravljenje, bez kojeg neće biti moguće zaustaviti sadašnje zastrašujuće demografsko nestajanje hrvatskog naroda.

To suđenje ima ogroman potencijal i za pokretanje dugo očekivanog i nužnog procesa otkrivanja imena osoba koje su u Hrvatskoj u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća davale suglasnost za okrutna ubojstva i likvidaciju preko šezdeset hrvatskih emigranata diljem svijeta, koji su se borili protiv velikosrpske Jugoslavije i za stvaranje samostalne hrvatske države.

Naravno taj bi proces mogao, barem djelomično, kroz usta Perkovića i Mustača, ali i dokumentaciju koja će se pojaviti tijekom suđenja, otkriti u kojim se sve političkim strankama u Hrvatskoj i danas nalaze suradnici Udbe i članovi Komunističke partije koji su, zbog pripadanja zločinačkoj organizaciji kao što je bila Komunistička partija Jugoslavije i SR Hrvatske, suodgovorni ne samo za navedena ubojstva u emigraciji nego i katastrofalan unutarnji razdor u Republici Hrvatskoj od Oluje 1995. do danas. Naime, taj planirani unutarnji razdor, pljačka države i sustavna detuđmanizacija Hrvatske doveli su na čelo države izdajnike poput Mesića, Račana, Sanadera, Josipovića i Milanovića, samo da spomenem one najvažnije. Upravo su ti ljudi najodgovorniji što je nakon oslobođenja okupiranih područja u Hrvatskoj 1995. godine, sve do danas, planski i sustavno, spriječen povratak velikog broja hrvatskih iseljenika u Hrvatsku, uz čiju bi pomoć i znanje Hrvatska danas bila uređena i gospodarski razvijena zemlja.

Međutim, ono što, kao bivši politički emigrant također očekujem i priželjkujem je da sudski proces u Münchenu bude i početak otkrivanja barem onih ključnih suradnika Udbe u hrvatskim političkim organizacijama, društvima i klubovima u iseljeništvu, koji nisu ništa manje odgovorni, izravno ili neizravno, za očuvanje Titove Jugoslavije i ubojstva hrvatskih političkih emigranata koje su pratili i o njihovim kretanjima i aktivnostima izvještavali svoje nadređene u Udbi. Nitko tko je na bilo koji način surađivao s jednim od najokrutnijim režimom u svijetu poslije Drugog svjetskog rata, koji je izvršio genocid nad hrvatskim narodom, ne bi trebao biti amnestiran. Ako neki od tih ljudi i nisu više među živima, za povijest je važno da se dozna potpuna istina.

Poznato je da je Udba bila aktivna i u Australiji i da su njezini agenti bili odgovorni za razna nedjela i planiranje terorističkih akcija u toj zemlji, za koje su onda optužili hrvatske političke aktiviste, kao što je bio slučaj s “Hrvatskom šestorkom” u Sydneyu 1979. godine. Šest australskih Hrvata bilo je osuđeno na dugogodišnju robiju zbog navodnog pokušaja podmetanja bombi na javnim mjestima. Naravno, kasnije je bilo otkriveno da su ti ljudi nevini i da je sve to bila namještaljka Udbe u kojoj je surađivala i australska obaviještajna služba. Suđenje “Hrvatskoj šestorici” imalo je veliki odjek u australskim medijima, a hrvatska zajednica u Australiji bila je izvgrnuta još jednom u nizu teških ocrnjivanja i ponižavanja.

Pismo predsjedniku Vlade Australije

Kao urednik hrvatskog mjesečnika “Hrvatska sloboda”, 3. veljače 1982. godine napisao sam pismo predsjedniku Vlade Australije Malcolmu Fraseru, u kojem sam mu također skrenuo pozornost na strah hrvatske zajednice u Australiji da u Australiji, pa i u redovima hrvatske zajednice, djeluju provokatori jugoslavenske obaviještajne službe – Udbe. Predsjednik Vlade Australije mi je na to pismo odgovorio 11. ožujka 1982. godine, u kojem je naveo da je kopiju mojeg pisma na znanje uputio ministru vanjskih poslova i ministru unutarnjih poslova. Zbog moje političke djelatnosti u hrvatskoj zajednici u Australiji bio sam prijavljen direktoru tvornice automobila Ford u kojoj sam radio kao koordinator u Kadrovskoj službi. Optužen sam da na utjecajnom radnom mjestu pokazujem diskriminirajući odnos prema Srbima. Optužba je došla preko tajnika sindikata automobilskih radnika, koji je bio povezan s utjecajnim australskim političarima koji su izravno podržavali Titovu Jugoslaviju.

Iako tada nisam bio toga dovoljno svjestan, danas mi je razvidno jasno da je Udba imala svoje prste i u pritiscima na predsjednika Tuđmana da me makne s mjesta njegovog glasnogovornika u kolovozu 1991. godine, nakon što su iz svijeta počele stizati vrlo pozitivne reakcije na moje komentare i intervjue koje sam tada davao utjecajnim svjetskim TV kućama kao što su BBC, CNN itd. U tim nastojanjima da me se makne s mjesta savjetnika predsjednika Tuđmana sudjelovale su i osobe iz hrvatske zajednice u Melbourneu, koje su preko svojih veza uspjele doći do predsjednika Tuđmana, o čemu me je on odmah osobno izvijestio. Taj ne baš previše suptilan napad simpatizera Jugoslavije i bivših članova Komunističke partije bio je posebno snažan u Ministarstvu vanjskih poslova 1994. godine kad je zbog mojih beskompromisnih državotvornih stavova i pokušaja neutraliziranja komunističkih kadrova u Hrvatskoj seljačkoj stranci, koja je tada surađivala s lijevo orijentiranim strankama koje su bile protiv HDZ-a i Tuđmana, tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić na mene vršio višemjesečni pritisak da dadem ostavku i odem iz Ministarstva vanjskih poslova. O svemu ću puno više, uz prateću dokumentaciju, reći u mojoj knjizi.

Autor: Antun Babić/direktno.hr

facebook komentari