Pratite nas

Kolumne

Hoćemo li ubrzo imati autobuse i tramvaje na kojima će stajati : ‘Samo za ljevičare’?

Objavljeno

na

Nisam naime vidio da se povodom brutalnog nasrtaja na Ružicu Ćavar bilo tko od njih oglasio. To znači da smo na pragu toga da se širom zemlje demokršćane počne hvatati mrežama i da nije daleko dan kada će ih se moći bez kazne prebijati na sred ceste! Dugoročno će se s njima igrati pikado kao u „Vuku sa Wall Streta”!

[dropcap color=”#dd0000″ font=”0″]R[/dropcap]užica Ćavar, 77-godišnja predsjednica udruge „Hrvatski pokret za život i obitelj” prebijena je u sred bijela dana na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Kamera je zabilježila kako leži na podu i pokušava se ustati, skuplja po podu krhotine razbijenih naočala, brišući pri tom krv koja joj curi iz nosa. Nešto kasnije u bolnici će biti konstatirano da joj je slomljena ruka na dva mjesta. Idući dan smo saznali da je nasilnik bio jedan etablirani član laburista, dovoljno etabliran da ga se ispred stranke nominiralo za europski parlament. Ostaje činjenica da ga je stranka sada doista promptno izbacila iz svojih redova. Mediji su ovo divljaštvo tretirali kao krajnje marginalno, crticama o „napadnutoj 77-godišnoj starici, katoličkoj aktivistici” s tim da su prva izvješća sugerirala da je ona provocirala pa je ukupni dojam prvih izvješća bio – što je tražila, to je i dobila!

ruzica cavar napad smallPrava je istina da je nekoliko nevladinih udruga krajnje lijeve provenijencije prosvjedovalo na Cvjetnom trgu tražeći raskid Vatikanskih ugovora. Onda je na Cvjetni trg stigla predsjednica jedne druge nevladine udruge i pokušala je svoje plakate, dakako dijametralno suprotnih poruka, staviti na ogradu pravoslavne crkve. U tom trenutku je brutalno pretučena pred nekoliko stotina prosvjednika koji su mirno gledali to nasilje. O njihovoj ravnodušnosti najbolje govori činjenica da su nakon što je Ćavarica otišla u bolnicu mirno nastavili sa prosvjedom. Zamislite sad da je na Cvjetnom trgu na prosvjed stigla Vesna Teršelič, da je napadnuta kao Ružica Ćavar i da su kamere zabilježile kako po podu jednom rukom traži razbijene naočale. Dok sa drugom rukom briše krv iz nosa i da joj dva sata kasnije liječnici konstatiraju dvostruki lom jedne ruke. Zamislite si novine idući dan, zamislite si tv dnevnike istu noć! Zamislite količinu reakcija od Ureda predsjednika kojem je Teršelička osobito omiljena predsjednica još omiljenije nevladine udruge, preko reakcija Vlade do svih mogućih puhovskih, goldsteina i sličnih dežurnih čuvara ljudskih prava, ali samo jedne ideološke skupine u ovom društvu.

Nisam naime vidio da se povodom brutalnog nasrtaja na Ružicu Ćavar bilo tko od njih oglasio. To znači da smo na pragu toga da se širom zemlje demokršćane počne hvatati mrežama i da nije daleko dan kada će ih se moći bez kazne prebijati na sred ceste! Dugoročno će se s njima igrati pikado kao u „Vuku sa Wall Streta”! Ne odmah i ne masovno, a i šutnja lijeve elite na ovaj događaj ohrabrujuće djeluje za razvoj lijevog fašizma u zemlji. Jer, Ružica Ćavar je prebijena samo zato jer drugačije misli! Medijska i politička šutnja na brutalni fizički obračun sa neistomišljenikom na Cvjetnom trgu zapravo je znak da je prerezana svečana vrpca i da je napravljen značajni hrvatski iskorak u društvo ljudi prvog i drugog razreda. Hoćemo li dugo čekati da se ljudi deklarirane desne provenijencije neće se smjeti voziti u tramvaju?

Hoćemo li imati autobuse u kojima će pisati “samo za ljevičare”? Pretjerujem? Pa Cvjetni trg je taj dan bio prostor na kojem je bilo dozvoljeno biti samo ljevičarom! Zašto bi mogućnost da ubuduće imamo ograđeni prostor za desničare na gradskim trgovima bila nevjerojatna nakon ove zaglušujuće šutnje na fizički obračun žene koja je kriva samo zato jer ne misli kao lijevi radikali?

Osim toga valja konstatirati da ovo nije prvi put da se nevladine udruge lijeve provenijencije služe nasiljem. Upravo iz tih redova je organiziran napad na policijske snage koji su im zaprječavale dolazak na Markov trg, upravo iz njihovih redova je organizirana Facebook revolucija u kojoj su savršeno organizirani prosvjednici urlali pod prozorima pomno odabranih političara dakako desne provenijencije. Osim toga prosvjedi koji su intonirani tobože kao isključivo socijalni, nikad više se nisu organizirani, premda je socijalna situacija pod Milanovićevom vlašću tri puta teža. Nevladine udruge su dakle običan paravan za iskazivanje onih relacija koje su suspektne samoj lijevoj eliti. No, da su savršeno povezani, da su savršeno instruirani i last but not least, da su bogato nagrađeni za svoj posao, to danas nema nikakve dvojbe. Niti jedna tema u ove četiri grozne gospodarske godine nije ih izvela na ulicu! Dok kreće rasprodaja auto cesta, dok kreću masovna otpuštanja u Croatia osiguranju, dok se gasi sisačka rafinerija, dok uvozimo hranu kao nikada, dok se sramotimo sa lex Perković kao nikada nitko, sve te nevladine udruge što su onako revoltirano i tobože iskreno tražile pravdu svjesne da rušeći Kosoricu zaustavljaju hrvatski ulazak u Uniju kako bi kupili vrijeme da zajedno sa Srbijom idemo u Bruxelles danas šute očito plaćenom šutnjom. I sada kada zemlja upravo kipti od krivih gospodarskih poteza, od mahnitog zaduživanja i nevjerojatno nesposobne Vlade, nevladine udruge prosvjeduju tražeći ukidanje vatikanskih ugovora čime se zapravo deklariraju kao goli ogranci Kukuriku koalicije.

[dropcap color=”#dd0000″ font=”0″]O[/dropcap]d svih mogućih relacija oni traže baš ukidanje Vatikanskih ugovora! I sve bi ipak ostalo na razini neke nevjerojatnosti, pomalo i neobjašnjivosti da nismo čuli ovih dana kako Ivan Zvonimir Čičak ističe da mu je Slavko Linić jednom prigodom priznao da se iz proračuna za nevladine udruge izdvaja dvije milijarde i osam stotina milijuna kuna! Tu smo dakle! S druge strane krugovi koji prate detaljnije funkcioniranje najetabliranijih nevladinih udruga tvrde da se pravi izvori njihova financiranja ipak nalaze u inozemstvu. Svojedobno je izraelska Vlada potaknuta neviđenim kritikama tamošnjih nevladinih udruga zatražila od svoje obavještajne zajednice da pripremi izvješće o načinima financiranja nevladinih udruga tražeći da se to izvješće javno predstavi izraelskom parlamentu. Kad je izvješće dovršeno i predstavljeno parlamentu ispostavilo se da 90 posto nevladinih udruga financiranja arapske zemlje plus Velika Britanija. Tada je i došlo i do onog velikog diplomatskog skandala sa Velikom Britanijom.

Može li netko zamisliti da bi se Milanović drznuo zatražiti izvješće hrvatske obavještajne zajednice o centrima iz kojih se financiraju hrvatske nevladine udruge?

Možete li zamisliti Josipovića u toj ulozi? Ne, naravno! Možete li zamisliti bilo koga u ovoj autističnoj vlasti da zatraži propitkivanje financiranja nevladinih udruga obzirom da koštaju godišnje ovu gladnu zemlju gotovo tri milijarde kuna! I oni koji koštaju ovu zemlju tri milijarde kuna traže da se ukinu vatikanski ugovori po kojima se Katolička crkva financira sa 250 milijuna kuna godišnje. Pri tom je Crkva istinski i deklarirano društveno korisna zajednica, za razliku od brojnih nevladinih udruga. Primjerice, nema jednog zaključka Haškog suda iz presude Gotovini koji je podudaran sa bilo kojim zaključkom do kojeg je došla Teršeličkina „Documenta”, obilno financirana iz proračuna i okičena Josipovićevim ordenima! Za nadati se je da će se kod proračuna za iduću godinu naći mrvica pameti pa da će se umjesto daljnjeg kresanja najosnovnijih potreba ovog društva netko pozabaviti i fantastičnom brojkom od gotovo tri milijarde kuna koliko ovu gladnu zemlju koštaju nevladine udruge. Od kojih neke lože vatru koja bi nas sve mogla progutati. Kapne li i s tog naslova izvana koji euro ili funta? Pomalo i neobjašnjivosti da nismo čuli ovih dana kako Ivan Zvonimir Čičak ističe da mu je Slavko Linić jednom prigodom priznao da se iz proračuna za nevladine udruge izdvaja dvije milijarde i osam stotina milijuna kuna! Tu smo dakle! S druge strane krugovi koji prate detaljnije funkcioniranje najetabliranijih nevladinih udruga tvrde da se pravi izvori njihova financiranja ipak nalaze u inozemstvu.

Svojedobno je izraelska Vlada potaknuta neviđenim kritikama tamošnjih nevladinih udruga zatražila od svoje obavještajne zajednice da pripremi izvješće o načinima financiranja nevladinih udruga tražeći da se to izvješće javno predstavi izraelskom parlamentu. Kad je izvješće dovršeno i predstavljeno parlamentu ispostavilo se da 90 posto nevladinih udruga financiranja arapske zemlje plus Velika Britanija. Tada je i došlo i do onog velikog diplomatskog skandala sa Velikom Britanijom. Može li netko zamisliti da bi se Milanović drznuo zatražiti izvješće hrvatske obavještajne zajednice o centrima iz kojih se financiraju hrvatske nevladine udruge? Možete li zamisliti Josipovića u toj ulozi? Ne, naravno! Možete li zamisliti bilo koga u ovoj autističnoj vlasti da zatraži propitkivanje financiranja nevladinih udruga obzirom da koštaju godišnje ovu gladnu zemlju gotovo tri milijarde kuna!

I oni koji koštaju ovu zemlju tri milijarde kuna traže da se ukinu vatikanski ugovori po kojima se Katolička crkva financira sa 250 milijuna kuna godišnje. Pri tom je Crkva istinski i deklarirano društveno korisna zajednica, za razliku od brojnih nevladinih udruga. Primjerice, nema jednog zaključka Haškog suda iz presude Gotovini koji je podudaran sa bilo kojim zaključkom do kojeg je došla Teršeličkina „Documenta”, obilno financirana iz proračuna i okičena Josipovićevim ordenima! Za nadati se je da će se kod proračuna za iduću godinu naći mrvica pameti pa da će se umjesto daljnjeg kresanja najosnovnijih potreba ovog društva netko pozabaviti i fantastičnom brojkom od gotovo tri milijarde kuna koliko ovu gladnu zemlju koštaju nevladine udruge. Od kojih neke lože vatru koja bi nas sve mogla progutati. Kapne li i s tog naslova izvana koji euro ili funta?

Tihomir Dujmović/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

Objavljeno

na

Objavio

Teško je dokazati da Hrvatska proizvodi nemir i agresiju na susjede. Ali lako je dokazati da svi oni nastoje prisvojiti nešto od Hrvatske

To da nas u isto vrijeme pritišću i iz Slovenije i iz Srbije nije za Hrvatsku nikakva novost.

Bilo je i gorih tajminga, primjerice usred Domovinskog rata kada je trećina teritorija bila okupirana od pobunjenih Srba i postrojbi iz Srbije, a slovenski je parlament donio odluku da je cijeli Piranski zaljev njihov, piše Davor Ivanković / Večernji list

Hrvatska nije kapitulirala ni u tim uvjetima pa začuđuje što u službenoj Ljubljani i Beogradu misle da bi mogla kapitulirati danas. Slovenija Hrvatsku sada pritišće zato što ne prihvaća pravorijek međunarodne arbitraže o zaljevu, a srpski predsjednik Aleksandar Vučić traži da promijenimo tekst novog zakona o hrvatskim braniteljima u kojemu se Srbija spominje kao agresor. I Slovenija i Srbija traže da se prepustimo zaboravu.

Slovenija bi željela da zaboravimo da je izravno sudjelovala u kompromitaciji, kriminalizaciji, pravosudnoj korupciji članova međunarodnog suda u Haagu, a Vučića bi zadovoljilo kada bi Hrvatska pristala na teoriju da se zbivao građanski rat, a da su kolone tenkova iz Beograda u Vukovar prenijele tek cvijeće kojim su ih zasipali dok su polazili za Vukovar.

U pritiscima na Hrvatsku i jedni i drugi, a takvu taktiku rabe i ostali hrvatski susjedi, koriste teze koje sugeriraju da je Hrvatska “troublemaker”, da ona proizvodi nemir na inače “skladnom” jugoistoku Europe. To što Hrvatska trenutačno ima aktivirane sporove s gotovo svim svojim susjedima naravno da automatski ne znači da je ona i proizvođač nemira.

Vrlo bi teško bilo dokazati da Hrvatska provodi agresiju na Sloveniju, Srbiju, BiH, Mađarsku. Ali je lako dokazati da sve spomenute zemlje očekuju da će u njihovo vlasništvo prijeći nešto na što Hrvatska polaže pravo. Slovenija, Srbija, BiH, čak i Crna Gora od Hrvatske traže teritorijalne ustupke, a Mađarska gospodarske. I dok su hrvatske službene politike diplomatski pristojne, sve biva u redu. No kada Hrvatska javno brani svoj stav, nastaju problemi.

Tako je slovenska politika u potpunom šoku nakon što je jedan hrvatski premijer, Andrej Plenković, na godišnjem zasjedanju UN-a u New Yorku pred cijelim svijetom nastupio apsolutno suverenistički i objasnio da nije problem Hrvatska jer ne prihvaća međunarodnu arbitražu, nego je problem što je Slovenija kompromitirala instituciju međunarodnog prava te bi pristajanje na odluku takve institucije značilo da RH podupire pravosudnu korupciju i laž. Hrvatska javnost, dakle, ne mora biti zabrinuta što je premijer istupio suverenistički, ali treba biti što u svojim reakcijama predstavnici oporbe pokazuju sav jad oporbene scene.

Umjesto da zdušno podrže Plenkovićev istup u UN-u, kao što su svojedobno podupirali one Zorana Milanovića, Bernardić i Petrov pričaju kako premijer laže i mulja, a Pusićeva da je istup u UN-u skandalozan (?). A nevjerojatno je da ne reagiraju na Vučića i ne podsjete ga da nema nikakvih prava utjecati na to kakvi će se zakoni donositi u RH.

No nakon što mu je mali Riječanin Tino već održao lekciju, Vučića možda i ne bi trebalo jače doživljavati. Milorad Pupovac ima pak pravo tražiti intervencije u taj zakon, koji mu se ne sviđa i slaže se s Vučićem da bi Srbima u Hrvatskoj teško pao. No nije dovoljno jasan kad kaže da se zakonom vraća na “ratnu propagandu”.

U zakonu piše da su agresiju izvršile Srbija, Crna Gora, JNA, paravojska iz BiH, uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH zadojenih velikosrpstvom. Što je tu točno ratna propaganda? S obzirom na značajan broj Srba koji su u ratu branili Hrvatsku, bilo bi vjerojatno korektnije da zakonodavac umjesto “velikog broja” stavi “dio” ili “pobunjeni Srbi”.

Vučić već najavljuje da će na ovaj zakon, ne promijeni li se, uzvratiti jednako, što znači da će se vraćati na 1941. Od kuda je pak agresija stizala, njemu je poznato i osobno jer je dokumentirano kako po Hrvatskoj objašnjava Srbima koje su im to nove granice, ali će mu teže biti uzvratiti tezom da su Hrvati izvršili agresiju na Kruševac i da su “stvarno” bombardirali Čačak…

Slaven Letica: Vesna Pusić u koži – ili kožuhu – slovenskog premijera Mira Cerara

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati