Hoćemo Brazil

    2

    [dropcap]V[/dropcap]iše nema šale jer u tekmu sa Škotima ušlo se šaljivo. Duboko, svakom od vatrenih bilo je zgruvano: lako će mo. Čak i onda kad je Štimac negdje i nekom od sedmosilnjaka opalio: „ !:0 po svaku cijenu „  I takav je odnos prema utakmici, koja je ipak, na svoj način bila DD( decision day ), odlučio njezinom sudbinom. Jesu, ti su mi Škoti simpa boysi. Još od djetinjstva , kad je moj Građanski 1936. Igrao s Heartsom u Edinburghu 4:4! I sada , kad se „čupaju „ ispod Britanaca i traže-neovisnost. A tu žeđ nitko bolje ne pozna od nas, Hrvata. Nitko. Sve je izazvala provjerena obavijest da plavokosi  Strachan dolazi u Zagreb bez trinaest (!) najboljih. Jezuš Maria. Trinaest !

    [pullquote_left]Trnjem (Škotska ) do slave (Brazil ).[/pullquote_left] Posložilo se javno mišljenje: bit će to za Hrvatsku lagan „trenung“. I počele su te minute, koje su bježale ko stekli pesi. Jedna za drugom. A, onda, jedan nespretno odbijena lopta i  špičok na dugačko ispruženog Snodgrassa, kasno upaljena svjećica Pletikose i počeo je , tko bi rekao, requiem. No, još uvijek je bilo čitavo poluvrijeme pred Štimcem. No , i nastavak. Čak i s Dudekom da Silvom, nije poboljšao onaj naš toliko opjevani plač sina razmetnog-za igrom ! Onim loptačkim dubinama i okomicama ne, ne tuku se otočani. Ni Škoti. Brazil, na sličan način, nije mogao, nedavno,na Maracani, protiv Engleza. Hrvati, prije nekoliko dana, protiv Škota. S njima , treba čitavu igru –uljuljati. To mora biti brod na nemirnom moru juga, koji okreće želuce. Tu se igra baš ono , što ej Štimac prije dolaska na vlast i najavio:tika-taka nogomet  . Bio je, debelo, javno, ispljuskan. I, u jednoj igri koja bi imala fora samo u beskonačnom pasiranju i kruženju oko šesnaesteraca i onda, izvučenom rupom, na bobekovski način, postaviti loptu u tečnu priliku. Jednu, dvije. Tri-to bi već bio pothvat. Nije bilo Pedrotove teorije na hrvatskom terenu. Taj  je senhor, trener Porta , davno preminuli, držao čitavu katedru o „ futeblu de circulacion „. Mi, nismo-cirkulirali. . Koliko pamtim, niti u jednom trenutku. Iako su naši veznjaci Kovačić i Sammir potkovani baš u takvom loptanju.

    Svih devedeset minuta nije bilo igre. Čak i za pričuvu (!) Škota. Osim toga, Mandžukić nije imo svoj dan. Još uvijek je bajernovski, opijen europskim zlatom. U dvije bar nekakve prilike, objektivno, ne baš najčišće, ali ipak tu, nije pogodio. I, kaj sada ? Treba uhvatiti i to mjesto u repasažu, kako kažu veslači. Belgija je odlepršala. Prva. Uvjerljiva. I, gotovo sigurno, u Brazilu. Crveni su se đavoli, kako su ih zvali, još iz vremena velikih „španera“ , mermansa i Koppensa, bili su jasni. I glasni. Bez odstupa. Podsjećali su na našu Sandruu Perković ! Mala ne promašuje ! Iz svakog kruga, ona niže, diskom, dijamante. Baca uvjerljivo. Sigurno. Onako cezarovski:“ dođem, vidim, pobijedim „! Ona je čista klasa. Neki dan, imao sma sa svojim dobrim prijateljem temu.Modrić. On baš i nije zadovoljan, sada našim madrilenom.

    Gurao mi je pod nos hvalisanje malog Luke kad treba, i kad ne treba. Pale su slušalice brzoglasa. Prekid. A eto, sa Pkotima se osjećao, ipak, nedostatak onog njegovog pjeav koji, i kad nije spjev ili mezzovoce nekada slavnog opernog tenora Beniamina Giglia. Ne, njega nije bilo. I to se „ čulo „. Silno vidjelo. Sandra je i prehlađena i neraspoložena u Rimu bacila svoje. Čekao se njezin primat. I bila je – prva. Tko zna koliko metara ispred prve pratilje. To je snaga ! Naši su nogometaši posustali u imanju takve snage, nisu mogli natjerati Škote, koji baš i nisu potpuni ili nepotpuni, nekaj posebno, da malo odškrinu svoja vrata. Nije bilo pravog udarca. Ili, kad se pucalo, onda je to bilo ciljanje bez ciljnika. Daleko ili, najčešće, visoko, preko gola, inače sigurnog  McGregora. U svakom slučaju-uzbuna. Zbor vatrenih.  Nema vrućeg ljeta. Ni sunčanja. Ni plavih dubina Kostelićeva jadrana. Ne ! Rukama i nogama treba čak oživjeti i stručni stožer. Pozvati neke nove mudrace pa makar imali i sijedu bradu. Nema druge. Poremećena je, porazom u Maksimiru sa škotima, naša sigurnost. Štimac je izgubio dah. I ritam koraka onih koji pobjeđuju. Vatrenjaci nisu više bili medenjaci ! Ostavili su gorak okus užeglih badema.

    hrvatska-navijaci1Neki brojevi „ moraju na vagu. I mjerenje. I ocjenu. To mora biti test. Oštar. Bez šaptanja. Trebat će puno rada. Trebat će krenuti, od samog početka. Od pasiranja, u prvom redu, lopte u dugom, dugom nizu. Trebat će preispitat strijelce. Jedan jedini udarac ( Eduardo ) , glavom, ipak je premalo za jednu Hrvatsku. Pa, mi smo, po Fifin ocjenama, sam vrh. Ne ću odbrojavati mjesta. Posljednje ka sma pročital-četvrti. Visoko ! protiv škotske, to nismo bili. Razočarenje je veliko. Ljudi su došli, iako su na nebu plesali u zagrljaju gromovi i pljuskovi. I čekala, čak i kišurda. Gledao sam, sjedeći u kafiću, čitavo popodne, gomilu svijeta crveno-bijelih majica i šešira. Mlado i staro, hrlilo je u Maksimir. Veseli, raspjevani.Vjerovalo se u pobjedu. Kad nije bilo svega toga , pali su i zvižduci. Nepotrebni. I zašto Sammiru !? i kad se gubi, mi smo uz vatrene . Pljeskom. I, u lovu, na jesen, za konačnu vizu, za Brazil. Ništa nije izgubljeno. U tim, sad već, pomalo ukletim izlučnicama, mi smo strepili, do zadnjeg časka. I, izvlačili živu glavu. Tradicija se, očito, nastavlja. No, rat nije izgubljen. Ovo je smao jedna bitka. I, ništa više. Puno je bilo jednoličnosti, nedosjetljivosti. Nije bilo ni duha, ni mašte, ni vica. A bez takvih „stvarčica „, teško je do bodova. Igor Štimac je na potezu. Hoću njega. Ofenzivnijeg, angažiranijeg. Odlučnijeg. Brazil, ako ga se dočepamo, kako je govorio moj profesor Slavko Rozgaj, čeka na jednu drugu Hrvatsku. Onu Ćire Blaževića iz Francuske. Sposobnu, za medalju. Zatvorimo se zavucimo se, opkolimo se debelim i visokim zidom, i ponavljajmo :

    Mi hrvatski vatreni, obećavamo…Brazil ! Mrtvi ili živi ! To !

    Zvonimir Magdić

    Kamenjar.info/kučibaba

    facebook komentari

    • peppermintt

      jeej hoćemo Brazil !!
      inače volim čitat šjor Magdića, vrckav živahan prepoznatljiv stil zaljubljenika u šport 🙂

    • peppermintt

      jeej hoćemo Brazil !!
      inače volim čitat šjor Magdića, vrckav živahan prepoznatljiv stil zaljubljenika u šport 🙂