Etablirana jugonostalgičarka Slavenka Drakulić “prosto ne može da veruje“. U svojim ”Usputnim beleškama” sva tronuta uzdiše: “Bukači nisu uklonjeni s javne pozornice!“ Slavenka, kao svaka prava jugo-Slavenka, čvrsto vjeruje da je Tuđman trebao stvoriti hrvatsku državu upravo po njenoj mjeri i “demokrata“ sličnih njoj, kao što su Nadežda Čačinović, Vesna Teršelič, Vesna Pusić, Neda Raukar, Vili Matula, Milorad Pupovac, Jelena Lovrić, Ante Tomić i slične projugoslavenske plijesni. Osniva se stoga “Nova ljevica“ puna recikliranih komunjara, Zaklada za ljudska prava ili tako nekako na čelu sa legendarnom revolucionarkom Nedom Raukar. Tko će se boriti za ljudska prava nego ljevičarke. Stekli su ljevičari bogato iskustvo kroz 45 godina jednopartijskog sustava uz karizmatičnog Maršala. Hude i ostale jame bude i evociraju sjećanja na te dane ponosa, slave i ljevičarskih ljudskih prava. Jedno im se mora priznati: nema te demokratske kreme koja bi uklonila antifašistički lišaj koji se širi Lijepom našom. Gube izbore gdje god se pojave kod nas i u svijetu, ali čvrsto, stisnute šake i s smiješkom vukodlaka sikću “non passaran“.

Evo što diže tlak jugoSlavenki – ZDS. Oni bi te koji uzikuju ZDS gađala sa ”šarafcigerom”, možda čak i s raketama zemlja-zrak. Galvanizirani jugo-mozgovi nikako ne mogu shvatiti da ne postoji “šarafciger“ kojim bi se mogla ukloniti spomen-ploča s grbom HOS-a u Jasenovcu. Za sada barem ne postoji takav zakonski odvijač. Ne postoji, draga naša Drakulićko, zakon u RH koji izrekom nabraja koji su simboli diktatorskih režima zabranjeni. Da to postoji onda ni boca Heineken piva ne bi na sebi imala crvenu zvijezdu. Europski sud za ljudska prava je još 2008.g., u predmetu protiv Mađarske, istakao: “kako prikaz komunističkih simbola može izazvati nelagodu među žrtvama režima… i da takvi osjećaji ne mogu sami po sebi postavljati granice slobode izražavanja“. Evidentno je da je ploča postavljena u Jasenovcu na način da se nigdje ne veliča NDH. Jedanaest pripadnika HOS-a, braneću hrvatski teritorij, a Jasenovac se na žalost Drakulićke i ostalih antifa nalazi u RH, bili su zarobljeni i likvidirani upravo od onih koji su nosili na kapi crvenu zvijezdu. Što više, jednom od njih su navodno ”šarafcigerom” iskopane oči. Obvezujući stav Europskog suda za ljudska prava u slučaju Mađarske je jasan svima osim hrvatskim antifama”. Ne može puko isticanje totalitarnog simbola biti razlog za kažnjavanje.

Naravno, na ovim prostorima vrijedi “pravilo“ George Orwella iz njegovog romana ”1984”. Svi smo jednaki, ali neki su još malo jednakiji. Naime, ono što i po presudi ESLJP vrijedi za crvenu zvijezdu ne vrijedi ZDS. Bez obzira što je HOS regularni dio Oružanih snaga RH, a HOS-ov grb službeno registriran u vrijeme vlade Ivice Račana. I kad podvučemo zajednički nazivnik što nam ostaje. Oni koji su s crvenom zvijezdom žarili, palili i klali po Lijepoj našoj nemaju zbog isticanja tog simbola ni jednu prekršajnu prijavu. Oni pak koji su pod znakom ZDS od Čavoglava pa do Oluje branili ovu zemlju od agresora odlaze pred prekršajne sudove, izloženi su harangi onih koji su četiri godine na “istočnom stajanju“ žestoko navijali za svoje igrače Kadijevića, Adžića, Arkana, Mladića, Martića i lijeve medijske kolone. No, bitku su definitivno izgubili. ZDS ostaje simbol inata agresiji, JNA, orijuni i taj simbol postaje to čvršći i žešći što je “stoka sitnog zuba“ glasnija u svom roktanju.

Naša JugoSlavenka piše o “prozivanju nepoćudnih umjetnika od strane veterana“ i o “fotografiji Predsjednice s ustaškom zastavom“. Nepoćudni umjetnik je Rade-legenda koji je, u času najžešće agresije na RH, zbrisao k agresorima. Sve što se o tom sramotnom činu kaže ili napiše je “prozivanje“ bukača koji još “nisu uklonjeni s javne pozornice“. Zastava s grbom čije prvo polje je u bijeloj boji za nju je ustaška. Valjda još od 14.stoljeća. I što reći o “etabliranoj hrvatskoj“ književnici koja se nakon rata vratila iz sigurnog inozemstva u “region“ i u Jutarnjem od subote do subote prodaje jugonostalgičarsku bozu tako da na svojoj ideološkoj nostalgiji dijeli Hrvate na “bukače“ i potomke “kopača“ Hudih jama.

Na japanskom otoku Okinawi još uvjek je stacionirano 40.000 američkih vojnika, dobru ne trebalo…. A mi imamo preko tisuću otoka…

Čitam na fejsu: ”Šefe, hoće li biti božićnice?“ ”Ne. Mi smo sekularna država…” skreše mu šef. Kad se teorija i praksa ne slažu što rade ljevičari: mijenjaju praksu. Milorad Pupovac je sa svojim izjavama kandidat za “mudrost“ godine. “Nisu svi totalitarizmi bili i zločinački“. Slažem se. Neki su bili zločinački, a neki su bili još i gori! Svoju “mudrost“ Pupovac nije potkrijepio ni jednim primjerom, a mogao je. Barem s onim koji su nedvojbeni kao što su bili Hitler, Staljin, Musolini, Pol Pot… ima ih na bacanje. U to društvo ne spada šarmantni bravar koji dirljivo prebire po tipkama klavira. Kad ga to malo zamori uzima opremu i odradi pola sata floret, pa saunu i poslije masažu, da bi a kraju obukao skupo odijelo, natakao na prst briljantni prsten i to na srednji prst(!) poslušao kako mu ”od(u)ševljeni” narod pjeva: Druže Tito, mi ti se kunemo…. Drug Maršal i preostali spomenuti kapitalci raznih totalitarizama vrte se oko brojke pedeset…. milijuna žrtava. Naš talentirani bravar oko siće…. 570.000 tisuća žrtava. Huda jama i 1700 hudih jamica u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji. Stvarno je ”časno bilo živjeti s Titom”! Zato ne damo ni Maršala ni njegov trg u Zagrebu. Još bi ustašoidi kopali ispod trga k’o fol kako bi izgradili podzemnu garažu. Tu foru naše antife neće popušiti. Znamo mi na što ustaše misle. Neka kopaju po Sloveniji. Zajedno sa Ljeljakom. Sustavno vrijeđanje zdravog razuma. U NDH ubijalo se uz ZDS. Ali nitko nije ubijen uz Lijepu našu. Ni uz šahovnicu bez obzira s kojom bojom započinju kockice. Oni koji su ubijali nisu htjeli prvog u mjesecu ni dotaknuti kunu. Zato je ona danas tako prirasla srcu svih marljivih antifašista. Sliči na crvenu lis(n)icu. Došlo je dotle da ”karizmatični” Mile Kekin po stoti put razmišlja kako bi napustio Hrvatsku i otišao u inozemstvo. Valjda u Derventu. Tamo sva piva imaju naljepnicu s crvenom zvijezdom. Mile misli “da se u našoj zemlji od kraja rata situacija nije promijenila”. Nema pouzdane informacije na koji to rat Mile misli – solunski, prvi svjetski, “oslobođenje“ četrdeset i pate jer na Domovinski sigurno ne misli. Možda misli na ”građanski rat” u bivšoj Jugi do kojeg su “dovele pogrešne politike“?

Na kraju je stvar došla do Ustavnog suda. Presuđeno je Joe Šimuniću. Što se tiče sastava suda bojim se da je ministar Orepić u pravu. Suci su kao uigrana ekipa odbili argumente Šimunića. Nema zakonskog propisa koji kaže da je ZDS zabranjen. Suci misle da je još gore kad se netko s mikrofonom u ruci četiri puta dere “za dom“ iako u tom trenutku možda i nije spreman. Joe žali što nije u tužbi naveo ponašanje Večernjaka koji svake subote ima Umetak koji se zove DOM. Ustaše to vjerojatno čitaju “za dom“. Ali na Ustavni sud provukla se “crna ovca“ – sudac Miroslav Šumanović. Bivši predsjednik najvećeg suda u državi – zagrebačkog Županijskog suda. Sudac sa najjačim referencama što se tiče sudačkog poziva. Barem u ovom sastavu Ustavnog suda. U komunizmu smo po sudskim kafićima Ustavni sud uspoređivali sa grobljem slonova. Sad ga navodno neki zli jezici uspoređuju s Cosa nostrom. Međutim, vratimo se mi predmetu Joa Šimunića. Sudac Šimunović izdvojio je svoje mišljenje koje je ušlo i u samu odluku. Hrabro, stručno i argumentirano je sasuo svojim kolegama sucima u lice sve nelogičnosti i kompromise na koje su pristali ovakvom odlukom. Drugarica ”Smrt fašizmu-sloboda narodu” nije sudjelovala u glasovanja što je jedina svjetla točka u ovom otužnom događaju. Ajde, barem nešto!

I tako, dok RH vodi tvrdu i pedantnu bitku protiv ZDS, naši liberalni komšije se naoružavaju. ”Spremte se, spremte, četnici!” Naime, potpisuje se “Sporazum o vojno-tehničkoj suradnji između Rusije i Srbije. Po meni prilično normalno jer ipak rado ide Srbin u vojnika. Vučić ponosno izjavljuje da “takove borbene mogućnsti“ nemaju sve države nastale na teritoriju bivše Jugoslavije zajedno. Odmah je usporedio Srbiju s NATO-m. Uz 13 helikoptera za potrebe specijalnih snaga, Vučić najavljuje “dramatično uvećanje vojnih kapaciteta i na taj način odvraćanje svakoga tko misli da može napasti Srbiju!“ Znači, svi oni, a prvenstveno Hrvatska, Slovenija, Makedonija, BiH, Crna Gora i Kosovo neka zaborave da će da vrše agresiju na srpske gradove i sela; da ubijaju srpsku nejač, starce i decu. Hrvatska mora hitno suspendirati svoje ekspanzionističke planove prema Šapcu i Svetozarevu jer sad Srba i Rusa ima preko 200 miliona. Prema toj velesili, male su šanse Banskih dvora prema srpskim avionima MIG 29 kojih je slovom i brojem samo šest. Zato treba hitno potpisati sva poglavlja od 26. pa do 226. kako bi komšije što brže ušle u EU. Osim toga, trebamo iz straha pred tom velesilom Srba i Rusa zajedno odmah zaboraviti bilo kakve ranije genocide tog miroljubivog naroda koji sad ponovno ima “treću armiju u Evropi”.

Kako se genocid Hrvatima nikada nije isplatio pokazuje i ovaj zgodan statistički podatak. Po popisu stanovnika iz 1931.g. u Kraljevini Jugoslaviji je živjelo 6.785.499 pravoslavaca i 6.085.482 katolika. Nakon genocida Hrvata u NDH nad pravoslavcima, popis stanovnika 1948.g. pokazao je da je katolika bilo 5.199.770 ili 884.712 manje nego 1931.g., a pravoslavaca 7.783.046 ili skoro milijun više nego 1931.g. Ni genocidi nisu više k’o što su nekada bili. Recimo, kao genocid u Armeniji 1915.g., kad je Turska poslala na onaj svijet oko 1,5 milijuna Armenaca. Međutim, genocid koji komšije nikada neće zaboraviti desio se 5.kolovoza 1995.g., kad je – prilikom prekomjernog granatiranja još od kralja Zvonimira srpskog Knina – poginuo jedan građanin bez traktora. Toliko o toj tužnoj temi o kojoj bi stručnije i objektivnije mogli čuti na jednom okruglom stolu u emisiji “Otvoreno“ na temu “Genocid naš svakidašnji“. Novokmet, Žarko Puhovski, Sabina Glasovac, Pupovac, Fred Matić, Stipe Petrina o svim Tuđmanovim genocidima i tako do jutra…

Čitam krasnu misao na fejsu.”Kad umreš ti ni ne znaš da si umro i nije ti teško. Teško je drugima. Isto je tako i kad si glup…!!!“

Dobili smo legitimnog nasljednika Komunističke partije Jugoslavije. Osnovne smjernice iznio je drug sekretar Dragan Markovina: ”Nudimo zemlju u kojoj ćemo jasno smjestiti ustaški pokret na mjesto koje mu pripada“. “Nova ljevica“ je stara komunjarska garda. Nešto slično kao ples vampira. Dugo im je trebalo da se ohrabre i priberu od šoka koji su doživjeli gledajući svoje “zečeve“ kako na traktorima brišu pred “ustašama“. Sad bi oni, pod okriljem “lijeve internacionale“ koja se inflitirala u EU, smjestili “ustaški pokret“ tamo gdje oni misle da pripada. Prvo, zatražit će vjerojatno od svog “centralnog komiteta“ da se najljepši zagrebački trg više ne zove “Trg dr. Ante Pavelića” nego ”Kazališni trg”. U predsjedništvu se ističe karizmatična figura Zorana Pusića. Navodno je na sudu, kad je počeo govoriti, upozoren od suca da se mora ustati. Na to je karizmatični vođa lakonski odgovorio: “pa, stojim“. Zahvaljujući starom drugaru Zokiju u “Novu ljevicu“ mogao bi uskoro pristići i Savo Štrbac, sudija iz Zadra. Pa možda ipak njima dvojici nekako uspije Gotovinu smjestiti na mjesto koje mu po njima pripada. Uostalom, pogledajte koju su ekipu složili. Za finale lige prvaka. Gotovo svi su pozitivni na rigidni jednopartijski sustav razmišljanja. U predsjedništvu su Dragan Markovina, neizlječivi Jugoslaven kojem, kako sam kaže, “Lijepa naša“ ništa ne znači, ali stoji mirno kad zasvira “Ej, Slaveni…“ zatim Rada Borić, Nadežda Čačinović, Nikola Devčić, Zoran Pusić i Vesna Teršelič. Podršku nadolazećem Alianu dali su u RH svjetski afirmirani demokrati kao Ivo Josipović, Goran Beus Richembergh, što god to otmjeno ime značilo, i Milorad Pupovac. Dvorana se tresla od aplauza, osobito kad je pljeskao Čedo Prodanović zajedno sa Jadrankom, pa Danijela Trbović, Vojo Šiljak, Damir Markovina, Lana Barić, Vili Matula i Sanja Sarnavka. Ako oni ne uspiju uvesti “demokratski centralizam“ u Lijepu našu tko će onda? Svi su neopisivo lijepi, pametni i popularni. Neprekidno su na HRT-u. A branitelji, ili kako ih neki od njih nazivaju “ustaše“, se i dalje ubijaju iz dana u dan. Sad je već blizu tri tisuće njih diglo ruku na sebe. Zoran Pusić sigurno misli da je to od grižnje savjesti.

Osnovna razlika između športskih i političkih novinara je u tome što športski novinari u RH u pravilu navijaju za domaće igrače, a politički za tuđe.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari