Pratite nas

Kolumne

HODAK: Čovjek s pjesničkim prezimenom koje podsjeća na epsku pjesmu ‘Što se ono na Dinari sjaji’ srami se predsjednice

Objavljeno

na

Iz učeničke zadaće u Borovom selu: ”Nikola Tesla je Srbin rođen u Hrvatskoj, a izmislio je naizmjeničnu srpsko-hrvatsku struju.

Jednom prilikom sam nešto ne baš pohvalno napisao o bošnjačkom lobisti i antifašističkoj udarnoj igli Stipi Mesiću. Par dežurnih antifa odmah je reagirao poučivši me da jadan ne shvaćam kako se tu radi o instituciji predsjednika države. Kao nije bitan Stipe Mesić nego institucija koja se izdigla iz ustašoidne magluštine u RH.

Zbog tog sjaja s vrha Pantovčaka antife su Stipi i oprostile i “Juru i Bobana“, i čekove, i pobjedničku Hrvatsku iz 1941.g. Sad je ta “uzvišena institucija“ izgubila sjaj zadobiven za vrijeme Mesića i Josipovića.

Orkestrirani medijski napadi, bivši komunisti, priučeni kolumnisti, blogeri i lijeva kulturna “elita“ vode bespoštednu hajku protiv Kolinde. Dobro, moram priznati da su ljevičari nešto kulturniji ili kako se to u narodu kaže… finiji. Za razliku od desničara kao što je to Marko Jurič, ljevičari ne idu đonom na osobu ili kako to oni fino kažu “ad hominem“ tj. prema osobi.

Marko je stvarno zgrozio rafinirane ljevičarske dušice. Renata Rašović, Večernjakova ljevoruka novinarka, napravila je sjajnu medijsku simetriju između Vladimira Božovića i nesretnog Juriča. Naime, Jurič je u srcu Zagreba na pravoslavni Badnjak s “malobrojnom i šarolikom družinom“ došao provocirati tražeći Hrvatsku pravoslavnu crkvu za tobožnjih 16.700 pravoslavnih Hrvateka koji bi željeli svoju crkvu. Tu je, uz “posrnulog“ Marka, bio i moj klijent Mijo Crnoja.

Njega se sjećate zbog teške “pljačke“ RH koja je u tri godine stajala državu 1.460 ustaških kuna. Pošto su “posrnulog“ Marka “pravi“ pravoslavci dočekali izuzetno “srdačno“ i poslali ga u p. m., dotični je izgubio živce i grubo im odgovorio s “gospodo, odj……“ Senzibilna Romina sa TV Nove i naša Renata ostale su tim ispadom zabezeknute. Kakav diskurs, rekla bi Jelena Lovrić. Neprimjereni odgovor crnog Marka pripadnicima pravoslavne crkve “na ceo svet“ bio je dovoljan našoj Renati da ga usporedi s Vladimirom Božovićem koji je došao “braniti Srbe u RH svim raspoloživim sredstvima“.

Ona je odmah skužila, zajedno sa Darkom Pavičićem, da “baš briga hrvatske i srpske radikale za Božićni mir“. Darko je nešto ranije skužio što se iza brda valja. HPC vuče ogromnu hipoteku iz prošlosti. Pogodite koje prošlosti? Naravno iz NDH. HPC bila je osnovana 1942.g. Tko bi normalan crkvi osnovanoj te godine mogao priznati autokefalnost. Sukladno tome tko bi normalan valuti uvedenoj po prvi put baš u NDH, našoj dragoj kuni, mogao priznati financijsku legalnost? To, naravno Renati i Darku nikada nije palo na pamet. O tome neka se brine HNB i guverner.

Malo me “zelo“ kako to kažu Zagorci pa sam se udaljio od osnovne teme. A to je talent naših ljevičara koji svoju “dijalektičku“ svijest mogu izraziti finim jezičnim figurama i parabolama za razliku od sirovih desničara koji odmah za reže “gospodo, odj…….“ Recimo, SDP-ov zastupnik u Hrvatskom saboru Saša Đujić, čovjek s pjesničkim prezimenom koje podsjeća na epsku pjesmu jednog episkopa “Što se ono na Dinari sjaji…“. Saša je na facebook profilu objavio svoju sliku i napisao što misli da je Kolinda treba reći nakon gostovanja na HRT-u. ”Yes! Opet sam ispala glupa k’o kurac!” Saborski zastupnik vodi računa o dignitetu Predsjednice RH. Njega je sram k’o Miru Furlan kad je rekla: “Gledam isječak iz Kolindinog gostovanja kod Dujmovića u Dnevniku HTV-a i mogu samo zaključiti sram me je da mi je ovo Predsjednica!!!“ Nije ga bilo sram Stipe Mesića.

Sram ga je pristalo izgledajuće žene koja se zna ponašati i komunicirati, koja je bila ministrica vanjskih poslova RH, veleposlanica u UN, zamjenica glavnog zapovjednika NATO-a i na kraju Predsjednica naše države. Međutim, Sašu nije sram prostačiti jer zna da će razne Renate, Pofuci, Perice…iz Večernjaka i raznih drugih medija na to zažmiriti na jedno, a ako treba, i na oba oka.

Dobro Večernjak se trudi, ali trud nije uvijek dovoljan. Jutarnji je perjanica finog salonskog novinarstva. Razgovor sa patrijarhom Irinejom, onim koji vjeruje da se trebaju gajiti dobri odnosi sa Hrvatskom, Dalmacijom, Slavonijom, Likom, Kordunom i Banijom, vodio je Dragec Carlos Zvonimir Pilsel. Čovjek je poznat po gospodskom izražaju i izuzetnoj toleranciji. Nešto prije ovog dugo priželjkivanog razgovora s omiljenim patrijarhom Dragec se obrušio na Kolindu kao japanski avioni u vrijeme napada na Pearl Harbor.

Izgledalo je kao da sjedi u kljunu Mitsubishi A6M Zero-Sen i šara po Kolindi i mrskim Amerima. Dagec si je trasirao balkansku kaldrmu za ulaz u Jutarnji nazivajući Kolindu “Čokolinda grabež, plitka, nebulozna, parazit” i na kraju šećer “bezosjećajna gadura.“ S PIlselom je Jutarnji napokon kompletirao briljantno sklepanu ekipu. Jači su čak i od nekadašnje čuvene orijunaške Slobodne Dalmacije na čelu sa Borisom Dežulovićem i Šećom Senjanovićem. Sve Titovi pioniri odgojeni pod dirigentskom palicom Miljenka Smoje. Pogledajte samo ta imena sa samog vrha hrvatske medijske scene.

Ante Tomić poznati humanist koji se istakao izjavom da sve desničare treba iskrcati na stadion Dinama u Maksimiru i onda onako iz zabave išarati ih mitraljezom. E, di mu je bio mitraljez kad se pojavio onaj ognjištar s mitskom kantom govana? Zlobnici šire laž da je od rođenja uspješno operiran od bolesti koja se zove humor!

Potom Miljenko Jergović koji stoji iza sjajne svakodnevne tvorevine “Imaginarni prijatelj“ koja ima nesaglediv edukativni značaj. I zbog toga mu svaka čast. I točka. Sve drugo je “bratstvo i jedinstvo“. Kao i Tomić srcem u Beogradu, a trbuhom u Zagrebu. Vrativši se iz bivše “prestolnice“ nije mogao sakriti oduševljenje “trodimenzionalnim“ Dražom Mihajlovićem, recikliranim srpskim herojem a u stvari autohtonim ratnim zločincem. Tuđmana je onako usput nazvao “lešinom sa Mirogoja“. Zbog toga se razišao s istomišljenikom Velimirom Viskovićem. Ne zbog Tuđmana nego zbog Draže. Velju su čitav život drilali po špranci: heroj Tito, zločinci Pavelić i Draža Mihajlović. Zato on sada ne može izaći iz svog mentalnog sklopa sve i da hoće.

U tome je sličan stotinama tisuća drugih mentalnih jugovića koji nakon 5. kolovoza 1995.g., ne znaju koga bi više mrzili: Tuđmana ili svoje čireve na želudcu koje su zbog njega dobili. Naš Abu Miljenko borce ISL-a smatra borcima za nešto imaginarno, protiv trulog zapada, kapitalizma. U tome je nekako nedorečen. Ne bi se štel’ do kraja demaskirati. Ali ako jednog dana Abu Bakr al Bagdadi dođe do vrha svijeta neće naš Miljenko morati više pisati o Popaju, Trnoružici ili Baš Čeliku.

Jurica Pavičić je čvrsti splitski jugo-kadar. Talentiran je za vrijeđanje onih kojima nije ni do koljena. O njemu mi je smireno i opušteno pričao moj pokojni klijent Slobodan Novak. Književnik iz radionice Jagne Pogačnik. Pokojni klasik Novak jednom je prilikom napisao nešto pozitivno o dr. Franji Tuđmanu. Slažem se da je to bilo ludo hrabro.

Hvaliti čovjeka koji je stvorio ovu državu u nemogućim uvjetima. Kakva bila da bila. Okružen Manolićem, Mesićem, Boljkovcem, Matom Granićem s jedne strane te s druge strane s takozvanim kulturnjacima tipa Slavenke Drakulić, Velimira Viskovića, Jurice Pavičića, Ante Tomića, Miljenka Jergovića, Branimira Pofuka i sličnih likova. Neoprezni Slobodan Novak u poznim godinama bio je javno proglašen u Jutarnjem listu kretenom!! Znate li od koga? Od Jurice Pavičića.

Mislim da vam je sad malo jasnije da je ovoj sjajno sinkroniziranoj ekipi falio samo još jedan mali kotačić da postane stroj koji melje sve pred sobom. Kao nekad Honved ili danas Barcelona i Real. Taj kotačić je naravno Dragec Carlos Zvonimir Pilsel koji će uskoro Aci Stankoviću objasniti najnovije pikanterije o “bezosjećajnoj gaduri“. Bit će to Nedjeljom ne u dva već sve u šesnaest. I rezervni igrači Jutarnjeg su također klasni.

Sve Klasić do Klasića i uvijek spremna Jelena Lovrić. Dobri duh Ive Pukanića Robi Bajruši, borbeni Boris Vlašić, Dražen Krušelj koji se istaknuo idejom o antifašističkom nogometnom klubu Zagreb. Kod tih likova nema mržnje, osim što iz dna svoje ljevičarske duše mrze sve što je desno. I nikako ne mogu svojim ideološkim sklopom shvatiti da je ”desno” ustavna kategorija kao uostalom i ”lijevo”. Svugdje u civiliziranom svijetu..

Evo, nedavno se javila kao “seks-simbol bivše države“ glumica Mira Furlan. Mira nas podučava k’o novo otkrivene domorodce: “Hrvatska i svijet dave se u mržnji.“ Analogno tome svijet i Hrvatsku treba spašavati od davljenja. Ako malo oslobodim ognjištarsku maštu i zamislim bivši seks-simbol kako u bikiniju skače u vodu da nas spasi od utapanja… to još može proći.

Ali što ako za njom počnu skakati i Vesna Teršelič, Rada, Martina Dalić, Sanja Sanasvraka ili tako nekako, Mirjana Mirt, Vedrana Rudan, Nina Obuljen, Slavenka Drakulić, Silvana Perica, Renata Rašović, Petra Maretić Žonja… Mislim da tada i utapanje nije solucija za odbaciti.

Čitam na fejsu kako reagira prosječni muškarac kad ga žena ostavlja. Ateist: Ne vjerujem! Katolik: Ja sam kriv! Pravoslavac: Samo da je naš! Musliman: Jedna manje! Budist: Samo da si ti sretna! Filozof: Zašto baš danas! Skeptik: Jesi li sigurna! Naivac: Kada se vraćaš! Pesimist: Znao sam! Optimist: Uzmi ključ za svaki slučaj! Bankar: To će me puno koštati! Zeleni: Idi biciklom! Slovenac: Samo da nije Hrvat! Hrvat: Samo da nije Slovenac! Albanac: Samo da nije Srbin. Bosanac: M’rš u p.m….!

Čitam da nam Premijer osniva “Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću“. Hvale vrijedna inicijativa. Sjetih se što je jednom rekao Winston Churchill: “ Ako ne želim da se neki problem riješi, osnujem povjerenstvo“. Što se članova povjerenstva tiče stvar je donekle jasna.

Hrvatska je mala bara s puno krokodila. Prevladavat će povjesničari i sociolozi. Naivni su sigurni da odnos prema totalitarizmu treba riješiti na znanstveni način te oko toga postići konsenzus. Prije će konsenzus postići Abu Bakr el Bagdadi i Donald Trump nego Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Drakan Markovina i Vjekoslav Perica sa Josipom Jurčevićem i Ivanom Lučićem. Meni se osobno sviđa mudar stav Tihomira Cipeka s elitnog fakulteta političkih znanosti. On je analitičan k’o stari tip ruskih kompjutora iz Varšavskog pakta.

Čak je i vidovit. Kad je Tiho vidio kuda puše vjetar oko Kolinde dao se pozvati na TV-Novu i lijepo objasnio neukom i zatucanom puku: ”Predsjednica se malo turistički slikala ispred ograda, a onda je to pokušala pretvoriti u državnički posjet“. Još da nam je objasnio o kojem se tipu ograda radi ja bi mu povisio honorar.

Ako pak ovakve analize radi pro bono onda ga ipak za takve uratke treba platiti. Samo neka više ne dolazi na TV. Uz “oko sokolovo“ Matea Beusana to je drugi lik u kojeg treba malo investirati da kad je gusto u politici i nogometu, ostane doma. Mislim da povjerenstvo treba voditi Hrvoje Klasić. Ljudi ga vole. Mlad je i zatucan. Još je uvjeren da je u NDH ubijeno u četiri godine deset puta više nevinih ljudi nego u komunizmu “s ljudskim likom“ u četrdeset i pet godina.

Titovo visoko mjesto na engleskim i njemačkim tablicama najvećih zločinaca XX stoljeća smatra “štamparskom“ greškom. Godinama promovira novu granu ratnog prava koju s oduševljenjem prihvaća svaki homo balcanius: pravo osvete pobjednika nad razoružanim poraženim. Stav.1. toč 2. glasi: “Važno je da su razoružani“.

Naoružani bi mogli učiniti nove ratne zločine prilikom pokušaja da ih se zazida u napuštene rudnike. I Hrvojica će sigurno lako postići konsenzus s istomišljenicima Jakovinom, Markovinom i Pericom. Jurčević i Lučić se neće složiti i konsenzus će biti utvrđen sa 4:2 u korist progresivaca. Ima u Lijepoj našoj eminentnih povjesničara kao što je to npr.: bio pok. Dule Bilandžić koji je uz akademiju JNA završio i ekonomiju.

Tako je postao akademik u povijesnom razredu JAZU. Još je poznatiji povjesničar bio Slavko Goldstein koji je završio srednju trgovačku školu. Valjda samo zbog toga nije postao akademik. Ali može uskočiti u ”last minute show” ako progresivcima zatreba ne-daj-bože pomoć za društveno poželjni konsenzus. Uglavnom, ako se to povjerenstvo ikada i osnuje bit će podijeljeno na progresivne i nazadne drugove.

Đake Milana Kangrge i Mladena Zvonarevića i licemjerne tipove koji, kako smatra Klasić, kad treba osuditi ustaške zločine, oni odmah sve relativiziraju osudom komunizma. I što raditi sa tipom koji Hudu jamu smatra velikim građevinskim pothvatom mladih Udbinih i Ozninih inženjera koji su pronašli kvalitetno rješenje za 3.000 narodnih neprijatelja.

Zato sam neizmjerno sretan i s radošću iščekujem da u jednom budućem Otvorenom Novokmet objavi konačni konsenzus o suočavanju s prošlošću. S čime će se nakon toga suočit Prof. Jurčević i prof. Lučić možda će trebati zapitati Državnog odvjetnika.

Iz učeničke zadaće u Borovom selu: ”Nikola Tesla je Srbin rođen u Hrvatskoj, a izmislio je naizmjeničnu srpsko-hrvatsku struju.

Autor: Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Referendum o izbornom zakonodavstvu antisrpski? Pa i treba biti!

Objavljeno

na

Objavio

Ako je Pupovac jedina mjera srpstva, sve što je dobro Hrvatskoj, nužno mora biti – antisrpsko.

Ljudima koji nisu educirani, koji nemaju nužnu razinu znanja za stručno elaboriranje i promišljanje uzročnika državno-društvenih poremećaja u Hrvatskoj i pravaca rješavanja tih poremećaja, primjerice u raspravama o referendumskoj inicijativi za promjenu izbornoga sustava, prilično je lako zauzeti ispravan stav.

Poučak je jednostavan – prati što radi, govori i zagovara Milorad Pupovac i prilično je sigurno dobar izbor raditi suprotno. Grješke nema. Po esencijalnom političkom poslanju Milorada Pupovca, sve dobro i snažno hrvatsko je – antisrpsko.

Tako se Pupovac u intervjuu Večernjem listu histerično okomljuje na Željku Markić i Antu Đapića, na Katoličku crkvu i katolike, a sve završava prijetnjama da će referendumska inicijativa o izmjeni izbornoga sustava uzdrmati same temelje Europe, da je Hrvatska preuzela obveze prema Srbima pred tom Europom, u NATO savezu, te da praktično Pupovčevu politiku štite NATO i EU. Gotovo ispada da će NATO svojim bombarderima štititi Pupovca i bombardirati udrugu „U ime obitelji“ i svakoga tko podrži referendumsku inicijativu.

Pupovac laže.

NATO i EU štite, kao i cjelokupan deklarirani međunarodni poredak, vrhunske zajedničke i univerzalne vrednote svijeta kojemu pripada Hrvatska. Temeljna vrijednost su – politička prava, a temeljno načelo – ostvarivanje jednakosti pojedinačnih političkih prava. To je Hrvatska dužna prije svega osigurati radi svoga naroda i njegovoga razvoja, tek onda radi svijeta kojemu pripadamo, a ovo što Pupovac ima trenutno ozakonjeno nije poštivanje temeljnih političkih prava i načela jednakosti, nego načela povlaštenosti i nejednakosti. A to je po definiciji anticivilizacijsko i destruktivno polazište.

Pupovac i njegovi istomišljenici namjeravaju spriječiti ostvarivanje načela jednakosti političkih prava.

A to se ne smije dopustiti.

Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti

PupovacInicijativa za promjenu izbornoga sustava, a ne samo zakona, jer sustav podrazumijeva i ustavna rješenja, te čitav niz popratnih rješenja, je temeljno i životno bitno pitanje suvremene hrvatske države. To je borba za centralni smisao postojanja hrvatske države. Sve što je loše u hrvatskom državnom, javnom i društvenom poretku uzokovano je lošim izbornim sustavom, jer se njime u državni krvotok uvode slabosti, devijacije preko njihovih protagonista i nositelja, i s druge strane, sve što je dobro u državni poredak se jedino može uvesti – izbornim sustavom. Jer, i dobro i loše rade ljudi, ljudi su kreatori odluka, ljudi preuzimaju državu – preko izbornoga sustava. Država počiva na rezultatima – izbora. To je istodobno uvjerljivo najvažniji lijek za ozdravljenje hrvatskoga društva u doslovno svim segmentima, jer ako se spriječi ulazak dokazano loših ljudi, loših ideja i namjera te navika u državni sustav, a omogući i stimulira ulazak dobrih ideja i njihovih nositelja, država će biti dobra, a time i društvo imati dobre okvire djelovanja i standarde ponašanja, te što je najvažnije – jedinu sigurnu i univerzalno prihvaćenu zaštitu tih dobrih društvenih običaja i standarda.

Temeljna svrha nacionalnih država je preuzeti upravljanje sudbinom i odgovornost za sudbinu temeljnoga naroda.

Temeljni narod u Hrvatskoj je – hrvatski narod.

Nisu nacionalne manjine.

Svaka devijacija, svaka nejednakost u državnom sustavu stoga najviše pogađa i razgrađuje prava većinskog naroda, bez kojega država nije moguća, a proporcionalno tome nejednakost pogađa i manjine, pa je nužan zaključak da je manjina kojoj to odgovara i koja to zagovara – namjerno i ciljano destruktivna i da radi u interesu nekoga tko namjerava oslabiti i uništiti hrvatsku državu.

Taj netko je Srbija.

A manjina Pupovčevi Srbi.

Slijedom toga jasno je da Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti, niti Furio Radin onih talijanske etničke pripadnosti, a da manjinski predstavnici koji svoje osobne ili grupne sinekure predpostavljaju načelima, usmjeravaju svoje manjine u sukob s hrvatskim narodom. Ako oni to ne shvaćaju, to mora spriječiti hrvatska država, a ne podupirati ih u tome. Jamac svih ljudskih prava u Hrvatskoj može biti samo hrvatski narod i njegova jaka i dobra država. Ističući sebe kao jedino jamstvo Pupovac implicira nedostojnost hrvatskog naroda, njegovu genetsku zločestoću i civilizacijsku nezrelost, što je potpuno nedopustivo, na matrici srpske imperijalne politike i povjesnih krivotvorina, pa je stvar elementarne higijene – to mu onemogućiti. Slabeći hrvatsku državu Pupovac izravno nanosi štetu i hrvatskim Srbima, čineći ih trajnim instrumentom Begrada i srpskih prljavih interesa, svodeći njihova univerzalna ljudska i politička prava na instrument beogradske politike, čime ih drži u trajnoj napetosti i latentnom neprijateljstvu s većinskim političkim narodom.

Iscrpljujući se stalnim dokazivanjem pravovjernosti pred manjinama, koju kreatori tih navodnih manjinskih ciljeva nikada neće ocjeniti dovoljnom i dobrom, Hrvatska se ubrzano udaljava od temeljnih interesa svoga naroda i nužno se zbog toga urušava nacionalna državnost.

Sam pokušaj usmjeravanja rasprave o nužnoj promjeni lošega izbornog zakonodavstva u raspravu je li nešto u Hrvatskoj antisrpsko ili nije, zapravo znači ciljano usmjeravanje i zadržavanje Hrvatske u položaju srpske mentalne i političke kolonije, pri čemu to što je „srpsko“ postaje ključni kriterij hrvatskog državnog djelovanja. To samo pokazuje koliko je dubinska izmjena cjelokupnoga sustava društvenih standarda u Hrvatskoj nužna, a to se ne može ni započeti raditi bez promjene načina na koji se biraju ljudi koji donose državne odluke u Saboru.

Želi se prebrisati sve od 1990. do danas

Rasprava je li inicijativa za promjenu izbornoga sustava antisrpska ili nije, zapravo manipulativno usmjerava najvažniju raspravu u Hrvatskoj danas, na stanje iz 1989. godine, nastojeći prebrisati sve što se dogodilo nakon toga, pa i sam nastanak hrvatske samostalne države i brutalnu srpsku agresiju, koju je ovih dana eksplicitno osporavajući prijedlog Zakona o braniteljima, prvo Vučić, a odmah nakon njega Pupovac, član vladajuće koalicije u Hrvatskoj proglasio – propagandom. Tko pažljivo osluškuje i analizira Pupovčeve političke postupke zadnjih dvadesetak godina i nametnute polemike o simbolima i povijesnim prijeporima, vidjet će se da je gotovo u potpunosti sve što se događalo od 1990. godine do danas, praktično prebrisano, a sva su se državno-pravna i politička pitanja vratila na stanje od prije prvih demokratskih izbora i proglašenja samostalne Republike Hrvatske.

Očito je Hrvatska dopustila Srbiji i njenim satelitima u Hrvatskoj prvo zanemariti, a potom gotovo zaboraviti na službenoj ravni zastrašujuću namjeru, zla, zločine i pokušaj uništenja hrvatskoga naroda koji je završio vojnim neuspjehom. Zato se danas koristeći katastrofalne slabosti države generirane prije svega izbornim sustavom, nastoji vojni neuspjeh i njegove posljedice izbrisati iz javne memorije, stvari vratiti na stanje prije srpskoga nesupjeha, nametnuti rasprave o Drugom svjetskom ratu i krivotvorenoj hrvatskoj zločestoći, te na političkom i društvenom planu završiti ono što nije uspjelo vojnim putem. Tko to ne vidi – slijep je potpuno, a za to ne treba prozivati Pupovca i Srbiju, niti antifu u Hrvatskoj, jer su procentualno i stvarno beznačajni s regularnim izbornim sustvom, nego rukovodstvo hrvatske države i sve politike, pojedince i društvene skupine koje mirno to gledaju i sudjeluju u tome.

Neoprostivo je da inicijativu za promjenom izbornoga sustava nije pokrenula vlada Republike Hrvatske ili predsjednica Republike, jer prvima je to izravna zakonska obveza i politički prioritet prvoga reda za što imaju operativne državne instrumente, a Predsjednici je to ustavna obveza, jer je dužna štititi i promicati nesmetano funkcioniranje ustavnoga poretka Republike Hrvatske. Ali, nije problem Željke Markić ili udruge „Uime Obitelji“ to što vlada i predsjednica Republike šute o tome, niti je to problem Ante Đapića.

Hrvatski izborni zakon nužno treba mijenjati na način – donošenja potpuno novoga zakona i to po svim temeljnim elementima.

A da bi to bilo dobro, efikasno, trajno valjano, nužno je istodobno mjenjati dio ustavnih normi koje usmjeravaju usprkos temeljnim udrebama istoga toga Ustava, zakonska rješenja u pogrješnom i destruktivnom pravcu.

Nužna je promjena izbornog sustava, a nezakona

Dakle, u ovome trenutku nužno je govoriti o promjeni izbornoga sustava, a ne izbornoga zakona, jer je zakon uži dio i njegovom promjenom ne može se postići željeni cilj, niti je moguće tu promjenu dubinski napraviti bez promjena nekoliko ustavnih odredbi. Bez toga bi svaka referendumska inicijativa bila lošija nego šutnja, jer je jedini preostali instrument u trenutku potpune paralize političkog i državnog poretka, za spas hrvatske državnosti – referendum, ili kolokvijalno, poziv u pomoć hrvatskoga naroda. Referendum se ne iskorištava za površne i nebitne popravke niti za bildanje osobne političke važnosti, jer je to vrhunski akt aktiviranja nacionalne energije, koja se rijetko može uspješno i efikasno postići, pa mu mora biti primjeren i rezultat. Iskoristiti stoga referendum samo kao isprovociranu i ljutitu rekaciju na višegodišnje divljanje Pupovca i klasične pete kolone u Hrvatskoj, kao, iako razumljivu, ali nerazumnu osvetu, bila bi katastrofalna pogreška. Izborna prava nacionalnih manjina su samo posljedica dubinskih poremećaja, slijepo crijevo koje će nestati dubinskim promjenama. Otklanjanjem toga slijepoga crijeva, dobit će se trenutna zadovoljština, ali ništa se bitno neće promijeniti.

Za to najavljena referendumska inicijativa mora imati za projektni cilj zakonsko i praktično izjednačavanje ostvarivanja političkih prava svih hrvatskih državljana. Sve drugo bi bilo pogrješno. Pa neka o taj cilj Pupovac i njegova satelitska antifa na čelu s profesoricom Barić lupaju glavom i neka po Srbiji i Europi traže saveznike koji će poduprijeti zahtjeve za – nejednakošću.

Izborno zakonodavstvo mora počivati na nekoliko temeljnih i posve jasnih teorijskih i pravnih univerzalnih načela:

Prvo, svaki hrvatski državljanin mora imati i moći ostvarivati jednaka politička prva.

Drugo, tek na ozakonjeni model primjenjene političke jednakosti svih državljana Republike Hrvatske primjenjuju se korektivni elementi koji pospješuju primjenu temeljnoga modela, kao što su preferencijalna prava, obavezno glasovanje i čitav niz drugih modela kojima se ubrzava efikasnost političkog sustava zemlje. Valja naglasiti da je obavezno glasovanje u ovome trenutku možda uz primjenjenu političku jednakost ponajvažniji temeljni uvjet zbog nevjerojatne neravnoteže u medijskom prostoru. Oavezno glasovanje i masovan izlazak na izbore je jedini lijek protiv besramne pristranosti većine medija, jer je pogrješno uzimati kao neuptinu činjenicu da mediji presudno utječu na opredjeljenje birača na biračkom mjestu.

Ne.

Medijska manipulacija je prvenstveno ubitačna u obeshrabrivanju ljudi za izlazak na izbore promičući negativnu percepciju i pristup – ništa ne valja, svi su isti, ništa se ne može promijeniti; čime se izborno tijelo svodi na najuži teren u kojemu i antifa i Pupovac imaju realne izglede preuzeti državu.

Zbog toga je ozakonjivanje obveznoga glasovanja rješenje za stvaranje objektivnih i poštenih preduvjeta za izborni postupak. Medijskom manipulacijom se rijetko koga može preodgojiti do razine promjene vrijednosnih stajališta, ali može se pokolebati izlaznost stvaranjem javnih trendova kojima se podređuju nesigurne osobe. A nesigurnost se proizvodi sustavno i godinama.

Treće, ta jednaka politička prava podrazumijevaju da nema separiranih skupina, počevši od dijaspore, nacionalnih manjina, do umjetno smišljenih regionalnih podcjelina kojima se politički identitet dajes deset izbornih jedinica u izbornome zakonu. U izbornom zakonodavstvu polazni i jedini politički identitet može biti samo jedan – cjelokupan hrvatski narod i jedinstvena, nedjeljiva i snažna nacionalna država. Današnji izborni sustav, s deset izbornih jedinica i posebnom jedinicom za nacionalne manjine, te pogotovo listom za dijasporu, zapravo pristaje na posljedice pogubnih antihrvatskih politika XX. stoljeća, koje su doslovno uništavale hrvatsku državnost u samim začetcima, što ubijanjem stotina tisuća ljudi nakon Drugog svjetskog rata, što progonima i ubijanjem do devedesetih godina, što mekim iseljavanjem i trajnim slabljenjem biološke esencije hrvatske državnosti, internim unutarhrvatskim pomjeranjem stanovništva po političkom principu, što je sve rezultiralo – razbijanjem nacionalnog identiteta i otimanjem političkih prava polovici hrvatskoga naroda. To se odmah mora vratiti i tako poništiti posljedice tih katastrofalnih politika. To je morao biti prvi, nulti cilj tek uspostavljene hrvatske države, a nije urađeno do danas.

Model dezintegracije hrvatske državnosti

Deset izbornih jedinica su također model dezintegracije hrvatske državnosti, jer su te jedinice zapravo umjesto snažnoga jačanja jedinstvene hrvatske države, svojevrsne državne nacionalne kralježnice, tu kralježnicu lomile na deset dijelova, često posve nefunkcionalnih, a nacionalnu politiku i temeljne državne političke interese i razvojne ciljeve svele na – komunalna pitanja, s jasno uočljivim i stimuliranim sindromom sukobljavanja hrvatskih regija s nacionalnom državnošću, pa je to plodno tlo za jačanje svih vrsta destruktivnih utjecaja do klasičnih separatističkih težnji kao u slučaju IDS-a. U povijesnom kontekstu, s pogubnim utjecajima na Hrvatsku koji nikada nisu prestali, ali i u funkcionalnom smislu i realnim okolnostima danas u samoj Hrvatskoj gdje se ti pogubni utjecaji osmišljeni izvan Hrvatske i operativno razvijaju i jačaju, to je uvjerljivo najpogubniji model razgradnje Hrvatske. Pokušaj predstavljanja toga modela kao nekakvoga približavanja nacionalnih politika interesima lokalnih sredina i regija je potpuna suprotnost upravo tome cilju. Na taj način se slabi sinergijska moć i potencijal samih regija i potiče nepovjerenje u – hrvatsku državu bez koje ni jedna regije ne može iskoristiti svoje ukupne potencijale. Zato je nemoguće postići potrebne efekte razvoja i trajnoga jačanja hrvatske državnosti jačanjem perifernih mogućnosti kroz izborni zakon, a na tome graditi politički poredak – pogubno. Temeljni zahtjev mora stoga biti jačanje nacionalne državne vertikale, a to se može postići samo – ozakonjivanjem jedne izborne nacionalne jedinice.

Samo na taj način.

Jer, taj način je jedini model putem kojega se može stvarno reintegrirati ukupan hrvatski politički narod u politički poredak zemlje, to je jedini model na kojemu svaki pojedinačni glas ili političko pravo hrvatskoga državljanina može biti i sa stajališta pristupa izbornom procesu i sa stajališta rezultata pojedinačnoga glasa na saziv Sabora, jednako; pa je nemoguće osporiti takav nacionalni cilj bilo kakvim manjinskim ili europskim argumentima ili pravima.

Iznad ostvarenoga prava jednakosti nema starijega – prava.

Zakoni koji to ne priznaju, nisu dobri zakoni.

Zbog toga je prvorazredni prioritet inicijativu o pokretanju referenduma za promjenom izbornoga sustava tematski definirati na polazištu mjerljivoga i egzaktnoga ostvarivanja potpune jednakosti političkih prava svih hrvatskih državljana. To mora biti projektni cilj, a ostalo će uraditi stručnjaci, kojih ima više nego dovoljno, a nisu impresionirani Pupovčevim ili antifa „argumentima“.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati