Pratite nas

Kolumne

HOĆE LI U OSIJEKU RAZJEDINJENA DESNICA USPJETI POBIJEDITI UJEDINJENU LJEVICU

Objavljeno

na

Hoće li u Osijeku razjedinjena desnica koju zastupa Ivana Šojat uspjeti pobijediti ujedinjenu ljevicu koja podržava Ivana Vrkića

Iako Ivan Vrkić neprestano ističe kako je nezavisan kandidat njega financijski, logistički i na sve druge načine podržavaju osječki HNS i SDP te neke umirovljeničke stranke. S druge strane, osječku desnicu konačno bi mogla okupiti Ivana Šojat, dragovoljka Domovinskog rata, književnica i prevoditeljica koja bi slavonsku metropolu u nedjelju mogla obojiti u plavo.

HDZ je u gradu Osijeku imao gradonačelnika Karla Karačića na nekoliko mjeseci, a sličnu je sudbinu dijelio i Ivica Vuletić koji je kraće vrijeme mandata bio zamjenik gradonačelnika.

Najbliže osvajanju mandata gradonačelnika došla je Ivana Šojat, dragovoljka Domovinskog rata, nagrađivana osječka književnica i prevoditeljica, koja se u drugom krug izbora za gradonačelnika Osijeka suprotstavlja vremešnom Ivanu Vrkiću.

Iako mu nije mrsko trošiti novce HNS-a i SDP-a, čemu su Osječani mogli svjedočiti u raskošnoj kampanji na kojoj se dijelio roštilj, bogati promidžbeni materijal, a Vrkićevo lice se smiješi s većine jumbo plakata u gradu, Vrkić se stalno odriče svojih koalicijskih partnera pa ga je Šojat u više navrata u sučeljavanjima pitala je li mu neugodno što zastupa stranke ljevice.

Istu kombinaciju imao je Vrkić iza sebe i 2013. godine, a kako to izgleda u stvarnom životu pratili su Osječani četiri godine u Gradskom vijeću. Lakomisleno je Vrkić to i sam komentirao u raspravama na GV ili ispred uključenih kamera te je znao reći kako se veći dio radnog vremena bavio smirivanjem koalicijskih partnera, a manje se mogao baviti vođenjem Grada.

Slično bi mu se moglo dogoditi i sada. Iako ističe kako će samo nastaviti raditi, kuloarske priče po Osijeku već kažu da Vrkića čeka novi popis zaslužnih koji će svoje radno mjesto morati dobiti na nekom od proračuna za koje je zadužen grad Osijek ili gradske firme.

S druge strane Ivana Šojat kao anonimno političko ime na osječkoj sceni iza sebe ima samo svoju stranku – HDZ. Iako Osijek mjesecima bruji o unutarstranačkom sukobu unutar HDZ-a u drugom krugu Šojat i Anušić vrlo često se pojavljuju zajedno, međusobno si daju otvorenu podršku, a Anušić je čak stao ispred kandidatkinje HDZ-a za gradonačelnicu Osijeka i reagirao na izjavu Ivana Vrkića kako će brojni HDZ-ovci njemu dati svoj glas na izborima. Anušić je u video izjavi rekao kako HDZ nikada nije bio složniji i jači te kako sada ima povijesnu priliku ući i u Osječko-baranjsku županiju i grad Osijek te konačno donijeti promjenu koja je na istoku Hrvatske itekako potrebna.

Stariji osječki HDZ-ovci se ne sjećaju kada je u Osijeku bilo toliko ministara koji su došli dati podršku Anušiću i Šojat, a i u prvom i u drugom krugu podršku svojim kandidatima došao je dati i osobno predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković.

Osječko-baranjska županija je druga po veličini županija u Hrvatskoj, a grad Osijek je četvrti po veličini. Nakon više od desetljeća vladavine HDSSB-a konačno HDZ ima mogućnost vratiti se na čelo, ali i poboljšati komunikaciju Osijeka i Zagreba koja je zbog Glavaševih privatnih bitki bila ozbiljno narušena i to s različitim premijerima i ministrima.

Ekipa oko Ivana Vrkića od početka kampanje stvara atmosferu da je u Osijeku već sve riješeno, da ne treba ni izlaziti na izbore jer je Vrkićeva pobjeda gotova stvar. To je spin koji za Osijek može biti poguban jer tempo kojim Vrkić razvija Osijek dat će rezultata za približno 30 godina, a tada mnogi od nas, pa ni naša djeca, nećemo biti među živima.

Šojat, s druge strane, nudi novu energiju, snagu, borbena je i snalažljiva, pozna strane jezike, zna se služiti kompjutorom, živjela je u različitim državama i zna kako bi Osijek trebao izgledati u 21. stoljeću. Ona i Ivan Anušić u kombinaciji mogli bi donijeti tako potrebnu energiju u politički život Osijeka koji se sveo na komentar “ne talasaj”.

Šišljagić je nakon raskola u HDSSB-u utočište također pronašao uz HNS i SDP, umirovljenike i razne manjine, a podršku mu je dao i Beljkaov HSS kojega ovaj stalno gura u lijevo iako su mnogi članovi baš u OBŽ jako nezadovoljni zbog toga.

Podršku, financijsku i logističku, i Vrkić i Šišljagić će nakon izbora morati platiti HNS-u i SDP-u koji će preko svojih pulena dobiti ulaz u županijske i gradske firme, nadzorne odbore, upravna vijeća, kadrovirat će i zapošljavati, a građani od toga neće imati velike koristi kao što nisu imali ni u prošlom mandatu u kojem su Vrkić i Šišljagić također blisko surađivali.

Poznato je da koristi od Vrkića i Šišljagića imaju samo njihovi najbliži suradnici i članovi obitelji, a to se vidi i u katastrofalnim gospodarskim podacima Osijeka i OBŽ te u broju iseljenih mladih i njihovih obitelji koji se neslužbeno penje do vrtoglavih 30.000 osoba koje su napustile Osječko-baranjsku županiju.

Imaju li članovi i simpatizeri desnih stranaka u Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji snage zbiti redove i izaći na izbore kako bi glasali za pobjedu te kako bi maknuli ovu prevlast HNS-a i SDP-a iz istočne hrvatske županije i njezinog središta? Hoće li pravi domoljubi koji su obranili Hrvatsku kad je bilo najteže i sada smoći snage i glasati za povratak demokršćanskih vrijednosti u Osijek i OBŽ?

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati