Pratite nas

Kolumne

Hodak: ‘Generalna proba za nadolazeću gay paradu’ Legendaran je talent ljevičara za laganje.

Objavljeno

na

Novoj ekipi za kurikularnu reformu nedostaje prije svega konsenzus. Koji je, u načelu, imao Boris Jokić. On je izabran, koliko se ja sjećam, jednoglasno. Sa jednim glasom, Zorana Milanovića!

Čitam na fejsu “Generalna proba za nadolazeću gay paradu je prošla… u miru Božjem.“ Pred mojim prozorom 20.000 “urbanih“ ljevičara. Uglavnom potomci onih koji su se 1945.g. iz šume uselili u židovske stanove na Zrinjevcu, Dežmanovoj, Pantovčaku i Novakovoj. Zanimljivo je da nema tragova da se je itko od “urbanih“ i nepismenih skrasio u Kozari boku ili na Jakuševcu. Jesu, neki su završili u Vrapču. Silom prilika. Legendaran je talent ljevičara za laganje. 20.000 ljudi, da, ali kako bi rekao Ćiro Blažević ”kod “Gige u šupi.“ Čisti radio Erevan. U načelu je bilo 20.000 prosvjednika. Slušatelj radio Erevana pit: “Može li sovjetski auto Moskvič, s brzinom od 110 km ući u puni zavoj?“ Odgovor radio Erevana glasi: “U načelu može! Ali samo jednom“. Slušatelj pita: “Je li je točno da se pjesnik Vladimir Majakovski ubio 14. travnja 1930.g., te da je ostavio oproštajno pismo?“ U načelu je točno! U oproštajnom pismu pjesnik piše – drugovi ne pucajte!“ U načelu, prosvjednici su u pravu.
Novoj ekipi za kurikularnu reformu nedostaje prije svega konsenzus. Koji je, u načelu, imao Boris Jokić. On je izabran, koliko se ja sjećam, jednoglasno. Sa jednim glasom, Zorana Milanovića! Sad se Mirela Lilek, Petra Maretić Žonja, Lana Kovačević, Mislav Šimatović, Boris Vlašić i ostali lijevi zombiji pitaju: “Zašto su baš ovi ljudi uzeti da izgrade novi sustav obrazovanja?“ Jutarnji od 31.svibnja 2017.g.

Vratimo se malo u ne tako davnu prošlost. Kraj siječnja 2015.g. Ministar Mornar na konferenciji za tisak vodi za rukicu mlađahnog Borisa Jokića i predstavlja ga kao novog voditelja kurikularne reforme. Guglajte malo da vidite tko je od lijeve novinarske falange postavio pitanje, na kojem je to natječaju Boris Jokić izabran za šefa “karikaturalne“ reforme? Izdresiranoj lijevoj novinarskoj falangi to nije tada bilo ni najmanje interesantno. Valjda drugovi znaju, dumala je vjerojatno Žonja. Boris Vlašić se trese. I ja se tresem, ali od smijeha, čitajući ljevičarsku musaku koju Boris neuspješno prodaje zamotanu u Jutarnji list.
Jasminka Buljan Culej kaže: “povezana sa crkvenim krugovima, predavanja na konferencijama udruge U ime obitelji…“ na nju je Borisa Vlašića upozorila i Europska komisija. I Vlašić se trese i trese. “I sad će oni donijeti neki napredak, halo? Pa jedino je pitanje koliko će zeznuti djecu. Imaju li djeca uopće šansu ako se o njima brinu ovakvi ljudi?“ Ako se ovako nastavi ostati ćemo bez Titovih pionira. Tko će nas u budućnosti predstavljati na “balu vampira“ u Kumrovcu? I sad odgovor ljevorukoj Mireli Lilek, popularnoj Lili. “Zašto su baš ovi ljudi uzeti…“ Zato što po zadnjem istraživanju koje je proveo “Pew Research Center“ 86% hrvatskih državljana vjeruje u Boga, a samo 7% građana izjasnili su se kao ateisti ili agnostici. Lili je brzo zaboravila referendum i omjer 70 prema 30% usprkos histeričnoj harangi svih pisanih i elektroničnih medija, Predsjednika države, Vlade, Sabora, nevladinih udruga. I usprkos ovih primjera “mi smo napredni, a oni su nazadni.“ Malo morgen! Sveučilišni profesor dr. sc. Marko Alerić sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže: “Jokićeva reforma doživjela je fijasko“.

Bez obzira što nije bilo puno primjedaba. Samo nešto više od 5.000 tisuća!!? I nije relevantno pitanje hoće li učenici čitati Juditu ili umjesto nje “Što je muškarac bez brkova“, hoće li čitati stihove Augustina Ujevića ili Branimira Štulića i njegovu “Konjuh planinom“, da li će đaci čitati Slobodana Novaka ili Juricu Pavičića koji ga iz svog jugo šinjela javno naziva kretenom. Je li veći književnik Aralica ili Miljenko Jergović, opčinjen “trodimenzionalnim Dražom Mihajlovićem, a kojem je Tuđman “lešina s Mirogoja“. Marka Marulića će glumatati Vedrana Rudan koja ovih dana sanja o “Republici Rijeci“. Mogao bih ovako bizarne i perverzne primjere iznositi u nedogled. Zaključak je jasan. Bez obzira što smo mi desničari, ognjištari, antieuropejci, nacionalisti, klerofašisti, zatucani ustašoidi, pobjednici smo u Domovinskom ratu i velika većina u RH reformu želi da pišu oni.

Kad je propala Jokoćeva reforma oni su odmah pohitali na ulice da nam pokažu što je “ulična demokracija“. Uličari u pravom smislu te riječi. Očvrsnuli na Cvjetnom trgu, garaži u Varšavskoj, kroz GONG, BABE, Mirovne studije, Documentu, Radničku frontu, Pametno itd. Sad kad je izabrana nova ekipa čude se k’o pura dreku zašto nema Jokića, Tomića, Dežulovića, Pavičića, Rudanice, Pofuka, Rade i familije, Jakovine, Markovine, Klasića, Frljića da djeca vide kako zastava RH izlazi iz vagine. ”Hod za život“ je za njih hod protiv ljudskih prava, a ne hod za život i djecu. Ne priznaju ni referendum o samostalnosti od 19.svibnja 1991.g. gdje je 94,17% bilo za samostalnu Hrvatsku. Za ostanak u Jugi bilo 1,2% birača. I to je tih lažnih 20.000 ispred moga prozora na Trgu Kralja Tomislava. Zapamtite 94% prema 1%!!! Dean Jović jedan od onih koji bi trebao biti dio njihove karikaturalne ekipe i danas tvrdi da taj referendum nije odražavao demokratski stav hrvatskih glasača. Kao ustaše su bile preplašile narod. No “uzaludan vam trud svirači“. Možda vam malo pomogne progresivni HNS, popularno nazvan 2% u koaliciji sa HDZ-om. Doktor, profesor emeritus za koalicije, Ivan Vrdoljak, navodno bi trebao biti novi selektor ekipe koja će voditi reformu školstva. Vrdoljak će navodno odmah iz ove rigidno nacionalističke ekipe izbaciti “zloglasnu“ Željku Markić. Dobro, ona ni nije imenovana, ali će je Ivan za svaki slučaj izbaciti, kako Zagorci kažu, “vun“. Opreza radi.

Ako se netko i raduje novoj koaliciji onda su to kolumnisti. Računaju se i “pseudo kolumnisti“ kao moja malenkost. Na samu najavu tog “protuprirodnog bluda“ javila se i Anka Tariraš Mrak. I pokazala karakter izjavivši da se u takvoj stranci ona ne vidi što je navodno Vrdoljaka “iskreno ožalostilo“. No o toj “ “veseloj“ koaliciji ”otom-potom”. Sad je pitanje svih pitanja hoće li će nam kurikuralnu reformu voditi Boris Jokić, maskota zadnjeg šefa partije na Filozofskom faksu Nevena Budaka. Prezime koje asocira. Mile Budak, Budak Knives odnosno Budak noževi. Postane li Neven šef za rezanje sadašnjeg “pro fašističkog“ programa noževi su već osigurani.

Da ima pametnih ljudi u svijetu koji ne mistificiraju školske reforme dokaz je književnik Antonie Loba Antunes iz Portugala koji je napisao: “Samo su tri ili četiri stvari važne u životu. Knjige, prijatelji, žene i …Messi.“ Uz živog Ronalda!!!

Dok se Kumrovcu vijore jugoslavenske zastave, nose slike njihovog Maršala i uniforme zločinačke JNA, iste one protiv kojih smo se borili i ginuli od Vukovara do Dubrovnika, dotle drugovi lažu i lažu. Buda Lončar nas u Novostima uvjerava da se Tito “posvetio borbi za slobodu naroda i radnih ljudi.“ Dirljivo! On stvarno u to vjeruje. Ni da si pravi Buda, nitko ti ne bi vjerovao! Fašizam. Jedna partija, jedan vođa, jedna tajna policija, zatvaranje i ubijanje neistomišljenika, noćne egzekucije. Jedna komunistička partija, jedan doživotni vođa, Titovo Velenje, Titova Korenica, Titov Veles, Titograd, Titove Užice.. UDBA, OZNA, Goli otok, neprijateljska emigracija. I to je borba za slobodu naroda i radnih ljudi. I ni trun rumenila na Budinom licu. Ni za embargo na kupnju oružja za RH kad su nas ti “borci za slobodu naroda“ napali i okupirali. Buda se može zacrveniti samo da mu dobra šminkerica nanese malo crvenila na njegov “debeli“ obraz. No, nije Buda nikakav relikt boljševičke prošlosti. Dragec Zvonimir Carlos Pilsel odlučio je desničarima operirati ideološku mrenu sa zakrvavljenih ustašoidnih očiju. Redakcija Jutarnjeg našla je istomišljenika, pravog i progresivnog borca za njihovu istinu. Na dvije strane Jutarnjeg prijeteći naslov: “Konačni dokazi obmane: U Jasenovcu poslije rata nije bilo komunističkih logora“. Dragec je pobornik teorije da slika govori više od tisuću riječi. Dana 27.svibnja objavio je Jutarnji konačno rješenje, final solution, dugogodišnje dileme ili kako moji Ličani kažu ”delime” o postojanju poslijeratnog logora Jasenovac. Dragec je objavio slike.

Evo vidite da tu nije moglo biti komunističkog logora, slini Dragec. Sve je razoreno. Pa ne bi komunisti u takvim uvjetima držali ustaše i ostalu “bandu“, misli mogući budući član reformske ekipe Borisa Jokića. On će đacima objasniti genezu nastanka Molotovljevih koktela. I to debelo nakon konačnog rješenja Adolfa Hitlera. No, ako laže koza ne laže rog. A rog je nitko drugi nego antifašistički guru. Glavom i bradom naš dični pjevač Jure i Bobana – Stipe Mesić. Nedavno je imenovan počasnim i doživotnim Haaškim svjedokom. Nešto se Stipe zadnje vrijeme povukao u sebe. A oni su ga baš tamo čekali. Nema ga ni u Jasenovcu da potvrdi slikarske rane radove našeg Carlosa Zvonimira. Nije došao ni u koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog da zajedno s državnim vrhom zapjeva provokativnu proustašku “Lijepa li si..“ Nisam ga vidio ni na “balu vampira u Kumrovcu“. I bez obzira na čekove iz Australije i svjedočenje u Haagu protiv naših generala, Hrvateki (naziv maznuo Josipu Radeljaku) su ga birali da ih 10 godina promovira kao radosno priglup narod. E sad zašto taj dosadni uvod o našem Stipi. Nedavno je na You Tubeu prikazana šarmantna snimaka iz 1992.g. nastala u Novskoj. Razigrani Stipe, ni ne sluteći tada da će se Dragec Pilsel vratiti iz Argentine i “znanstveno“ se baviti Jasenovcem, rekao slijedeće: “Nemojte se zavaravati, Jasenovac je radio poslije rata još dvije godine“.

Što će sad protužidovski demonstrant iz Buenos Airesa? Raspričao se Stipe na snimci i rekao da tamo na groblju ima “duboko ukopanih Hrvata“, domobrana, ustaša, Čerkeza i drugih.“ Ustvrdio je kako je Tito znao da je Jasenovac falsifikat i da ga zato nije nikada posjetio. Za sve što je govorio tvrdio je da je Tito znao. Eto ti ga na…! Baš kad se Dragec odlučio obračunati s desničarskim lažima pojavi se haaški svjedok i k’o Kerum pogodi Drageca krošeom u istinoljubljivu facu. Ako je slika jača od 1.000 riječi onda je video jači od 100.000 riječi. Stipe je još 1992.g. znao da u Jasenovcu nije bilo plinskih komora, uvjeravajući svoje slušatelje da su ljudi umirali od tifusa, dizenterije i od svojih godina“. Ljudi su ubijani, ali prije dolaska u Jasenovac“. Kasnije su se igrom slučaja našli na popisu Jasenovačkih žrtava. Na kraju balade Stipe obavještava svoje cijenjene slušatelje da “kad bi netko došao u Jasenovac, bio je spašen“. “Prošlo bi i po mjesec dana, a da nitko nije ubijen“. E, sad se postavlja jedno pitanjce: na koji je Jasenovac Stipe mislio? Onaj do 1945.g. ili onaj od 1945. do 1948.g.? Na koji god da je mislio opalio je debelu šamarčinu novoj “znanstvenoj“ crvenoj zvezdi Dragecu Pilselu i svim onim “cijenjenim“ antifašistima koji su naglo umukli, muče, čkome i gutaju knedle. Stipe se tom prilikom hrabro spustio ispod dogovorenog broja ustvrdivši da je žrtava bilo manje od 25.000 tisuća i da nisu svi bili Srbi. U toj “instituciji“, kako je Stipe tepao Jasenovcu, bilo je i drugih naroda i narodnosti.
Ako netko misli da veliki srpski prijatelj Efraim Zurof nije znao za Mesićevo “predavanje“ o pravoj istini Jasenovca onda se radi o zdravstvenom, a ne političkom problemu. Zurof je, kao pravi Židov, sve znao, ali je usprkos tome čkomio. Odlazio je u Beograd, ulizivao se tamošnjim četnicima i podržavao “rezolutnog“ antifu Stjepana Mesića. Nakon objave ovih eksplozivnih snimaka naš Efraim se malo pogubio. Vjerojatno je otišao po inspiraciju u Beograd. A što ćemo s Dragecom i redakcijom Jutarnjeg? Nek’ predahnu i uživaju u šestoj pobjedi Milana Bandića za redom. Još pet, pa će dostići Dinamo.

George S. Patton je rekao: “Uspjeh je koliko visoko odskočite kad dosegnete dno.“

Moji Dinamo i Barcelona su popušili. Barca će se snaći. Pomest će Reala već u nadolazećem super cupu. Dinamo treba hitno produžiti ugovor sa Petevom. Antu Čorića treba otpremiti u Rijeku. Propast će kao i Kramarić i Andrijašević, Tomečak, Maleš, Brezovac… Trebalo je samo dobiti Hajduka i Slaven Belupo i danas bi Rijeka bila sretna s Rabuzinovim suncem kao utješnom nagradom. Ali “genijalnom“ Bugarinu to nije uspjelo. Sportski novinari “obično dobro neupućeni“ tvrde da će Bugarin ostati jer jednostavno u RH ligi nema trenera za ovakav Dinamo. Treba im dati nobela za glupost. Igor Bišćan. Ima ime, Dinamo, Liverpol, Rudeš iz kvarta u prvu ligu. Ima i karizmu. Volio bih vidjeti da se Mamić i on unesu jedan drugom u lice. Znam tko bi se povukao, ali ću to zadržati za sebe. S ovim trenerom, koji Antu Čorića forsira na cetarhalfu, ovim direktorom i Mamićem koji ima svoje probleme prošlo je zlatno doba plavih. Trenutno se traži po svijetu zadnji vezni igrač. U kojem svijetu igra Ivan Šunjić? U Lokosima?

Petev je u istinu jedan od naših najvećih trenera. Uostalom, s time sigurno bar još on slaže…

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Objavljeno

na

Objavio

TU GDJE HUČE MORSKI VALI
Tu gdje huče morski vali
vodili su borbe preci,
da bi sutra svojoj djeci
u amanet more dali. (A.Š)

 

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu – Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih

mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni

počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

 

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

 

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.

Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Mile Prpa/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati